Brussels se kao potencijalna destinacija na našem popisu našao prilično slučajno. Bio nam je, naime – usput, budući da se nalazi otprilike na pola puta između Londona i Skandinavije gdje smo prijatelj i ja putovali. Ne mogu reći da sam očekivala bilo što spektakularno u gradu na kojeg su me asocirali samo pivo i politika – od kojih ne volim niti jedno.

U Brussels smo krenuli kasno navečer. Vožnja brodom preko La Manchea u sitne noćne sate je, u kombinaciji sa vožnjom cestom i trenutno vrlo strogim graničnim kontrolama, prilično iscrpljujuća. Brod je prepun vrlo mladih ljudi koji vjerojatno idu na maturalac ili s njega. Još u redu za prtljagu upoznajemo Slovenku Uršu koja putuje u Amsterdam. Urša je nekoliko godina mlađa od mene i studira neuroznanost. Već u prvih nekoliko razmjenjenih rečenica shvatimo da imamo mnogo toga zajedničkog. Budući da njezin autobus za Amsterdam ide tek sljedeći dan kasno navečer, provodi s nama prvi dan u Brusselsu.

Kofere ostavljamo u spremištu, odlazimo na kavu i zatim krećemo prema Europskom parlamentu. Dio parlamenta je zatvoren, ali uspijemo otići u muzej i obići otvoreni dio. Prvo što nas iznenadi su otvoreni toaleti točno ispred parlamenta. Premda se čine kao praktično rješenje, vizualno narušavaju izgled staklene zgrade čak i u trenutku dok nemaju aktivne korisnike. Parlament je zanimljiv koliko to može biti. Prisustvujemo simulaciji sjednice i promatramo animirane prikaze prilagođene široj javnosti.

Odlazimo se odmoriti u najveći javni park u gradu, Parc de Brussels, gdje spontano organiziramo piknik na travi. Oko nas mnogobrojni Belgijci i turisti leže na dekama, sviraju gitare, piju, čitaju. Nakon ručka šetamo gradom i dolazimo do turističkog ureda gdje nas ljubazne djelatnice ponude kavom, a potom jedemo vrlo ukusne vafle u slastičarni u centru grada. Vafli su belgijski specijalitet koji se zaista isplati probati. Uzimam s jagodama i čokoladom, iako je teško odabrati jedan od tolike ponude.

Obilazimo mnogobrojne prodavaonice čokolade koje se nalaze u gotovo svim ulicama u centru grada. Čokolade, praline i keksi svih su vrsta i oblika, a nerijetko ih je moguće sve probati prije kupnje. Okus tih čokolada je teško opisati, postotak kakaa je velik, a oblici inspirativni.

Uočavamo da je grad prepun ogromnih murala na zidovima zgrada, visokih i po destetak metara. Neki od njih su oslikani motivima poznatih belgijskih autora stripova i knjiga, poput Hergeovog Tintina i Franquinovog Gastona. Isti je motiv također i posvuda po gradu, a nedaleko od centra nalazi se i tzv. Herge Museum. Uočavamo da po ulicama, a osobito na glavnom trgu Grand Place, ima puno prodavača slika i suvenira. Također se baš u vrijeme dok smo tamo održava sajam cvijeća točno ispred Muzeja Grada Brusselsa.

Sljedeći dan se nalazimo sa Souvikom, prijateljem iz Indije koji tu živi posljednjih nekoliko mjeseci. Souvik je IT inžinjer, veliki zaljubljenik u SF i superjunake, slično kao Igor, prijatelj s kojim putujem. Pokazuje nam grad, dijeli s nama informacije o Belgiji, uči me pričati indijski engleski. Odlazimo s njim na večeru gdje između ostalog jedemo poznate belgijske krumpiriće. To su zaista najbolji krumpirući koje sam ikada probala. Ukusni, meki, hrskavi, slani točno koliko treba.

Zatim idemo na pivo u poznati Delirium Cafe. Tamo pijem svoje prvo pivo u životu – Delirium Red, od višnje, sa 8% alkohola. Zaista ne volim okus ni miris piva, ali ovo je veličanstvena iznimka. Simbol belgijskog piva je ružičasti slon, a okus mu je sličan voćnom cideru. Raspon alkohola u pivu je od 4.5 do čak 13 %, izbor je ogroman, a najpoznatije i originalno pivo Delirium Tremens je bijelo, sa 8.5 % alkohola. Igor i Souvik ga piju, ja ostajem na jednom voćnom, no kupujem si još jedno u dućanu kao suvenir (premda taj suvenir nije potrajao predugo).

Pri povratku iz grada prolazimo kraj gradskog simbola, brončane skulpture dječaka Manneken Pis, koja nije odmah uočljiva ako ne znate gdje se točno nalazi. U blizini se nalazi i fontana s djevojčicom naziva Jeanneke Pis, no počela je kiša i nismo ju uspjeli pogledati ovaj put.

Za doručak ponovo jedemo vafle. Ovoga put biram s bademima i bijelom čokoladom. Odlazimo u knjižaru Tropismes koja se prostire na čak šest katova, punu zlatnih ornamenata i ogledala, te prolazeći kraj velike crkve naiđemo na troje ljudi koji drže „Free hugs“ natpise. Isti nerijetko i zaplešu na cesti s prolaznicima.

Brussels je istovremeno multikulturalna turistička atrakacija, ali i dobar izbor za neturistička niskobudžetna putovanja kakvo je upravo ovo naše. Spaja moderno i tradicionalno, bučno i mirno. Prepun je pubova, restorana, umjetničkih instalacija. Vrijeme nam prolazi u šetnji i razgledavanju. Nastojimo u tih nekoliko dana kušati što više specijaliteta, unatoč kiši istražiti što više ulica, upiti energiju lokalnih ljudi i naučiti pokoju novu francusku riječ. Iako je potrebno duže razdoblje da se otkrije ono najbolje u njemu, svakako je mjesto na kojem se isplati „usput“ zaustaviti – pa makar i na kratko.

Napisala: Ines Ignjacic