Putovanje u Međuzemlje – Turska (2.dio), Gruzija


Nastavljamo dalje sa Tomicom, još uvijek smo u Turskoj. I dok se čekaju vize, ajmo skoknuti do Gruzije.

Dva tjedna poslije….

Opet sam u Ankari. Vratio sam se ovdje iz više razloga. Prvi razlog je što je ovdje Pakistanska ambasada. Ako hoću u Pakistan, moram ići u tu ambasadu i pokrenut postupak za vizu. Pakistanci su inače jako radikalni prema strancima koji si dižu vize u tuđoj zemlji. Po pričama, skoro pa je ne moguće dići Pakistansku vizu kao stranac iz neke druge zemlje. Prije 2 mjeseca, kada sam bio u Sarajevu, trebao sam to tamo obaviti u hrvatskoj ambasadi. To bi prošlo bezbolno i bez komplikacija.

Putovanje u Međuzemlje - GruzijaTako da, trenutno imam par opcija. Jedna je da ovdje u Ankari zatražim Pakistansku vizu, premda je jako mala šansa za to. Druga opcija je ako me odbiju tu istu vizu mogu zatražiti u Teheranu, u Iranu. Ako me tamo isto odbiju, onda mogu u Teheranu pokrenuti postupak za Afganistansku vizu. Ako mi uspije i ako dobim Afganistansku vizu, morat ću iz njegovog glavnog grada Kabula letjeti za Indiju. S tim letom prekršiti ću i sam naziv ovog projekta “autostopom do Novog Zelanda” gdje se onda to u potpunosti neće ostvariti. Ako mi odbiju Afganistansku vizu, onda ću morati kupiti avionsku kartu iz Teherana pa sve do Indije. Ali kako da kupim avionsku kartu iz Teherana kad nemam još Iransku vizu. Ma sve je povezano. Totalni labirint. Još ću morati čekati neko vrijeme da me agencija obavijesti kada mogu doći u ambasadu. Pisao sam o tome u prošlom blogu. Problemi i komplikacije.

Putovanje u Međuzemlje - GruzijaSvanulo je jutro. Savršeni dan da otiđem u Pakistansku ambasadu. Oblačim jaknu, već sam na izlaznim vratima i…nešto mi odzvanja u glavi. Jučerašnji razgovor s jednim frendom koji mi je pričao da je upoznao neke Nijemce koji planiraju ići s brodom iz Irana za Dubai, te iz Dubaija do Indije. Također s brodom.

Zatvaram ulazna vrata i otvaram laptop. Nakon par minuta surfanja po forumima i google maps-u, odluka je pala. Nejdem ja danas u nikakvu Pakistansku niti u nikakvu Afganistansku ambasadu. Mijenjam plan. Prvo, idem u Iran. Poslije Irana s brodom u Dubai…i nakon Dubaija s brodom u Indiju. Da, to je novi plan. Najnoviji. Najbolji. I trenutno mi zvuči najlogičniji i najzanimljiviji. Hrvati za Ujedinjene Arapske Emirate ne trebaju vizu tako da je i to velika prednost. Vremenska i financijska. Da ljudi, trebao sam se opet vratiti u Ankaru da mi tek ovdje svane ova super ideja 🙂

Cura kod koje sam smješten zove se Merve. Titula joj je profesorica. U ovim krajevima to je jako popularno, biti profesor. Profesorica Merve jako je otmjena i privlačna žena koja radi sve sa stilom. Njezin ogroman stan krasi moderno-avangardni stil. Od prostorija, namještaja, zidova, slike na zidovima…sve to pobunjuje taj prelijepi stil. Dočekala me s pripremljenom večerom te nje niotkud, ispod stola, izvadila je 6 piva. Kako sve dalje i dalje putujem, tako su mi sve bolje i bolji couchsurferi.

Jedan dan vodila me na svoj posao. U svoju školu na svoj sat engleskog jezika. U jednom trenutku morao sam preuzeti posao profesorice i sjesti za njezinu klupu. Inzistirala je da to učinim. Bar na 15-ak minuta. Mislim da ponosno mogu reći da sam u Ankarskoj školi održao kratko predavanje engleskog-hrvatskog jezika. Radnja koja definitivno ide u moj budući životopis.

Putovanje u Međuzemlje - GruzijaMerve nije “religiozna” žena kao one dvije Couchsurferice iz Ankare kod kojih sam bio prije par tjedana, cure iz prošlog bloga. Tako da, subotu navečer nismo proveli zatvoreni u sobi. Subotu navečer proveli smo vani. Vodila me u subotnji izlazak. Ispunjen sa subotnjom noćnom atmosferom. To je isto uradila sa stilom. Doček izbacivača ispred kluba koji nas je vodio gore u klub. Rezervacija stola. Naruđba posebne glazbe. Vina. Sve u svemu, bila je to jedna duga noć 🙂

Zanimljivo. Da se nisam vratio u Ankaru, u glavi bi mi ostala slika grada kao jedan smiren religiozan grad. Povratkom ovdje, Ankaru sam doživio totalno drugačije nego prije par tjedana. Totalno različito iskustvo. Različita iskustva su ta koja nam mijenjaju sveukupnu sliku ili percepciju našeg uvjetovanog starog načina razmišljanja. Samo trebamo pogledati drugim očima i iz drugog kuta. Dobro je, učim polako. Na kraju će možda ispasti točno sve kako treba.

U tim danima surfanja kod Merve, pala je još jedna odluka. Pošto ću još neko vrijeme morati čekati tu famoznu Iransku vizu, odlučio sam dalje krenuti sa svojim putovanjem. Ako ništa drugo, bar u neku susjedu zemlju iz koje ću se kasnije vratiti u Tursku po vizu. Odluka je pala na Gruziju. To je moja sljedeća zemlja. Graniči s Turskom i dijeli me samo 1000 km do nje. Tamo će za par dana sa svojom curom isto stići jedan moj dugogodišnji prijatelj iz Hrvatske. Oni već 4 mjeseca s kamperom putuju po Europi i Gruzija im je isto sljedeća destinacija. Ako se to sve posloži da se tamo nađemo, to će biti savršeno.

Vadim crni marker i na kartonu pišem “Batumi”. Mali gradić na obali Crnog Mora koji je udaljen točno 940 km od Ankare. Ma što je to za jednog autostopera. Dva dana poslije, pogodite gdje sam bio. U Batumiju!!

Putovanje u Međuzemlje - Gruzija

Na granicu sam došao oko ponoć, potrošio desetak minuta na tri kontrole i ulaskom u Gruziju već je bilo 2 ujutro. Mislim da je to jedina zemlja u svijetu koja ima 2 sata razlike u odnosu na svoju susjednu zemlju. Samo prijeđenih 100 metara a dva sata razlike. Zbog vremenske razlike plus jedan sat je u odnosu na Tursku, te plus jedan sat zato jer se Gruzijanci ne prebacuju na zimsko vrijeme. Imaju to svoje jedno fiksno vrijeme, koje za razliku od ostalih svih zemalja, nikad ne mijenjaju.

Ubrzo se nalazim s frendovima koji dolaze po mene. Uhh, nakon dva dana životarenja po cesti s teškim ruksakom na leđima ispred mene otvaraju se vrata kampera i nadzire se smiješak od uha do uha. E, za ovo se je isplatilo stopirati dva dana.

Putovanje u Međuzemlje - GruzijaOni su prije par dana došli u Batumi gdje su upoznali jednu curu koja ih je na kraju i ugostila u svoj stan. Lusija iz Kazahstana. Cura ima samo 20 godina, putuje po svijetu 2 godine i već govori 5 jezika. U ovaj grad došla je samo da se od svega malo odmori. Iznajmila je stan na 2-3 mjeseca i počela tražiti neki privremeni posao. Hoće zaraditi nešto novaca za sljedeće putovanje. A šta drugo.Dan poslije došla su još tri Nijemca. Jedan na biciklu, dva s autostopom. Robert je s biciklom dokvačio iz Istanbula a Gustav i Rudolph su autostoperi koji su mjesec dana stopirali po Turskoj i završili ovdje. Robert se nakon Gruzije s avionom vraća u Berlin gdje će s obitelji provesti božićne blagdane. Nakon Nove godine leti za Nepal gdje s biciklom nastavlja svoje putovanje. A Gustav i Rudolph….e, oni svaki dan naprave novi plan. Zadnje što su odlučili bio je povratak autostopom do Istanbula gdje će si sređivati vizu za Indiju i početkom godine letjeti za Indiju. Ali to nije sve. Dan poslije Lusija ugostuje još 2 couchsurfera iz Ukrajine. Tako da, u jednom trenutku Lusija je bila okružena sa 8 putnika. Devet ljudi u istoj prostoriji od kojih je svaki na nekom svojem putovanju. Svaki ima neku svoju priči i svaki ide prema nekom svojem cilju. Po cijele dane izmjenjivale su se samo priče i iskustva s putovanja. Gdje je tko bio, kamo tko ide, tko je koga sve upoznao na putu, što je naučio s putovanja. Dolaskom noći, radnje su ostale iste samo se ovim razmjenama iskustava pridružila Chacha, Gruzijska rakija.

Već drugi dan sam u Gruziji načuo priče koje su odzvanjale po ulicama Batumija da se ovdje bez problema može srediti Iranska viza. I to u jednom danu. Pao sam na te priče i krenuo u istraživanje. Dan poslije, svi zajedno smo posjetili ambasadu i Iranac za pultom potvrdio nam je da je to totalna  istina. Ovo mi je prvi put do sada da mi je jedna ambasada rekla nešto pozitivno. Ovdje za vizu ne treba nikakav authorization code kojeg već čekam 3 tjedna. Nema nikakve posebne procedure. Ne treba ništa. Samo putovnica, slika i keš. ALI, opet taj ali…u mojem slučaju postoji samo jedan mali uvjet za dobivanje vize. Ambasador mi govori da moram obrijati cijelu bradu jer izgledam kao terorist. Ufff. Kako da to objasnim svojem egu. Već ga sad čujem kako vrišti iznutra. Ali ako je to jedina solucija, brijem što god treba. Evo, predstavljam vam kako u Gruzijskom Batumiju dobiti iransku vizu u 5 koraka 🙂

           Putovanje u Međuzemlje - Gruzija     Putovanje u Međuzemlje - Gruzija     Putovanje u Međuzemlje - Gruzija     Putovanje u Međuzemlje - Gruzija

Putovanje u Međuzemlje - Gruzija

Batumi je totalno ne-gruzijski grad. Prije par godina ovdje je s aktovkama došlo par opasnih američkih biznismena i počeli su ulagati u grad. Od tog dana, sve se promijenilo. Sve se brzo gradi, zgrade se dižu a glamour raste. Kasina i skupocjeni hoteli glavne su atrakcije grada. Grad se nalazi na obali Crnog mora i zbog toga je jako privlačan za turiste. Mislim da će kroz par godina Batumi postati novi mali Dubai. Kako sad stvari stoje, ide točno u tom smjeru. Trenutno je zima tako da niti nema turista. Ali priča se da kad svane ljeto da turisti preplave grad a cijene apartmana dižu se peterostruko.

Nego, zavirimo mi malo u unutrašnjost Gruzije. Zavirimo u samu njezinu srž i vidimo što Gruzija jest. Jedan dan posjetili smo Kutaisi. Grad koji je smješten oko 150 km u unutrašnjosti. Grad u kojemu vrijeme, ne da stoji, nego ide prema natrag. Ne znam što se dogodilo s tim gradom. Da li je to prava Gruzija ili mi je grad čudan jer je totalna suprotnost od Batumija.

     Putovanje u Međuzemlje - Gruzija    Putovanje u Međuzemlje - Gruzija    Putovanje u Međuzemlje - Gruzija

Na blatnom polupotopljenom makadamu nalazi se ulica. Svako jutro na njemu izraste privremena tržnica. Na licima prodavača koji žive od te ulice vidi se kako ih gazi težina svakodnevice. Ispod nasilnog polusmiješka izvire iscrpljenost života. Cigarete i Chacha (gruzijska rakija) jedine su dvije supstance koje im kolko-tolko ublaže ovaj težak dan. Zbunjeni im se pogledi zaustavljaju na nama “turistima” koji uzvraćamo istom mjerom. Zbunjenost pršti na sve strane. Nemirni vozači ulaze u gužvu baš gdje ima najviše ljudi. Truba im je jedina komunikacija koja rješava privremene probleme. Starac sa zadnjim atomima snage gura kolica puna smeća. Prestrašeni pas s jednom polomljenom nogom skakuće preko lokve vode i milim pogledom moli za hranu. Eto, tako bi opisao ovo surovo jutro u centru Kutaisija. Nadam se da sam ugazio u najmračniji dio Gruzije. Jer ako nisam, jao si ga Gruzijancima…

Tomica Kristić