Evo i jedan savjet za sve vas koji lovite vrlo jeftine prekooceanske letove. Poučena iskustvom, vjerovala sam da će cijena leta padati što se više bliži datum putovanja, ali ovaj put se desilo suprotno. Od početnih 4000 kn, let nas je na kraju koštao 7000kn. Jednostavno više pravila nema, njihovi algoritmi odrade svoje. Iskeširali mi malo bogatstvo za kartu (idući put kad sam išla je karta bila jedva 3000 kn, ah) i krenuli. Meni vam smeta vlaga pa sam prvo skeptično izašla iz aerodroma i pomirisala zrak. Uh, dobro je. Vruće je, ali nema znojenja. Za razliku od Tajlanda. Vize nema. Cjepljenje ne treba osim ako idete u Amazonu. Uber sa aerodroma 75 kn do Copacabane.

Tamo nam iznajmila stan za nas pet preko Airbnb-a. Svatko imao svoju sobu i kupaonu. Stotinjak kn po osobi noćenje. U drugom posjetu Riju sam iznajmila opet isti stan. Iz stana se pruža pogled na Krista s jedne strane, a s druge strane se nazire plaža. Supermarketi rade skoro do ponoći. I dva su točno do našeg stana. Cigarete su 12 kn, pive 4kn, hrana povoljnija nego kod nas. I slavni acai je par kuna – super bobice od kojih se radi desert intenzivno ljubičaste boje, nešto između sladoleda i zaleđenog jogurta. Izrazito zdravo i dobro za imunitet, pogotovo ako kao i mi često konzumirate ove pive od 4 kn. Copacabana je točno kako ju i zamišljate. Ogromna, vesela, puna glazbe i ljudi, jeftinih koktela, Ali nećete se puno usrećit kupanjem na njoj. Jedino ako se volite boriti za život i gušiti ispod valova. Ili to samo ja nisam dobar plivač.

Na kupanje se ide na plažu Joatinga udaljenu sat i petnaest minuta od centra. I onda vam se desi kao i nama da taxija nema za natrag, ali lokalci su uvijek spremni povesti vas prema gradu pošto se i oni dolaze tamo kupat. I ne žele nikakve novce. Sretni su ako mogu pomoć. Za puno mirnije more ide se na izlet na otok Ilha Grande. Noćni život nismo u potpunosti otkrili. Išli smo do Lape – centra grada, jeli i pili po štandovima, plesali po kafićima te otišli do rodnog mjesta sambe – trga Pedra do Sal gdje je doslovno čovjek na čovjeku, ali u klubove nismo išli. A ne sjećam se ni da smo ih i vidjeli u Lapi. U principu najviše ljudi je u izlascima kad je neka tekma na televiziji koja se obavezno gleda vani po kafićima pa se ide dalje.

Uzeli smo si jednodnevni izlet preko lokalne agencije kako bi u jednom danu vidjeli sve znamenitosti. Mene fascinira kip Krista. Vidla sam ga jednom u nekoj od epizoda CSI Miamija i dobila želju vidjet ga uživo. Obično mi Hrvati donesemo lijepo vrijeme gdje god dođemo (tako ja to volim reć), ali ovaj put smo donijeli maglu godine. I jedva vidjeli kip. Zapravo ga uopće nismo vidjeli, a stajali smo dva metra od njega, ali se malo pomalo magla počela dizat pa s njome i moja volja za životom. Jer jedno će doći u Pariz, a ne vidjeti Eiffela, ali doći u Rio i ne vidjeti Krista – eto to je već neoprostivo. Išli smo vidjet i slavnu Glavu šećera koja mi je iskreno djelovala dosadnjikava. Još vožnja žičarom do nje.

Sve mi je to nekako bilo u tom trenutku naporno (večer prije smo bili u izlasku), ali mama ko mama mi nije dala da ne idem kad smo već platili.Na kraju mi je Glava šećera bila bolja od svih znamenitosti i shvatila sam da prepuštam mami donošenje odluka. Šetali smo po Riju po ulicama i po danu i po noći. Zgurali novce i mobitele doslovno u gaće. Hodali u nekim starim majicama i bez torbica. Vozili u metrou, išli u noćni život. Preživjeli smo svi i nismo bili opljačkani. Dapače, nismo se nigdje osjećali ugroženima, a nismo stalno svi bili na okupu. Ja sam se sama vozila taxijima, išla sa jednog kraja grada u drugi, nalazila sa prijateljem Filipom koji se zatekao u isto vrijeme u Brazilu, lutala po šoping centrima,…

Slavne stepenice Escadaria Selaron su mi možda najdraži kutak grada. Odradite slikanje i onda se lijepo sjednete i zveknete capirinhu za 7 kn i uživate. Jedno 4 puta sam išla posjetit stepenice. Ima nešto magično u njima. I ako želite sliku kao ja gdje nema nikog, moraju vam se istovremeno poklopit sreća, božja ruka i ustajanje u 5 ujutro. Prođite ih cijele, ne samo početak gdje je natpis Rio de Janeiro. I poslušajte vodiča kad vam priča priču o njima. Zanimljiva je. Odveli me moji suputnici i na Marakanu.

Utakmica Flamengo vs. CSA. 70 000 navijača, flamengovih naravno. Stadion miriše po kokosu. Ulaznica stotinjak kuna, morate nagovorit lokalce da vam ju kupe jer sami nećete uspjet. Isto kao i internet. Nakon 3 dana svađanja po dućanima, uspjeli smo ga kupit tek kad smo bezobrazno na hrvatskom počeli objašnjavat da ne idemo iz poslovnice dok ne dobijemo internet. Ni dan danas nismo shvatili zašto je problem strancima prodati internet. Mama me častila vožnjom helikopterom. Cijena je bila otprilike 1000 kn po osobi što je vrlo povoljno i vjerujem da se da iscjenkat ako je više ljudi. Vožnja nije duga, zapravo rekla bi da je taman da vidite Rio iz zraka iz svih kuteva. Morate si ipak dvaput razmislit ako poželite ić u Rio. Pod broj jedan – htjet ćete opet ić. Pod dva – potrošit ćete jako malo novaca. Pod tri – bit ćete u depresiji kad se vratite kući. Pod četiri – obavit ćete odličan šoping (otići iz Rija bez barem 3 badića je neoprostivo) Pod pet – upoznate ćete divne ljude i osjetiti predivnu energiju grada. I tada će shvatit zašto vam govorim da je najljepši grad na svijetu.