Tomica je nedavno krenuo na tzv. putovanje u Međuzemlje, autostopom do Novog Zelanda. U prvom postu pisao nam je o svom prolasku kroz Bosnu, Srbiju i Kosovo. Danas nastavljamo dalje idemo preko Makedonije pa do Grčke.

Abdullah me ostavlja na granici i nestaje u daljini.

Trebalo mi je deset minuta da primim stop na Kosovsko-Makedonskoj granici. Stao mi je čovjek s jako malenim autom i u jakoj velikoj žurbi. Vozio je kao da me oteo. Cesta je bila poprilično uska i puna zavoja a ruksak mi je dobio noge i počeo se našetavati otraga po zadnjem sjedalu. Zbog osjećaja nelagode i nesigurnosti prvi puta u životu iskoristio sam jocker i rekao: “Oprostite, da li možete malo usporiti?” Čovjek se nasmije i reče: “Ma bez brige, znam tu cestu napamet. Po njoj se svaki dan vozim na posao”, nakon čega je usporio za punih 5 km/h. Naravno, i on je u svojoj mladosti radio po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. To mi je za sad već negdje 5 vozač koji priča istu priču. Priču o radu u bivšoj Jugi i Hrvatskoj.

Evo padaju i prvi rekordi u surfanju na kauču. Vlatko koji udomljuje CS već jedno duže vrijeme i kroz čiji je stan prošlo puno ljudi, rekao mi je da sam ja taj koji je kod njega ostao najduže. Kod njega sam bio punih 6 dana. Ostao bih još barem toliko da ne moram ići naprijed sa svojim putovanjem. Ugostio me kao prijatelja kojega poznaje cijeli život. Možda se poslije ovoga putovanja odselim k njemu i postanem mu cimer. Čuješ to, Vlatko?

Bilo je tu druženja, izlazaka, razgledavanja grada, kuhanja (naravno), slikanja, snimanja, filozofiranja, a u gradu opet susret s jednim “balkancem” koji je radio po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Od Rijeke, Zagreba, Splita, Sarajeva, Beograda…pa sve do Makedonije. Već mi se najavio u Varaždin.

Stvarno je nezamislivo kamo čovjeka može odvesti jedan primljeni autostop. Nakon 4 sata stopiranja na benzinskoj pumpi (za sada najduže stopiranje) stao mi je Alex sa svojim rent-a-carom. Alex je austrijskog podrijetla koji živi u Švicarskoj. Prije dva tjedna rentao je auto u Beogradu i posjećuje sve izbjegličke kampove, od Hrvatske pa sve do Grčke. Volontira u njima i skuplja informacije koje prenosi dalje. Inače, da bi mogao volontirati moraš se priključiti nekoj organizaciji jer je ovako na svoju ruku malo teže. Da, i tu postoji različita papirologija, odobrenja, štambilji, potpisi, preporuke, putovnice i isprave. Jako zanimljive i žalosne su te činjenice. Znači, ne možeš samo tako doći u kamp i volontirati nego za to trebaš proći kroz raznu proceduru. Ali unatoč tome svemu, Alex svejedno volontira na svoju ruku.

Nakon što me pokupio ubrzo je krenuo razgovor o izbjeglicama i njegovom volontiranju. Trenutno je bio na putu prema dva kampa koja se nalaze na granici Makedonije i Grčke. Svaki kamp je s jedne strane države. Alexov razgovor me toliko inspirirao da sam odlučio s njim posjetiti oba skloništa. Ali prvo, naravno, ja kao “random” volonter trebao sam nekakav papir-dozvolu od nekog nadležnog. Prije same granice uputili smo se u jedan konzulat koji se bavi provjerama i kontroliranjima svih tih organizacija. Dolaskom tamo javili smo se mladiću na porti koji je rekao da pričekamo oko pola sata dok mu šef ne dođe. Nakon pola sata došao je, prije bih rekao šerif nego šef. Šef-renđer. Uzeo nas je u ured i počelo je totalno nepotrebno ispitivanje. Tko smo, što smo, zašto smo, što hoćemo, zašto to hoćemo, koji su nam interesi i što mi imamo od toga. Šef-renđer znao je bolje hrvatski nego engleski, tako da nam je nakon 20 minuta objašnjavanja na makedonsko-hrvatskom ipak dao dva A4 papira koja su služila kao potvrde za ulazak u kamp. Naravno, sve poštambiljano i potpisano.

E sad, mjesecima se govori o izbjeglicama, po svim vijestima, novinama, e-portalima, televiziji, radiju….tako da neću puno o tome govoriti ali mogu samo reći da ti ljudi stvarno proživljavaju jako teško razdoblje… psihičko i fizičko. Priča se da je to sada srednji sloj imigranata. Prvo su došli bogati, zatim srednji sloj, i tek na kraju oni najsiromašniji kojima se piše najlošije jer dolazi zima i možda se do onda neke granice i zatvore. A što onda? Ništa, jednostavno će stajati ili sjediti ispred zatvorene granice, na zimi, i čekati božji blagoslov. Ok, dosta o tome. Nisam baš kvalificiran da ulazim u to. To su već političke stvari.

U kampu sam si našao prijevoz do 100 km udaljenog Thessalonikia gdje sam imao dogovoreni smještaj kod dvije CS-ice. Jedna Alexandra druga Ioanna. Upao sam im u stan u pola 3 ujutro s time da me Alexandra u spavačici tražila po ulici. Ponekad se pitam zaslužujem li sve to.

Dolaskom u Grčku naletio sam baš na dan proslave domovine. Dan neovisnosti. Dan pobjede. Ulice su bile prepune ljudi koji su krenuli u jedan smjer. Na glavni trg popratiti mimohod. Zastave su se digle i mimohod je počeo. U životu nisam vidio toliko vojnika, tenkova, helikoptera i aviona. Vješto sam izbjegavao hrvatski mimohod i onda naletim na grčki.

Čuli ste priče da turisti pričaju o Hrvatima kako ništa ne rade. Da za vrijeme radnog vremena svi sjede na terasi, piju kave i govore o boljem sutra. Da, sigurno ste čuli to. E, ali Grci….mislim da su Grci svjetski prvaci u neradu za vrijeme radnog vremena. Svi kafići, terase, restorani, terase od restorana… sve je puno, krcato ljudima. Kad hodate gradom, recimo od 9-15h 🙂, imate osjećaj kao da je subota navečer. To se ispija kava, čaj, piva, vino, razgovara (neznam o čemu kad ništa ne kužim), smije, plače, cvili, viče. Neznam kako uopće grad funkcionira sam od sebe. Stvarno su razradili strategiju kako “pobijediti” sistem, mada po političkoj strani i ne izgleda baš tako. Ali koliko vidim, ma njima je super. Ma tko još treba Europsku uniju 🙂

Dva popodneva izlazio sam iz Thessalonikia. Prvi dan stopirao sam 4 sata te odustao. Opet sam iskoristio jockera, ovaj puta jocker zovi i nazvao cure kod kojih sam bio proteklih 3 dana. Požalio sam im se da mi i ne ide baš sa stopiranjem. Naravno da su pozitivno reagirale i rekle da se slobodno vratim kod njih prespavati ovaj dan. Drugi dan išao sam puno ranije. Već u 8 bio sam na cesti i počeo sa svojim “radom”. Niti to mi nije baš pomoglo jer sam postavio opet novi rekord u stopiranju, ovaj puta 5 sati, s tim da sam jedno dva sata hodao s natpisom “Istanbul” na ruksaku.

I opet, nakon što sam sate i sate proveo na cesti, dogodilo se čudo. Prvo kao da par sati moram patiti i onda se ta patnja u jednom trenutku transformira u euforiju. Uvijek mora biti nekakav balans. Čim mi je teže stopirati, tim mi je završetak uspješniji. Sljedeći put, nakon više sati provedenih na cesti, probat ću svaki sat biti sve veseliji. Ovoga puta stao mi je Nikoj sa svojim bijelim pick-upom. Nakon dva popodneva nije mi niti malo smetalo što je Nikoj umjesto tepiha ispod suvozačevog sjedala imao centimetar razlivenog ulja od mašine. Niti to da mi je ruksak jedno vrijeme plivao u ulju. Koliko sam skužio čovjek je ipak neki mehaničar. Nikoj nije znao niti riječ engleskog tako da nam je jedina komunikacija koju smo imali bila “Kavala”, mjesto gdje idemo. Ali Nikoj je jedan od najtoplijih ljudi s kojima sam ikad stupio u kontakt. Veliki je kršćanin i svakih par kilometara bi se prekrižio kad bi zamjetio nekakav križ. Nakon pola sata vožnje stali smo kod jedne male crkvice uz cestu gdje se Nikoj išao pomoliti. To je radio s takvom srećom i predanošću koju nikad nigdje nisam vidio. Bez nekakve ritualne glume, odmjeravanja, klanjanja zbog drugih. Već se klanjao zbog samoga sebe. Gledao sam taj njegov “ritual” i sjetio se župnika od prije dva tjedna (koji mi nije htio otvoriti vrata) i zaključio da mi upravo sad Nikoj ruši jedan dio predrasuda koje imam prema crkvi. Kao i uvijek, ipak je problem bio u meni.

Nakon dva sata ostavlja me na jednoj benzinskoj pumpi, 40 km dalje nego smo prvobitno trebali ići. Časti me ogromnim ručkom i kavom. S mimikom smo se skužili da ovdje dolaze kamiondžije koji voze direktno za Istanbul. Čak je zadužio jednog čovjeka na benzinskoj da malo poprati tko, gdje, kada i kamo dolazi i odlazi. Ma, nemam više riječi za Nikoja.

Našao sam kamiondžiju, Turčina, koji u 10 sati ujutro kreće za Istanbul. Zbog savršenog ne-govora engleskog jezika dogovarali smo se preko prodavača iza blagajne. Dogovor je bio sklopljen i čekanje je moglo početi. Zbog ove poprilično radosne vijesti odlučio sam noć provesti upravo ovdje, na benzinskoj za stolom i čekati jutro. Bilo je tu malo spavanja, malo šetnje, malo dizanja glave kao znak da sam tu, te malo pogledavanja na zidni sat kao znak da čekam jutro. Inače, od samog početka imao sam malu sumnju u taj dogovor. Nema mi baš smisla da jedan kamiondžija čeka sve do 10 ujutro, a razdani se već u 6. Što će raditi 4 sata? Čekati 10? Ujutro me probudio njegov ulazak u benzinsku na WC te mi je na povratku rekao neka malo pričekam tu. Pet minuta kasnije, Turčin je već na glavnoj cesti stiskao gas u svojem kamionu. Bez mene. Da, ostavio me. I još je lagao. I još me tamo zadržavao cijelu noć s tim lažima. Kakav jedan divan čovjek. Ma srce od čovjeka.

Nakon toga “zaposlio” sam par ljudi koji tamo rade neka saznaju bilo što u vezi bilo kakvog prijevoza za Istanbul. Da li to bio drugi kamiondžija, auto, motor ili bicikl. Potraga je trajala 4 sata te je završila s drugim kamiondžijom, opet Turčinom, s kojim sam par sati poslije konačno i došao do Turske granice.  U Tursku se ne može ući pješice tako da sam opet tražio kamiondžije sa svojim ogromnim kamionima. Morao sam se nekome ukrcati samo za taj kilometar dok ne prijeđemo sve 4 kontrole. Naravno, prvih 100 su me odbili. Sto prvi je pristao.

I nakon takvog jednog teškog i napornog dana, stopirajući na onoj strani granice sjetim se onog svojeg balansa. Čim mi je mi je teže primiti stop, tim je završetak sretniji. Prema svim svojim dosadašnjim teorijama trebao bi mi sada stati nekakav avion, formula ili helikopter. I to se upravo i dogodilo. Stao mi je nekakav avion od auta, najnoviji Mercedes, zatamnjena stakla i široki ko cesta. Vozač spušta prozor, vadi kubanku iz usta, s lijevom obrvom pokazuje na zadnje sjedalo i reče: “Get in”!!! Hahaha, sad sam malo pretjerao. Rekao je samo “Hello” i kubanku je zapalio poslije 🙂

Tomica Kristić