Nevjerojatno kako je završila prva noć nakon što sam napustio meditacijski centar. U 9 navečer ostao sam bez kaučsurfera koji mi je otkazao smještaj. Zapravo, ja sam kriv zato što sam računao da ću se opet moći vratiti Flaviju…ali u tih 12 dana, Flavio je promijenio svoje planove. Bez obzira na to što nisam imao smještaj, ostao sam još dva sata u cyber caffeu na internetu. U 11 navečer odlučio sam otići u bližnji budistički samostan pitati ih za prenoćište…ali nisu me htjeli primiti, odbili su me. Inače, prije par mjeseci u Varanasiju upoznao sam jednog Poljaka koji je proveo mjesec dana u Burmi bez da je platio prenoćište. Sve te dane, odnosno noći spavao je u budističkim samostanima širom zemlje. Po njegovim pričama, nema lakšega na svijetu nego naći prenoćište u myanmarskombudističkom samostanu.

Oko 300-tinjak metara ravno istom cestom nalazio se drugi samostan te sam se uputio prema njemu i pokucao im na vrata. Nakon što su se svi redovnici probudili i čudili se tko li je sad ovaj, probudio se glavni monah te rekao da niti ovdje ne mogu prespavati. Ako slučajno dođe policija, i ja i oni bit ćemo u problemima. Dali su mi 8 dolara za hostel (inzistirali su) te je poslao dva redovnika sa mnom u potragu za istim. Dolaskom u hotel, recepcionar je s ponosom rekao da je cijena sobe 25 dolara po noći. Ova noć sve je sve bolja i bolja.
I onda slijedi jedan od onih trenutaka za koje se živi. Jedan od onih trenutaka koji vam tiho šapću na uho kako je uvijek sve savršeno.
Iz mrtvog mraka na dnu ulice dolazi glasan momak savršenog engleskog govora te s promilima ozbiljno u debelom plusu. Momak se znatiželjno upleo u naš razgovor. Na prvu izgledom opasan, na drugu malo manje a na treći već mi je postao prijatelj. Dečko je moreplovac, prošao je pola svijeta i bio je u Dubrovniku….što nas je na kraju i spojilo.
Deset minuta kasnije, završio sam u njegovom stanu. Uz sve ove radikalne zakone zbog kojih i on kao domaćin može upasti u probleme, inzistirao je da mi želi pružiti besplatni smještaj. Pošto se pojavio kao da je pao s vedrog neba, naravno da sam prihvatio.
Ovdje sam tek nekoliko dana a već sam prekršio dva velika zakona u vezi smještaja. Prvo kaučsurfing i sad spavanje kod lokalca?.

Prijatelju je ime Sis i ima jedna nesvakodnevna situacija koja mu se dogodila tog dana. Sis se vjenčao sa svojom zaručnicom prije 5 dana. Međutim, nakon nekih komplikacija s njezinim starcima i sukobljavanjem različitih religija, pet dana kasnije (točnije danas) žena ga je već ostavila. Savršeni razlog zašto je Sis potegnuo za bocom koja ga je odvela daleko u noć. Zbog njegove ljubavne situacije, nismo otišli spavati nego smo razgovorom dotaknuli smisao života.

Ujutro kada sam se probudio, primijetio sam da je Sis i botaničar te da lijepo njeguje svoje biljke. Stvarno svestran momak?

Kod njega sam ostao više od jednog dana. Sredina je kišne sezone i po cijele dane monsunske kišelijale su Yangonom i nisu mi dale da krenem prema sjeveru zemlje. Dani su prolazili a ja sam u njemu ostao zarobljen.

Svakog jutra odlazili smo u lokalni birc s hranom gdje smo se nalazili s njegovim prijateljem. Zaboravio sam prijatelju ime. Prijatelj je svako jutro testirao moje znanje burmanskog jezika. Većinom je uzimao stvari sa stola a ja sam morao na burmanskom pogađati kako se koja stvar zove. Mrzio sam to raditi. Ali, to je bila jedina komunikacija između mene i njega tako da sam mu udovoljio. Jednog jutra prijatelju je došla pošiljka. Dostavljen mu je pijetao za borbe. Kada ga je zaprimio, pijetao je odmah išao na pregled. Veliki je, ima velika prsa, veliki kljun, velike noge i brz je. Bez nekih problema, prošao je na testu. “Ti češ biti moj pravi mali pobjednik. Buci buci”, veselio se prijatelj.
Borbe pijetlova u Burmi normalna su stvar ali nisam uspio saznati da li su legalne ili se ipak održavaju negdje u podzemlju, kao ilegalne underground borbe.

Svakog četvrtka širom cijele zemlje održava se tradicionalno dijeljenje hrane. Monasi napuštaju svoje samostane te u koloni hodaju ulicama. Ljudi izlaze ispred svojih kuća i čekaju monase koji otvaraju svoje prazne zdjele. Zdjele koje nose većinom su drvene ili od gline. Prema njihovoj tradiciji svu hranu koju sakupe, a većinom je to riža, mora se pojesti do podneva. Najkasnije u 11 ujutro vraćaju se u samostane gdje kreće velika gozba. Nerijetko na istu pozivaju ‘obične’ ljude. Tako sam i ja bio pozvan na veliki ručak ali zbog drugih planova, nisam otišao.