Zbog opsežnost putovanja po Route 66, iako prvotno planiran kao jedan nastavak serije putopisa Idemo u Ameriku, putopis Route 66 podijelila sam na dva djela, pa u ovom nastavku vožnje po Route 66 – čitajte o našem posjetu Grand Canyonu, Las Vegasu, San Franciscu, vožnji po zapadnoj obali i završetku Route 66 na plaži Santa Monica u Los Angelesu.

Prošla dva nastavka serije putopisa Idemo u Ameriku pročitajte na sljedećim linkovima u nastavku:

Idemo u Ameriku s istoka na zapad, Vožnja po Route 66 (I. dio)

Idemo na Route 66, Get your kicks on Route 66 (II. dio)

Priču nastavljamo dolaskom u Williams.

Nakon prvog većeg susreta s ljudima na Route 66 naše putovanje dobiva novu dimenziju i nastavljamo dalje do Flagstaffa, a naš današnji cilj je Williams – grad na Route 66 koji je jedna od polazišnih točki za posjet Grand Cayonu. To je grad motela i hotela prepun turista jer je smješten u blizini South Rima – jednog od ulaza u Grand Canyon. No, iz Williamsa je do Grand Canyona moguće doći i vlakom. Nakon smještaja i tuširanja tonem u san još dok je sunce visoko na horizontu – nespavanje od Oklahoma-e do Gallupa još nisam nadoknadila. Ujutro nakon buđenja, krećemo u šetnju gradom. Priča mi suputnica da je sinoć ispred jednog od motela za turiste organiziran show bitka obračun kauboja – sve za turiste. Osim motela i hotela u gradu je niz restorančića i kafića, prigodno uređenih u stilu Route 66. Posebno je zanimljiv jedan od kafića čiji su zidovi obloženi s hrpom novčanica od jedan dolar. Mi smo doručkovale i popile šejk od pola litre – kojeg je ne moguće popiti doduše, u prigodnom restorančiću Route 66 sa zanimljiv natpisom na ulazu da je ulaz s oružjem dozvoljen.

Grand Canyon

Okrijepljene nastavljamo put do Grande Cayona jednog od najstarijih američkih nacionalnih parkova, uvrštenog na Unesco-ovu listu svjetske baštine i jedan je od sedam svjetskih čuda prirode. Ulaz u Grand Cayon plaća se 30 dolara po automobilu. Po ulazu u park automobili se parkiraju, a u razgled se ide sa službenim autobusima koji voze non-stop u svim smjerovima, besprijekorno organiziranim. Mi u park stižemo u trenutku idealnom za dobiti sunčanicu, točno u dvanaest sati, na plus 35 u zraku. Subota je pa broj posjetitelja još veći, svjedočimo gužvi u pronalasku parkinga, kružimo u krug sa željom da se parkiramo i krenemo u razgled. Suputnica u šlapama, ja u japankama, ipak sunce nam nije spržilo sve moždane vijuge pa se na parkingu presvlačimo u prigodniju obuću i mažemo se faktorom plus pedeset. Sjetimo se sudbina Čeha i Poljaka po našim planinama usred ljeta u japankama i šlapama, pa nam se pali lampica želje za životom. Grand Canyon proteže se na gotovo 5.000 kilometara kvadratnih, a ime je dobio zahvaljujući svojoj veličini, duljini i izrazito dubokim ponorima koji se kreću do 1600 metara dubine. Grand Canyon izložen je utjecaju rijeke Colorado, a strme litice svjedoče o moći prirode. Posjet Grand Cayonu nudi nezaboravne vidikovce čija je ljepota teško prenosiva bilo kojim fotoaparatom. Jedan od nezaboravnih vidikovaca na Canyon je središnja usjeklina kanjona kroz koji protječe rijeka Colorado. Izrazito strme litice kao i visoke dubine uzrok su, nažalost i nesreća. Čitamo i u našim medijima o nedavnoj smrti jedne Amerikanke koja je objavila svoju posljednju fotografiju na Instagramu kako sijedi na rubu litice i više je u drugom trenutku nije bilo. Pisala sam kako je oprez nužan, a paranoja naporna, a ponekad se i uz sav oprez, nažalost, sudbini ne možeš pobjeći. Na moguće opasnosti u posjetu parku, upozorava nas i redar pri ulazu u bus, uz napomenu da je nužno piti puno vode, zbog iznimnih vrućina, a i čestih dehidracija posjetitelja koji zbog očaranosti prirodom vrlo često zaboravljaju piti.

Las Vegas – grad koji živi od sumraka do zore, Nevada

Oduševljene prirodnom ljepotom, nastavljamo put prema Las Vegasu – našem sljedećem cilju. No, prije nastavka putovanja okrepljujemo se u turističkoj meki pred samim ulazom u Grand Canyon. Ja odlazim u McDonalds po omiljenimejkčiken – i opet svjedočim čudu u narudžbi istog. Naime, već sam jednom na ovom putu naručila isti mejkčiken i dobila sam uz narudžbu jednog mejkčikena i malog pomfrita – vjerovali ili ne tri sendviča mejkčikena. Smiju mi se suputnice i meni je smiješno, jer sad više nisam sigurna da li sam se dobro razumjela s osobljem. Kako bilo, poprilično sam sigurna da u narudžbi nisam rekla three mejkčikena, jer to nikad ne naručujem, ali što je tu je. Tako, i u ovoj narudžbi u podnožju Cayona dobivam tri mejkčikena – sad sam posve svjesna da ja nemam problem pri narudžbi, osim što sam ovog puta dobila extra spajsi mejkčiken – pa isti završavaju u smeću, a ja idem kod suputnica u Pizza hut na pizzu. Na godišnjem sam pa sam poprilično ravnodušna i malo toga uznemirujućeg dopire do mene – nisam se na put došla nervirati, već odmoriti i opustiti od svakodnevne borbe i trčanja. Okrijepljene nastavljamo dalje prema Las Vegasu – i novoj saveznoj državi. Las Vegas je najmnogoljudniji grad u američkoj državi Nevada. U gradu živi oko 600.000 stanovnika. Odmah sam se sjetila Elvisove uspješnice Viva Las Vegas, i kako sam ja kao dijete pjevala Piva, Las Vegas, a starija sestra me ispravljala poput stroge učiteljice nije piva nego viva, nije me uspijevala uvjeriti, jer valjda ja znam što čujem. Grad je to svjetla i zabave, grad je koji to živi od sumraka do zore.

Stižemo u grad, naš hotel Stratosphera nalazi se na samom kraju Strip ulice – središnjeg gradskog bulevara na kojem su smješteni brojni hoteli i casina. Zovu ga i Sin City – grad grijeha, zbog niza sadržaja za zabavu za odrasle. Čitam da grad ima najveći broj crkava po glavi stanovnika od svih američkih gradova. Auto nam na ulazu u hotel preuzima osoblje hotela i odvozi ga na parking, a mi kao da smo ušetale u jedan od brojnih filmskih setova snimanih upravo u Las Vegasu. Smijem se kad ušetamo u hotel u kojem vrišti glamur, jedna od suputnica s crvenom vrećicom našeg nacionalnog trgovačkog lanca i natpisom S Vama kroz život, a ja s japankama u vrećici tog istog lanca, moja je vrećica prozirna i osim spomenutog natpisa na mojoj vrećici piše Dnevno svježe voće i povrće. Divovski je to hotel i nema tu hard feelingsa u susretu s osobljem koje je svedeno na minimum, u smislu da se sami putem televizije check outate, a kartica kao ključ za sobu ostaje vam kao suvenir. Nakon predaha i pogleda u ogledalo postajem svjesna da mi je dio ispod vrata izgorio za posjeta Grand Cayonu. Nakon iskustva iz Lime „Zovem se crvena“, ovo crvenilo je zanemarivo u potpunosti. Izlazimo u razgled grada, no prvo idemo na vidikovac našeg hotela, budući da smo gošće hotela mi imamo slobodan ulaz na vidikovac grada. Na putu za vidikovac postajemo svjesni sadržaja koji naš hotel nudi, kino, kazalište, bazeni, restorani i naravno neizostavna casina – zabava vrišti iz svakog kuta.

S liftom stižemo na sam vrh tornja hotela odakle puca pogled na grad svjetla i zabave. Osobno me ne fasciniraju panorame gradova, a o okusima se uostalom ne raspravlja. Kupujemo suvenire i spuštamo se na Strip bulevar i šetamo gradom kojem je zabava na prvom mjestu, a mi smo u Vegasu u subotu kad je zabava zagarantirana. U gradu je i niz kapelica za vjenčanje pa vaš najsvečaniji dan može uveličati i veliki Elvis. Iako čitam, da je posljednjih godina grad sve popularniji kao odredište za umirovljenike i obiteljski život. Sunce je već davno zašlo temperatura u zraku je nepodnošljiva i nimalo ugodna – klima je u Vegasu suha pustinjska tipična za pustinju Mojave u kojoj se gradi nalazi. Temperatura nerijetko ljeti prelazi 40 i više stupnjeva celzijevaca plus vlaga u zraku boravak na otvorenom čini gotovo nemogućim. Šetamo kroz Strip bulevar i oko nas sve svijetli i pozivi za zabavu i opuštanje vrište sa svih strana. U gradu je niz hotela koji pružaju impresivne interijere svjetskih gradova poput primjerice hotela Venecija ulaskom u isti hotel ušetate u mini Veneciju – Canal grande, Duždeva palača, most Rialto, most uzdisaja, zvonik Svetog Marka – su vam i usred Amerike ispred očiju. Osim hotela Venecije u gradu je i hotel New York s kipom slobode, Paris sa Eiffelovim tornjem, Rimski Colloseum, Luxor s egipatskim motivima, poznati filmski hotel Bellagio s najpoznatijim fontanom i još niz drugih. Šetnjom gradom primjećujem da je grad i veliko gradilište i da će grad uskoro dobiti i hotel London, Singapur i još niz drugih. Jutro nam donosi posve novu sliku Las Vegasa, prazne ulice, neizdrživu vrućinu pa su prazne ulice posve jasne. Kako sam i spomenula Vegas je grad koji živi od sumraka do zore.

San Francisco – California

Nakon očaranosti Vegasom put nas opet vodi van Route 66, nije nam to baš prvi put da smo van Route. I onako pretrpanom rasporedu putovanja mi smo s dodale još jedan cilj na ovom proputovanju s istoka na zapad Amerike i to posjet San Franciscu. Kako sam i spomenula u Las Vegasu smo boravile u subotu u žiži, a ta žiža nas je zatekla na izlazu iz grada kada ćemo pet sati u koloni bez kraja voziti dvadeset na sat na više od četrdeset stupnjeva u zraku. Nepregledna kolona bez kraja rezultat je vikenda i činjenice da je Vegas top odredište za zabavu vikendom prvenstveno. Što je tu je, iz gužve se ne može vozimo polako do prvog odmorišta gdje ćemo natočiti gorivo, a i okrijepiti se jer je dalek put pred nama. Nakon okrjepljenja, jer o osvježenju na četrdeset i pet stupnjeva nema ni riječi nastavljamo put prema novoj saveznoj državi Californiji. Vozimo se, gužva je i dalje naš vjerni pratitelj i odjednom nailazimo na znak koji nas upozorava da nas uskoro čeka AGRICULTURE INSPECTION!? Zaustavlja nas inspektor s pitanjem imamo li kakvih sjemenki i bilja!?, nakon što u razgovoru zaključimo da nismo iz Nebraske iako nam automobil ima te registracijske oznake i da nemamo ni sjemenki ni bilja poljoprivredni inspektor nam poželi sretan put.

 

Smijemo se poljoprivrednoj inspekciji, urnebesno nam je smiješno pitanje o sjemenkama i bilju. No, vožnja upravo kroz Californiju donijet će nam tako potrebno rashlađenje i tu postajemo svjesni činjenice da je upravo ova država „žitnica“ Amerike. Kao što je u Nevadi krajolik siromašan jer je sunce spržilo sve osim kamenja tako je upravo suprotno u Californiji koju resi bogat i prelijepi krajolik. Gužva nas je bitno usporila i odgodila naš dolazak u San Francisco – pa u grad stižemo kasno u ranim jutarnjim satima. Motel je zaključan, no zvonimo na recepciji, očito je budimo recepcionara i nakon uvodnog razgovora izvještava nas da naša rezervacija ne vrijedi!? Otkazana je, jer nismo stigle prije recepcionarevog sna i tko nam je kriv. Suputnica je zbunjena razvojem situacije, a mene je osim nevjerice obuzeo smijeh, smiješna mi je situacija i već nas dvije vidim kako treću suputnicu izvještavamo da moramo dalje, jer nema više naše sobe. No, scenarij iz moje glave nije se razvio, recepcionar se budi pa postaje i racionalniji u priči, jer soba u motelu ima koliko hoćeš, a i postaje svjestan da bez naše sobe i našeg plaćanja nema ni njegove plaće. Nakon peripetija oko sobe, smještamo se i tonemo u san. Nakon doručka i šetnje po okolici motela, očito je da smo u tom kvartu rijetko viđeni turisti, proučavamo javni prijevoz i do centra grada stižemo tramvajem. San Francisco (Sveti Franjo) nosi španjolski naziv jer su upravo Španjolci bili prvi europski doseljenici u grad. Nadimak je grada grad pored zaljeva. U gradu živo oko 850.000 stanovnika. U novijoj povijesti početkom dvadesetog stoljeća grad je u potpunosti stradao u potresu i požaru.

 

U južnom dijelu zaljevskog područja San Francisca smještena je Silicijska dolina. U Silicijskog dolini sjedište je velikog broja tvrtki visoke tehnologije. Danas je San Francisco najprepoznatljiviji u svjetskim razmjerima po mostu Golden gate – koji mi je da otkrijem jedini highlight grada. Golden gate izgrađen je 1937. godine i u vrijeme izgradnje bio je najveći viseći most na svijet, danas je osmi na svijetu i drugi u Americi. Ukupna duljina mosta je 2737 metra, ima 6 traka za vožnju i 2 staze za pješake i bicikliste. Dnevno mostom prođe oko 100.000 motornih vozila. Zanimljivo je da svega par puta bio zatvoren za promet i to zatvaranje brojalo se u satima zbog nevremena i jakog vjetra. Zatvoren je doduše bio i zbog posjeta gradu predsjednika Roosevelta i francuskog predsjednika de Gaullea. Most je ime dobio po tjesnacu Golden Gate koji spaja Tihi ocean sa zaljevom San Francisco. Osim za Hitchcockov Vertigo most je bio kulisa i niz drugim filmskim uspješnicama poput X-Mena, Star Treka, Supermana i niza drugih kino hitova. Most osim ove lijepe strane ima i onu manje lijepu jer se upravo s Golden Gatea izvrši najviše samoubojstva nego na bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Ispred San Francisca smješten je otok Alcatraz poznat kao mjesto gdje je bio smješten istoimeni zloglasni zatvor. Otvoren je sredinom tridesetih godina, a bio je na otoku sve do 1963. godine kada je zatvoren. Danas je otok jedna od turističkih atrakcija grada.

 

Mi razgled grada počinjemo u Civic centru. Izlazimo iz tramvaja i okolica koju zatičemo nije osobito dojmljiva, izuzev zgrade Opere. Nastavljamo šetnju do Union squarea. Uz pomoć lokalaca, saznat ćemo da smo zalutale u jedan od najopasnijih gradskih kvartova, pa nam predlaže da uzmemo taksi do Uniona. Odlučujemo da ćemo ipak pješice, jer taksija nema na vidiku, spremamo fotiće, i u dahu bez zaustavljanja najbržim korakom koračamo ulicama, osjećajući strah i nelagodu u zraku. Na svu sreću i zahvaljujući brzim koracima ubrzo stižemo do djela grada koji vrvi turistima pa i mi usporavamo ritam. Naime, San Francisco nije najsigurniji grad na svijetu, ni u svom samom središtu, pričala mi je o tom svojedobno prijateljica koja je upravo zbog svoje sigurnosti u gradu najčešće koristila taksije. Zanimljivost grada očituje se i u strmim ulicama koje su također poslužile kao kulise za brojne filmove. U razgledu grada, ja ponajviše želim vidjeti spomenuti Golden gate i zbog toga pristajem na vožnju hop on hop off turističkim busom. Iskreno, grad me se ni najmanje nije dojmio ni u jednom smisli. Zaključila sam, i naučila da hop on hop off bus nije moj cup of tea u razgledu grada nijednog i da si takve vožnje i takav doživljaj grada neću i ne želim priuštiti unatoč ili usprkos kratkoći boravka u gradu. Jedino što mi se u gradu svidjelo su vremenski uvjeti odnosno ugodno sunčano vjetrovito vrijeme, jer su me Arizona i Nevada pregrijali, a doduše vožnja na krovu autobusa skoro prehladila i napuhala. Bez osobitoga dojma, barem ja, napuštamo San Francisco, odlučile smo vožnjom zapadnom obalom doći do Los Angelesa – naše završne točke na vožnji većim ili manjim djelom Route 66.

 

Zapadnom obalom do Los Angelesa

Od San Francisca do Los Angelesa putujemo cestom broj 1 tzv. Highway 1, koja je glavna sjever-jug državna cesta koja prolazi duž većeg dijela pacifičke obale u američkoj državi California. Obalna vožnja od San Francisca do Los Angelesa duga je oko 800 kilometara. Čitam da je preporučljivo da posjetitelji provedu na vožnji ovo rutom dva dana za potpuni užitak. Mi je svladavamo u jednom danu. Zapadna obala pruža nezaboravne vidikovce na Pacifik. Niz je tu zaustavnih traka i ugibališta koji vrve od turista željenih dobrih fotografija. Vožnja kroz serpentine i okuke slične onim našim na Jadranskoj magistrali uz nezaboravne vidikovce su lako podnošljivi. Iako je obala poprilično slična našoj, okoliš odnosno životinje koje žive uz samu cestu ili oceanu ipak su malo divljije od onih naših. Pa tako susrećemo na obali morske lavove, a uz cestu krdo zebra – koje smo prekasno vidjeli pa ostajemo bez tih uspomena na fotografiji, ali zato žive u našoj memoriji. Na mene more i oceani uvijek djeluju opuštajuće. Zaustavljamo se u parku Sur na kratkom predahu. Ulaz u park plaćamo 10 dolara, ulaz se plaća ovisno o terminu boravka do sutona ili nakon sutona. Park Sur zapravo je kamp odmorište koje koriste brojni domaći i strani gosti za kampiranje jer je riječ o šumovitom parku koji je prava oaza za odmor. Nastavljamo dalje do Los Angelesa drugog najvećeg grada u Americi.

 

Los Angeles

 

Los Angeles srce je holivudske filmske industrije, dom brojnih filmskih studija i rasadnik brojnih svjetskih filmskih hitova. Nakon buđenja, suputnica i ja odlazimo na obližnju pumpu po doručak, pa u Starbucks na kavu. Vraćamo se u hotel i u dogovoru s drugom suputnicom krećemo odmah na plažu Santa Monica. Jedna od suputnica uzet će hop on hop off bus za razgled grada, a nas dvije ćemo ostati na plaži u prime terminu od 12 h do 17 h. Do plaže Santa Monica stižemo preko Beverly Hillsa mondenog kvarta, u kojem za razliku od ostatka Amerike sve vrvi teretanama i zdravim restoranima – sve je tu podloženo ljepoti. Upravo u Los Angelesu postajemo svjesni što Amerikancima znače automobili i kako je bez auta njima život nezamisliv. U gradu javni prijevoz samo formalno postoji, dok se praktično promet odvija u osobnim automobilima. Upravo zbog prometnog kaosa na cestama Los Angelesa ne kompliciramo gdje ne trebamo, a ja nisam nikad za komplikacije na godišnjem po gotovo. Staze slavnih i brdoviti natpis Hollywood nismo vidjele, ali ja tako i tako što sam starija više uživam u europskim filmovima i to onim koje prvih pola sata ne razumijem, a poslije kad ih počnem razumjeti ne mogu od tuge i oduševljenja istim. Svakom svoje veselje. Da se vratim na plažu Santa Monica – naš je cilj posjet znaku koji označava kraj Route 66 smješten po sredini Peera. Dolazak na plažu vratio me na početak devedesetih godina u kasno djetinjstvo i gledanje u to vrijeme mega popularne Baywatch serije. Baš kao i u seriji i ova plaža prepuna je spasioca, lijepo građenih i neodoljivih na pogled. Suputnica i ja šećemo do oceana, močimo noge i ja ću u dugim hlačama samo s jednim valom bit mokra do koljena – no spomenuti prime termin boravka na plaži osim potencijalne sunčanice, pružio mi je mogućnost brzog sušenja. Predah i okrjepu na plaži nalazimo u šah parku. Vrijeme leti – pa je tako došao na red i naš polazak s plaže i povratak auta rent a car kompaniji. Po povratku auta, odahnula sam i bila sam spremna za let. Naime iz Las Vegasa letimo do New Yorka.
New York here we come! Can`t wait!

U sljedećem nastavku čitajte o našim putešestvijama u New Yorku i kako me je grad osvojio za zauvijek.
I za kraj kako bi rekao Jack Kerouac u svojoj knjizi On the road „Sve što mu je trebalo bio je jedan kotač u ruci i četiri na cesti…znao je da će cesta biti još zanimljivija, posebno ona ispred nas, uvijek ona ispred nas…jer još nas je čekao dug put, ali nema veze, cesta je život.“

 

P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail:ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pod rubrikom Putešestvije by Ivona pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/

 

 

 

Ivona Bačelić Grgić