Zaprijetio i zadnji dan pustinjskog road-tripa po zabitima Australije. Julie je sve više umorna, lagano već ljuta, nervozna, ma bit ću iskren; nadrkana je na sve, i bolje da ju ništa više ne pitam, da slučajno ne eksplodira. Ko će voziti ako cura eksplodira, meni vozačka istekla, iako ovdje nema žive duše a kamoli pandura. Tišina nam je u autu zagarantirana. Bulji ona u tu cestu već treći dan zaredom, i dosta joj je, ne priča više s nikim, ne govori o tome, ali vidim na njoj da bi željela da sve to čim prije završi, i da nas ostavi tamo gdje nas je i pokupila; na čistini, usred pustinjske ceste. Lucy i ja nešto smo boljeg raspoloženja, nama je sve ovo samo avantura koja se valjda više nikada neće ponoviti, cesta i praznina kojom se više nikada nećemo voziti, tako da, dok traje neka traje, neka traje čim duže, duža vožnja-duža priča, teži trenuci-bolja priča.

Dan je vruć, suh i plamen, a mi već debelo u Južnoj Australiji, po pričama najsušem dijelu na planeti. Rekao sam vam već da u priče nemojte vjerovati uvijek, iako, sam sebe sam uvjerio u ovu. Često prolazimo pored jezera, prošli smo pored par njih, ali vode u njima nigdje, sve je presušilo, isparilo u zrak, vrućina je posrkala i zadnju kapljicu vode, i ostala su samo prazna korita. Vjetar je jak, pustinjski, suh, i toliko vruć da je lice preosjetljivo da se izlaže istom, kao da sam pola metra ispred ogromnog kamina u kojemu šiba vatra i u isto vremena netko me s leđa napada sa sušilom za kosu. Grlo sve više vapi za vodom, suho je kao i ova prazna korita, ali vode u autu imamo na razlijevanje, tako da nema panike. Strah koji nam se u samu ulazu u pustinju pojavio je upravo taj – nedostatak vode. Što ako zapnemo negdje na cesti, negdje duboko u pustinji, okruženi ničime osim klokanima i pomahnitalim vranama, a autiju nigdje, što onda? Kako ćemo onda do vode? Ha Tom, pitam ja tebe? Što češ onda uraditi? Bio je to strah koji je više Lucyju zamarao nego mene, ja uvijek nekako idem tom svojom glavetinom u zid, ne mislim vam ja baš puno o mogućim posljedicama, nešto si zacrtam i to slijedim, bez previše pitanja, uvijek vjerujem u čuda da će se desiti. Ma vjerujem u nešto, niti sam ne znam što. Lucy je više logističarka, a ja više intuicija, njoj sve mora imati smisla, sve se treba poklapati, odgovarati njezinoj računici, i unaprijed isplanirati, dok sam ja totalna suprotnost, kontra, uvijek kontra, ja ne tražim baš za smislom, već idem zato što tako osjećam. Često si znam ponavljati jednu rečenucu od Osho-a: “If you’re searching for a meaning of the life, you will miss your life”. To je i razlog zašto si nas dvoje tako i odgovaramo; ona je moj mozak, a ja njezino srce, ona je mozak a ja srce naše veze.

Dan je prolazio, a Julie nas je sve više mrzila, mrzila je ona i sebe, što se već danima zabetonirano drži za volan svoje Toyote. Rodom je iz Francuske, ali je prije dvije godine šmugnula iz nje, ovdje, di radi i studira, odnosno ne studira ali upisala je studij samo zato da bi dobila dugogodišnju australsku vizu, i umjesto rada iskoristila to vrijeme za rad. Pametna cura, nema šta. Nije jedina koja se koristi ovim trikom, puno stranaca dolazi ovdje s istom misijom, studiraju tako da ne studiraju, i australska vlada zna za to, ali, sve je legalno, sve u zakonu, sve štima, i svi zadovoljni.
Odmah po dolasku u Australiju kupila je ovu Toyoticu, ma pravi auto je to, svakim danom mi je sve draži, prvi dan bio mi je nekako mali, običan kao i svi ostali, ali sada sam ga već zavolio, svakim danom je sve veći, i već mi lagano vuče na džip. Ma džip je to, a ne auto, džip bolje zvuči; džipom kroz australsku pustinju. Ne, ne, džipiramo kroz australsko pustinju! Da, to je to, to je ta rečenica.

Kampiranje u Australiji vrlo je kontrolirano od strane vlade koja ne dopušta da se kampira svugdje, već za to postoje određene lokacije na kojima je kampiranje dozvoljeno. Ne bi ste vjerovali ali najlakši način kako saznati za te lokacije je mobilna aplikacija WikiCamps, koja pomoću gps-a točno prikazuje gdje je koje kampersko mjesto nalazi, što se sve tamo nalazi, i ono nama najvažnije, da li se kampiranje plaća, ili ne. Kao magnet za metal lijepimo se samo za ove besplatne lokacije, nema mi baš smisla plaćati spavanje u svom šatoru, u prirodi, na otvorenom, ispod zvjezdanog neba. Nema mi niti baš smisla kada gledam sve te ljude koji tamo dolaze s velikim super-modernim kamperima, ono, luksuzna kuća na kotačima, nema što nema, i umjesto da se zapiče nekamo u prirodu, pored rijeke, pored jezera, u planinu, neku predivnu dolinu, ili na neki klif, oni dolaze u jedan takav organizirani kamp gdje imaju sve ono od čega su i ‘pobjegli’ od doma; struja, voda, kuhinja, zahod, i ostali komfor. Iako kampiranju u Australiji nije dozvoljeno svugdje, ali u jednom takvom kamperu puno je lakše kampirati na divlje nego sa šatrom. Nitko te ne vidi što radiš u kamperu, možda si baš upravo došao, možda jedeš, možda samo malo odmaraš, možda, možda, možda, ali kada vide šator, to se odmah vadi mobitel, zove se, dolaze renđeri, tisuću pitanja se pojave, a ti samo želiš spavati u prirodi, toj istoj prirodi iz koje smo došli, toj istoj prirodi zbog koje smo i ovdje.

Umor u očima svih nas na kraju dana prisilno nas je ujedinio, kao da smo upravo završili s dvodnevnom bitkom na bojnom polju, i mi jedini preživjeli, svi ostali mrtvi, svi leže a mi stojimo, i jedno što ostaje je razgovarati međusobno, o dobivenoj bitci. Napetost u čovjeku uvijek nekako popusti na kraju dana, kada sve obaveze završe, ljudskom umu više je dosta svega ne može se više boriti, tjerati vodu na svoj mlin, igrati ulogu koju je cijeli dan igrao, već je spreman na pomirbu i prihvaćanje, ma na sve, samo da dobije trunčicu mira. Vrijeme zalaska sunca kad se nebom razlije žarko narančasta boja najbolji je trenutak za mir i tišinu, vrijeme zlatnog sata što kao nagrada dolazi na kraju dana. Vrijeme je to kada sve utihne i ništa više nije važno, kada besciljno gledamo u nebo i suptilno preispitujemo svoje odluke i reakcije dana koji nam je upravo prošao kroz ruke, neprimjetno.

Za vrijeme zlatnog sata Julie se vratila među žive, ovdje je, među nama, s nama je opet, i počela je neočekivano komunicirati. Shvatila je da nam je ovo zadnja noć zajedničkog druženja, te je nekako omekšala, odustala od svoje uloge, i lagan smiješak pojavio joj se na licu. Sa zadnjim fotonima sunčeve svjetlosti stižemo na jezero koje smo pronašli na karti, ali jezero je prazno, samo prazno korito od njega, presušilo kao i sva ostala pored kojih smo danas prošli. Kao znak zahvale, kao gesta što smo putovali zajedno, Julie je kupila karton pivi, nisam niti vidio kada je to uradila, i počela na to vaditi, pivu po pivu, te je na kraju strusila skoro cijeli karton sama, a ja popio samo pivu, ali neka, sama namjera bila joj je plemenita, i cijenim to.

Nakon riže i konzerve graha što smo samo izmiješali i proglasili to večerom, Julie se zavlači u svoju Toyotu, spušta zadnja sjedala, čupa uzak madrac, i spremna da zabetonirano nestane. Lucy i ja već smo digli šatore prije same večere, nismo niti stavili dodatni sloj protiv kiše, već ostavili samo onaj basic, mrežasti sloj protiv komaraca, da možemo gledati gore, u nebo.
Spustila se noć, legla na sparan užaren dan, a nebo preplavile bezbrojne zvijezde, predvođene mliječnom stazom posred. Iako smo oboje digli šatore, s Lucy sam se zavukao u svoj, i ležali smo zagrljeno i gledali u spektakl što se odvijao iznad nas, gore na nebu. Putovao sam puno, bio u puno različitih dijelova svijeta, noćno nebo vidio s više različitih kuteva, ali nebo što se vidi ovdje iz Australije daleko mi je najljepše, totalno očaravajuće, pogotovo ovdje, usred pustinje, stotinama kilometara izvan gradova.

Predvođena galaktičkim scenama Lucy ubrzo nestaje, kao leptir utonula u miran san, a ja ne mogu odoljeti a da ne snimim ovu ljepotu iznad nas. S fotićem i širokokutnim objektivom iskačem iz šatora,  i sat vremena ko klinac na igralištu trčkaram po totalnom mraku i dugom ekspozicijom lovim zvijezde. Gledam u nego i ne vjerujem što vidim, suze u oku pojavljuju mi se od saznanja gdje sam trenutno, točno sam ovdje gdje trebam i biti. Ma živote, hvala ti na svemu.