Napokon su se posložile zvijezde, horoskopi, epidemiološka situacija, mogućnost prelaska granica i uz malo planiranja, sreće i rizika napokon sam iskombinirao turu koju već dugo planiram i već dugo odgađam. Mjesec dana kroz Kolumbiju, Peru i Boliviju.

Napisao:Goran Sočo (FB – facebook.com/goran.soco  Insta – @goransoco)

1. dio ovog putopisa možete pročitati –> OVDJE

2.dio

Machu Picchu – Rainbow mountain…

Jedno od novih svjetskih čuda, skrivena ljepotica i ponos Južne Amerike – Machu Picchu, citadel iz 15. stoljeća, ikona civilizacije Inka. Kao da nije dovoljno što oduzima dah na prvi pogled, skrivena je visokim planinama i ne lako dostupna što joj daje dodatnu dozu mističnosti. Čak bi rekao i pomalo zastrašujuća pogotovo kad se nad okolnim planinama nadviju oblaci jer imate dojam da niste na ovoj planeti.

U prijevodu joj naziv znači “stara planina”. Nekoć kraljevsko zdanje, danas dom mnogim ljamama i alpacama. 

Svaka čast Peruancima što su ograničili broj ulaznica na 1.500 dnevno te na njoj možete provesti maksimalno 2 sata diveći se ovom svjetskom čudu bez da gledate more turista sa selfie stickovima (da… i oni su zabranjeni kao i dronovi, kišobrani i sve ostalo što bi moglo umanjiti dojam nekome tko se došao diviti toj ljepoti).

Kad sam se približio prvo sam sjeo dobrih pola sata i bez riječi upijao dojmove. Gledati tu ljepotu vlastitim očima… ne može vas ostaviti ravnodušnim.

Od gradića u udolini, Agua Calientes, do Machu Picchua možete busom ili skraćenim “inca trail” usponom od 9,5 km. Postoji i pravi inca trail koji kreće iz Sacred Valley i traje 4 dana, ali nažalost za njega nisam imao vremena pa sam odlučio za 9,5 km uspon. Naporno, strmo, dugo. Pored ovog uspona su mi se stepenice na Piedra Negra učinile kao dječja igra. Ipak… nije mi nimalo žao napora jer postoji neko moralno zadovoljstvo i nagrada kad se popnete gore sami, putem koji su koristili i oni koji su je izgradili. U galeriji ćete vjerojatno primijetiti dosta sličnih kadrova, ali svaku fotku koju sam opalio u tom mi se trenutku učinila jedinstvena. 

Ovaj dio puta je bio zamišljen kao uživanje u povijesnim i prirodnim čudima, ali pored toga je ispao i test fizičkih mogućnosti pa je dva dana nakon uspona na Machu Picchu bio zamišljen uspon do Humantay lagune na 4.300 metara. Nažalost (ili sreću pokazat će idući dan) je taj trekking otkazan zbog nekog štrajka.

Kad kažem nažalost to mislim jer je to mjesto toliko jedinstveno, a znam da je malo vjerojatno da ću ovo biti u prilici ponoviti.

S druge strane na sreću jer sam hrabro isplanirao i treći trekking u 4 dana, uspon na Rainbow mountain na 5.700 metara nadmorske visine. S ponosom obznanjujem da sam taj 6 kilometarski uspon odradio. 

Bilo je sve osim lako. Naime na toj visini razina kisika je upola niža od one na morskoj razini i vaše tijelo vrlo brzo postaje svjesno te činjenice. Pri usponu se borite za dah, a nema ga dovoljno. Noge pucaju, tijelo lagano izdaje. Mislim da mi je ovo bio najteži fizički, a i mentalni napor kojem sam se izložio u životu. Dodajmo tome hladni vjetar, nisku temperaturu i dobijete otprilike sliku uspona. 

Taj uspon spada u kategoriju “difficult” i dok sam ga proučavao nikako mi nije bilo jasno kako ga toliko ljudi uspijeva popeti jer je net prepun nasmijanih selfija s dugom u pozadini dok nisam vidio vrijedne lokalce kako za 90 soles (cca. 20 eura) iznajmljuju konje koji prenesu turiste do vrha i natrag. A to mi je otvorilo drugo pitanje u kisikom deficitarnoj glavi. Znači… gledam te lokalce kako lepršavo idu gore-dolje dok šetaju uz konje kao da levitiraju. A još treba uzeti u obzir da oni ne odrade samo jednu turu dnevno. I to nisu samo mladići i cure u naponu snage nego ima i po zapadnim mjerilima i umirovljenika. Bilo kako bilo, ako postoje Supermani/Supermanice nisu s Kriptona nego iz Perua. 

Kao i svaki napor do sad, i ovaj te nagradi. Jedna jedina planina u bojama, točnije u njih 7. Svaka je boja sediment određenog minerala, a uzorak koji ostavljaju… ma bolje će fotke opisati. Međutim, na ovom usponu je još toliko ljepote da je vrijedilo svake izgubljene moždane stanice.

S ovim prelijepim prizorima završava dio ture u Peruu i nastavlja poluilegalnom turom u Boliviji.

Naime, Bolivija ima 10 dnevnu karantenu za putnike koju ja baš i ne namjeravam odraditi, a osim toga ću tamo biti 9 dana i 20 sati pa ako me na izlasku bude provjeravao neki revni policajac morat ću ga uvjeriti u alternativnu matematiku. 

Let je za La Paz pa odmah za Sucre na jugu i od tamo noćni sleeper bus do Uyunija gdje kupim terenca, kanistre goriva, lopatu, kompas, papirnatu kartu, vreću za spavanje i gazim hrabro u 4 dnevnu vožnju pustinjom od soli Salar de Uyuni i Andina nacionalnim parkom. 

Fotogalerija Machu Picchu – Rainbow mountain: 

Offroad trip I. dio

Salar de Uyuni…

Dani 1 – 2

Nakon noćne vožnje sleeper busom od Sucrea do Uyunija stižem po auto i umjesto Suzukija iz 2020 dobivam free upgrade, bijelu Toyotu Land Cruiser iz 1997 da bi 5 minuta prije polaska dobio novu zamjenu, istu Toyotu samo sive boje. 

S ekipom sam prošao sve potencijalne probleme, situacije, rute i bio sam spreman. Međutim, jedna je stvar biti spreman na papiru… Naime, ovaj “off” road trip je zahtjevan na svakoj mogućoj razini. Drastične razlike u temperaturi tijekom dana i noći, nema signala, nema benzinskih pumpi, nema hotela, nema cesta, nema smjerova, nema oznaka, nema ljudi desetke kilometara oko vas i sve to na 4 km nadmorske visine gdje osjećate simptome visinske bolesti, a auto troši više i vuče slabije zbog manjka kisika. Sa sobom sam nosio konzerviranu hranu, 80 l vode, 160 l goriva, vreću za spavanje… i avantura je mogla početi. Pouzdate se u kompas, papirnatu mapu, GPS i sreću. Salar je najveća pustinja od soli na svijetu i prostire se na 11.000 km kvadratnih na jugu Bolivije uz granicu s Čileom i Argentinom. Prvi dio ture je dvodnevno istraživanje Salara i drugi dio dvodnevno istraživanje Andina nacionalnog parka gdje sam se nadao nabasati na hotel od soli i tu treću večer ne spavati u Toyoti. 

Ovaj je post posvećen Salaru.

Malo što se u mojim dosadašnjim putovanjima može mjeriti s osjećajem kad su mi kotači dotakli tu nepreglednu ravnu bjelinu. Osjećate se kao da ste stupili u potpuno ništavilo. Nikad se u životu nisam osjećao toliko malo i beznačajno, a opet tako ispunjeno i nadahnuto. I najveći ego na svijetu se na ovom mjestu mora osjećati manje od makova zrna. Naprosto je nemoguće opisati njenu veličinu i vašu malenkost i poniznost. Put vas prvo vodi do groblja vlakova koji su svojedobno služili za prijevoz ruda prema Čileu, a danas djeluju kao scena iz nekog postapokaliptičnog filma. Tu se nekoliko godina vozila i najzahtjevnija relly utrka na svijetu, Dakar Bolivia, nakon što je iselila iz Sahare. Kako se krećete dalje prema središtu pustinje počinju se pojavljivati fatamorgane otoka Salara. Kako se približavate tim “lebdećim” otocima postaju polako stvarniji. Salar je nekoć bio golemo slano jezero koje je uslijed geoloških promjena potpuno isušilo i ostavilo iza sebe 30 otoka od kojih se definitivno veličinom ističe vulkanski otok Mirador, ujedno i jedini naseljen (nekoliko malih sela na “obalama”).

Prvi otok koji sam posjetio je bio dom tisućama kaktusa od kojih su neki sezali i do 10 metara u vis. Fascinantno je šetati među tim divovskim čuvarima svog otoka. Vožnja između otoka tim ravnim blještavilom je otprilike definicija potpune slobode. Nemate rutu, smijer, granice, pravila, ograničenja. I zabavna je, vožnja je jako zabavna. Doslovno gdje, kako i kad poželite. Kad sam ulazio u Salar mislio sam da će fokus biti na vizualnom, ali vrlo brzo skužite da je zapravo fokus na osjećaju, nečemu potpuno spiritualnom. Sama vožnja salarom nije pretjerano zahtjevna, samo treba paziti na “plave oči” salara, odnosno mjesta gdje je sloj soli tanak pa možete vrlo lako propasti u par metara duboku vodu koja se nalazi ispod. Ipak, relativno lako ih je prepoznati po plavkastoj boji. Vožnja po otocima… e to je već druga priča. 

Prva situacija na koju sam naišao je kad sam upregnuo Toyotu prema vrhu Inca Wasi otoka. Do tog trenutka je to japansko neuništivo čudovište bez većih problema gutalo svaki teren i uspon. Naime, negdje na polovici uspona je nagib postao zbilja velik, a grip s površinom skoro nikakav jer sam kotačima gazio preko velikih stjena pa sam se našao u pat poziciji. Toyota ne ide gore, vožnja u rikverc je nemoguća misija, a kako je put koji sam odabrao jedva dovoljno širok da uopće prođem mjesta za okrenut se nije bilo. Povrh toga je usred mojih pokušaja da izvučem uspon Toyota počela pokazivati simptome umora te se polako počela zagrijavati. Na sreću sam napokon uspio uhvatiti grip s površinom i dovukao se do neke male čistine gdje sam se mogao okrenuti i ostavio auto da dođe sebi i ohladi se, a ostatak puta do vrha popeo na noge.

Ovaj otok još zovu i otok mumija jer se u spiljama i dan danas nalaze mumificirani kosturi plemena iz pred Inka razdoblja.

Ukupno sam posjetio 5 otoka jer je naprosto bilo nemoguće vremenski posjestiti svaki iako ne sumnjam da sam štošta propustio. Fizički vrlo brzo skužite dvije stvari. Zbog soli u zraku i niske vlažnosti zraka su vam usne potpuno suhe neovisno koliko tekućine pijete i ne znojite se bez obzira na temperaturu i napor.

Iako sam sam sebi rekao prije polaska da one cheesy fotke perspektive kakvih je internet prepun ni pod razno neću raditi, jednu sam ipak (nakon 30 pokušaja, označavanja i mjerenja) napravio u čast drugom neuništivom japanskom čudovištu i vjernom pratitelju Fujiju. 

Jednu stvar bi poželio svima na svijetu. Doživjeti zalazak sunca u središtu salara. Nestvaran prizor… i još nestvarnija sjena koju stvara. To je bila moja najdulja sjena u životu, valjda 100 metara duga. U galeriji ćete vidjeti nekakav naopaki V oblik… e to su moje noge. 

Postoji i jedna stvar koju ne bi poželio nikome na svijetu, a to je ono što slijedi nakon zalaska. Čim je sunce prešlo obzor kao da je netko uključio jaki, hladni vjetar i temperatura je nevjerojatno brzo pala s dnevnih +40 na vjetrovitih -5 stupnjeva. Nikad u životu mi nije bilo tako hladno. Spavao sam u Toyoti u vreći za spavanje s kapom, rukavicama, zimskom jaknom i prvu noć sam iskreno u par navrata htio odustati. Nisam se mogao prestati tresti, a grijanje nisam smio paliti jer sam ionako limitiran gorivom. Druga noć je bila lakša jer sam parkirao u zavjetrinu jednog od otoka. Same se noći doimaju užasno duge s gotovo ništa sna pa se vrlo brzo nađete u duelu sa svojim mislima i sviđalo vam se to na trenutke ili ne, pobjeći od njih nemate gdje jer distrakciju nemate, a san od vas bježi. Na tišinu se najteže priviknuti, ali kad uspijete, poželite ju češće.

Mogao bi vam satima prepričavati sve što doživite i osjetite u okruženju poput ovog, ali treba negdje stati. Put me dalje odveo prema jugu i Andina nacionalnom parku i ta vožnja paralelno s Andama koje tamo dijele Boliviju i Čile je jednako nestvarno, ali potpuno drugačije iskustvo od ture kroz Salar pa ako vam se svidio prvi dio, svakako stay tuned za drugi dio etape.

I na kraju galerije kratki video uživljenog djeteta u vožnji. 

Offroad trip II. dio

Andina nacionalni park…

Dani 3 – 4

Nakon buđenja u Toyota hotelu s nula zvjezdica, ali s najboljim pogledom na svijetu, vrijeme je da krenem prema jugu. Tamo me čeka Andina nacionalni park i prirodni rezervat. Tek nekih 50 km južno od pustinje stižem u potpuni kontrast. Koliko u Salaru dominiraju dvije boje tako u Andini svakim kilometrom dobivate novu paletu boja i nove reljefe.

Za izlazak iz Salara prema jugu je napravljen blatni most kojim morate voziti jer to područje vrvi “plavim očima” i prvo na što naletite je pruga prema Čileu koja na toj ravnici izgleda kao da ide u beskraj.

Ako sam mislio da je vožnja otocima zahtjevna, u Andini je dobila potpuno novu dimenziju. Cijelim putem ste na oko 5.000 metara nadmorske visine i iako relativno brzo skužite kako treba voziti po kojoj površini morate biti konstantno fokusirani jer se teren izmijenjuje svakim metrom. Od pijeska, do stijena, lokvi, rupa, kombinacije dva ili više od nabrojanog. U nekim trenucima pičite 80 km/h dok se u idućem jedva vučete u nadi da će auto ostati na “cesti”. U vidu odječenosti od svijeta ste praktički u istoj poziciji kao i u Salaru samo vam ovdje društvo pravi moštvo divljih životinja. Od različitih vrsta flamingosa, divljih zečeva (viscachas), lisica, vicunias (slatke životinje koje ćete u galeriji lako zamijeniti sa srnama, a koje su daleki rođaci ljamama)…

Ovo područje je dom 50-ak vulkana od kojih su tri još aktivna. Iz jednog sam uspio uloviti sukljajući dim. 

Upravo ti vulkani su uvelike definirali izgled ovog područja. Podno gotovo svakog od njih se nalazi manja ili veća laguna, a ono što vas vrlo brzo osupne je to što su različitih boja. One su definirane po tome od kojih se elemenata magma svojedobno sastojala pa tako imate zelene, plave, crvene, crne lagune… (Cañapa, Chiarcota, Colorada, Negra…). Colorada je daleko najfascinantnija jer je dio crven, dio bijel i dio plav. Naprosto ne vjerujete svojim očima koliko se krajolik brzo mijenja svakim kilometrom. Drugi faktor koji ovo područje oblikuje je vjetar. Naime vožnjom ovim područjem brzo zamijetite, a teško ih je ne zamijetiti, goleme stijene razbacane po dolinama, odlomljene s vrhova Anda. Malo pomalo, milenijima je neumorni vjetar u suradnji s upornim pijeskom erodirao te gromade da bi od njih napravili nešto nalik na divovske gljive i za neke je naprosto nevjerojatno da se još održavaju na tim tankim vratovima. Najpoznati među njima je Stone Tree i ne bi trebao biti problem zamijetiti ga u galeriji.  Ipak, da ne bi zemaljska priroda bila jedina zaslužna za izgled ovog čudesnog područja pobrinuo se jedan mali meteorit koji je ostavio savršenu kružnicu na jednom od vulkana. Ako detaljno pogledate vidjet ćete na jednoj od fotki zašto je svemir zaslužio peticu iz geometrije. 

Kao da sve to nije dovoljno, u mojoj potrazi za hotelom od soli prošao sam i područjem sumpornih gejzira malo prije zalaska sunca pa se nad njima nadvila sjena Anda. Miris sumpora, pištajuća buka iz dubine zemlje, vrijući sumpor na tlu, žućkasti dim… valjda pakao izgleda nekako slično i kako je padao mrak moram priznat da me lagano lovila jeza na tom mjestu. Osim toga treba jako pažljivo hodati oko gejzira da ne bi propali kroz to mekano tlo i tako i vi postali dio ovog krajolika. 

U nekim trenucima zbilja imate dojam da ne hodate po ovoj planeti.

Puno je opasnije izgubiti se u Andini nego u Salaru jer ako u pustinji vozite ravno negdje ćete izići. Tu morate pratiti reljef i voziti gdje možete, a ne gdje želite. Zato sam cijelim putem prema jugu držao referentnu točku Ande na desnoj strani.

Osim divljih životinja cijelim vam putem društvo rade nepregleda polja malog žutog žbunja koje izgleda kao da iz zemlje proviruju male afro frizurice. 

Napokon prolazim Vulcan de Sietes Colores, krajnju južnu točku na tromeđi granice Bolivije, Čilea i Argentine i znam da sam blizu hotela od soli. Nađem nekakav puteljak koji me napokon dovede do neke građevine. Hotel od soli… da… to je SVE osim hotela. Da nisam ispred vidio par parkiranih Toyota okrenuo bi se uvjeren da sam pogriješio put. Struja je na generator pa rade samo nužne stvari, topla voda je naravno nepostojeća, ali ima u blizini prirodni vreli izvor za relax na otvorenom do kojeg doduše noću treba doći i po istoj hladnoći i vjetru izići i došeteti natrag do hotela. 

Kao da scene koje sam doživio u prethodna tri dana nisu dovoljno nadrealne, ulazim u hotel i u prostoriji koju ćemo nazvat lobyjem u nedostatku bolje riječi chilla deset putnika avanturista. Svi vrlo prijateljski raspoloženi, svi se odmah upoznaju s tobom. Tu je par španjolaca, francuza, bračni par iz Bolivije i jedan osebujni portugalac Rafael. Svi ti ljudi su tu u potrazi za nečim. Nitko od njih zapravo ne putuje nego žive taj život neko vrijeme. Moj novi prijatelj Rafael, vegan, hippi i krajnje Andinski spiritualan lik je u potrazi za sobom (na trenutke i doslovno ) i tako živi zadnje dvije godine po Južnoj Americi. U svojoj potrazi upija sva tradicionalna vjerovanja, običaje, rituale ovih područja.

U pletenim torbama nosi svoju, full organsku hranu, prahove, začine i mate. Da… mate je mješavina smrvljenog lišća koke i yerbe te se koristi u religijske svrhe diljem Južne Amerike za postizanje višeg stanja svijesti. E, pa Rafael nas je počastio prisustvovanjem tom ritualu. Na trenutke mi je bilo smješno, na trenutke i ne kad vidim koliko je on duboko ufuran u tu priču. Sam ritual počinje s nekim šuškavim malim instrumentom uz pijev neke tradicionalne pjesme dok gotovo do vrha puni glinenu posudicu s mateom. Prije nego što je namoči vodom (jer to nije čaj nego više neka smjesa), poklopi posudicu dlanom i okrene tri puta i ono što se zalijepi na dlan se baca jer se time izbacuju zli duhovi. Nakon toga se toči vrela voda i koristi posebna slamka kojom se izvuče sva tekućina iz smjese i tako se posudica vrti u krug. Glupo zvuči, ali ufuraš se nekako u tu priču u tom trenutku. 

Jutro nakon smo svi zajedno popili kavu, izmijenili brojeve i zapalili bolivijsku cigaru za kraj i svatko je krenuo svojim putem. Moj me vodio prema sjeveru i natrag u Uyuni jer se moje četverodnevno traženje sebe bližilo kraju.  

Ta cesta kojom sam se vraćao lokalci nazivaju autocestom iako je zapravo samo izravnati makadam na kojem se mogu mimoići vozila. I nimalo nije zabavno kad vam u susret dođe kamion jer digne prašine da 3 minute ne vidite ni gdje ste ni što ste.

Pri kraju mi je bila malo frka i s gorivom jer sam morao izdržati do San Cristobala koji je na pola puta do Uyunija.

Stanem napraviti zadnju offroad fotku svoje Toyote, okrenem se desno i vidim na vrhu malog brda stijenu erodiranu u obliku kondora, jedne od svetih životinja Inka.

Jesam li bio pod dojmom te čudne mate večeri ili cjelokupnim iskustvom prosudite sami. Kondor je zadnja fotka. 

Na kraju galerije je i par videa koji vam mogu dočarati s čime se u vožnji susretnete i zvučnu kulisu sumpornih gejzira.

Ovo četverodnevno traženje sam doživio kao lekciju, iskustvo, test, spoznaju. Nemoguće je prenijeti na “papir” sve što sam doživio, vidio i osjetio, ali mislim da ni ne treba. Vaše iskustvo bi možda bilo potpuno drugačije od moga i vrlo vjerojatno i je svako jedinstveno.

Jedno je sigurno, priroda je definitivno najbolji umjetnik.

Vrijeme je za 10 satnu noćnu vožnju sleeper busom za La Paz, glavni grad Bolivije i moju zadnju stanicu ove avanture. I nemate pojma koliko se veselim istuširati u hotelu. 

Posljednja stanica – La Paz..

Teško je naći inspiraciju i napisati nešto pametno nakon Salara i Andine jer vas ta mjesta jednostavno toliko emocionalno, mentalno i fizički isprazne, a duhovno ispune da svaka riječ postaje suvišna pa čak i jeftina. Čak mi je i tijelo na kraju počelo davati znakove da je vrijeme da stanem. Zato ću za kraj ostaviti samo par crtica na koje sam po ulicama (faking strmim ulicama La Paza) ulovio.

Koliko god je ovo putovanje bilo iscrpljujuće, naporno i logistički izazovno toliko mi je dalo 100 puta više natrag. Prizori koje sam vidio, doživio su toliko jedinstveni i specifični i znam da sam ih samo tamo mogao doživjeti.

Hrpa letova, tura s Toyotom, 240 propješačenih kilometara, uspon do 5.700 m nadmorske visine su u trenucima izvlačili iz mene zadnje atome snage. Sad je vrijeme za povratak u Europu, regeneraciju, lagano slaganje dojmova i pokušaj vraćanja 3 kg koja sam pogubio putem. 

Not so fun fact: kad letite iz Bolivije za Kolumbiju osim redovne kontrole imate i 3 dodatne kontrole prtljage i vas samih s psima tako da vas poredaju s prtljagom dok oni veselo njuškaju tražeći… što god već traže. 

Jedinstveno, neponovljivo i putovanje koje ću pamtiti cijeli život. Puno napornije od očekivanog, ali i puno dojmljivije od očekivanog. Da mi netko kaže da ponovim neke stvari koje sam napravio rekao bi fuck no, ali da ih radim prvi put rekao bi hell yea. 

Nadam se da sam vam uspio prenijeti bar dio dojmova, ljepota i izazova s ove ture i da sam vas bar zaintrigirao da posjetite ovaj dio svijeta pa makar u nešto manje ekstremnom izdanju. 

Ako vam trebaju bilo kakve informacije ili vam se čisto sviđaju fotke slobodno me zapratite i kontaktirajte putem fejsa – facebook.com/goran.soco i/ili Instagrama – @goransoco

Fotogalerija La Paz: