U prošlom postu Tomica je krenuo u osvajanje Himalaje. Kako treking napreduje i što se sve događalo putem saznajemo u nastavku.

DAN 3. Tal (1700 m.n.v.) – Danaquy (2200 m.n.v.)

Jučerašnji umor bio je toliko intenzivan da sam od cijeloga sela vidio samo guesthouse u kojemu sam prespavao. Kako bi malo više upoznao ovo selo, danas sam se probudio već u 6 sati te krenuo u razgledavanje istog. Prekrasno malo selo koje se nalazi uz ledenu rijeku te ispod ogromnog slapa čekalo je ranojutarnje sunce da ga obasja.

U svim selima kroz koja sam prolazio, zbog svoje originalnosti i autohtonosti, dobio sam dojam kako je sve to nekako namješteno. Ako se sjećate filma “Thurman show” znat ćete o čemu pričam. Jedan od seljaka stoji na ulazu u selo te me primijeti kako mu se iz daljine približavam. U trenutku kada sam mu se već ozbiljno približio, seljak otrči u selo te proširi vijest koja zaokupi sve ostale seljake; “Ide ljudi, ideee….brzo….zauzmite svi položaje”!!! Ulaskom u selo, svi su već na položajima i u svojim poslovima. Nitko se na mene više ne obazire, a zapravo svi me promatraju. Više puta dobio sam upravo taj osjećaj te su mi misli takvog, pomalo paranoičnog, sadržaja zaokupljale um

Nakon ove jutarnje idile i gledanje sunca koje se uzdizalo iznad jednog brda, vratio sam se u sobu i spakirao stvari. Krenuo sam nešto prije nego Faruk ali ubrzo me prestigao. Brz je to momak.

Nakon pola sata hodanje, naletio sam na malu grupicu ljudi. Dvije cure iz Izraela, Henry iz Engleske te njegov vodič sjedili su na velikom kamenu te odmarali. Postoji opcija da si za ovaj treking unajmite vodiča koji je cijelo vrijeme uz vas, navigira vas te je praktički vaša desna ruka. Puno je lakše kada uz sebe imate osobu koja je već nekoliko puta prolazila po ovim puteljcima. Ako se odlučite za tu opciju, morat ćete izdvojiti 20 – 25 dolara dnevno. Da, puno je skuplje, sigurnije….ali, po meni, onda se gubi ta neizvjesnost koja je u maloj dozi uvijek prisutna. Ponekad se dobro i izgubiti kako bi opet pronašli pravi put.

Prvi puta izgubio sam se baš danas. Došao sam na mjesto gdje se put razdvaja u dva smjera. Odabrao sam lijevi puteljak. Nakon 20 minuta hodanje po istom, počeo sam sumnjati u svoju odluku. Vrlo često susrećem lokalne ljude koje uvijek mogu pitati za pravi smjer. Međutim, na ovom puteljku nisam susreo nikoga da mu postavim to pitanje te sam se vratio na početak, na raskrižje od kojega su krenule moje sumnje. Povratkom, vidio sam bakicu koja je malo dalje od raskrižja sjedila na cesti. “Di si bila prije?? Ne bi se sada trebao vraćati”. Nisamo joj to rekao. Postavio sam joj pitanje o pravom smjeru, te mi je smireno odgovorila; “Pa zašto si se vratio? Bio si na dobrom putu. Taj puteljak vodi prema Danaquyu!!!”
Ufff, da….bravo ja!! Idemo natrag….vraćanje!!!

Već prvog dana trekinga počeli su problemi s mojom lijevom cipelom. Svakih nekoliko kilometara đon na lijevoj čizmi bio je sve tanji i tanji. Sedam mjeseci nosio sam ih u ruksaku zato da bi ih jednog dana upotrijebio za Annapurnu. Sad kada je došlo njihovo vrijeme, sada su me izdale. Mislim da su predugo stajale na dnu mračnog ruksaka te im je gumeni đon počeo trunuti. Kada sam ih konačno stavio na svoje noge i počeo gaziti po oštrom Himalajskom kamenju, cipelice su mi se počele raspadati. Prvog sam dana svakih nekoliko koraka stao te promatrao što se to točno ispod njih događa. Kasnije mi je bilo već svejedno te sam samo hodao i ostavljao komadiće đona iza sebe. Ma, mislim da će me već nekako služiti te da se neće raspasti. Valjda.

U prvobitnom planu bilo mi je da danas prehodam 22 km i napravim 1000 m visinske razlike (s 1700 m.n.v. doći do 2700 m.n.v.). Za taj pomalo preentuzijastičan plan trebalo bi mi 10 sati hodanja. Na kraju sam ipak odlučio da tih 22 km podijelim na pola te da dođem samo u selo koje se nalazi na 2200 m.n.v. Jedno od pravila trekinga je to da se dnevno NE radi visinska razlika veća od 300 – 500 metara kako ne bi šokirali tijelo. Tijelo se polako privikava na visinu i započinje proces aklimatizacije. Upravo zbog nepoštivanja tog ultimativnog pravila, za koje sam ja saznao upravo danas, prilikom prebrzog penjanja veliki se broj trekera razboli. Posljedice su glavobolja, povraćanje, nestanak apetita, povišena temperatura, probavne smetnje, itd. Ako ti simptomi potraju više od dva dana, znači da je situacija vrlo ozbiljna te je najbolje da se siđe s planine. Uhh, ne moram napominjati da je to najveća noćna mora svakog planinara, vratiti se natrag i “ne uspjeti” u osvajanju iste. Da bi se izbjegla ova potencijalna drama, najbolje je svakog dana hodati polako…nekim svojim ritmom.

Danas me put opet vodio kroz mnogobrojna sela koja me iznenađuju sa svojom autentičnošću. Ulazak i posjet jednog takvog malog sela definitivno mi je najzanimljiviji dio puta, zanimljiviji čak i od ove Himalajske prirode.

Selo od samo 10-ak kuća ispred koje se uvijek nešto zanimljivo događa. Bakica sjedi na kamenu uz rub puteljka te s budističkom brojanicom u ruci izgovara mantre, majka pere svoje dijele ispod hladne slavine, starac šeće svoje ovce, djeca trče naokolo, konji “sparkirani” ispred dućana čekaju svoje vlasnike. Takvim stvarima se još uvijek čudim kao malo dijete. Nema više toga u svijetu iz kojega sam došao.

U jednom trenutku oprala me tolika euforija sreće da sam počeo skakutati. Mislim da je potekla i koja suza. All pssssst o tome, nitko to ne mora znati. Tu svoju sreću nisam imao s kim podijeliti te opalio sam ovaj selfi. Da, smrtnici….tako izgleda moje lice kada je omamljeno s hormonima sreće

Hodajući puteljkom, opet sam naletio na radnju koja je najzastupljenija u ovim krajevima. Drobljenje kamenja. Ovog puta uloge su se malo zamijenile. Sa svojim velikim čekićima taj su posao danas obavljali muškarci. Jedan je čiča pridržava sjekiru te je drugi udarao po istoj. Kamenje i prašina letjeli su ne sve strane. Razmijenili smo smiješak te sam nastavio svojim putem.

Oko 4 poslijepodne, došao sam u Danaquy. Selo gdje sam se trebao naći s Farukom te prenoćiti. Već na samom ulazu u selo vidio sam kako se ispred prve kuće na užetu vijori njegova majica. Strategija koju smo donijeli prvog dana i dalje drži vodu. Odlična ideja pomoću koje se lako pronalazimo.

DAN 4. Danaquy (2200 m.n.v.) – Chame (270 m.n.v.)

Danas sam krenuo malo kasnije nego inače. Naravno da je bolje ustati čim ranije i započeti dan s izlaskom sunca. Ali…..taj krevet!! Nekada mu se vrlo teško oduprijeti. Na izlaznim vratima Danaquya nastavio sam hodati puteljkom koji me odveo u šumu slapova. Njihova ljepota svakome planinaru uzme pola sata života. Uvijek kada sam naišao na ovakve prirodne fenomene, odlučio sam da se upravo ovdje odmorim. Bacio ruksak s leđa, sjeo te svjedočio istima. Pokušati biti u trenutku i samo promatrati….

Nakon ove idile čekalo me sat vremena mukotrpnog penjanja do Latamaranga, sela koje se nalazi na 2400 m.n.v. Put do njega jednim djelom bio je popločen velikim betonskim stepenicama za koje sam trebao uložiti jako puno energije da ih prođem.

Jedna od radnji koja je ovdje zabranjena, pazite sad…to je spomenuto čak i u planinskom priručniku, je darivanje slatkiša lokalnoj djeci. Na putu sam susretao mnogo djece koja su me molila, neka čak i zapovijedala da im poklonim pokoju slatkišu. Ta zabrana donesena je zato što se djeca vrlo brzo priviknu na darivanje te bi te iste radnje kasnije očekivali od svojih roditelja koji ih, zbog novčanih uvjeta, ne mogu uvijek priuštiti.

Danas sam prvi puta vidio snježne bijele vrhove koji se na ovim visinama još uvijek sakrivaju. Ipak, nalazim se tek na 2500 m.n.v. gdje me cijelo vrijeme okružuju ostala brda koja mi sakrivaju poglede. Vrlo rijetko sam ugledao jedan takav snježni bijeli vrh ali ubrzo bi iza oblaka nestao. Ma, uskoro će doći vrijeme kada ćemo se mi gledati u oči.

Samo kilometar prije Chamea, počela je padati kiša. Danas se svog postojanja nije sramila te je pojačavala intenzitet iz minute u minutu. Ubrzo je počela toliko padala da sam se sakrio u prvu malu drvenu kućicu na koju sam naišao. Sve se savršeno poklopilo zato što je upravo ta kućica, koja je velika najviše 4 kvadrata, bila sljedeći check-point gdje se moram svejedno upisati u knjigu. Čekajući da kiša prestane, gledao sam dvojicu mladih policajaca kako si preko mobitela i YouTuba puštaju spot “My heart will goes on” od Celin Dion. Ta “tragična” pjesma vrtjela se svo vrijeme koje sam tamo proveo….a proveo sam barem pola sata. Iz kiše je nastao pljusak te sam shvatio da neće ubrzo proći. Otišao sam u prvu kuću preko puta te ih pitao da li su možda vlasnici jedne velike vreće za smeće ispod koje se mogu sakriti i nastaviti putem Chamea. Glava kuće, otac i muž, u jednom trenutku je nestao te se vratio s istom. Uručio mi je pravu veliku plavu vreću za smeće. Hvala mu na tome. Vratio sam se u check-point, pokupio ruksak, uvukao se u vreću za smeće i krenuo prema Chameu.

U selo sam došao oko 3 poslijepodne te ubrzo pronašao Faruka i prenoćište. Ispred kućice u kojoj sam se smjestio, upoznao sam Michaela iz Arizone. Sjedio je za stolom te povučeno razmišljao. Za vrijeme upoznavanja kada je red došao na njega, odgovorio mi je nešto što sam prvi puta čuo od jednog Amerikanca. Na pitanje “Od kuda si?”, njegov odgovor bio je: “Nažalost, iz SAD-a”. “Zašto nažalost?”, upitao sam ga. “Zato što nitko ne voli moju zemlju i zato što se je i ja sramim. Ma…ne moram ti valjda objašnjavati, sigurno o njoj već znaš sve”. Eto, prvi puta sam upoznao osobu iz Sjedinjenih Država koja je bila ponizna te se sramila svoje, toliko manipulativne i “savršene” države. Michael je dobio visinsku bolest zbog koje se morao vratiti u Chame. Nije uspio osvojiti vrh Thorong-La Pass, najviši vrh ovog trekinga, ali to ga nije previše frustriralo. Bio je jako zadovoljan zato što je došao i do visine od 3500 m te što se vratio natrag u ovo selo. Stvarno skroman momak. Naravno…jednog dana ako će me put odvesti u onaj smjer, posjetit ću Michaela u njegovom rodnome kraju, u Arizoni. Obećao sam mu

DAN 5. Chame (2700 m.n.v.) – Upper Pisang (3100 m.n.v.)

Danas sam konačno krenuo malo prije nego prijašnjih dana. Od sada svaki dan trebam kretati pola sata ranije tako da na dan kad mislim osvojiti Thorong-La Pass, krenem u 4 sati ujutro. Na izlazu iz Chamea kupio sam zimske rukavice. Razlog; ovdje su još uvijek jeftine. Svi pričaju o tome kako je hladno na vrhu te da su rukavice obavezne. Penjajući se u visine, paralelno s nama penju se i cijene. Sa svakim sljedećim selom, hrana i sve ostale stvari postaju sve skuplje.

Na putu sam sreo ljubavni par koji već 2 i pol godine putuje svijetom. Cura je iz Španjolske, a dečko iz Švedske. Putovanje si financiraju tako da nađu nekakav posao koji odrade par mjeseci. Zadnje što su radili bilo je predavanje engleskog jezika maloj djeci u Kini. Za obavljanje tog posla, svaki je dobivao 1200 eura mjesečno te u tih pola godine uštedjeli su koliko im je potrebno za godinu i pol putovanja. Razgovor s njima bio mi je jedan od najmotivirajućih u posljednjih nekoliko mjeseci zato što su mi dali jako korisne informacije u vezi pronalaska poslova. Sat vremena hodali smo zajedno te se razdvojili. Ubrzo sam sjeo i počeo razmišljati. Sve više bio sam svjestan da mi se upravo plan putovanja polako mijenja. Zapravo, plan ostaje isti ali raspored puta je taj koji se upravo počeo mijenjati. Sljedeći tjedan kad se vratim u civilizaciju, mislim da ću posjetiti kinesku ambasadu

Pola sata kasnije, došao sam u Bhratang, selo na 2850 m.n.v. Na samom izlasku iz njega oborio sam svoj visinski. Još prije 9 godina sa stricom sam se popeo na Triglav, najviši vrh Slovenije (2864 m.n.v.) te taj visinski rekord držao dugi niz godina, sve do sada. Da me netko promatrao u trenutku kada sam napuštao Bhratang, ne bi primijetio ništa posebno. Hodanje kao i svako drugo, premda to ono nije bilo. Zbog saznanja u sebi da sam upravo oborio svoj visinski rekord te da si sa svakim novim korakom postavljam novi, ovo hodanje pretvorilo se u nezaboravno.

Nakon Bhratanga, polako samo počeo primjećivati tibetansku kulturu koja je jako dobro sakrivena duž cijele Himalaje. Ovdje na Annapurni, njezine tajne otkrivaju se tek nakon 3000 metara nadmorske visine. Pokraj puteljka počelo se nadzirati veliko kamenje sa isklesanim “Om mani padmen hum” mantrama. Kamenje u svim veličinama te mantra u svim bojama.

Kasnije, u svako selo na koje sam naišao prolazio sam kroz velika vrata koja se nalaze na svakom ulazu i izlazu. Zbog svog izgleda i veličine, više su me podsjećale na male minijaturne pagode, a ne na vrata. Unutrašnjost im je također ispunjena te ofarbana budističkim simbolima. Zapravo, možda to uopće nisu niti vrata.

Osim njih, primjećivao sam budističke krugove koji su također smješteni na svakome ulazu i izlazu, te ponekad i u samome selu. Budističko vjerovanje u njih je to da oslobađaju od zle karme te njihovom vrtnjom, stvaraju dobru. Uvijek im se treba prići s desne strane te ih vrtjeti u smjeru kazaljke na satu. Lokalnim ljudima to je već rutina i te radnje ponavljaju i po nekoliko desetina puta dnevno. Kada su u prilici prolaze pokraj njih te mantrajući, uvijek zavrte svakoga posebno. Prilikom vrtnje stvara se zvuk koji vas upozorava da se na ulazu, izlazu ili negdje u selu upravo događa nešto spiritualno.

Sat vremena prije nego što sam završio današnji treking, prvi puta osjetio sam vrtoglavicu. Kasnije sam shvatio kako mi je i tijelo usporeno. Da, polako se počela osjećati visinska razlika. Visina od 3000 m. još uvijek nije opasna ali mislim da će od današnjeg dana svaki dan biti sve teži. Još samo jedan dan hodanja te ću stići u Manang, selo na 3540 m.n.v. u kojemu se, zbog aklimatizacije tijela, ostaje jedan dan duže. Uhhh, samo još jedan dan hodanja i konačno odmoooor!!!

Oko 3 sata poslijepodne, stigao sam na svoje posljednje današnje odredište. “Osvojio” sam Upper Pisang, selo koje je smješteno na 3310 metara nadmorske visine. Cijelo selo izgrađeno je od kamena te zrači nekom svojom energijom. Lokalni ljudi koji u njemu žive već su naviknuti da u selo zaluta pokoji stranac, ali kada ga ugledaju, još uvijek imaju tu neku dozu čuđenja. Kada nam se pogledi spoje i po nekoliko se sekundi gledamo bez progovorene riječi, tog trenutka upijam onu pravu i istinsku lokalnu kulturu. Nisam dovoljno pjesnički potkovan da vam riječima dočaram takve situacije

Ubrzo sam pronašao prenoćište. S Farukom se danas nisam pronašao tako da sam u tom prenoćištu bio jedini gost. Samo ja i vlasnik koji je ujedno i kuhar i osoblje guesthousa.

Ovo prenoćište pružalo je najspektakularniji pogled do sada. Pogled na Annapurnu 2, planinu koja je visoka 7950 metara. Zapravo, ova planina toliko je velika da ju je nemoguće ne primijetiti…..primjećuje se iz svakog kuta u selu.
Evo, samo da se ispravim….ovo selo pružalo je najspektakularniji pogled do sada.

Na jednom brežuljku iznad sela nalazio se budistički samostan. Išao sam ga posjetiti te pokušati stupiti u kontakt s redovnicima. Nažalost, samostan je bio zaključan. Nisam otkrio da li je samo privremeno zaključan ili je zatvoren za javnost.

Sada, kada sam već duboko u Himalaji te okružen njezinim planinama, shvaćam zašto su se budistički redovnici povukli iz civilizacije visoko u planine te gradili samostane. Isto tako, zašto se cijela tibetanska kultura sakrila u ove Himalajske visine….

Tomica Kristić