Riana Petanjek putoholičarka je koja uskoro kreće na putovanje famoznom cestom Route 66, sama i na motoru. Tko je Riana, gdje je sve bila, kako financira svoja putovanja, kako joj je putovati kao ženi i na još mnoga pitanja odgovorila nam je u slijedećem intervjuu. Rianu i njezine avanture možete pratiti na njezinom blogu i Facebooku.

Tko je Riana?

Riana: Riana… hm… netko tko smatra da je život iznimno jednostavan, kad to hoćemo i da je sve moguće uz puno volje i truda, a da je sreća stvar izbora. Godine 29 – prebrzo lete majku im! službeno sam magistrica novinarstva i inženjer dizajna, a inače sam novinar, putopisac, turistički vodič, dizajner sve freelance. Volim crtanje, trčanje, motore (vožnju istih).

Kakva je priča iza imena Riana?

Riana: A ime, e da zapravo ima priča, dobila sam ime po šamponu za kosu 😉 koji se tad mogo kupit kod nas – Jugoslavija 1984 – kad sam rođena, mama je htjela da budem Ria, a tata nije pristao jer kao bilo je prekratko, pa je došo s tim šamponom doma i rekao Riana ;)) 

Kada i zašto si krenula u svijet putovanja?

Riana: Krenula sam doslovno kad sam prohodala, samo se način putovanja promijenio, udaljenosti… od kad znam za sebe staaalno sam imala potrebu kretati se… Uglavnom ne brojim putovanja s roditeljima kad sam bila klinka, a prvo samostalno “obavila” sam s 15 godina na Maltu, na tečaj jezika i tu sam već shvatila da su putovanja za mene nešto sasvim drugo nego za mnoge (čast izuzecima). Ne predstavljaju mi nikakav prestiž, a ni odmor – dapače jako često mi treba odmor doma nakon njih. Jednostavno način života i potreba da vidim sve što mogu i upoznam/spoznam što više za vrijeme života koji nam je užasno kratak pa uopće nemamo vremena za puno stajanja na mjestu 😉 A ako mene pitate putovanja su najveće škole koje postoje, ako uistinu putujete, a ne samo posjećujete mjesta. Nakon dva završena faksa mislim da imam pravo izjaviti nešto takvo.

Gdje si sve bila? Koliko zemalja/kontinenta si prošla? Koje su ti zemlje na must see popisu?

Riana: Jao ja to stvarno ne brojim i sad kad bi morala ne znam bi li uopće mogla, nekih bi se sigurno naknadno sjetila. To je moguće čisto iz razloga što su gotovo svi moji poslovi do sad uključivali putovanja na ovaj ili onaj način. Imala sam nešto više od 18 godina kad sam završila tečaj za turističke pratitelje- vodiče , pa sam već s tim poslom vidjela više od pola Europe. S 22 sam počela raditi kao stjuardesa, pa su mi opet hoteli i različite zemlje bili dom neko vrijeme, ubrzo sam shvatila da fakseve neću nikad završiti ako tako nastavim, pa su putovanja do završetka stavljena na samo povremena, a nakon diplomiranja zadnje dvije godine i samoj sebi mi je ponekad teško pratiti se. Često su to i poslovi poput zadnjeg, radi kojeg sam živjela u Indiji nekoliko mjeseci, a radila sam kao urednik jednog američkog internet časopisa. Ma sve su must see, a zadnju godinu putovanja najbolje pokazuje kratki video na mojoj stranici/you tube kanalu.

Putuješ li obično sama ili u društvu? Koji način je tebi bolji, odnosno postoje li dobri suputnici?

Riana: Prošlu cijelu godinu sam konstantno sama putovala, ali ja kad i sama putujem nisam sama ili posjećujem prijatelje po Svijetu ili gotovo na svakom koraku upoznam nove ljude i imam nove prijatelje. Baš to i smatram najvećim bogatstvom koje mi svako novo putovanje daje, ako se vratim doma s putovanja (nije se još dogodilo i ne daj Bože) bez da imam nekog novog prijatelja/prijateljicu, poznanika, ma bilo što, kao da nisam ni bila. Primjerice s mnogim prijateljima iz stvarno različitih zemalja s kojima sam dijelila život u Indiji se čujem doslovno na svakodnevnoj bazi. A da je putovanje još ljepše kad sam u društvu najdražih prijatelja, apsolutno je, no to često stvarno nije moguće, najbolja prijateljica i prijatelj ujedno su mi i najbolji suputnici.

Žena u nepoznatom svijetu. Postoji li strah kada ideš na put? Jel teže ženama na putu ili ne?

Riana: Iako bi ja kao neka feministica sad trebala tvrditi da žene mogu sve i da nema razlike, ima ogromne razlike i neke zemlje stvarno nisu za to da žene u njih odlaze same, mislim mogu uvijek, no jednostavno nije isto. Ne bi rekla da im je teže, ali je često puno opasnije. Po Africi sam putovala s najboljim prijateljem koji izgleda tako da su svi mislili da je marinac, pa je opet bilo situacija di smo stvarno bili u realnoj opasnosti, a taj njegov izgled nas je doslovno znao izvući. U Indiji recimo postoje neke sasvim drugačije opasnosti koje se zaista odnose samo na žene, svi znaju za silovanja po Indiji, kad tamo živite prestane vam biti čudno kako je to moguće. Obzirom da sam svaki slobodni trenutak tamo koristila na putovanja probala sam opcije i sama i u društvu prijatelja i neopisiva je razlika! Nije nemoguće da žena ide sama, ali postoji ogromna razlika kad ste stalno u nekom grču od potencijalne opasnosti ili kad ste bezbrižni jer ste u grupi s prijateljima. Ipak postoje i zemlje gdje žene bolje prolaze od muškaraca, tako da i ti strahovi stvarno variraju od zemlje do zemlje.

Jesi li imala kakvih problema, neugodnih iskustva?

Riana: Svega nekoliko, no nikad mi se nije nešto strašno i dogodio. Jedino što pamtim ko najgore bilo je u Indiji, kad me vozač rikše ostavio usred noći na cesti koja je bila blizu mog stana, ali ne baš tako blizu da mogu otrčati dovoljno brzo od skupine muškaraca koja je počela hodati za mnom. Osim toga sam i imala ogroman ruksak na leđima, jer sam se taman vratila s jednog od izleta. To je bila više onako zabačena ulica, s ne baš puno svjetla i još manje auta, a kao i velika većina tamo puna ljudi koji žive na cesti. Nakon nekoliko minuta ipak je naišao auto, koji je stao jer je vozač očito shvatio gdje to vodi. Iako je i to bio rizik; ući nepoznatom samom muškarcu u auto, izabrala sam to kao manje zlo, odveo me do stana, pa cijela priča nije imala loš kraj, a ja sam tek u stanu shvatila da mi je doslovno kosa narasla od straha.

Kako reagira tvoja obitelj/prijatelji na tvoj način života?

Riana: Mislim da ih gotovo ništa više ne može iznenaditi. Dobro je pri tome da su me nakon toliko vremena i počeli prihvaćati kao takvu, pa se više ni ne bune previše.

Koje zemlje/narode bi izdvojila kao najbolje, najljubaznije, kamo bi se vratila istog trena, a koje su potpuno suprotne od toga?

Riana: Najljubazniji su mi bili stanovnici Kambodže, Kubanci su bili gotovo jednako dragi, a Francuzi i mnogi stanovnici Londona su mi bili daleko najmanje simpatični, ali opet to nije nikakvo pravilo svugdje ima svega i samo je moj osobni doživljaj.

Bez čega ne možeš niti na jedno putovanje?

Riana: Fotoaparata i tipično ženski – kreme za lice.

Što ti najviše fali kad si na putu?

Riana: Vjerojatno kao i svima obitelj i najbliži prijatelji. Često i hrana, ali to samo kad me stvarno dugo nema doma. Kad mi je pas bio živ, za njom bi doslovno cvilila, ali od kad je nema i putovanja su drugačija, još mi se manje žuri doma.

Koje događaje sa putovanja bi izdvojila kao najupečatljivije, najčudnije?

Riana: Recimo ugriz majmuna, radi čega sam po Tajlandskim otocima, na jednom od njih se to i dogodilo, primala cjepiva protiv bjesnoće. Igranje s malim tigrićima u istom tom Tajlandu mi je bilo nezaboravno ili poljubac žirafe u Africi, naravno i plivanje s delfinima na Kubi. Nekoliko dana i noći po pustinji na devama u Rajasthanu (Indija) je također bilo jedno od najdražih iskustva. Najčudniji, ali opet i najzanimljiviji su mi bili vjerski običaji kojima sam prisustvovala u Indiji za vrijeme Diwalia ili muslimansko-indijska djevojačka koje sam sasvim slučajno postala dio. A bilo je i nekoliko situacija po Africi kad prilikom posjeta napuštenoj djeci kojoj smo kupovali hranu, bombone ili nešto slično jednostavno nisam mogla prestati plakati.

Najgori doživljaj mi je ipak bio opet u Indiji, kad sam imala živčani slom, jer nisam ništa mogla napraviti da maknem albino djecu sa sunca (već im se koža doslovno raspadala od crvenila) koju drže satima na cesti da prose, kao da su životinje u kavezu jer su takvi bijeli. Svi su se od toga ograđivali, svima su takve stvari u Indiji prihvatljive, a uz svu moju kriku i viku, jedino sam ja skoro bila u problemima s policijom. Naravno upozorena da se ne petljam tamo gdje mi nije mjesto!

Hrana, što bi izdvojila kao nešto najukusnije što si probala, što više nikad ne bi stavila u usta, a što je bilo najčudnije/najneobičnije što si probala?

Riana: Iako sam inače otvorena za baš svakakve ludosti i na svakom putovanju doživim nešto novo, kad je u pitanju hrana, tu moram priznati da i nisam baš neki avanturista. U Bangkoku mi se recimo nudilo svašta, ali nije mi bila privlačna ideja da jedem škorpione, crve i slično, a u Kambodži sam jela krokodila. Međutim hrana i traženje nekih egzotičnih okusa mi nikad nisu na listi prioriteta kad putujem, tome nekako pridodajem najmanju pozornost. Da prilagodit ću se zemlji i probati svašta, ako mi nije previše odbojno, ali ionako najviše volim hranu u Italiji ili Španjolskoj, znači neki potpuno poznati okusi. Kao zemlju koja mi je imala najbolju hranu dosad izdvojila bi Kubu, za nekih 50 kuna dobijete jastoga, a za još manje i sve druge morske delicije kojih se ja nikad ne mogu zasiti, uz to da je hrana bila odlična gdje god da sam jela. Najgora mi je u svakom slučaju bila Indija, njihovu hranu i začine ni nakon toliko vremena tamo nisam zavoljela, a probala sam stvarno svašta, za što često nisam imala ni pojma što je.

Kako financiraš svoja putovanja?

Riana: Iako bi mnogi htjeli čuti da imam bogatog dečka ili da me roditelji financiraju, to je potpuno suprotno od istine. Istraživanje Indije, plaćao je posao u Indiji, mnoge druge destinacije neki drugi poslovi, a sve što zaradim ionako potrošim na putovanja. Zadnje dvije godine “odgulila” bi sezonu veslanja i turističkog vođenja na kajacima u Dubrovniku, gdje sam si mogla dobro zaraditi i onda sve to potrošila na putovanja kroz ostatak godine. A i ono ne manje bitno; kupujem otprilike 300 puta manje stvari od prosječne Hrvatice. Nemam ni auto ni stan ni kredit, ni ništa takvo, pa su putovanja iza mene skoro jedino na što sam trošila.

Tvoje slijedeće putovanje je poznata Route 66. Kakav je plan puta?

Riana: Idem sama, a plan puta je vrlo jednostavan. Uzimam motor u Chicagu i vozim do L.A.-a , uz to da putem stajem u svim većim gradovima i na različitim zanimljivim točkama. To će trajati otprilike dva tjedna. Kako nikad ne volim puno unaprijed planirati, ni sad nisam previše. Ne volim se ograničiti unaprijed detaljno razrađenim planom, jer nikad ne znaš gdje te put može odvesti, samo treba imati um širom otvoren.

Surađuješ sa Harley Davidsonom, kako je došlo do suradnje i zašto si se odlučila baš za motor?

Riana: Do suradnje je došlo totalno slučajno, kad sam planirala to putovanje znala sam da ću tamo vjerojatno iznajmiti Harleya, obzirom da tako svi rade koji se odlučuju na taj pothvat. Tako sam jedan dan otišla do njihovog salona u Zagrebu, čisto da vidim kakav da tražim za iznajmiti, obzirom da njihov motor nikad prije nisam vozila. I to je urodilo najboljom mogućom suradnjom koju sam mogla zamisliti. Dečko koji je radio u salonu mi je dao broj ljudi iz marketinga, nakon što sam mu objasnila o čemu se radi ( čime se bavim- moja web stranica s putopisima i mediji koji će me pratiti na putovanju). Harley ekipa prepoznala je moj rad i pisanje i pružili mi najveću moguću potporu nakon mnogih zatvorenih vrata na koja sam nailazila. Radi se o stvarno nevjerojatnom timu ljudi. Uz poslove i suradnju i na mnogim drugim projektima kao što su Harley dani u Biogradu u 6-om mjesecu, do toga da su mi omogućili da već tu osjetim što znači voziti njihov motor. Dokaz su da u Hrvatskoj ipak ne trebate za sve veze i poznanstva i da ima ljudi koji znaju prepoznati nečiji rad i potencijal.

Zašto motor? Zato što inače vozim motor i nije Route 66 ista ako je se prelazi na neki drugi način. Kad sam prošli put bila u Americi iznajmila sam auto i od San Francisca išla do Grand Canyona, na povratku sam posjetila i Vegas, Death Valley i Yosemite, ali sve to bilo bi daleko bolje da je bio motor u pitanju umjesto auta, potpuno je drugačiji doživljaj. Američka priroda mi je inače apsolutno nevjerojatna i ljudi jako griješe kad se zadržavaju samo po gradovima. Uz to da naravno želim prenijeti doživljaj ljudima koji možda sami neće otići ili bi, ali se još nisu dovoljno ohrabrili.

Što ćeš sve ponijeti na put?

Riana: E to je malo problem ovaj puta, jer zapravo jako malo stane u bisage na motoru, potpuno ću minimalizirati odjeću i slično, a najvažniji su ipak laptop, kamera i fotoaparat, za ostalo ću se snaći nekako.

Žena i motor, hm, hoće li biti problema ako se nešto pokvari ili si spremna i za popravke na cesti?

Riana: hahha sjest ću i plakat 😉 Ma ne razmišljam o tome da će se nešto pokvariti, ako se to i dogodi pronaći ću neki način da se popravi.

Koji ti je najveći strah u životu i što najmanje voliš?

Riana: Osim gubitka dragih ljudi, da ću izgubiti smisao za humor. Nije da sam stand up komičar, ali baš sve što mi se događa u životu pokušavam okrenuti na smiješnu i pozitivnu stranu i najviše volim svoje prijatelje koji su isto takvi. Smijeh stvarno liječi sve. Mnogi me opisuju ko vječno nasmijanu i to stvarno ne želim izgubiti.

Ne volim svađe i negativnu energiju, ljude koji su zavidni i na to troše vrijeme, za mene je to najveća ljudska glupost.

Kakvi su planovi za daljnju budućnost? 

Riana: Morat ću vas razočarati odgovorom, ali ja stvarno rijetko razmišljam o dalekoj budućnosti, a posebno planovima za nju. Voljela bi da to bude Amerika, no tko to može znati…

Planiraš se jednog dana skrasiti negdje doma ili se vidiš negdje daleko?

Riana: U Hrvatskoj se nikako ne vidim, jedini problem kod mene je što se ni na jednom mjestu ne vidim predugo, no opet tko zna što mi život nosi.

I za kraj, tvoja poruka za sve buduće putoholičare!

Riana: Putujte i samo putujte, nije potrebno ni toliko novca koliko ljudi često misle da je, samo malo volje i manje robovanja stvarima za koje samo mislimo da nam trebaju. Nemojte samo obilaziti mjesta, radije manje zemalja, ali intenzivnije, nego puno, a bez pravih doživljaja i upoznavanja ljudi i njihovih običaja i same zemlje.