Idemo u Oman. Napravit ćemo lagani road trip kroz cijelu zemlju. Redovito, koliko nam to dopusti pristup internetu, na webu, Facebooku i Instagramu ćemo stavljati fotke i pisati gdje smo i što trenutačno radimo.

Dakle, idemo na putovanje kroz Oman. Na našoj Facebook stranici, Twitter profilu i Instagram profilu ćemo redovito (koliko nam to dopuste mogućnosti, odnosno pristup internetu) izvještavati zgode i nezgode sa našeg putovanja i sve to pokušati začiniti sa što više fotki i videa. A ovdje, u ovome članku ćemo redovito pisati gdje smo, da li smo živi i što trenutačno radimo.

Sa sobom nosimo Canon EOS 80D i objektive Canon EF-S 18-55mm, EF-S 10-18mm, EF- 50mm i Tamron 70-300mm pa se nadamo da će fotke biti super. Osim fotoaparata s nama ide i Amkov kamerica. Nažalost ovaj put dron ne nosimo zbog trenutno strogih zakona koje ima Oman. Bez dozvole, koju nismo uspjeli dobiti, zabranjeno je unijeti dron u državu. Od mobitela za fotkanje koristimo Xiaomi Mi Mix 2s i Xiaomi Mi Note 3 by Xiaomi Hrvatska

Bez putnog osiguranja se ne odlazi na put, a mi koristimo godišnje putno osiguranje od Wiener osiguranja

VIZA

Za ulazak u Oman je potrebna viza koju možete izraditi online –> OVDJE

• Turistička viza 26A – Single Entry ako ste u Omanu do 10 dana – Cijena 5 OMR = 12€
• Turistička viza 26B – Single Entry ako ste u Omanu do 30 dana – Cijena 20 OMR = 45€
• Nakon što aplicirate za vizu, u roku od 24h će vam stići na vašu email adresu.
• Kad dobijete vizu morate ju iskoristiti u roku od 30 dana

AVIOKARTE

Najjeftinije aviokarte iz Hrvatske za Oman trenutno imaju Turkish Airlines ili Qatar Airways. Cijene iz Zagreba se kreću između 300 – 400€ ovisno o datumu, za povratnu aviokartu. Najjeftinije što smo mi vidjeli bilo je oko 260€.

RENTACAR

Za potpuni doživljaj putovanja kroz Oman preporuča se rentati auto. Po mogućnosti 4×4 zbog lošijeg terena na nekim dijelovima.

Cijene rentanja nekog manjeg auta bude između 15 – 20€ po danu. Mi smo uspjeli sa cjenkanjem dobiti Dacia Duster 4×4 sa full insurance za 15OMR po danu = 34€ u Al Baz Rentcaru.

PLAN PUTA

Ovo je neki okvirni plan koji bi trebali odvoziti

Ultimativni vodič za putovanje kroz Oman 1.dio (osnovne informacije, Muscat)

Ultimativni vodič za putovanje kroz Oman 2.dio (Wadiji, Wahiba Sands, Sur…)

27.12. Zagreb —> Doha

Qatar Airways nas je prebacio iz Zagreba do Katara (Doha). Volimo uzeti malo duža presjedanja pa smo to napravili i ovdje kako bismo posjetili glavni grad Katara, Dohu. Hrvatskim državljanima viza za Katar je od prošle godine ukinuta ukoliko posjedujete putovnicu sa minimalno 6 mjeseci valjanosti i povratnu kartu (ili kartu za nastavak putovanja). Na ulazu u Katar dobiti ćete dozvolu koja vrijedi 180 dana od izdavanja, a koja vam daje pravo ostanka u zemlji 90 dana (Hrvatska), a za neke zemlje 30 dana i to sa višestrukim ulazom/izlazom. Ako imate presjedanje duže od 5h možete u zračnoj luci uzeti Doha city turu za 40 katarskih rijala = cca 9€ gdje će vas upoznati s najistaknutijim atrakcijama grada za nešto manje od 3 sata.

Nakon ture vas vraćaju na aerodrom, mi pak smo ostali u gradu jer let imamo tek ujutro. Krenuli smo prema hotelu. Torch Doha hotel, wow hotel. Trebali su nas ugostiti u tom hotelu, no na kraju je došlo do promjene pa smo preseljen u drugi njihov hotel Al Aziziyah Boutique hotel***** i uopće se nismo bunili – mazili su na i pazili vrhunski 🙂

Al Aziziyah Boutique hotel*****

28.12. Doha —> Muscat

U rano jutro uzimamo Uber koji nas prebacuje do aerodroma. Vrijeme je da poletimo i konačno sletimo u Oman.

Odmah na aerodromu kupujemo SIM karticu za mobitel – za cca 160kn kuna dobivamo 8GB, 50 SMS, 50 min (nacionalno i internacionalno) – pa smo sada bez brige, gnjavit ćemo vas s fotkama sto na sat 😀

Čekamo lika iz rent-a-car kuće da nam dofura naše vozilo na aerodrom – Renault Duster Dacia 4×4 i spremni smo za avanturu. Avantura na 4 kotača koštala nas je cca 250kn po danu. Cijena goriva po litri je 3,30kn pa se čini da nećemo puno potrošiti na tank.

No, prije prave avanture prvo smo se smjestili u Muscat da se malo aklimatiziramo i vidimo glavni grad.

29.12. Muscat – glavni grad Omana

Prvi dojam, sve je jako čisto, uređeno, novo ali tradicionalno. Nema gužve, ljudi su ljubazni, cijene su ok. 

Muscat je raštrkan grad, glavne znamenitosti su razbacane, neke udaljene kilomterima pa si je dobro isplanirati obilazak. Mi smo krenuli, ajmo reći od kraja grada, odnosno od palače pa do glavne džamije. Evo nekoliko najpoznatijih znamenitosti u Muscatu koje smo posjetili:

• Al Alam Palace – sultan Qaboos je trenutni vladar Omana, a Al Alam palača je jedna od nekoliko njegovih rezidencija. Palača je čuvana vojnicima, možete je pogledati izvana, glavni ulaz i sa stražnje strane gurnuti glavu kroz ogradu i vidjeti dvorište. 
• sa svake strane palače nalazi se po jedna tvrđava: Al Mirani i Al Jalali – nisu otvorene za javnost.
• Mutrah corniche – uređena šetnica, dok šećete možete skrenuti na tržnicu riba ili pak prošetati tradicionalnim bazarom (Souq Muttrah – Al Dhalam), tu je i glavna luka pa će te vidjeti mnogobrojne kruzere koji pristaju ovdje
• Al Qurum Natural Park
• Qurum beach – sunčanje na pješćanoj plaži ili chilanje ispod palme
• Royal Opera House – za sada jedina atrakcija na koju smo naišli da se plaća ulaz, prekrasna izvana, a kako izgleda iznutra provjeriti ćemo na povratku doma
• Sultan Qaboos Grand Mosque – glavna džamija u Omanu koja može primiti i do 20 000 ljudi. Jedna je od rijetkih gdje je dozvoljen ulaz ne muslimanima (od 8-11h). Za ulazak u džamiju morate se primjereno odjenuti – žene pokrivaju sve, kosu, ruke i noge, a dečki moraju imati duge hlače.
• Mohammed Al Ameen Mosque – koju će te primjetiti navečer kad bude osvijetljena. Prekrasna, novo izgrađena od bijelog mramora, također je možete posjetiti od 8 do 11 sati.

30.12. – Roadtrip

Napuštamo Muscat i krežemo prema istoku zemlje uz obalu. Stajemo u malom naselju Qantab, a zatim nastavljamo do prekrasne Yiti plaže (savršena za kampiranje). Bimmah Sinkhole nezaobilazna je točka na ovome putu – savršeno mjesto da malo odmorite i okupate se. Rupetina s malim jezercem (50x70m) za koju lokalci vjeruju da je nastala od meteora, no navodno je nastala urušavanjem zemlje. Oko rupetine uredili su mali park, postavili wc-e, ali ulaz naravno ne naplaćuju.

Smjestili smo se kod Samija u njegovoj lokalnoj omanskoj kući. Kuća je zapravo bila u vlasništvu njegovod djeda, a sad u njemu ugošćuje strance. Tradicionalna je i vrlo jednostavna, ali na odličnoj poziciji, s pogledom na početak Wadi Shab. Al o tome sutra.

31.12. – Stara godina u pustinji

Budimo se rano kako bi krenuli prije horde turista u wadi. Wadiji su doline s prirodnim jezercima uglavnom u kanjonima. Po mojem, to su oaze u pravom smislu riječi – usred ničega zelenilo i voda. Wahi Shab jedan je od poznatijih u Omanu, a da bi stigli do njega malo se morate potruditi. Prvo će vas za 1 rial lokalcim čamcem prevesti na drugu stranu wadija gdje kreće put. Put nije lagan i traje nekih 45min, a onda stižete do nekoliko prirodnih jezerca. Ukoliko stignete dovoljno rano možete se okupati potpuno sami (kasnije navale horde turista i doslovno budu jedan na drugome). Neka jezerca su dublja, neka plića, kroz neke će te hodati, kroz neke plivati, a na kraju stižete do pećine. Ulaz u pećinu je vrlo uzak, taman da vam glava prođe, a unutra će vas dočekati slap.

Savršeno mjesto za odmor, kupanje, piknik…

Nakon laganog kupanja mi nastavljamo dalje. Tražeći jedan drugi wadi, nailazimo na treći i to duboko u planinama. Cesta nije bila za svačije srce, znam da bi moja mama veći dio puta oči imala zatvorene. U planine vas neće pustiti osim ako nemate auto 4×4 što se kasnije pokazalo kao bitna stavka. Do wadija pak su nam kro šumu palma i banana pokazali lokalci, jer ga mi sami sigurno ne bi našli. Sjetit ću se imena (a kad se vratimo doma, sve ćemo ove atrakcije označiti na karti). Na povratku s planine naišli smo na autostopera i poveli ga u nizinu. Momak je bio vrlo sramežljiv i znao je samo par riječi na engleskom, a pod par mislim na hello, bye, village 😀

Nastavljao put prema gradu Sur, kratko ga obilazimo jer se sunce već polako počelo spuštati. U Suru skrećemo prema unutrašnjosti prema pustinji Wahiba Sands.

Stižemo u pustinju i tražimo mjesto za podići šator. Primjećujemo u pijesku tragove autiju pa skrećemo i mi, što je bila kobna odluka. Nekoliko metar i evo nas – u pijesku. Zakopali smo se – slaba je ova naša Dacia Duster. I što sad?! U pustinji, nigdje nikog! Vidimo svjetlo u daljini, idemo prema njemu – neki kamp. Na putu prema kampu zaustavljamo prvi auto koji je naišao, lokalci – ne znaju niti jednu riječ engleskog, ali shvaćaju što se dogodilo. Voze nas do našeg auta i kreću u akciju. Pričaju nešto, ništa ih ne razumijemo pa se previše ne miješamo. Pomogli smo u iskopavanju, to smo razumjeli. Pomogli smo u guranju auta, i to smo razumjeli. 😀 Nekih pola sata im je trebalo da nas izvuku iz pijeska. Smračilo se! Što sad!? Vozimo do prije spomenutog kampa i pitamo da li znaju gdje bi bilo najbolje da dignemo šator i prenoćimo. Vode nas iza kamp, između dviju dina – vele, tu nam neće nitko smetati. Dižemo šator, spremamo večeru. Dolaze iz kampa, u nekoliko navrata provjeriti da li je sve uredu, da li nam je nešto potrebno, pozivaju nas na čaj, na party povodom dočeka nove godine… Nakon dužeg nagovaranja pristajemo i obećajemo da ćemo doći na party. 

Legli smo u šator i čujemo korake. Mislimo si, evo ih, opet netko iz kampa ide po nas. Otvorimo šator, kad ono, opkoljeni devama. Skupile se oko šatora i stoje i bulje u nas. Tjeramo ih, ne reagiraju. Sjećamo se filma Tracks i divljih deva pa odustajemo od tjeranja i povlačimo se u šator. Na svu sreću otišle su.

Oko 11 navečer dolazi lik iz kampa. Pa ajde idemo na čaj. Dolazimo u kamp, a tamo nigdje nikog, a kao trebao počet party. Veli, svi otišli spavat. Nagovara nas da se preselimo u jednu od kućica, da ima slobodno, da će nam biti hladno vani. Nakon pola sata nagovaranja pristajemo.  Selimo se iz šatora u jednu od fancy kućica u kampu. Sretna nova godina!

1.01. – Kako smo završili staru u istom tonu započeli novu godinu

Ujutro nas je dočekao doručak i naravno ništa nam nisu naplatili. Guglamo kamp, noćenje “samo” 1000kn!!

Krećemo dalje. Za rano jutro na redu je još jedan wadi. Jedan od najljepših, ali i s najviše turista. Wadi Bani Khalid smjestio se u kanjonu, duboko u planinama. Od parkinga vam treba 5min i stižete u raj. Oaza u pravom smislu riječi. Jedino što kvari sve je horda ljudi, i petljanje ljudi u prirodu. Tu su izgradili restoran, postavili wc-e, preko jezerca izgradili male mostove – još uvijek ništa ne naplaćuju, ali više nije toliko prirodno.

Iz pustinje vozimo prema istoku zemlje do obale. Put je dugačak i plan je stići do najvećeg omanskoh otoka Masirah. Ono što nismo očekivala je vrlo monotona, pusta i dosadna cesta. Tu i tamo se pojavi neko naselje, ali stvarno tu i tamo. I ono što smo očekivali je vožnja uz obalu uz mnogobrojne plaže, niti cesta ide uz samo obalu, niti ima plaža, za sada smo pomalo razočarani jer je plan kampirati na plaži. Ok idemo prema otoku. Trajekt kreće za sat vremena i vozi sat vremena, kada stignemo preko biti će mrkli mrak. Odustajemo. Tražimo najbližu plažu ili nešto slično plaži za postaviti šator. Skrećemo u ribarsko naselje Filim. Male nastambice gdje ribari ostavljaju svoje mreže, izgleda kao neki ghost town. Ok, biti će tu dobro. Tražimo mjesto gdje da stavimo šator i gle prazno, na samoj obali, savršeno. Krećemo tamo i puf!

Stara godina se ponavlja! Opet smo zaglavili! Opet smo se zakopali! Ovaj put nije pijesak u pitanju već blato. I ovaj put nema kampa, niti naselja niti ikoga u blizini… Što sad? Krećem prema ribarskim brodicama možda naiđem na nekog ribara. I u tom trenutku, čujem auto. Vidim ga u daljini, bogu iza nogu. Mašem ko luda! Staje! Vidio me!

Stiže neki deda i naravno ne razumijemo se ništa, al vidi u kakvoj smo gabuli. I sad to ne bi bila gabula, uzmeš uže zavežeš za kuku na autu i spašeni. Na svu sreću omanci uvijek imaju sve sa sobom, čovjek ima uže, no naša Dacia nema kuku. Čovjek nešto priča, ne razumijemo ga, ne izgleda sretan. Blato je na sve strane. Baca se pod auto i nakon nekih 10min nailazi na rješenje. Uspio je zavezati uže i uspio nas izvuči iz blata. Sva sreća dobrim ljudima! Opet se spustio mrak i opet postavljamo šator po mraku.

Pripremili smo večeru i eto nekog auta. Taman smo mislili da ćemo biti potpuno sami. Dolazi 5 momaka iz Muscata, vidjeli nas pa zaključili da će biti dobro mjesto za kampiranje. I tako mi večerali i pratili ih. Prvo su 5min sklapali nešto i odjednom puf – i bi svjetlo, osvjetlili pola plaže. Zatim, vrijeme je za molitvu, jedan po jedan krenuli su molit. Tek tada došlo je vrijeme na postavljanje šatora i večere. To su dečki cca 20godina, i komentiramo mi kako bi naši isto prije postavljanja šatora nešto napravili – otvorili pivu ili dvije.

2.01. – Vozimo i još malo vozimo

Krećemo dalje, veselimo se plažama o kojima smo doma čitali, a još uvijek ih nismo vidjeli.

Cijeli dan smo proveli u vožnji. Tu i tamo koje naselje, a deve na sve strane. I onda cesta skreće u planine, a mi tražimo plažu. 🙂 Pa imate osjećaj da se vozite po Marsu, skroz neka druga priroda. I onda napokon cesta se krene spuštat prema moru. I onda napokon evo plaža koje smo gledali na internetu. Biramo jednu od njih u blizini mjesta As Shuwaymiyyah. Prekrasna plaža s bijelim pijeskom, nigdje nikoga kilometrima, savršeno. Konačno dižemo šator po danu i konačno se bacamo u more. Prezadovoljni. I onda…

I onda eto opet auta! Jesmo li spomenuli da je plaža duga nekoliko kilometara i nigdje nema nikoga, al oni došli baš k nama. Česi su u pitanju, stigli po mraku, vidjeli nas pa zaključili da je tu ok. 

3.01. – Shalalalalala

Budimo se ujutro, otvaramo šator, pogled na plažu – savršeno… Okrećemo malo glavu i vidimo čehe ko od majke rođeni spremili se na kupanje….

Danas imamo dovoljno vremena pa idemo laganini. Lagano nastavljamo put prema jugu. Stajemo na svakom zanimljivom mjestu. Jedno od takvih je i Wadi Suneik do kojeg smo sasvim slučajno naišli i odlučili prošetati. Prekrasan pogled, s jedne strane wadi, s druge more, a sve sakriveno između planina.

Ulazimo u grad Shalalah koji nam je današnji cilj. Skroz nešto drugačije, široke ceste, sve puno zelenila, drugi najveći grad u Omanu. Grad je do 70-ih godina bio glavni grad Omana. Ovo je ujedno i rodno mjesto sadašnjeg sultana Qaboosa koji je početkom njegove vladavine odlučio za glavni grad postaviti Muscat.

Grad je na samom jugu Omana pa ima i drugačiju klimu što omogućuje rast vegetacije. Usred grada nalaze se ogromni vrtovi banana i kokosovih palmi.

Evo, stigli malo u civilizaciju gdje ćemo par dana odmoriti. A treba malo raditi dok se putuje 😀

4.01. – Shalalalalala

Ne odmaramo mi puno, naš odmor je uvijek aktivan odmor. I tako krećemo danas malo prema jugu Omana uz obalu. Stajemo na svakoj mogućoj plaži jer je jedna ljepša od druge, a do nekih se treba malo i potruditi. Bijeli pijesak i skoro pa nigdje nikoga – Mugshail beach vas zove da se bacite i osvježite u moru. Nedaleko od plaže nalazi se i Al Marnif Cave i nekoliko rupa u kamenu odakle izlazi voda, ali zbog lijepog vremena, odnosno slabijih valova voda nije dosezala rupe.

Fazayah beach je jedna od skrivenih plaža do kojih će te se malo namučiti, ali onda je imate samo za sebe. Mi pak smo se odlučili pomučiti još više i potražiti plažu Eftalquot. Morati ćete skrenuti s glavne ceste, proći kroz malo selo i onda se po makadamu popesti na brdo i onda je vidite, a da bi došli do nje sad se treba spustiti s brda. Malo planinarenja za uživanje na prekrasnoj plaži gdje će vam društvo raditi samo mnogobrojni rakovi.

Kad smo već kod plaža, sve plaže izvan grada budu uglavnom prazne. Lokalci nemaju običaj kupanja, a turista nema puno ili se zadržavaju u svojim resortima. Jedine plaže gdje bude gužva su one gradske, tako je i u Shalahu. Lokalci imaju običaj navečer, pogotovo za vikend, šetat plažom, igrat nogomet, napraviti piknik, družiti se.

5.01. – Shalalalah i okolica

Shalalah i okolica je područje gdje u ljetnim mjesecima bude puno kiše pa je vegetacija zelenija, ima puno slapova, jezera. Uglavnom puno toga za posjetiti.

Krenuli smo prema mjestu Taqah, malom obalnom mjestu nedaleko od Shalalaha. Osim prekrasne plaže poznat je i po istoimenom dvorcu. Dvorac je jedan od novijeh za razliku od ostalih u Omanu, izgrađen je u 19. stoljeću i bio je rezidencija pradjeda sadašnjeg sultana Qaboosa. U dvorcu možete vidjeti tradicionalni život u Omanu.

Nedaleko od grada nalazi se Wadi Darbat, kažu najljepši wadi u Omanu. I stvarno je lijep, a nije u punom sjaju. Wadi se proteže uz rijeku Darbat i stvara nekoliko jezera i mnogobrojne slapove. Nije u punom sjaju jer pola slapova trenutačno nema jer je suha sezona. Nakon ljetnih monsuna i kad se rijeka i jezera napune, kada sve okolo bude zeleno, wadi bude u punom sjaju.

Slijedeća točka nam je točka gdje gravitacija gubi smisao. Više o tome u videu:

6.01. – Monotona cesta

Napuštamo Shalalah i krećemo dalje. Vraćamo se prema sjeveru zemlje, ali ovaj put kroz unutrašnjost, odnosno pustinju. Pustinja ne kako si je vi zamišljate, s hrpom dina i deva, već pustinja gdje nema nigdje ničeg, kamena pustinja, sve je ravno da ravnije ne može biti, sve je bijelo, ne vidi se kraj i samo cesta koja prolazi kroz sve to, ravna i bez kraja.

Monotone li ceste, ovdje nema niti deva da pričamo malo s njima. Tu i tamo se pojavi benzinska i to je to.

Na nešto više od pola puta skrenuli smo s ceste kako bi si našli mjesto za postaviti šator. Kad smo kod traženje mjesta, sve je isto, ravno tako da nemate baš neki izbor, samo morate reći evo tu ćemo ga staviti 🙂

I tako smo si mi postavili šator, nigdje nikoga, dovoljno daleko od ceste. Zapalili vatru, pripremili večeru i taman je pojeli kad je počeo neki vjetar. Ništa strašno spavali smo već u šatoru kad je puhalo ko da će nas odnijeti. Ali ovo se naglo pojačavalo, neki oblaci su se počeli kotrljati prema nama i onda je počelo dizati pijesak i nositi ga svuda. Šator smo jedva zadržavali da ga ne odnese i to je bilo to, odluka je donešena, moramo ga spakirati. Jedva smo ga spakirali, nagurali sve u auto i odlučili prespavati u autu. Spustili smo zadnja sjedala, imali smo madrac napuhavanje i eto ti nove kućice.

7.01. – Ohai Nizwa

Preživjeli smo noć. I da, usred noći se sve smirilo i bilo je mirnije nego ikad 🙂 Al ajd, bar smo isprobali i spavanje u auto, to vam je isto opcija u Omanu ako nemate šator.

Okolica Nizwe super je da se smjestite na nekoliko dana, mi smo odabrali mjesto Al Hamra odakle smo onda napravili nekoliko izleta. Plan je bio da prespavamo jednu noć u šatoru na planini, no temperature navečer toliko nisko padaju da nismo htjeli riskirati sa smrzavanje.

U Nizwi se nalazi lokalna tržnica gdje si možete kupiti suvenire. U Omanu nemaju baš neke suvenirnice, odnos teško je uopće pronaći neke suvenire koje si možete kupiti, pa ako volite suvenire onda preporučamo tržnicu u Nizwi ili Muscatu.

Cijelo ovo područje oko Nizwe poznato je po mnogobrojnim utvrdama/dvorcima. Tri najpoznatije i najveće koje smo posjetili su Nizwa castle, Bahla Fort i Jabreen castle. Bahla fort je ogromna i u prostorijama se vrlo lako možete izgubiti, pravi labirint. Ulaz u Bahlu i Jabreen je cca 1 euro, dok je u Nizwa Castle cca 10 eura. Svi ovi dvorci/utvrde su uglavnom prazni, potpuno prazne prostorije, u Nizwi ima nešto u pojedinim prostorijama pa je i ulaz skuplji.

8.01. – Jebel Akhdar

Danas se penjemo u planine. Jebel Akhdar prvi je na listi. Kasnije ćemo u putopisu detaljno napisati kako doći do njega. U podnožju Jebel Akhdara nalazi se checkpoint gdje će vas policija provjeriti i prema provjeri dati dozvolu ili vas okrenuti natrag. Na sam vrh ne možete ako nemate 4×4 auto, tražiti će vas i osiguranje. Moram priznati da sam se lagano prepala, pa kakva nas to cesta čeka s obzirom na takve provjere. Ako ne zadovoljavate uvjete, ne brinite, auto ostavite na parkingu i već vas lokalci čekaju da vas prebace gore, naravno to ćete im morati dobro platiti. Druga opcija je da stopirate neke turiste koji imaju 4×4 pa se popnete s njima.

I tako smo mi krenuli gore. Široka, asfaltirana cesta, dvije trake gore, jedna dolje. Hmmm… Ok, možda će kasnije biti gore. No, cesta je takva, odlična, skroz do kraja. Navodno je problem u spuštanju jer je dosta strmo pa kočnice pate. Imate i dodatne zaustavne trake, ako mislite da se nećete moći zaustaviti, skrenete na tu traku i na kraju ima lagana uzbrdica koja će vas zaustaviti.

Gore je pravi mali svijet. Misliš si, idemo na planinu, divljina, nigdje ničeg. Al gore ima sve, hrpa malih sela, hoteli, resorti, dućani benzinska, sve što vam treba.

Diana’s point – vidikovac s kojeg je prekrasan pogled na planine, vrtove na terasama i sela na samim strminama. Vidikovac je dobio ime po princezi Dijani koja je ovdje bila s princom Charlesom 1986., stigla je helikopterom a gore nije bilo ničega. Danas, da bi došli do vidikovca morate proći kroz fancy resort, jedan od nekoliko njih na vrhu.

Po brdima se nalaze mala sela, sa nekoliko kućica, malom džamijom i terasastim vrtovima. Odlučili smo napraviti mali trek kroz tri takva sela. Putevi su označeni, samo morate pratiti žuto, bijelo, crvene oznake.

Ako nastavite put još malo dalje doći ćete do još jednog zanimljivog sela Wadi Bani Habib, napušteno selo do kojih vodi 200 stepenica. Naravno da smo i to prošli!

Prilikom povratka u naš stan zaustavili smo se i u pećini Hoota. Do ulaza pećine vozili smo se vlakićem, a onda kroz pećinu idete s vodičem nekih 30min. U pećini je zabranjeno fotkanje.

9.01. – Jebel Shams

Danas se opet penjemo u brda. E sada! Jučer ona cesta za koju trebate dozvolu i ova cesta, to nema smisla. Ova cesta je barem deset puta gora. Uska, zavoji, makadam, ma koji makadam, kamenje, rupe, strmine… Drndali smo se skoro sat vremena do vrha. I tu nema nikakvih provjera, tu može proći svatko. I da, ljudi se tu penju i u običnim automobilima, a mi s 4×4 se borili.

Za razliku od jučer, gdje je na vrhu civilizacija, ovdje nema ničega. Tu ti tamo, putem imate skretanje za neko selo, a na samom vrhu dva kamp resorta i jedno malo selo. Dalje od toga sela ceste više nema. Dalje je samo kanjon. Jebel Shams poznat je po kanjonu kojeg nazivaju Gran Canyon Omana. Tu imate nekoliko treking staza, mi se odlučili za tzv. w6 stazu ili Balcony Walk. Proći ćemo od sela do jednog napuštenog sela po samom rubu kanjona, nekih 2 sata u jednom smjeru.

Putem nam društvo rade samo koze, tu i tamo sretnete kojeg turista, al doslovno ih možemo nabrojati na prste jedne i možda pol ruke. Put je dobar, nije pretežak, nije preopasa, isto pratite oznake crveno, bijelo, žute boje. Put završava u selu Sab, od sela je danas ostalo svega nekoliko kamenih kućica. Ono što je fascinantno je položaj tih kućica. Ti ljudevi, nekada su živjeli na samom rubu kanjona, imali su terasaste vrtove i koze. Ako nastavite još malo dalje dolazite do malog prirodnog bazena.

Put natrag bio je puno teži, al definitivno se isplati prošetati kroz kanjon.

10.01. – Još malo planina

Ujutro smo posjetili najstarije selo u Omanu, Misfat Al Abreyeen. Izgleda kao jedno on jučer napuštenih, no ovo selo je još uvijek naseljeno. Jako je popularno među turistima, a kako ljudi još uvije žive tu, primijetiti ćete mnoga upozorenja, da ne ulazite u privatna dvorišta, kuće, da se primjereno odijente itd.

Današnji cilj nam je proći preko planina i vratiti se do obale. Upozoreni smo da nas čeka luda offroad cesta, i bila je totalno luda. Jedno vrijeme penjali smo se lijepo lagano po asfaltiranoj cesti i onda odjednom je asfalt nestao i tad je počelo veselje. Uska cesta, makadam, ali grubi s štrim kamenjem ili pak prašnjav toliko da ne vidiš gdje je rupa. Veći dio puta smo se spuštali što je bilo dobro, ali smo znali ako se spuštamo negdje ćemo se morati opet popesti. E kad je to veslje počelo. Strmine su bile tolike da smo gore jedva povukli, vozili smo doslovno 5km/h a gas do daske. Najgore od svega je što je često nakon te strmine išao oštar zavoj, a još gore je što je bilo toliko strmo pa nisi vidio što te čeka ispred pa su glave natezali ko žirafe.

I tako pričamo da je sve ok dok idemo polako i dok ne sretnemo nekog iz suprotnog smjera. I čim so to izgovorili, iza slijedećeg zavoja, eto, više niti manje nego ogroman kamion. Al sreća se uvijek pobrine i uvijek se slučajno nađe neko mjesto taman kad ga trebaš gdje smo se uspjeli maknuti kamionu.

I misliš si tko bi živio u ovakvim uvjetima, ali ljudi žive. Ima nekoliko sela u ovim brdima. Mala sela, sa možda 5-10 kuća. Al onda smo naišli na nogometno igralište, s umjetnom travom i reflektorima. Jer kakvo je to selo bez nogometnog igrališta. 🙂

Zašto bi netko uopće išao u ovo područje? Pa prije svega bilo ići okolo planina ili popreko, pa smo birali “bržu” i naravno avanturističniju opciju. Druga stvar zašto turisti idu u ovo područje je prekrasno selo Bilad Sayt, zatim Snake kanjon kroz koji prolazi Wadi Awf.

Kako smo išli dalje, primjetili smo da smo se spustili u sam kanjon, što znači da nema više provalija, strmina. Lijep makadam je, pa se možemo voziti brže od 10km/h. I onda u jednom trenutko samo izbijete na afsalt i počinje se pojavljivati civilizacija.

Odmorili smo se u mjestu Ar Rustaq, prošetali kroz ogromnu istoimenu utvrdu. I onda nastavili put prema obali.

Moreeee! Sawadi beach – posebna plaža! Plaža je prepuna školjki svih boja. Ali osim toga, na ovoj plaži priroda se igra mađioničara. Nedaleko od plaže nalazi se nekoliko otočića, a na jednom od njih je malo utvrda. Taj otok dva puta dnevnom, prilikom izmjene plime i oseke pretvara se u poluotok. Hrpa lokalaca navečer dolaze ovdje na piknik, igraju nogomet, druže se. A oni najluđi čekaju da se more povuče pa s autima kreću prema otoku. Mnogi od njih često i zaglave u mekanom tlu.

11.1. – Last day

Posljednji nam je dan u Omanu. Vratili smo se u Muscat. Taman imali još malo vremena za prozujati kroz grad, opustiti se i uživati u suncu prije povratka u Hrvatsku na zimu.

Spakirali smo stvari, vratili auto i taman ostalo vremena za otići na piće. Zahvaljujući društvenim mrežama pronašli smo jednu Hrvaticu, odnosno Međimurku pa smo se našli s njom. Gospođa Natali je rodom iz našeg Međimurja, a u Omanu živi već 16 godina. Radi kao veterinarka, a muž joj pilot u OmanAiru. Uvijek nam bude drago kad u dalekim zemljama pronađemo Hrvate, a kad su još Međimurci bude nam još draže. Natali nam ispričala svoja iskustva života u Omanu, a neka od njih ćemo vam prenijeti u putopisu.

12.1. – Back to Croatia

Vrijeme je za povratak. Ne volim ranojutarnje letove jer me iscrpe maksimalno, ali što je tu je. Presjedamo u Dohi, gdje nam gate za slijedeći let uvijek bude negdje na drugom kraju pa nam treba pola sata do tamo. U Zagreb stižemo oko podneva.