Nakon Bombaya i Goe Tnastavljamo putovanje s Tomicom. I dalje smo u Indiji, a ovaj put putujemo u Hampi.
Nešto prije zore, stigli smo u Hampi. Iza mene je deset sati noćne vožnje u autobusu koji je nerijetko mijenjao cestu sa zrakom. Svaka rupa na cesti te svaki ležeći policajac bili su glavni krivci za odvajanje mojeg tijela od kreveta. Mislim da sam nakon ove vožnje polako počeo shvaćati što je to bestežinsko stanje.
Uzeo sam noćni bus zato što sam mislio da ću cijelim putem spavati te odmoran doći na odredište. Međutim, to se pokazalo jednostavno nemogućim. Nema spavanja kad te Indijac s autobusom vozika po tim svojim savršenim noćnim Indijskim cestama.
Izlazim iz autobusa te načujem jednu priču koja je kružila tim jutarnjim zrakom. Priču o jednoj rijeci:
“Ljudi, ako ju želimo prijeći, jedina solucija je pronalazak broda”, iz mračne pozadine zaluta glas koji nas je sve zajedno pogledima spojio. Kako nitko od nas nije kužio gdje se nalazimo i kuda dalje, odlučili smo slijediti taj glas te krenuti prema rijeci.
Približavajući se rijeci, iz daljine nas je uočio kapetan koji je spavao pored broda. Tek što se probudio i trgnuo iz sna, brzinom svjetlosti krenuo je pripremati svoj brod. Međutim, ne ovaj putnički koji je lijepo bio parkiran na obali te koji ima svoj vlastiti pogon, nego neki svoj mali, ručno izrađeni, najmanji brodić koji jedva da se i primjećuje. Pet minuta kasnije…brodić je bio spreman, kapetan je zauzeo svoju čelnu i ponosnu poziciju te je plovidba mogla krenuti.
Inače, jučerašnji dan započeo sam sa stopiranjem prema ovdje koje i nije završilo baš najbolje za mene. Indija definitivno nije zemlja za stopiranje. Ceste su toliko nagužvane da se u svom tom kaosu nisam niti primjećivao. Kao šlag na tortu da odustanem što prije bilo je zaustavljanje motora svakih par minuta na kojemu su Indijac, ili dva, galamili kako ovdje nikad neću primiti stop. “Ovo ti je Indija, nitko ti ovdje neće stati”. Stvarno motivirajuća rečenica. “Kupi autobusnu kartu i makni se s te ceste jer trošiš vrijeme bezveze”. Ali…moj ego! Naravno da mi neće dopustiti samo tako da odustanem i da slušam bilo koga. “Ma šta oni znaju? Neznaju oni da smo mi do Indije došli većinom s autostopom”, priča mi moj prijatelj u glavi. “Da, imaš pravo…ostat ću na ovoj cesti i nastaviti sa stopiranjem. Doći ćemo mi već nekako. Da li si sada zadovoljan??”, pitam ga. “Daaaa”!!!, odgovara mi?.
Pet sati poslije, pomaknuo sam se samo za 10 kilometara. Ispostavilo se da motoristi znaju što govore te sam ih na kraju ipak poslušao. Ma, nije mi žao za tih “izgubljenih” pet sati na cesti. Barem sam pokušao stopirati te skužio da ovaj svoj autostop u Indiji trebam zaboraviti. U tih par mjeseci koliko ću provesti ovdje, morat ću pronaći neku drugu soluciju. Da, morat ću ipak koristiti njihove nagužvane, ali jako jeftine, vlakove.
U Hampiju nisam imao sreće s pronalaskom kaučsurfera te sam bio prisiljen tražiti alternativu. U mojem slučaju traženje alternative znači traženje normalnog regularnog smještaja koji se plaća. Na drugoj strani rijeke koju smo upravo prošli većinom se nalaze hosteli, guesthouse-ovi te restorani. Cijeli taj dio, cijela ta druga strana rijeke “rezervirana” je samo za turiste.
Nakon što smo s brodićem dosegnuli kopno, krenuo sam u potragu za svojim prenoćištem, ili bolje rečeno utočištem. Kroz cijeli taj prekoobalni dio proteže se samo jedna jedina ulica na kojoj se više-manje sve bitno događa. Vlasnici hostela, guesthousa te restorana s tom svojom velikom, pomalo i iritantnom, upornošću rade sve samo kako bi vas uvjerili da uđete u njegova dvorišta. Njihovi razgovori počinju s rečenicom: “Hellooo, my friend!!!” koju uvijek izgovore s ogromnim smiješkom na licu. Nerijetko je taj isti smiješak samo kamuflaža kojim žele što brže doprijeti do vas. U početku sam s njima ulazio u razgovore ali samo nakon jedne minute primijetio sam kako taj njihov ogroman kamuflirani smiješak nestaje i lice poprima trgovačku facu. Počinje trgovina. Većinom počinje prodavanje sobe, hostela, cijelog apartmana, doručka, ručka, večere…ili čak iznajmljivanje motora. Ma prodavanje svega. Dovoljno im je samo nekoliko sekundi da izrecitiraju sve živo i neživo.
Na kraju te jedne jedine ulice odzvanjala je glazba od Bob Marleya. Unutra u dvorištu vijorila je ogromna zastava u rastafarijanskim bojama. Ulaskom u dvorište primijetio sam da sve vuče na taj rastafarijanski đir a svi znamo što to znači. Čiča u 50-im godinama upravo makiva joint iz ustiju te kroz gusti dim koji je izlazio iz njega upita me: “Do you need a room??”. “Hahaha…da, trebam sobu”, kroz smijeh sam mu odgovorio. “Super, možeš me onda slijediti”, odgovori mi. “Isuse, šta je sad ovo bilo”, postavljam si pitanje. Upravo sam sudjelovao u najopuštenijem iznajmljivanju jednog smještaja, jedne sobe….ikada.
Počeo sam ga pratiti te smo nakon 50 metara ušli u rižina polja. Dvjestotinjak metara poslije, na kraju polja te između palmi, nalazile su se dvije malene kućice s pet soba. Dvije sobe služile su kao vlasnikov dom te ostale tri bile su predviđene za iznajmljivanje. Soba od pet kvadrata popunjena samo s krevetom i ventilatorom na stropu bit će moj dom sljedeća 3 dana.
Vlasnik ovdje živi sa ženom te posljednjih 20-ak godina provode upravo u ovom dvorištu. Smiren, lagan i opušten život upotpunjuju sa svakodnevnim novim strancima primajući ih u kuću. To svoje primanje stranaca pretvorili su u biznis, tako da su svi na dobitku.
Mislio sam prvo da preskočim i da nenapišem ovo što ću sada reći ali jednostavno moram to spomenuti, jednostavno nisam mogao odoljeti.
Vlasnik i žena svake noći vodili bi nekakve žustre razgovore. Žena mu se svake noći derala na uho zato što je uvijek napušen te kako već ima 55 godina i krajnje vrijeme mu je da se uozbilji. Priznajem, cijeli taj show koji se ponavljao svake večeri bilo mi je jako zabavno promatrati iz moje mračne sobe. Čiča u 55-oj, cijele dane napušen ko zombi, žena više to ne tolerira…..ali na kraju, opet se sve nekako izgladi?.
Hampi je selo u sjevernom djelu države Karnatake koja je smještena u južnom djelu Indije. U svojoj davnoj prošlosti bio je jedan od najvećih i najbogatijih gradova svijeta te je bio centar svih događanja u Indiji. Danas, od svog tog bogatstva, ostali su samo prazni i pusti hramovi koji privlače mnogobrojne turiste.
Na vrhu jednog brda smješten je jedan hram. Hram Boga Hanumana, Boga s majmunskom glavom. Međutim, put do hrama nije tako jednostavan. Put je popločen s 550 stepenica koje služe kao zadnje prepreke do njega. Ne moram niti napomenuti da mi je nakon 300-te stepenice sumnja preplavila um. “Zašto Tomica, zašto pobogu ideš gore”? Na samom vrhu brda, u hramu živi Baba (sveti čovjek) koji hrani sve te majmune slaveći svoga Boga Hanumana.
Na kraju hrama, u samoj njegovoj dubini, sjedila su dva Indijca. Nisam skužio tko su oni ali dečki su ozbiljno shvatili svoje uloge. Sjedili su na tepihu kraj prozora te glasno pjevali mantre koje se odužilo sve do noći. Stvarno lijepi i nerijetki prizor. Ponekad ne mogu prežaliti što takve prekrasne prizore ne mogu zabilježiti s fotoaparatom. Nije uvijek primjereno da iz torbe vadim taj svoj fotić i počnem terorizirati takve prekrasne prizore.
Ovaj hram primamljiv je još zbog jedne stvari. Smješten je na popriličnoj visini koja vam pruža predivan pogled zalaska sunca. Pogled koji u predvečernje sate privlači mnoštvo posjetitelja. Ali, nisu samo ljudi ti koji uživaju u njezinoj ljepoti, u ljepoti zalaska sunca. Nerijetko se priključuju i majmuni koji to predoslovno shvate te tako po pola sata ili čak sat vremene jednostavno bulje i bulje u sunce. Imao sam poprilične sreće svjedočiti tome.
Hampi se nalazi u unutrašnjosti Indije te je taj njegov geografski položaj zaslužan za ove ogromne i sparne vrućine koje haraju ovdje. Nakon 11 sati ujutro, sunce toliko počinje pržiti da je neizdrživo šetati se po vani. Ceste se počnu prazniti a terase puniti. Svi se zavlače u improvizirane hladove te neki čak u svoje sobe pod ventilator.
Ove nepodnosive vrućine koje iz vas crpe svaki atom energije, pazite a još nije došlo ljeto, rezultirale su mi donošenju jedne velike odluke.
S obzirom na to da se s njima ne mogu baš nositi, mijenjam svoj plan puta. Nejdem ja prema nikakvom južnom djelu Indije, isto tako niti na nikakvu Šri Lanku što mi je prvobitno bilo u planu. Okrećem svoje kormilo i krećem prema sjeveru. Na sjeveru zima polako odlazi u zaborav a proljeće se svakim danom sve više nadzire. Na putu prema njemu posjetit ću pokrajnu, ili državicu, zvanu Rajasthan. O Rajasthanu cijelo vrijeme slušam priče koje kruže kako je upravo on najljepši dio Indije. Tamo trenutno otkucavaju zadnji podnošljivi dani ugodne klime. Naime, početkom 5. mjeseca temperature u Rajasthanu počinju abnormalno rasti te se ponekad penju i do visokih 50 stupnjeva. Ako mi je trenutno ovih trenutnih 35 stupnjeva već sada nepodnošljivo, ne mogu niti zamisliti kako će biti na 50 istih. Samo da objasnim; ovih ovdje 35 stupnjeva ne može se nikako mjeriti s našim 35 stupnjeva kojih imamo u Hrvatskoj. Ove ovdje sparine daleko su nepodnošljive.
Tamna strana Hampija? Da, susretao sam se s njom svakodnevno. U tu tamnu stranu svakako stavljam lokalne ljude s kojima sam svakodnevno ulazio u “sukobe”.
Spomenuo sam već kako započinju razgovor u totalno prijateljskom tonu koji se nakon samo minute pretvori u biznis…i samo biznis. Počelo me to jako iritirati zato što svaki put kada bi me vidjeli, odnosno kada bi vidjeli nekog stranca, vidjeli bi samo novac. Žao mi je to reći ali mislim kako su uvjereni u one stare poznate klišej priče o bijelcima…ako si bijelac, imaš pune džepove para. Nimalo lijepi osjećaj. Pogotovo za mene low-budget putnika. Prodavači svega i svačega te vozači riksha s tim svojim iritantnim pristupom jednostavno izlude svakog stranca koji tako nevino hoda ulicom. Prvobitno sam bio jako sretan što imam barem nekakvu komunikaciju s lokalcima. Međutim, kako sam svakim danom sve duže i sve dublje u Indiji, skužio sam da je ignoriranje najbolji lijek.
Par puta došao sam do te faze gdje sam igrao na kartu rasizma i rekao; “Zašto to pričaš? Zato što sam bijelac??”. Inače, među nama strancima kruži jedna poznata fraza koja opisuje ove njihove “napade”. Fraza se zove “skin tax”, ili “plaćanje dodatnog poreza zbog boje kože”. Tako da, nema više nikakvih razgovora niti ničega, samo naočale na oči i pravac ravno. Da, pomalo tužna činjenica ali to je jedino bezbolno rješenje. Barem ovdje u Hampiju.
Naravno, dragi moji čitatelji, ovo su samo moja iskustva i ničija druga. To ne mora značiti da svi ovi ostali putnici, stranci ili turisti imaju ista iskustva. Isto tako, to ne mora značiti da ćete ih i Vi imati. Jednog dana ako posjetite Indiju i zakoračite u Hampi, možda će Vama baš on biti najtoplije i najljubaznije mjesto koje ste ikada posjetili. Ali, reći ću vam samo jedno…….sretno?
Dan prije nego što sam napustio Hampi, pokvario mi se punjač od laptopa što je u prijevodu značilo da sam ostao bez laptopa. Ufff, to je jedna od većih tragedija koja može zahvatiti jednog putnika?. Ta tragedija rezultirala mi je ubrzim povratkom u glavni grad Goe, u Panjim, gdje je smješten moj stari prijatelj kaučsurfer. Kod njega mogu ostati par dana kada ne riješim ovaj problem. O Goi i Panjimu ovog puta neću pisati zato što sam o njima već pisao u prošlom svojem blogu.
Peti dan, punjač je bio popravljen te je bilo vrijeme, već po drugi put, da napustim svog prijatelja Sushanta i nastavim svoje putovanje.
Spuštanjem noći ukrcavam se u autobus koji je kretao prema sjeveru.
Put do tamo trajat će dva dana. Prvi dan, ili prvu noć, čekalo me jedanaest sati noćne vožnje kojom ću ujutro stići u jedan “prekrasni” grad gdje ću morati presjedati. Ova vožnja bila je malo opuštenija nego sve dosadašnje. Povremeno, barem na momente, čak sam i zaspao što je rijedak slučaj u noćnim autobusnim vožnjama. U zadnjem naletu spavanja, probudila me vrlo poznata buka koju mi je um podsvjesno prepoznao. Buka s kojom sam se sreo prije ne tako dugo vremena. Otvorio sam oči, pogledao oko sebe i primijetio da se dan već ozbiljno nadzire. Pogled mi se pridružio kroz prozor autobusa i….totalni Deja vu. Bombay!!!!! Jao, ne opet…opet sam u prepunom i prenagužvanom Bombayu. Kroz prozor opet zamjećujem iste scene koje sam primjećivao prvih dana kada sam stigao u Indiju. Čovjek na čovjeku, auto na autu, riksha na rikshi te truba savršeno upotpunjuje drugu trubu.
“Dobro, ovdje ću provesti samo nekoliko sati dok se ne ukrcam u drugi autobus”. Ovog puta neću nimalo dopustiti da me taj prenatrpani grad imalo uzdrma. Izlazim iz autobusa, stavljam slušalice u uši, pojačavam mp3 player, bacam svoj štit i ulazim u neki svoj film. Ubrzo sam našao i stanicu i autobus te sam svo vrijeme proveo unutar stanice čekajući trenutak kada će krenuti moj prijevoz za Rajasthan. U prošlom blogu opisivao sam ovaj užurban, stresan i divlji život kojim se živi u Bombayu. Ako ste ste ga slučajno pročitali, onda vam je sada sigurno jasno zašto više ne podnosim ovaj grad.
Čekaonicom je kružio najpoznatiji miris u Indiji. Na zidu do mene nalazio se maleni prozorčić koji je gledao u staju krava. Da, staju krava. Uopće mi nije jasno kako se u samom centru ovog mega grada nalazi staja puna krava. Čekajući prijevoz uz miris koji je daleko najrasprostreniji u ovoj državi. Neprocjenjivo. Ah, ta Indija. Konačno dolazi autobus, ukrcavam se unutra, nalazim svoje sjedalo-krevet i nestajem iz Bombaya. E moj Bombaye, nadam se da se više nikada nećemo sresti. Autobus je bio nešto drugačiji od prijašnjih. Duž obostranih prozora smješteni su kreveti sa staklenim vratima koja se mogu zatvoriti te svakom putniku pružiti totalnu privatnost koja je rijedak slučaj u Indijskom javnom prijevozu. Na prednjem zidu, nazovimo to kabineta, nalazi se mali televizor na kojem se cijeli dan vrtio jedan te isti Bollywoodski film. Film je bio popraćen glasnom Bollywoodskom glazbom koja se ne može nikako stišati a kamoli ugasiti. Svaki puta kada bi film završio te kada sam mislio da sam upravo spašen od ove patnje, film je uvijek krenuo ispočetka…i tako u beskonačnost.
Ali, Ima nešto dobro u svemu tome. Svakim novim ponavljanjem ovog prekrasnog Bollywoodskog filma, te svakim novim pjevušenjem ovih jednih te istih Bollywoodskih pjesama….sve sam više i više bio bliže Rajasthanu?.
