U sklopu nagradnog natječaja Emirates traži najinspirativniju priču s putovanja, do objave pobjednika (četvrtak, 13.12.2018.), svaki dan ćemo objaviti nekoliko finalista. I ovo je jedna od priča koja je ušla u finale.

Daju nam priliku da vidimo. Priliku da udahnemo tako duboko da osjetimo i dodirnemo nepoznato. Kada se vratimo i sva ta šarena iskustva pretočimo u naš svakodnevni život, on dobije novu dimenziju. Kada zakoračiš u nepoznato upoznaš se iznova. Svaki put.

Još kao mlada djevojka shvatila sam da ću ušteđevinu trošiti na putovanja te da mi ne pada na pamet dići kredit za stan i provesti život u ta četiri zida. Radila sam u farmaciji te sam svaki slobodan trenutak iskoristila da pobjegnem na neko putovanje. Najveća sreća bila je dobiti datume za godišnji odmor i baciti se na mozganje. Gdje? Što? Kako?

Moja putovanja su se većinom odvijala po Europi tako da je moj idući i najveći put, u Indiju, bio velik osobni izazov. Izazov koji mi je promijenio život.

Nekoliko mjeseci prije Indije moj je život izgledao dosta turbulentno. S tim putovanjem pojavio se izlaz iz kolotečine svakodnevnog života. Pod svakodnevnim mislim na posao od 8-16h, plaća koja me ne zadovoljava, prekovremeni sati koji nestanu na kraju mjeseca, dogovori oko godišnjeg s ostalih 20 zaposlenih na mom odjelu. Klasična priča danas.

Izlaz je bio više nego očit, ali ga nisam odmah vidjela. Bila sam pod stresom, tijelo mi je vrištalo… Ali raditi se mora jer od čega ću živjeti? Tada sam i po prvi put u 12 godina radnog staža završila na bolovanju, iznemogla. Na sreću, Indija se bližila. Vruća Indija u veljači bila mi je terapija.

Letjela sam s prijateljima na jugozapad, u indijsku saveznu državu Keralu.

Dolazak u Indiju bio je čaroban. Iz aviona su se vidjele palme. Puno palmi i između njih pobacane šarene kućice. Izlazak iz aviona je trenutak kada udahneš i osjetiš miris zemlje u koju si ušao. Indija miriše potpuno drugačije, posebno. Udahneš i osjetiš stotine iskustava koje će ti donijeti.

Puno sam čula o indijskim cestama, no to se mora doživjeti. Svi trube, voze u nekoliko traka, desna i lijeva strana ne znače puno, a sve savršeno funkcionira. Kako je to moguće? Tako da oni ne trube zato jer su ljuti nego jer upozoravaju da dolaze. Sjediti naprijed u autu i promatrati taj savršeni kaos za mene je bilo kao vožnja na vrtuljku nakon koje pojedeš rozu šećernu vatu.

Tri tjedna sam provela u šarenilu i zvucima grada Kovalama. Tamo nema tišine, osobito ako dođeš u vrijeme kada slave božicu Kali. Mantre utihnu tek oko ponoći a već u 4 ujutro kreću opet. Imala sam tu sreću biti blizu festivala.

Ptice raznih boja se glasaju neobičnim zvukovima, majmuni šetaju po dvorištu. Kada poželiš kokos, on ti stiže s palme netom ubran.

Hrana je meni u Indiji sve! Tamo sam zavoljela cvjetaču koja mi nikako i nikada nije bila fina, dok mi Indija nije pokazala da itekako može biti fina! Alo gobi je sada na mom meniju. Alo je krumpir, a gobi cvjetača obavijena finim začinima i ljuta, osim ako ne želiš ljuto. Kažeš kod narudžbe “no spice”, no u većini slučajeva ipak dolazi “spice”.

Voće je savršeno. Banane male, velike, smeđe, zelene. Ananas najveći i najsočniji ikada viđen. Papaja, mango, kokos, lubenica mmmm nema kraja sreći.

Oni jedu prstima i nevjerojatno je vidjeti kako umak s povrćem ili riža nestanu bez pribora za jelo, ali to je tako.

Da, Indija je prljava i to prihvatiš. Hodala sam bosa, prala sam zube smeđom vodom iz slavine, oprala sam veš i na njemu su mi ostale fleke pa šta. Zubi mi nisu otpali, nikakvu šugu nisam dobila. Zanimljivo je da u dućanima većinom dobiješ platnene vrećice, pomisliš na trenutak da su ekološki osviješteni. Pa izađeš van i vidiš hrpu smeća na ulici.

Ljudi su znatiželjni. U početku sam se malo brinula “…zašto tako bulje u mene?”. Onda sam saznala da smo mi njima jako egzotični i oni bi htjeli imati bijelu put poput naše. U dućanima možeš kupiti kremu za izbjeljivanje kože, jer u Indiji svi žele biti bijele puti.

Ako se želiš osjećati slavno idi u Indiju, tamo se svi žele slikati s tobom. Na plaži je nemoguće ležati na miru jer prodavači opsjedaju. Prodaju se marame, narukvice, voće, keramički slonići, cigarete… Nakon nekoliko dana boravka više im nisam bila zanimljiv gost pa su me malo pustili na miru, pogotovo kada su došlli novi privlačni turisti. Ali su mi i dalje mahali svako jutro i vikali “Helouuu Sanjđa!”.

Dok smo se vozili po raznim selima na putu prema Varkali vidjeli smo svašta. Ima životinja, krava, koza, pasa, mačaka. Indijci su također vani, ispred svojih šarenih kućica, i puno ih je. Kako odraslih, tako i djece. Kada padne noć lampice svijetle posvuda kao da je Božić, samo što nije. Njima ne treba Božić da bi upalili lampice. Nasmijani su i imaju bijele zube koje peru s onom žutom vodom. Na skuterima se voze cijele obitelji. Žene su obučene u sarije raznih živih boja sa škljokicama.

Jedno jutro sam provela u čamcu vozeći se po keralinim backwatersima. Mreža jezera povezana rijekama koja se proteže skoro polovinom države Kerale. Ljudi žive uz rijeku s kojom započinju dan. U rijeci se peru zubi, veš, krave, posuđe… sve se pere u rijeci.

Fascinantno je bilo vidjeti taj način života koji je nama potpuno nezamisliv.

Bila su to prekrasna 3 tjedna. Odmorila sam i nahranila svoju dušu. Spoznala što bih trebala u životu. Čega se prihvatiti, a čega ostaviti. Shvatila sam da mi ne treba puno. Žudila sam za slobodom i odlučila sam je probati. Pa što bude.

Nakon povratka iz Indije dala sam otkaz. Odlučila sam početi raditi ono što volim, a to je joga. Odlučila sam se maknuti iz okvira svakodnevnog života. U Indiji sam stekla prijatelje, otvorio se novi svijet ispred mene. Novi način da spoznam život. Od Indije su prošle već dvije godine, a od te odluke ja sam i dalje sretna.

Najviše me veseli što godišnji, za kojeg se i dalje pošteno naradim, imam kada ja to hoću. Ne ovisim o drugima, o kolegama, šefovima. Taj mali osjećaj slobode koji neizmjerno puno znači.

Sada je pravo vrijeme da posjetim tako daleku Australiju. Želim posjetiti bar neke od brojnih nacionalnih parkova. Vidjeti eukaliptuse, klokane, koale (a možda čak i zmije i pauke). Želim se družiti s Aboridžinima, osjetiti Australiju.

Oni znaju da je važno voljeti samoga sebe kako bi mogli voljeti druge.

Napisala: Sanja Hrvoić

#FlyBetter s Emiratesom!

Jedna od najvećih aviokompanija na svijetu, Emirates, vlasnik je i najveće svjetske flote zrakoplova Airbus A380 i Boeing 777 koja broji 270 zrakoplova, povezujući ljude diljem svoje globalne mreže od 159 destinacija u 85 zemalja. U Hrvatskoj je Emirates prisutan od lipnja 2017. godine i izravnim dnevnim letom povezuje Zagreb sa svojim kozmopolitskom sjedištem – Dubaijem. Nedavno je Emirates pokorio dodjelu prestižnu dodjelu nagrada ULTRA 2018. te je proglašen najboljom aviokompanijom na svijetu.