Lara voli putovati sama. Mnogi se pitaju zašto to radi, kako je nije strah itd. Odlučila je napisati tekst o tome – kako je to putovati solo, koje su prednosti, koji nedostaci.

Tekst: Lara Kapović

Solo putovanja popularnija su nego ikad te se sve više ljudi odlučuje na ovu opciju koja je nekada bila rezervirana za hard core avanturiste i bekpekere. Filmovi kao što su Into the Wild ili Eat, Pray, Love inspirirali su cijelu generaciju novih putnika kojima ne trebaju bolje polovice ili prijatelji da bi putovali. Ne samo da im ne trebaju, već preferiraju putovati solo.

I same turističke i putničke agencije primjetile su ovaj novi trend te većina njih svoju ponudu prilagođava novim klijentima na tržištu te u svoje ponude uključuju razna volontiranja i slične programe jer su svjesni da solo putnici traže nešto više na svojim putovanjima od čistog turističkog razgledavanja.

Bez obzira na rastući trend, još uvijek (makar kod nas), kada kažeš da putuješ solo uglavnom naiđeš na čuđenje i nerazumijevanje.

„Kako to misliš ideš sama?“ „Zar nemaš prijatelje?“ „Nije te strah?“ „Pa što ćeš raditi sama, biti će ti dosadno?“ … i ostale varijacije na temu.

Odgovori su uvijek isti, iako svima koji putuju sami je vjerojatno dosadilo odgovarati- „Da, imam prijatelje.“ „Ne, nije me strah.“ „Neće mi biti dosadno.“ „Putujem sama jer to želim!“

U čemu je „kvaka“?

Ljudi koji putuju sami, to ne rade zato što nemaju s kime već najćešće zato što ne žele putovati s drugima, bez obzira koliko voljeli svoje prijatelje. Oni putovanja smatraju jednim osobnim iskustvom što ih na neki način čini dosta sebičnim suputnikom jer se ne žele previše prilagođavati drugima i njihovom vidu putovanja.

Prije svog prvog velikog solo putovanja bila sam prestravljena. Nisam znala hoću li ja uopće to moći, što ako mi se nešto dogodi, što ako budem toliko usamljena da se poželim vratiti nakon tjedan dana? Istina, koliko god me to danas sram priznati, kad sam tek stigla u Ameriku i kad me dočekalo nešto totalno drugačije od onog što sam si ja prije puta zamišljala, nazvala sam svoje i cmizdrila po Skype-u. Četiri mjeseca nakon, kada sam se trebala vratiti doma, plakala sam jer se vraćam s najbolje pustolovine u svome (dotadašnjem) životu.Od kad sam prvi puta otišla na dugo solo putovanje i iskusila do tada potpuno nepoznati osjećaj slobode, sada mi je teško i putovati bilo kako drugačije.

Na mjestu gdje ne znaš nikoga, nemaš nikoga svoga i gdje si neopterećen bilo kakvom prošlošću ili budućnošću te gdje postoji samo sadašnjost, nemaš druge nego osloniti se na samoga sebe. Kada putuješ sam na nepoznatoj lokaciji, konstantno ćeš se nalaziti van svoje comfort zone. Koliko god se to strašno činilo budući da smo ljudi i kao takvi robovi rutine i privida sigurnosti, jednom kada probaš, navučeš se na taj osjećaj stalnog izazova. Tvoje odluke što ćeš raditi toga dana, gdje ići i kako provoditi vrijeme ne ovise o apsolutno nikome drugome osim tebi.

Ono najljepše kad putuješ sam je to što nemaš pojma kako će to putovanje izgledati, što će ti se dogoditi i koga ćeš sve upoznati. A upoznati ćeš daleko više ljudi nego kada putuješ s drugima. Kada god sam putovala s prijateljima ili dečkom, sve smo radili skupa i nismo imali ni potrebu upoznavati i družiti se s drugima, a time se na žalost gubi jedna od najljepših čari putovanja.

Iako klišej, istina je kada kažu da te putovanja obogaćuju. A to posebice vrijedi za ona na koja se uputiš sam. Htio ili ne htio, s takvih putovanja vratiš se daleko samostalniji, otvoreniji, snalažljiviji i samopouzdaniji. Jednostavno te situacije s kojima se susrećeš tome nauče (ili prisile). Naučiš podosta i o sebi samome i iznenadiš se kada shvatiš kakav si zapravo kada si neopterećen očekivanjima koje drugi imaju od tebe.

No putovanje solo ipak nije za svakoga. Da ne ispadne da samo hvalim ovakav stil putovanja, evo i nekih lošijih strana radi kojih trebate razmisliti je li ovakvo nešto ipak najbolji izbor za vas.

Negativne strane solo putovanja

Ponekad ćeš se jednostavno osjećati usamljeno. Koliko god ljudi upoznao i prijateljstava sklopio, ukoliko ne ostaješ duže vrijeme na jednom mjestu već stalno putuješ, ti ljudi će se brzo mijenjati. Taman kada upoznaš nekoga s kime se oduševiš i za koga ti se čini da se poznajete čitav život, uskoro ćete se rastati jer svatko nastavlja nekim svojim putem. Konstantno upoznavanje novih ljudi može postati naporno ukoliko putuješ dugo. Ponekad nećeš htjeti ništa više nego kraj sebe imati „nekoga svoga“.

No još veći problem nastaje ostaneš li u nekom mjestu duže vremena. Neizbježno je da ćeš tamo steći nove prijatelje i početi graditi neki novi život. To je u mom slučaju, nakon putovanja i života u nekoliko različitih država, ono s čime se najteže nosim. I takvim putovanjima dođe kraj, a onda slijedi opraštanje od ljudi do kojih ti je stalo i koji su postali dio tvoje nove svakodnevnice. Počneš se osjećati kao da imaš različite živote na različitim djelovima svijeta i iznimno je teško vratiti se nazad u rutinu i nekakav život koji si imao prije tog putovanja. Ali opet, imati dobre prijatelje na raznim stranama svijeta koje uvijek možeš posjetiti, prilično je cool, zar ne?

Na kraju krajeva…

Putuj onako kako ti srce želi. Putovanja te trebaju činiti sretnima, a ne stvarati nelagodu ili pritisak. Ako se bolje osjećaš u društvu prijatelja, obitelji ili partnera- zgrabi ih za ruku i otputujte negdje. Ovaj tekst nije pisan kako bi solo putovanja predstavila kao boljima. Nikako. Nema boljih ili lošijih načina putovanja. I tko god pokušava nekoga uvjeriti u suprotno budala je. Putovanja su dobra onoliko koliko si u njima uživao i iz njih naučio, na koji god to način bilo. Ovaj tekst pisan je za sve one koji imaju potrebu postavljati pitanja – „A kaj ćeš ti tam solo?“ i za sve one koji razmišljaju o ovakvoj avanturi, a možda se boje napraviti prvi korak.

Probaj! Obećajem da će ti se svidjeti.

Ili neće. I to je ok.