Napokon su se posložile zvijezde, horoskopi, epidemiološka situacija, mogućnost prelaska granica i uz malo planiranja, sreće i rizika napokon sam iskombinirao turu koju već dugo planiram i već dugo odgađam. Mjesec dana kroz Kolumbiju, Peru i Boliviju.

Napisao:Goran Sočo (FB – facebook.com/goran.soco  Insta – @goransoco)

Ukratko, itinerar je bio sljedeći – Let za Kolumbiju i posjet Bogoti, Medellinu, Guatapeu te nakon toga tura nastavlja u Peru i Limi, Cuscu, Ollantaytambu, Agua Calientesu te mini Inca trail do Machu Picchu i uspon do Rainbow mountain na 5.700 metara nadmorske visine. S tim usponom završava Peruanski dio tripa i tura se nastavlja u Boliviji. Prvi dio te etape je rent terenca i četverodnevno istraživanje pustinje od soli Salar De Uyuni koje uljkučuje dva noćenja u autu i istraživanje Andina nacionalnog parka na graničnoj tromeđi Bolivije, Argentine i Čilea te završna faza posjet La Pazu.

Najveći problem pri planiranju je bilo tempiranje jer južnoameričke zemlje vrlo često mijenjaju Covid pravila za ulazak u državu što uvelike komplicira cijelu situaciju jer dođete u situaciju da morate birati ili last minute letove ili riskirati pa što bude (nažalost sve osiguravajuće kuće su ukinule police za otkaz putovanja…). Istina, aviokompanije i u Južnoj Americi dopuštaju rebooking ali malo vam to znači ako ste već u Kolumbiji i otkaže vam se Peru ili Bolivija. Ja sam se odlučio riskirati i sve na vrijeme bukirati pa što bude. Ako dođe do problema već sam video kako moji planovi padaju u vodu domino efektom. Srećom, sve je na kraju prošlo kako je planirano. 

Ako će ikome trebati informacije vezane za bilo koji dio ove ture, neovisno o temi, slobodno me kontaktirajte preko Facebooka ili Instagrama (na kraju teksta ćete imati linkove). Kako sam morao isplanirati do detalja ovu turu vjerujem da sam pun informacija pa slobodno navalite dok su friške. 

Bogotá…

U najkraćim crtama jedini grad koji sam posjetio gdje je sve uzbrdo. Čak i kad šetaš nizbrdo imaš osjećaj da ideš uzbrdo. 

I grad u kojem u jednom danu doživiš sva četiri godišnja doba.

U malo duljim crtama Bogota je baš ono što sam očekivao. Robustan, gritty, tvrd. Onaj tko traži same ljepote pri putovanjima bolje da ga zaobiđe. Međutim, to ne znači da u ovom kotlu realizma nećete naći nevjerojatne ljepote. Primjerice stara četvrt gdje je ovaj grad začet, La Candelaria, je jedan od najšarmantnijih kvartova koje sam posjetio. To je paukova mreža isprepletenih uličica nakićena šarenim kućama, street artom, malim restoranima, caffe barovima. Jednostavno se izgubite u tim uličicama i nimalo vam nije žao zbog toga. La Candelaria se nalazi neposredno u podnožju brda koje sa sjeverne strane opasava grad, Monserrate. Do njega možete pješke što svakako savjetujem ili žičarom. Pogled koji se pruža na grad je spektakularan.

Centralni dio grada u okolici glavnog trga Plaza de Bolivar je prepun živopisnih ljudi i još živopisnijih sudbina. Gotovo nitko ne priča engleski ali će se rado upustiti u priču s vama. Danas, dok sam čekao da prođe jesenski dio dana, kiša, ispod jedne od nadstrešnica sam upoznao starijeg gospodina i njegovog frenda. Njegov frend mi je s ponosom rekao da Horacio priča tečni engleski i da ga zato zovu El profesor.

Naravno, upitah “profesora” gdje je naučio engleski na što kaže mrtav hladan da je proveo 18 godina u zatvoru u Americi. 

Nisam našao za shodno potegnuti pitanje razloga. U galeriji ćete ga prepoznat pod kapom, palcem gore i po “ništa mi neće ovi dan pokvarit” stavu.

Na kraju mi je rekao da sam baš cool tip o čemu sam idućih par minuta kontemplirao jer nisam mogao odlučiti jel to dobro ili loše obzirom da dolazi od njega. 

U blizini se nalazi i 200 metara visok neboder Colpatria sa savršenim panoramskim pogledom na grad.

Tradicionalna hrana je meso svake vrste u kombinaciji s pečenim ananasom i bananama. Za skeptične… okusi se zbilja savršeno ljube. 

Sutra me put nosi u jednu od najpoznatijih favela u Bogoti, Barrio de Paraiso, koja je uz Comuna 13 u Medellinu (a put će me nanijeti i u nju) slovio za najopasnija mjesta Kolumbije.

Fotogalerija Bogotá:

Barrio De Paraíso…

Do 2018 godine jedna od najopasnijih četvrti Bogote, danas i dalje opasna, ali definitivno neusporedivo manje.

Južni dio grada se generalno smatra puno siromašnijim, a time i opasnijim te će vam svaki dobronamjerni taksist reći da ne idete tamo ni pod koju cijenu. Moj taksist je tako zatvorio sve prozore i zaključao auto čim smo prošli određenu točku prema jugu. I da, zaista na prvi pogled vidite da je to mjesto gdje se nikako ne bi htjeli naći nakon zalaska sunca. 

Na rubnim dijelovima juga se prostiru favele ilitiga Barrios.

Najpoznatiji ili najnotorniji barrio je svakako De Paraíso. Do gore spomenute 2018 godine ta favela je bila topli i sigurni dom svim vrstama kriminala, a policija gotovo da nije ni prilazila tamo. Izolirana na brdu, udaljena od centra grada dobrih 2 sata javnim prijevozom je mnogim žiteljima bio cijeli svemir jer nisu imali ni načina ni novca da odu. Tada su gradski oci Bogote odlučili kopirati pristup Medellina za integraciju favela u normalni život i izgradili žičaru. Naizgled ništa posebno, ali taj infrastrukturni projekt je pokrenuo duboku društvenu transformaciju favela. Vrijeme koje vam treba da dođete do grada se skratilo na 10 minuta i samim time su žiteljima postali dostupni bolji poslovi, bolji obrazovni sustav, zdravstvena skrb… Koliko cijene tu žičaru primjetit ćete po tome da u kabinama nećete naći nijedan grafit ni ogrebotinu. Da se razumijemo, to su i dalje daleko siromašniji dijelovi grada, ali svi s kojima sam pričao kažu da je situacija drastično bolja.

Kako De Paraíso izgleda… fotke će vam bolje reći, ali moj prvi dojam je da je Bog uzeo kantu i u nju pomješao boje i prolio po brdu. Nestvaran prizor. Turista baš previše i nema, zapravo naizgled nisam primjetio nijednog taj dan. Svi su na ulicama, svi nešto prodaju, svi su u nekom movingu. Tamo sam i ručao u nekom… nečemu i hrana je bila zbilja fenomenalna. Od svega na tanjuru sam dešifrirao meso, mango, banane i krumpir, ali je nestalo sve s tanjura. 

E da, tamo se hrana dozira po lovi. Koliko para, toliko dobiješ. 

Svakako nadiđite predrasude i posjetite ovaj Barrio. Sam dolazak gore i pogled iz žičare je dovoljna nagrada.

Fotogalerija Barrio De Paraíso:

Medellín…

Svi znamo zbog koga znamo za Medellin, a to je upravo razlog zbog kojeg stanovnici Medellina ne bi htjeli da ga znamo. Unatoč uvriježenom mišljenju da je Pablo Escobar ikona siromašnih i svojevrsni kolumbijski Robin Hood, on je zapravo posthumna persona non grata tog dijela Kolumbije. Mnoge obitelji su izgubile svoje bližnje i mnogima su rane još sviježe. Neke procjene govore da je smrtno stradalo više od 5.000 ljudi u tom razdoblju. Iz tog razloga ne vole pričati o njemu kao ni tom dijelu povijesti. Kažu da Medellín posljednjih godina proživljava veliku transformaciju i laganim koracima postaje ugodnije mjesto za život. Kad kažem laganim onda to zbilja mislim. Ponegdje se ta promjena vidi, ali ponegdje ni najmanje.

Moram priznat da sam razmišljao preskočiti report iz Medellina jer bi putovanja trebala odašiljati happy thoughts, ali nekako svoje putne postove doživljavam više dokumentaristički pa ne bi bilo fer skrivati istinu.

Dvije su priče Medellina koje se ističu. Comuna Trece (C13) i El Centro Historico. Dijametralne, a opet povezane. C13 je devedesetih proglašena najopasnijim kvartom, a Medellín najopasnijim gradom na svijetu. Njegova povezanost s trgovinom drogom nije počela s Escobarom nego puno ranije, odnosno ranih šezdesetih. Kulminacija nasilja se događa devedesetih, ali nastavlja i nakon smrti Escobara i to od strane vlasti. Naime, tijekom 10 godina vojska je pokrenula 25 vojnih operacija na C13 koristeći tenkove, helikoptere i teško naoružanje misleći tako zaustaviti kriminal. Svaka od njih je naravno bila bezuspješna i povrh toga tragična. Akcija s najtragičnijim ishodom je bila Orion iz 2002 godine i godišnjica je upravo bila dan prije moje posjete. Više od 500 ljudi je poginulo u tim akcijama što je bilo svima očekivano osim vlastima jer to se događa kad koristiš malj za ubiti muhu. Do transformacije C13 dolazi tek kad se nalaze vođe bandi na nagovor obitelji žrtava te dogovaraju uvjete mira. U idućih 10 godina se C13 polako mijenja. Njeni stanovnici ulažu jako puno napora da ispričaju svoju priču te imaju organizacije mladih koji će proći s vama povijest C13 kroz par sati šetnje kroz nju (preporuka udruga Graffiti Zippy). Ako se nađete tu obavezno poslušajte. Da se razumijemo, trgovina drogom se i dalje tamo uredno odvija, ali bez međusobnih obračuna bandi i napada na civile.

Međutim, posljedice svega toga su ostale teške i dugotrajne. I tu u priču dolazi El Centro Historico. Ono što bi trebao biti ponos svakog grada u Medellinu je pakao. Doslovno. Preplavljen je beskućnicima, narkomanima, prostitutkama. More ih je, većina konzumira crack jer im je jeftin i lako dostupan i to usred bijela dana nasred glavnog gradskog trga i okolnih ulica i dojma sam da nitko ne radi baš ništa po tom pitanju. To je prvo mjesto u životu gdje se zaista nisam osjećao sigurno.

Takav je život, nekad vam da crno bijelu, a ponekad prošara svim mogućim bojama pa je već sljedeća postaja je mali gradić Guatapé i Piedra Negra, kolumbijsko čudo prirode 80ak km udaljeno i miljama daleko od stvarnosti Medellina.

Fotogalerija Medellín:

Guatapé…

I tako se probudim u 04:00 u Medellinu iziđem na balkon, ugodnih 15 stupnjeva, pogledam prognozu za Guatapé, ugodnih 25 stunjeva. Veselo pozovem Cabify u kratkim rukavima do Terminala Norte. Tamo me čeka oku ugodan bus, spoj Mad Maxa i Las Vegasa. Već vidim to će biti zabavna dvosatna vožnja. Odmah mi je bilo čudno da za 80 km treba 2 sata čak i po južnoameričkim cestama, ali kontam ima par usputnih stanica. Par… stotina. Znači bus staje svakih 20 metara. Ne pretjerujem. Tko god podigne ruku pored ceste ulazi. Nije mi bilo jasno otkud svi ti ljudi izviru jer u blizini nema ničega živog. Valjda da nadoknadi vrijeme vozač tih 20 metara između “postaja” vozi kao luđak.

Kratke rukave i vremensku prognozu nisam slučajno spomenuo jer u Kolumbiji je prognoza očito lutrija pa svaki milijunti pogodi jer me tamo dočekala kiša i desetak stupnjeva. Pričekah tako pod natkrivenom terasom nekog restorana koji terasu isključivo i ima da prođe kiša uz svaki topli napitak koji su imali u ponudi. Ali dobro, preživio sam i gore, a na cilju me čeka Piedra Negra, čudna ogromna crna stijena s kojom se priroda valjda poigrala pa ju je postavila tu gdje je samo da bi imali otkud pogledat okolicu. Međutim, ne bi priroda bila priroda da nema neka kvaka. Kod crne stijene je to 745 visokih stepenica koje su vrijedne ruke stanovnika Guatapea napravile da bi mi ostali smrtnici mogli uzivat u pogledu. Iako smatram da sam u prilično dobroj formi do te sedamstočetrdesetpete faking stepenice sam skoro umro 5 puta. Valjda za šalu (neslanu) je označena svaka pedeseta pa imate dojam da vam se brojka s poda ruga kad vidi kako vam duh napušta tijelo, a tijelo se još ne da ilitiga kako bi stari rekli “Bogu dušu, Bog je neće”. Ali kad stupite nogom na tu zadnju stepenicu… pa za 10 minuta dođete do daha… pa za još 10 prestanu pulsirat mišići na nogama onda vidite zašto ste tamo. Pogled je jednostavno spektakularan. Hrpa malih riječnih otočića, jezera i pritoka dokle vam oko seže.

Ima neka nastrana satisfakcija dok silazite dolje gledat te napaćene duše kako gaze prema gore kao prema posljednjem počivalištu. 

Po silasku sam se još malo zadržao u okolnim šumama i eto, prvi put u životu vidio lešinare u svom prirodnom habitatu… u blizini faking stijene… dok čekaju da nečija duša odlijepi do kraja. Kažu mi da ne vole ljude… možda da netko to javi Hollywoodu jer ja takve filmove nisam gledao. 

Polusatnom šetnjom se stiže do sela Guatapéa. Mali, prekrasan, šaren i naspram Medellina kao da je bez ijedne brige na svijetu. Drago mi je što će kolumbijski dio ove ture završiti s ovim slikama u glavi. 

Fotogalerija Guatapé:

Lima…

Kad sam planirao ovo putovanje Lima mi je bila relativno kratki stop prije leta za Cusco. Vodio sam se komentarima na netu koji su sve osim točni. Bar po mom skromnom mišljenu. Da sam znao što sad znam, planirao bi još koji dan tu. A to kažem unatoč tome što dan nije mogao početi gore i stresnije. 

Naime let je bio iz Medellina i u normalnim okolnostima od centra treba nekih pola sata taksijem do aerodroma. Yea, right… Zbog radova na cesti vožnja je trajala punih sat ipo. U zadnji čas letim checkirati prtljagu da bi ispalo da nešto ne štima s mojom boarding kartom. Nakon mahanja, svađe, vikanja sa svih strana su me pustili na gate i doslovno u fotofinišu ulijećem u avion.

Već sam let vas oduševljava jer tu počinje Amazonija i teško se ne načuditi tolikom zelenilu ispod vas i ogromnim pritocima Amazone.

To oduševljenje brzo splasne kad se ulovite u koštac s prometnim krkljancem Lime. Grad naime ponosno drži broncu među prometno najzakrčenijim gradovima svijeta.

Ipak, oduševljenje se opet naglo vraća noćnom šetnjom prekrasnim glavnim gradskim trgom Plaza Mayor.

Fun fact 1: U blizini tog trga se nalazi i predsjednička palača, a kako sam se iduće jutro s aparatom u ruci našao blizu, policija me, a gomila ih je po gradu i svi stalno nose protuprosvjednu opremu, pustila među novinare pa sam ni kriv ni dužan zajedno s “kolegama” lovio foto-op s predsjednikom Perua. Taj tip fotografije nije my cup of tea, ali sam dao sve od sebe. 

Iako je i Lima smatrana za jedan od najopasnijih gradova svijeta, ja nisam dobio taj dojam. Uopće. Grad je ležeran, ima cool vibru, ne osjeća se napetost kao u Bogoti.

Fun fact 2: Peruanke obožavaju perike i ekstenzije. Po gradu je više salona za perike nego kafića u Sinju i svi su puni. 

Nekih sat vremena hoda prema obali ulazite u kvart Miraflores, pomalo posh, ali na njegovom rubu je litica. Od 300 metara. A s nje fantastičan pogled na plažu Costa Verde na obali Južnog Pacifika. Nema nikakve ograde kad dođete na liticu, ali su tu važno redari da vam kažu da pripazite. 

Fun fact 3: Sve, ali baš sve radi od 7 do 23. Vjerovali ili ne, čak su mi rekli kad sam stigao u hotel da se svakako vratim do 23 h jer zatvaraju vrata do 7 ujutro. Znači wtf!? Ako je itko čuo za tako nešto slobodno komentirajte. 

Grad je prepun parkova, manjih i većih trgova, crkvi, a najpoznatije su svakako katedrala te Basilica de San Francisco.

Grad je zbilja dragulj i potpuno nepravedno zaobilažen među putnicima. Ako se nađete u ovom dijelu svijeta ni slučajno ga nemojte preskočiti.

Fun fact 4: Ubrzo po dolasku u grad vam bude jasno zašto je policija stalno u protuprosvjednoj opremi. Naime peruanci očito vole prosvjedovati. Čak imaju i specijalizirani trg za prosvjede Plaza San Martin gdje je u tom trenu bilo bar 10 različitih prosvijeda i svi se međusobno pokušavaju nadglasati.

Naletio sam u gradu na jedan prosvijed koji sat prije pa im se poslije pridružio na trgu da se nađem kao reporter i s druge strane barikada od svog frenda El prezidentea. 

Fotogalerija Lima:

Cusco – Ollantaytambo – Agua Calientes…

Relativno kratak let od Lime do Cusca je ujedno nabolji i najluđi let na kojem sam bio. Kako se leti preko Anda koje u Peruu dosežu do 7 km praktički imate dojam da letite tik iznad planine. Nevjerojatno koliko detaljno vidite reljef na toj za let maloj udaljenosti od tla, a slijetalje je još i luđe. Kako se Cusco nalazi u udolini okružen planinama avion se zapravo spušta niz planinu na pistu. Naklon do poda pilotima koji to uspijevaju odradit kao da je mačji kašalj jer meni to izgleda kao sve samo ne lagano. 

A kad sletite, sletjeli ste u 1967 godinu. Zgrada aerodroma od kojih 100 kvadrata, zadnji put uređena valjda kad je prerezana vrpca otvaranja. 

Cusco je danas relativno mali, a nekada glavni grad kraljevstva Inca. Njihova religija počiva na Trilogiji zvijeri – kondora, pume i zmije i gotovo sva ikonografija se bazira na tome. Kondor reprezentira poslanika bogova (Hanan Pacha), puma snagu i mudrost zemlje (Kay Pacha) i zmija zagrobni život (Uku Pacha). Sam grad Cusco je kao centar kraljevstva izgrađen u obliku pume, Machu Picchu u obliku kondora dok se zmijoliki grad smatra izgubljenim odnosno prožvakanim od prašume negdje na jugu države.

Cusco mi je baza za sve planirano, a puno je toga. 

50ak kilometara od Cusca je još jedan mali gradić Ollatayamba i u podnožju Machu Picchu gradić Agua Calientes. Ta tri grada i dan danas imaju izuzetno snažan identitet Inka i te je baš zanimljivo promatrati kako se u njima blenda ta stara pred i post kolumbovska arhitektura i ikonografija. Ta tri grada su povezana željeznicom Perurail koji izgleda kao Orient Express i HŽ je definitivno dobio konkurenciju jer ovaj vlak udaljenost od 100 km prolazi za vjerovali ili ne 3 sata i 30 minuta. 

Kako sam od početka ture nabio prosijek od 14 km hoda dnevno bio sam neugodno iznenađen kad sam se nakon kakvih kilometar dva po Cuscu skoro srušio od umora. High altitude sickness. Cusco se nalazi na 3,4 km nadmorske visine te potrebna aklimatizacija od dan dva da tijelo privikne na nižu razinu kisika. Čudan je taj osjećaj nemoći… Srećom dobri stari Inke imaju prokušani lijek za visinsku bolest u obliku čaja od lišća koke i doslovno se nudi na svakom koraki i… a to vam govori zadrti kavopija, prilično je dobrog okusa. 

Od hrane apsolutno me oduševio steak od alpace. To je bio raj za nepce. Iako nisam veliki fan sushija probao sam i tradicionalnu južnoameričku verziju “ceviche” u kojem se friška riba poslužuje u soku od kiselih citrusa.

Sljedeće na repertoaru će biti fizički prilično izazovno. 

Dva high altitude trekkinga u 4 dana. Uspon do Machu Picchu – 9,5 km hoda do 2,5 km visine i uspon na Rainbow mountain – 6 km hoda do 5,7 km visine. Trebao je biti i treći do Humantay lagoon ali je nažalost otkazan zbog štrajka…..

Fotogalerija Cusco – Ollantaytambo – Agua Calientes: