Tomica nastavlja svoje putovanje u Međuzemlje. Nakon Makedonije i Grčke stiže u Tursku gdje se zadržava dulje nego je planirao. U ovom prvom djelu Turske idemo u Istanbul.
Suvozač se cijelo vrijeme okretao i objašnjavao kako je biznismen i kako putuje svijetom. Poslovno. Nabrajao je u kojima je sve zemljama bio. Pošto mu i nije baš išao engleski, držao se samo zemalja. Neznam kako mu nejde engleski, a stalno je na putu. Naravno, već mi se i on najavio u Varaždin. A vozač? Pa… po vozačevom autu rekao bi da je on još “opasniji” biznismen od suvozača. Pritajeni biznismen. Bez hvalisanja. Biznismen iz pozadine. Pošto performanse ovoga auta ne dopuštaju vozaču da se vozi ispod 120 km na sat, za dva sata smo već bili u Istanbulu.
Bilo je 10 navečer. Odvezli su me do prvog tramvaja, dali mi pare za kartu (ipak su biznismeni) i objasnili kako da stignem do Suleymana. Suleyman (nije onaj Veličanstveni) je dečko kod kojeg ću provesti sljedeće dvije noći. I zamislite, nije CouchSurfer. Kako sam došao do njegovog kontakta? Ma nebitno. Za to bi trebao jedan cijeli odlomak napisati. Preko jedne prijateljice od jedna prijateljice…. ma, nebitno.
Zbog mojeg budžeta od 10 000 kn koje trebam nekako imati te 2 godine, naravno da mi je cilj kroz dan čim manje trošiti. Ako nisam dobro organiziran u vezi hrane, kao sad na ovom trodnevnom putovanju do Turske, većinom ne kupujem hranu naknadno jer nemam gdje. Često sam izvan naseljenih mjesta gdje nema ničega. Tako da sam na tom trodnevnom putu do Istanbula potrošio samo 70 kn.
Bila je subota navečer i još k tome Noć vještica. Suleyman je sve organizirao. Upoznavanje s njegovim frendovima, susret s drugim frendovima, izlazak, mjesto, klub… ma sve. Upad u klub i piva i za dvije minute ode 70 kn. Tih istih 70 kn kojih sam trošio 3 dana. Ma bravo Tomica. Stvarno bravo. I što sad? Da pijuckam tu jednu pivu do jutra? Da pobjegnem? Što?
Dva dana proveo sam tamo. Ne u bircu. Kod Suleymana. Ta dva dana nisam uopće izlazio van iz kuće. Ovo putovanje do ovdje toliko me umorilo da sam samo ležao i punio baterije. Svanuo je ponedjeljak, spakirao sam torbu i otišao od Suleymana. Točnije, 300 metara dalje jednom CS-u koji me je preko istoimene stranice pozvao k sebi. Javno sam objavio da dolazim u Istanbul i on se ponudio da me ugosti.
Domaćinu je ime Ghawzan. Ghawzan je profesor arapskog i engleskog. Rodom je iz Sirije, iz glavnog grada Damaska, te se prije četiri godine doselio ovdje u Istanbul. On je definitivno rekorder po primanju ljudi u svoj stan. Rekao je da je nakon 150 ljudi prestao brojati, ali po nekakvim proračunima primio je oko 300-400 ljudi. Šta, čovjek jednostavno voli to. Ma ne voli, obožava to. Ta njegova “strast” ne dopušta mu da je ikada sam kod kuće. U vrijeme mog boravka tamo su bila još 3 druga putnika. U jednom trenutku bilo nas je šestero i svaki iz različite države. Međutim, Turčinu ni traga ni glasa. Svaku noć se filozofiralo, nekada čak i previše. John (Amerikanac) uvijek je čupao nekakve političke teme. Frajer je cijele dane spavao i budio se oko 9 navečer te počeo o ratu, vojsci, kongresu, Siriji, masonima, teorijama zavjere. Daj John, pa već je prošlo pol noći. Iz ove sobe nećeš ništa promijeniti. Sutra ću te probuditi 6 ujutro tako da zaspiš već u 9 navečer.
Ghawzan (naš domaćin) pričao je ipak s malo više ljubavi. Pričao je o svojoj sirijskoj kulturi što je uvijek bila tema večeri. Dom mu popunjava nevjerojatna spokojna energija. Mirnoća kruži zrakom. Tako i na zidu iznad nas visi velika slika Mesdžid-ul-Harama, najveće i najsvetije džamije na svijetu. Nalazi se u Saudijskoj Arabiji, u gradu Mekki. Ona je ujedno glavno i najsvetije mjesto islama gdje se jednom godišnje održava ogromno hodočašće u kojem prisustvuje nekoliko milijuna muslimana. Ghawzan je tamo bio 5 puta. Kad bi nam prepričavao o tome, svi bi se pogledom zadubili u tu sliku i samo je gledali. Zamišljeno.
Ima Ghawzan i druge priče. Priče o Couchsurferima. Kako i ne bi kad ih je toliko ugostio. Evo jedne. Jednom davno..…ugostio je jednu curu, Elizabeth. Elizabeth je sa sobom donijela par velikih putnih torba koje je Ghawzan morao nositi gore po stepenicama. Nakon što je donio zadnju torbu i spustio je na pod, cura mu je iznenadna rekla: “Znaš, ja sam ti kršćanka i neću seks s tobom”. “Dobro, nije mi to niti namjera”??? Dani su prolazili, a Elizabeth se nije dala iz stana. Pričala mu je da je pobjegla iz svoje rodne Australije i predala zahtjev za radnu vizu u Dubaiju. Ghawzan joj objašnjava da se niti ne treba nadati tako nečemu jer je žena i da oni ženama ne daju takve vize. Bila je jako ustrajna po tom pitanju pa je Ghawzan odustao. Prošlo je mjesec dana a ona i dalje kod njega. Ghawzanu njegova kultura baš i ne dopušta da se gostu postavi pitanje kad će konačno otići. Zato mijenja taktiku. Rekao joj je da sutra hitno mora nekamo otići poslovno s avionom. Naravno da mu je rekla da će ga kod kuće čekati. Nakon toga objašnjava joj da mu uskoro mama dolazi u stan i da ne bi bilo najpametnije da zatekne tuđu curu kod njega. “Čekaj, ti hoćeš da ja otiđem od tebe”???. “Hmm, DAAA!!?? Ali ne brini, našao sam ti smještaj kod jednog svojeg frenda. I to je bila istina. Našao joj je smještaj kod frenda ali mu nije objasnio da jednom kad Elizabeth zakorači u njegov dom da se neće samo tako dati van. Međutim, prijatelj i nije baš tako “dobar” kao Ghawzan te ju je nakon tjedan dana najurio. Ona je nazvala Ghawzana da se vraća k njemu ali Ghawzan je sve zaključao i pobjegao k mami u stan. Taj prijatelj poznaje se s lokalnim župnikom i pitao ga da li može primiti jednu curu na par dana jer trenutno nema kamo. Župnik je, naravno, pristao. I tako je Elizabeth otišla u crkvu. Kad jednoga dana, zatvorila se u kupaonicu i satima je vikala i nije se dala van. Nakon toga netko je pozvao policiju, najvjerojatnije ona. Ubrzo dolazi policija, po prvi puta u povijesti crkve, i kucaju po vratima. Zbog ove neviđene sramote koju je priredila crkvi, crkva ju tjera van. Nakon toga nestaje joj svaki trag. Naravno da ohrabrujemo Ghawzana da će mu jednog dana pokucati na vrata. Evo, to je jedna priča. Hoćete još jednu?? 🙂
Zanimljiva činjenica u vezi ozbiljnog turskog pogleda na politiku. Prije tjedan dana mijenjalo se vrijeme za jedan sat unatrag. Inače, ovdje se mijenja dva tjedna poslije nego u Hrvatskoj. Drugi dan bili su predsjednički izbori. Dakle, umjesto da su normalno tu noć promijenili vrijeme za jedan sat unatrag, ili ako im je to toliko smetalo mogli su čak pomaknuti i dan izbora… ali oni su odgodili promjenu vremena za tjedan dana kasnije. Tjedan dana nešto mi nije štimalo s tim vremenom. Nešto mi se nije poklapalo i nisam mogao skužiti u čemu je problem. Vrijeme na mobitelu i laptopu te noći se promjenilo automatski jer oni ne znaju da se danas bira predsjednik. Uvijek mi je falio taj jedan sat.
Prije dolaska u Istanbul nisam znao da je tako velik i krcat ljudima. Sa svojih 17 milijuna i još oko 5-6 milijuna koji svaki dan dolaze zbog posla, počeo me lagano pritiskati. Mislim da me čak počela loviti klaustrofobija, iako sam vani na otvorenom. Grad je lijep ali jednostavno prevelik i prenemiran. U svakoj ulici, na svakom trgu, u svakoj džamiji, na cesti… sve je prepuno ljudi. Tu sam shvatio da nakon što napustim Istanbul moram promijeniti strategiju ovog putovanja. U buduće, izbjegavati takve gradove i više se fokusirati na manja mjesta. Manje gradiće. Ma čak i sela. Jer ovo mi je previše.
Negdje među svim tim zgradama nalazi se Iranska ambasada koju moram naći i predati zahtjev za vizu. Potraga je trajala kratko ali zato sam tamo proveo dva jutra. Tek mi je sljedeće jutro teta za šalterom objasnila da nije to baš tako kako sam si ja zamislio. Po novom pravilu, na Iranskoj službenoj stranici trebam popuniti jedan formular s kojim u igru ulazi jedna od agencija koje uskaču u pomoć. Oni uzimaju sve moje podatke i šalju u Teheran. Naravno, i oni moraju od nečega živjeti pa sam im tako platio 450 kn. Dva-tri tjedna poslije na mail mi treba doći jedan kod (authorization code) s kojim opet moram ići u Iransku ambasadu i tek onda predati zahtjev za vizu. Nakon predanog zahtjeva čekam nekoliko dana da mi je konačno i naprave i zalijepe u putovnicu. Malo je prekasno da čekam i podignem vizu ovdje u Istanbulu. Napravio sam online zahtjev i izabrao jedan od 4 ponuđena grada gdje si mogu podići vizu. Taj grad je blizu Iranske granice i sa authorization codom u njemu moram biti za tri tjedna. Da, dosta komplicirano. Taj cjelokupni proces promijenio mi je malo planove za daljnji smjer kretanja. Osudio me da lutam još oko mjesec dana po ovoj zemlji. Ali sam sam si kriv. Mogao sam to bezbolno obaviti u Zagrebu. Ali zašto u Zagrebu kad mogu ovdje to riješavati po cijeloj zemlji? 🙂
Grad je prevelik da izađem iz njega i zato sam odlučio stopirati baš u njemu, nedaleko od Bosporskog mosta. Nakon pronalaska povoljnog mjesta, dižem palac i evo ubrzo problema. Problem na dva kotača. U daljini policajac na motoru sve više popunjava moj vidokrug. Zaustavlja se točno kraj mene. Silazi s motora i počne nešto objašnjavati na savršenom turskom. Vadi svoj mobitel na kojem piše “Forbidden” pokušavajući dočarati moć te riječi, na turskom. Odjednom, s neba se spušta televizijska ekipa koja baš na tom mjestu i u to vrijeme radi reportažu o stanju na cesti. Dvije minute kasnije kamera se uperi u mene i počinje ispitivanje reportera: “Tko si?” “Što si?” “Od kud si?” “Što to radiš?”. “Ja sam Tom iz Hirvatistana i ništa ne radim, jednostavno samo stopiram!”. Reporter se okrene s mikrofonom prema kameri i počinje prevađati i objašnjavati što sam upravo rekao. U međuvremenu, policajac zaustavlja prepuni autobus, objašnjava nešto vozaču i ispraćuje me unutra. I sve to u pratnji televizije koja me besramno prati. Evo, na kraju svega… mislim da su uspješno napravili svoju reportažu o stanju na cesti.
Vozač autobusa bio je zadužen za mene i nije skidao pogled s mene. Već mi je postao sumnjiv. Svaki put kad bi se pomaknuo, odmah bi reagirao i počeo po turski. Stvarno ne znam što mu je policajac rekao. Iskoristio sam prvu vozačevu opuštenost i nestao u gužvi. Odjednom, cijeli grad se urotio protiv mene. Ili smo u mojoj glavi. Vidjeli su me kako stopiram, dolazili do mene i mahali mi da mi nitko neće stati jer je ovo Istanbul. “Autostop…noooo…Istanbul”. Hmmm. Nekon nekog vremena konačno je došao čovjek koji je pričao engleski i rekao; “Gledaj, znam ja vas autostopere i kužim tu vašu politiku, ali dečko… ovdje stvarno nećeš primiti stop. Nikada. Prvo, jer si u gradu i treba ti 30 km da izađeš iz njega… a drugo, ovdje ti se svi nekamo žure. Niti te ne primjećuju. Imaš na internetu jednu stranicu koja ti se zove BlaBLaCar i na njoj potraži da li netko ide za Ankaru. Neki voze besplatno, a nekima tek toliko nešto platiš”. Poslušao sam čovjeka. Spojio se na stranicu i našao prijevoz. Par sati poslije, čekao sam Can C-ija i njegov bijeli auto. Dečko je tražio 40 TL (90-100 kn) za 500 km udaljenu Ankaru. Prihvatio sam. I opet sam prekršio zavjet o stopiranju. Nekad jednostavno treba prihvatiti poraz.
Eshane i njezina cimerica su iz Maroka i prije 4 mjeseca doselile su se u Ankaru. Nakon što su se malo upoznale s gradom, odlučile su početi primati ljude u svoj stan. Ja sam bio baš taj prvi gost. Kakva čast. Tu čast sam okrunio opet s jednim od svojih nastupa. Opet sam upao u stan u pola 2 ujutro. I opet su me cure tražile vani po ulici. Mislim da je to jače od mene i da se uopće više ne trebam zabrinjavati oko toga. Cure su me predivno dočekale s pripremljenom toplom večerom na stolu. I što reći na to? U buduće ću se u takvim situacijama početi plakati.
Subotu navečer proveli smo u kući. Umjesto subotnjeg izlazaka, sjedili smo u sobi i okretali teme. Eshane i cimerica (stvarno sam joj zaboravio ime) su muslimanke. Od djetinjstva se strogo pridržavaju Kurana. Ne znam baš puno o islamu i muslimanskim običajima (osim Mekke, zasad) i ovo je bila savršena noć da saznam više. Tri sata trajalo je njihovo predavanje prepričavano na poseban način. Pričale su mi kako im islam brani da napuštaju obitelj samo tako. Treba se imati stvarno dobar razlog da otiđeš od doma, od svoje obitelji. Jedan od razloga je školstvo a drugi posao. One su otišle zbog posla. Čak ako si nađeš posao u istom gradu gdje ti je obitelj, bolje je da si s njima u kući nego negdje u stanu, odvojen od njih. Tako kažu. Pričaju kako se mole 5 puta dnevno i kako svaka molitva traje desetak minuta. Jedna rano-jutarnja prije svitanja, jedna ujutro, jedna oko podne, jedna poslijepodne i jedna navečer. Možda vam to zvuči kao veliko odricanje od ovog našeg svakodnevnog života, ali curama se u očima vidi samo ljubav i neiskvarenost. Mislim da nikada nisu nikoga niti povrijedili, niti nešto ružno o nekome rekli. E da bi nas više bilo takvih. Kad bi jedna počela nešto pričati, druga bi ju nadopunila i završila rečenicu.
Pričale su mi i o Ramazanu. Što se to točno događa u njima i oko njih za vrijeme trajanja Ramazana. Najveći razlog ovog velikog posta je suosjećanje s ljudima koji nemaju. Pa tako i koji nemaju što za jesti. Još jedan od razloga je okupljanje obitelji u tim danima. Njihovo okupljanje nikad nije tako intenzivno i često kao u vrijeme Ramazana. Okupili bi se poslijepodne sat-dva prije sumraka i zajedno slagali večeru. Ogromnu večeru. Ti trenutci kad je hrana gotova i poslužena na stolu a tebe izjeda glad iznutra jer ju još neko vrijeme ne smiješ jesti…su najintenzivniji. Tada polako dolazi suosjećanje s drugima. Tada se javlja zahvalnost na tome što uopće imamo nešto za jesti.
Još jedna noć koja me je stavila u razmišljanje…
Tomica Kristić