Tomica je konačno stigao u Burmu odnosno Mijanmar u prošlom članku. Danas će nas provesti kroz prekrasne hramove Bagana.

Nakon doručka u hotelu, recepcioner me odbacio motorom na cestu gdje sam nastavio stopirati prema Baganu. Našao sam adekvatno mjesto, odložio ruksak i digao palac. Nedaleko od mene nalazio se sićušan štand. Iza njega sjedile su dvije bakice koje su me zbunjeno gledale kako autima kažem palac. Pokušao sam im objasniti što radim ali nije išlo. Jedino u čemu smo se razumjeli bila je razmjena smijeha. Međutim, ubrzo su shvatile u čemu je poanta, došle do mene te samoinicijativno počele zaustavljati aute. U međuvremenu, prolazio je stariji gospodin koji nam se također pridružio. Tren kasnije, na kolima koja su vukli dva konja, došla su dva muškarca. Vidjevši kako mašemo autima, bez puno razmišljanja i oni su nam se pridružili. Odjednom, pola ulice je zaustavljalo aute za mene. Nakon desetak minuta, uspjeli su. Uhvatili su čovjeka u kamionetu i putovanje je moglo početi.

Razlog zašto jučer nisam rekao svom misterioznom prijatelju s kojim sam se vozio 130-ak kilometara da me s motorom odbaci sve do Bagana, vrlo je jednostavan. Kako bi uopće ušao u taj gradić, na ulazu u njega moram platiti 20 dolara za propusnicu, tj. ulaznicu. To pravilo donijeli su prije par godina i teško ga je zaobići. Ili ipak nije?? Naravno da nije. Ulaznicu moram platiti samo ako u grad uđem javnim prijevozom – autobusom, vlakom ili avionom. Ali, ako u grad uđem s prijevozom koji nije javni, npr. autostop, nitko me ništa neće pitati te ću u grad ući potpuno besplatno. Ima još jedna solucija, a to je taksi – ali s taksistom se mora sklopiti dogovor da se na zaustavlja na ulaznim vratima grada. Tu uslugu taksist si naknadno naplati. Taj povijesni gradić živi od turizma i bilo bi puno pravednije da sam uredno platio ulaznicu. Ali eto, nisam. Iskoristio sam ovu soluciju koju sam čuo od drugih putnika i proveo ju u djelo. Oprostite mi na tome svi koji ste se našli povrijeđenima ali 20 dolara u tome trenutku bilo mi je previše.

Prije 4 dana mogao sam samo sjesti u noćni vlak i 12 sati kasnije stigao bi u Bagan. Međutim, da sam to učinio, bio bi lišen ovih predivnih 4 dana koja su iza mene. Četiri dana novog iskustva. S javnim prijevozom došao bi samo iz točke A do točke B, što mu je ujedno i glavni cilj. Putovati autostopom (kao biciklom ili pješice – koje čak više preferiram) u glavni fokus dolazi put a ne destinacija. Na kraju krajeva, PUT je taj koji je puno važniji nego sama destinacija.

Vratimo se mi na priču.

Kamiondžija me ostavio u starome dijelu grada gdje je najveća koncentracija hramova i pagoda. S dva velika ruksaka koja sam imao na sebi (jedan na leđima a drugi na prsima) umjesto da sam išao u istraživanje smještaja, išao sam u istraživanje hramova. U Indiji sam vidio mnogobrojne hramove – ali ne ovakve. Na prvi pogled ovi ovdje puno su mi primamljivi, zanimljiviji i ljepši. Legenda govori, odnosno povijest piše, kako je za vrijeme svog najmoćnijeg doba Bagan brojio i do 10 000 hramova, pagoda te samostana. Međutim, do današnje dana preživjelo ih je svega 2200. Potresi su ovdje vrlo česta pojava koji za sobom ostavljaju razrušene hramove.

Primijetivši budalu iz daljine kako s dva ogromna ruksaka te po užarenom suncu hoda čistinom, ispred njega zaustavila se cura na električnom motoru. Budala sam, naravno, bio ja.
„Što to radiš, čovječe Božji? Danas je plus 35 stupnjeva!!”
„Pa pogledaj sve ove hramove.” „Ajde, sjedaj na motor, idemo nekamo u hlad.”

Cura je iz Njemačke te joj je ovo već četvrti dan ovdje. Zadnjih par mjeseci putuje južnom Azijom i za tri dana mora se vratiti u Yangon gdje ima povratan let za Njemačku. Uobičajeni razgovor upoznavanja obavili smo vozeći se na motoru. Tko si, gdje si, što si i što želiš u životu.
„Daj pogledaj ovaj hram s lijeve strane. Daj, možemo samo nakratko do njega?”
„Ti si lud”, te se nasmije.

Skrenuli smo na puteljak koji vodi prema njemu. U dvorištu hrama nalazila se drvena kućica. Išli smo do nje kako bi ostavio svoja dva ruksaka. Ispred nje sjedio je mladić srednjih godina. Mladić po zanimanju slikar. Pozdravio nas je te mi dopustio da odložim ruksake. Nakon par razmijenjenih rečenica, s kistom u ruci započeo je svoju priču:
„To zanimanje naslijedio sam od svog oca. On je to naslijedio od djeda koji je također naslijedio od svog oca. I tako u nedogled. To je tradicionalna burmanska metoda slikanja koje se izrađuju samo ovdje, u Baganu. Na prazno platno prvo se stavlja tanak sloj ljepila te zatim tanak sloj pijeska. Taj postupak ponovi se tri puta te nakon što se platno potpuno osuši, slijedi čarolija kistom”, nasmije se.

„Neke slike izrađujem 2-3 dana, dok mi za neke treba i po tjedan dana. Želiš li možda kupiti koju??”
Zatim se ja nasmijem.
„Hvala vam ali stvarno ne mogu. Neću se tako brzo vraćati kući tako da bi mi bila samo teret u torbi. Nego, kako to da živite ovdje u dvorištu hrama?” brzo mijenjam temu. Inače, kuća mu je udaljena svega 10-ak metara od ogromnog hrama. „Prije puno godina to je bio posjed od mog pra pra djeda. On je to ostavio svom sinu, sin sinu…..i tako sam ja to naslijedio.”

Nasljeđivanje posjeda od svojih potomaka bilo mu je isto kao i nasljeđivanje zanata. „Ako želite u hram, tamo vam je ulaz”, te prstom pokaže na sićušna vrata koja vode u podrum. „To vam je malo drugačiji hram od ostalih. Unutra se nalaze niski hodnici koji vode do centra gdje se nalazi kip Buddhe. Hram vam nije osvijetljen tako da se hoda po potpunom mraku.”

Došli smo ispred ulaznih vrata hrama na koja su se upravo pojavila dvojica mladića. Dvojica turista.
”I? kakav je?” pitam prvoga.
”Uhh, potpuni je mrak i nema se baš nešto za vidjeti. Ali, po podu i zidovima cijelo vrijeme hodaju oni ogromni crni kukci. To je jedino zanimljivo”, mladić sav sretan.

Pogledao sam se s Njemicom i odlučili da ćemo preskočiti ovaj hram. Pozdravili se sa slikarom i otišli. S Njemicom sam otišao na ručak (zaboravio sam joj već ime zato ju i zovem po njezinoj nacionalnosti) te se malo bolje se upoznali. Nakon sat vremena razdvojili smo se i nikada se više nismo sreli. Situacija koja me vrlo često prati na putu.

Noćenja u Burmi vrlo su skupa. Znam, ponavljam se…ali stvarno su preskupa. Zbog te činjenica iz principa nisam želio izdvojiti 20-ak dolara za isto te sam dolaskom noći krenuo sam u još jedno istraživanje. Ovog puta u istraživanje gdje ću postaviti šator. Cijelo vrijeme nosim ga u ruksaku i nisam ga koristio od Omana gdje sam bio početkom godine. Postavljanje šatora, odnosno spavanje na otvorenom u ovoj zemlji također je zabranjeno, tako da sam to radio totalno neprimjetno. Prvu noć otišao sam na polje koje je bilo udaljeno svega par metara od ceste. Tamo sam se zavukao u grmlje što je savršeno za kampiranje. Šator sam sastavljao u totalnom mraku kako me slučajno netko s ceste ne bi primijetio. Na to mjesto vračao sam se svaku noć, skoro svaku, te mi je mrak bio najveći prijatelj.

Zbog spavanja na otvorenom, svaki dan morao sam se buditi u 5 sati ujutro kako bi prije izlaska sunca nestao. Konstantna ranojutarnja buđenja itekako su mi se osjetila na koži. Svo provedeno vrijeme u Baganu bio sam poprilično umoran i izgledao sam loše. Umor je sve više preuzimao inicijativu tijekom dana te sam zadnja dva dana pronašao popriličnu jeftinu sobu, ‘svega’ 9 dolara, te se konačno naspavao.

Izgled burmanskih žena poprilično je drugačiji nego od ostalih koje sam susretao na putu. Uz Iranke i Nepalke, po ljepoti nalaze mi se na samom vrhu ljestvice koju uredno vodim.
Tom svojom prirodnom i netaknutom ljepotom pokazuju tu neku neiskvarenost i nevinost.
Ali, prvo što sam primijetio na njihovim licima jest Thanaka, tradicionalni burmanski make-up. To je pasta koja se izrađuje od kore istoimenog drveta koju žene, a nerijetko i muškarci, koriste kao prirodni losion za kožu. Najčešće ju stavljaju na lice a često i na ruke.
Pravi smisao Thanake je da štiti kožu od sunca….mada, kako se koristi već stoljećima, postala je zaštitni znak burmanskih žena i njihove ljepote.

Svaka burmanska glava kuće (govorim o muškoj populaciji) uživa u žvakanju biljke betel. Skoro svaka. Zapravo, žvaču pripravak koji je pomiješan s istoimenom biljkom te sa sjemenkama areke. Ponekad se taj pripravak miješa i sa duhanom. Kao posljedica žvakanja istog raspadanje je usne šupljine, nedostatak zubi te hračkanje ‘krvave’ sline koja se nerijetko viđa kako leti zrakom tražeći čvrsto tlo gdje da udari i ostaviti crveni trag. Naravno, to nije prava krv nego crvena slina koja žvakanjem tog sastojka razvija crvenu boju. Čak im niti jedni Indijci nisu do koljena koji se stvarno trude da zauzmu 1. mjesto na ljestvici hračkanja. Evo još jedne moje ljestvice. Priča se kako su takvi pripravci, kao i sam duhan, stimulans koji smiruju um i čine čovjeka opuštenijim. Neke čak i sretnima. Kada iz pozadine promatram sve te žvakaće, primjećujem uvijek istu radnju. Svi nekontrolirano udaraju nogom u pod, nekada i s obje, nikako ne shvaćajući da ih žvakanje istog čini još više nervoznim.

Osim što polovica muškaraca ima vrlo loše zube (ili ih skoro nema), ‘pravog’ Burmijca možete prepoznati također i po tetovažama. Većinom su to trećoklasne tetovaže koje spadaju u kategoriju JNA majstora. Ali, nema veze…bitno da je barem nekakva tetovaža. Nakon Yangona, moja kretanja tom zemljom većinom su bila po zabačenim cestama, selima, tržnicama, autobusnim stanicama – tako da pričam o ljudima koje sam susretao po putu.

Svakog jutra iznajmio sam bicikl te odlazio u pronalazak hramova koji se nalaze u krugu od 10 kilometara kvadratnih. Prtljagu bi ostavljao u dućanu gdje sam iznajmio bicikl. Jedna od najvećih atrakcija ovoga gradića je popeti se na jedan od mnogobrojnih hramova i svakog jutra čekati izlazak te svake večeri zalazak sunca. Pogledi su spektakularni.

Trećeg dana dokvačio sam do sela na rubu grada. Selo od svega par kuća, izgledom vrlo staro i autohtono. Ispred prve ograde stajala je žena srednjih godina te me pozvala u dvorište. Ispred kuće sjedila je druga žena te bakica. Žena je kroz mašinu razvlačila pamuk dok je bakica pušila nešto što niti dan danas ne znam što je bilo. Mislim da im je to već rutina – kada ugledaju stranca koji se približava njihovom posjedu, jedna žena dotrči ispred ograde, druga za ‘pamuk’ mašinu te bakica zapali frulu. Shvatile su da stranci to vole.

Cijeli taj ambijent koji je kružio selom podsjećao me kao da sam zalutao tamo negdje u 19. stoljeće. Ulaskom u kuću, bakica (ovaj puta bez svoje frule) već je bila ispred male peći te u nju bacala još manja drva. Pretpostavljam da i to turisti vole. Žena je pokazivala gdje se šta u kući nalazi te objašnjavala kako su tek prije par godina dobili struju. Engleski joj je išao vrlo tečno. Zaista ne znam kako ali vrlo pohvalno. Zatim me prošetala dvorištem te mi objašnjavala što kao obitelj proizvode te koji su im planovi za budućnost. Kasnije smo se vratili na isto mjesto ispred kuće gdje je bakica već razvlačila pamuk kroz mašinu. Moja voditeljica je sjela na tepih i počela slagati još jedan smotuljak.

Nakon predavanja koje je trajalo pola sata, zauzvrat je zatražila donaciju – što je u jednu ruku i pravedno. Eto, s takvim stvarima se u potpunosti slažem. Bolje dati novac jednoj takvoj obitelji nego vlasti, tj. državi.

Sjeo sam na bicikl, pozdravio se sa svima…i nestao.

Nastavit će se….

Tomica Kristić