“zemlja koja živi nacionalnim sloganom “ujedinjeni u različitosti“ – različite rase, kulture i religije potiču čuvanje nasljeđa” piše Mija Prlenda

Nagradno putovanje od 7 dana u Las Vegas sam zamijenila za put na Bali, pošto sam taj dio Amerike već posjetila, a prilika da upoznam ljepote Dalekog istoka, najpopularnijeg indonezijskog otoka Bali, nije mi se dosad ponudila. Sa suprugom sam odlučila produžiti boravak za tjedan dana te tako u privatnom aranžmanu posjetiti egzotične Gili otoke.

Naša azijska avantura počela je letom iz Zagreba do Amsterdama, slijedilo je 15 sati leta do Dempasara, glavnog grada Balija. Sletjeli smo u nevjerojatnoj zračnoj luci, s pistom doslovno na moru gdje nas je dočekao vlažan, tropski zrak, temperatura oko 30 stupnjeva te ogromna gužva. Vozač nas je odveo do našeg prvog smještaja, hotela s četiri zvijezdice u gradu Legian, koji je zajedno s djelovima otoka Kuta i Seminyak jedno od najprivlačnijih ljetovališta uz prelijepu jugozapadnu obalu otoka.

Indonezija je zemlja s najvećim arhipelagom na svijetu, s više od 17,000 otoka i četvrta je država na svijetu po broju stanovnika. Pješćane obale su duge kao 5 krugova oko ekvatora. Java je najgušće naseljen otok na svijetu (samo Džakarta ima 22 miljuna ljudi). Ima i puno neistraženih te slabo naseljenih otoka. Priroda i pješčane plaže su većinom netaknute, što se baš i ne može reći za Bali.

Već slijedeći dan smo krenuli na upoznavanje Balija, tj. na ture sa šoferom koji je istovremeno bio i naš vodič. Nikako ne bih preporučila iznajmljivanje automobila jer je promet jedno veliko ludilo! Oko vas je more taksija, automobila i motora koji su njihovo glavno prijevozno sredstvo. Iako imaju dvije trake, voze kao da ih ima šest. Motori su natovareni s cijelom obitelji ili životinjama. Zanimljivo je da se gorivo prodaje u plastičnim bocama uz cestu, benzinske crpke skoro da nismo ni vidjeli.

Na Baliju je pretežno hinduističko stanovništvo, osim prirodnih ljepota ima bogato povijesno-kulturno naslijeđe. Stanovnici su posebno ponosni što su uspjeli sačuvati vjersku tradiciju koja se pogotovo očituje u svakodnevnom životu i arhitekturi. Skoro svaka kuća ima svoj hram, veći ili manji, i svaki je posvećen određenom božanstvu. Posjetili smo centralni dio otoka, grad Ubud, koji je grad slikarstva te centar spiritualnosti i joge. Na sjevernom dijelu otoka smo obišli podnožje vulkana Batur s jezerom te vulkan Agung. Na putu su nas pratila rižina polja, plantaže kave i začina. Najzanimljiviji je bio posjet lokalnim selima i upoznavanje lokalnog stanovništva, koji proizvode rukotvorine od drva, srebra i tekstila. Čak smo popili najskuplju kavu na svijetu zvanu Kopi luwak. Naime, sirovim bobicama kave hrane azijske cibete, životinje slične mački, koje ih probavljene izbace. Bobice se tek tada prže. Za malo pakiranje od 250 grama morate izdvojiti čak četrdeset dolara. Nama je naša turska kava ipak ostala draža.

Od jela prevladava povrće, puno je morskih plodova, ribe te malo mesa. Svaki je obrok popraćen s rižom. Sve je jako ukusno te, iznenađujuće, ne previše začinjeno. Cijene hrane su pristupačne, dok je alkohol prilično skup. Tako u lokalima možete popiti popularno pivo Bintag za 2,5 $, a u hotelima za 4,5 $. Svježe cijeđeni sokovi od tropskog voća su jednostavno božanstveni.

Lokalno stanovništvo je jako ljubazno, uvijek nasmijano i moglo bi se reći „neiskvareno“. Na ljestvici najsretnijih i najzadovoljnijih nacija su upravo oni, iako žive jako skromno. Prosječna primanja su im oko 250 dolara, a zaposlenicima u turizmu nešto veća.. Engleski dosta dobro govore, mada im je školstvo loše i skupo. Jedna školska godina košta 180 $. Obavezna su im samo tri razreda osnovne škole pa tako mnogi Indonežani rano odustaju od školovanja. Na Baliju je 250 različitih jezika i stotine narječja. Službeni jezik je od 1945. godine Bahasa Indonesia. Taj umjetno sastavljen jezik sadrži riječi iz mnogih drugih jezika, a govori ga tek 70 % stanovništva. Starije generacije i mala djeca ga ne govore, počnu ga učiti tek u školi.

Egzotiku i neistraženost doživjeli smo na sljedećem otoku našeg putovanja, na Lomboku. U unutrašnjosti tog raja na zemlji su sela gdje lokalno stanovništvo još nikada u životu nije vidjelo turista ili bijelca. Stanovništvo je muslimansko, a ljudi su i izgledom i odijevanjem malo drugačiji. Jako su ljubazni, susretljivi i nenametljivi, naoružani sa zaraznim smijehom i puni humora.

Nakon Lomboka smo brzim brodom otplovili na još egzotičnije Gili otoke – Gili Air, Gili Meno i Gili Trawangan. Riječ „gili“ znači otok. Prva dva su vrlo mirna dok je treći partijanerski, kao stvoren za mlađe generacije. Na putu do njih smo doživjeli morsku oluju. Navodno je bila to najveća oluja u zadnjih deset godina. Radi nje smo bili dvije noći bez struje i interneta, koji im je ionako loš. S otoka na otok inače možete za istu cijenu letjeti s Air Aisa.

Povratak na Bali je bio povratak nazad u civilizaciju. Zadnju noć smo se radi blizine aerodroma smjestili u hotelu u južnom djelu Balija zvanim Jimabaran. To je jedan od luksuznijih djelova otoka, sa međunarodnim lancima hotela. Kako smo uspjeli dobiti „late check out“ bili smo sasvim osvježeni i odmorni za naš 15-satni povratak u Europu.

Egzotična otočna zemlja koja ima sve – od kozmopolitskih gradova i veličanstvenih hramova do zapanjujuće prirode – oboje nas je dojmila. Lijepo bi bilo svake godine otići na neku novu destinaciju i prepustiti se ljepotama nepoznatog!

Mija Prlenda