Prošlom članku lutali smo hramovima Bagana, a danas nas Tomica vodi prema Tajlandu, no ponekad je granica dalje nego se čini. U nastavku saznajte kako se Tomica namučio da izađe iz Burme.
Tjedan dana već sam u Baganu i došlo je vrijeme da ga napustim. Zapravo, došlo je vrijeme da napustim Burmu zato što mi je prije dva dana istekla viza. Za svaki prekoračeni dan koji ću provesti unutar zemlje morat ću platiti 3 dolara. Nije puno ali najpametnije mi je čim ranije stići na myanmarsko – tajlandsku granicu.
Sedmi dan. Jutro je. Sivi i tmurni oblaci polako nestaju, pakiram stvari u ruksak i krećem na autostop. Kiša samo što je prestala padati, već je došla nova. Poprilično iritantno vrijeme. Kišna sezona polako dolazi svome kraju ali još je itekako aktivna. Izlazim iz naseljenog djela grada te ulazim na prazninu što je savršeno za stopiranje. Stavljam ruksake na pod i počinjem rad palcem. Ubrzo, ispred mene zaustavlja se motor. Na njemu muž i žena, u kasnim četrdesetima. Muž silazi s motora i započinje razgovor:
“Što to radiš?” upita me iznenađeno.
”Stopiram”, odgovaram mu.
”Što?”
”Pokušavam zaustaviti auto koji će me odvesti odavde.”
”Zašto to radiš? Nemaš novaca?”
”Ma ne, nije u tome problem…nego, tako ja putujem.” Muškarac se okreće prema ženi i nakon par izgovorenih rečenica na burmanskom, posegnuo je rukom u novčanik.
”Evo, ovdje ti je 12000 kyata i kupi si autobusnu kartu”,
”Ne ne, ne mogu to primiti”, iznenađeno odgovaram. U međuvremenu već je nazvao autobusnu stanicu, saznao vozni red i rekao mi:
”U 8 sati navečer kreće autobus za Meiktilu.”
Meiktila je sljedeći veći gradić kroz koji trebam proći kako bi stigao do granice. Supružnici su inzistirali da uzmem novac i na odlasku rekli:
”Gledaj, ti si stranac u našoj zemlji i sretni smo da ti možemo pomoći. To je naša čast. Sretno”, sjeli su na motor i otišli.
“Hvaaaalaaa!!!” vikao sam za njima.
Uhhh, što je sad ovo bilo? Sjeo sam na pločnik i počeo razmišljati što se upravo desilo. Međutim, odlučio sam da ću nastaviti sa stopiranjem i ako me neće otići ću na autobusnu stanicu koja je udaljena 3 km. Kiša opet počinje padati i koliko vidim, ovog puta neće tako brzo prestati. Zavukao sam se cijeli ispod kišobrana, a ruksake stavio na pločnik i pokrio ih s nepropusnom folijom. Nastavio sam sa stopiranjem zato što je to trenutno bilo puno lakše nego hodati 3 km do autobusne stance, noseći dva ruksaka.
Sat vremena kasnije…
Još uvijek se nalazim na istom mjestu. Umjesto auta nadziru se samo lokve vode. Ok, to je to – vrijeme je za pokret. Stavljam ruksake na leđa i krećem prema stanici. Desetak minuta kasnije, vidjevši momka kako u daljini s dva ruksaka hoda ispod kišobrana, zaustavlja se žena na motoru. Isti scenarij kao prije sat vremena, samo sada je bila samo žena – bez muža. Ovog puta nismo našli zajednički jezik ali zaključili smo da mi treba prijevoz. Žena mi pokazuje neka sjednem na sjedalo iza nje te da će me prebaciti do stanice. Savršeno. Par minuta kasnije, stižemo na stanicu. Silazim s motora i zahvaljujem se ženi na ovoj plemenitoj pomoći. “Pomoć uvijek dođe kada ju zaista trebaš”, mislim u sebi dok tražim ulaz od autobusne stanice. Kupujem kartu, sjedam u autobus i nestajem iz Bagana.
E sad bih vam postavio pitanje na koje još uvijek ne znam odgovor.
Kada vam netko od prolaznika, ili neprolaznika, pokloni novac za prijevoz i s tim novcem kupite autobusnu kartu s kojom otiđete do svog odredišta – da li se to računa kao autostop? Ili ne? Formalno, nisam primio nikakav autostop…ali nisam niti kupio kartu za svoje novce, tako da sam do svog odredišta došao potpuno besplatno – što je isti slučaj s autostopom. Zapravo, još sam na kraju i zaradio. Par puta već sam se našao u takvoj situaciji i još uvijek ne znam u koju kategoriju prijevoza ovakve situacije pripadaju. Pa evo, možete se uključiti u raspravu nakon što pročitate blog do kraja.
Navečer dolazim u Mektilu i opet ponavljam istu pogrešku. Prekasno sam započeo s današnjim putovanjem te me zahvatila burmanska noć u kojoj je moj najveći neprijatelj – pronalazak noćenja. Dvadesetak dolara za isto ne dam, iako je to sad više iz principa nego iz razuma. Za stopiranje je definitivno prekasno a postaviti šator u gradu, u državi u kojoj je to zabranjeno, je nemoguće. Zapravo, sve je moguće ali neću to učiniti.
“Što sad?? Hmmm, da odem još jednom u policijsku postaju?? ispitujem sam sebe. Maaa ne, prekomplicirano je a i možda mi se neće posrećiti još jednom.”
Počinjem ispitivati ljude gdje je željeznička stanica zato što bi mogao uskočiti u noćni vlak prema Tajlandu i tako odjednom riješiti dva problema – problem smještaja i problem noćnog stopiranja. Uskoro se pojavljujem na vratima stanice. Ovog puta željezničke. Ulazim u ured što više nalikuje na skladište nego na ured. U uredu, naravno, nikoga. Nakon par minuta čekanja, iz kupaonice dolazi čovjek. Gol do pojasa s ručnikom u ruci, počinje mi nešto objašnjavati. Pošto nemam mobitel da mu preko GPS-a pokažem kamo želim ići, iz torbe vadim strganu četverodijelnu kartu Burme s kojom se svakodnevno služim već mjesec dana. Sastavim kartu u jednu veliku cjelinu i pokušavam momku objasniti kamo želim ići. U pomoć priskače drugi momak, začas treći…te ubrzo i četvrti. S prstom klizim po karti sljedeći željezničku prugu. Jedni se okreću prema drugima i započinju:
“Aaaaaaaa, “$’”%#$$!)#&$($)%B$Tajland”, objašnjavaju si. Valjda kako bi želio ići prugom prema istoku zemlje, sve do Tajlanda.
”Yeeeessss….Thailand”, sretno ponavljam na glas.
“No train, no no”, odgovara prvi.
”Train, no no”, nadoveže se drugi.
-“Train, no no no. Last, 10 min”, ponavlja prvi.
-”Train today no….tomorrow….8 pm”, opet se nadoveže drugi. Vlak koji vozi prema jugu zemlje upravo je otišao. Zapravo, otišao je točno u 8 sati navečer, što je bilo prije 10 minuta. Uhhh, savršeno. ”Sir, sir…bus”, odjednom se u razgovor uključuje treći momak.
Ok, prihvaćam sve samo da se maknem odavde.
“Yes yes!! When?” pokazivajući prstom na sat.
Nagovorio sam jednog momka od njih četvorice neka me odveze na autobusnu stanicu. Zašto? Zato što u ne turističkim mjestima diljem cijele Burme autobusne stanice izgledaju kao sve ostalo, samo ne kao stanice. Obično kartu možete kupiti u stražnjem djelu nekog ureda, ili uličnog restorana…te svaki od tih ureda-restorana prodaje kartu samo za jedan grad. Dakle, totalno nemoguće da se tako snađem. Zapravo, sve je moguće – ali ne želim gubiti vrijeme. Momak je izvadio motor iz skladišta i rukom pokazao neka sjednem na stražnje sjedalo. Ubrzo smo došli do jednog takvog ureda – i evo opet problema.
Iz ovog gradiće ne postoji nekakva veza s kojom mogu otići na jug zemlje. Postoji samo autobus do glavnog grada Naypyitawa koji se nalazi 100 km južnije.
”Ok, yes….daj mi ju”,
Kupujem kartu i za sat vremena autobus je krenuo.
“Hvala dečki, ali ne želim.” Prenoćit ću ovdje negdje na autobusnoj stanici. Ubrzo hvatam momka koji samo što nije zaključao svoj ured, što mu je ujedno i dom. Da – dom. Ma, u Burmi je sve malo drugačije.
“NE!!” čvrsti i odlučan odgovor koji sam dobio te je nastavio ”Police, forbidden, NO”.
Maaa, zajebi to sve!! Izvadio sam vreću za spavanje, stavio ju na klupicu koja je predviđena za čekanje voza, pokrio ruksake i sebe preko glave…te na silu zaspao. Budim se ujutro, bez ikakvih hapšenja i problema. Autobusna blagajna već je radila. Momak za pultom konačno priča engleski. Nakon par razmijenjenih rečenica, evo opet problema.
“Autobus koji vozi prema jugu zemlje kreće u 8 sati navečer”, objašnjava mi momak.
Jaooooo, Burma moja Burma. Stvarno me ne voliš.
Sat vremena kasnije, dolazimo do ruba Burme. Zahvalim se momku, vadim prtljagu iz auta i hodam prema granici. Na graničnom prijelazu u pozadini primjećujem tajlandsku zastavu kako vijori na vjetru i šapće mi:
“Dođi, ovdje ćemo te tretirati bolje i biti će ti puno lakše. Samo uđi u mene.”
I za kraj, jedan rezime ove zemlje.
Burma – ta nevina zemlja. Iako su mi zadnja dva tjedna bila jedna od najtežih u dosadašnjem dijela putovanja te iz mene isisala i zadnji atom snage, jako sam sretan što sam posjetio tu zemlju. Zemlja u kojoj sam susreo predivne i neiskvarene ljude, nevin narod. Ako ćete putovati tom zemljom kao low-budžet putnik, budite spremni na ponekad jako naporne i teške dane. Dane u kojima vam ništa neće ići po planu. Ali, zapamtite – jednom kada ti dani prođu i jednom dana kada ćete u budućnosti gledati u prošlost, shvatit ćete da su to bili daleko najbolji dani.