Napisao: Antonio Mijic

 

Naš put započeo je na najboljem mogućem mjestu – u Rio de Janeiru. Ovaj grad je stvarno fascinantan i uvjeren sam tko god da ga je posjetio, obećao je samome sebi da će se kad-tad opet vratiti. Dojma sam da bi i par mjeseci bilo premalo da se ovaj velegrad istinski doživi i obiđu sve znamenitosti i aktivnosti koje on pruža.  Uz standardne lokacije koje turisti posjećuju (kip Isusa, Sugarloaf mountain, Escadaria Selaron, plaže Copacabana i Ipanema itd.), mi smo se odlučili i za jednu malo neobičniju. Dan nakon spektakularnog dočeka nove godine na Copacabani (3 milijuna ljudi) odlučili smo posjetiti najveću favelu u južnoj Americi – Rocinhu. Prije samog odlaska, naši brazilski prijatelji uporno su nas upozoravali da ne idemo, međutim mi ovakvu priliku nipošto nismo htjeli propustiti.

 

 

Naš vodič, Edson, rođen je i odrastao u ovoj faveli. Činjenica da je još kao dijete igrao nogomet sa sadašnjim šefom narko-kartela (Amigos dos Amigos) koji vlada ovom favelom, te čitavim sjevernim i zapadnim dijelom Rio de Janeira, omogućuje mu da organizira ture za posjet faveli i od toga zarađuje za život. Prije samog početka, on vam objašnjava kako vam ne može garantirati 100%-nu sigurnost, ali dok je on uz vas nikome u faveli nećete smetati. Najveći problem može nastati ako ovdje ugledate policiju, jer onda nastaje kaos. Savjet je da nikako ne trčite, nego se sakrijete na prvo obližnje mjesto. 

 

Posjet je trajao otprilike 4 sata i naš vodič nas je proveo kroz čitavu favelu. Točan broj stanovnika je nemoguće odrediti, ali zna se da je preko 130 000. Stvari koje doživite na ovome mjestu vam jednostavno promijene pogled na život. U nekim ulicama nam nije bilo dozoljeno zadržavati se niti vaditi mobitele iz džepova. Tu većinom sjede ljude u pancirkama, s walkie-talkijima i automatskim puškama. Neposredna blizina ove favele poznatim plažama, Ipanemi i Copacabani, čini je glavnim distributerom ogromnih količina droge za čitavo to područje koje obiluje turistima. Upravo ta surova različitost, gdje u svega par kilometara možete vidjeti neke od najskupljih hotela svijeta i s druge strane trošne, naslagane kućice bez struje i vode, čini Rio de Janeiro nevjerovatnim mjestom. Razlika između svega i ničega, u ovome je gradu vrlo izražena.

 

 

Iako je infrastruktura unutar favele mizerna, a život težak, red se poznaje. Njega održava mafija (narco traficantes) koja kontrolira apsolutno sve. Stopa kriminala unutar favele zapanjujuće je mala. Ukoliko se dogodi neka pljačka, ubojstvo ili silovanje to se prijavljuje šefovima kartela, koji to kažnjavaju na najbrutalnije moguće načine – ali gotovo nikad smrću. Na taj način šalje se primjer ostalim stanovnicima, da dobro razmisle prije nego li krenu kršiti red. Stanovnici favele štite zajednicu iznutra i pomažu jedni drugima, te je osjećaj pripadnosti i zajedništva vrlo snažan. 

 

Tokom čitave posjete, u niti jednom trenutku nismo se osjetili nepoželjnima niti u strahu. Stanovnici favele izrazito su srdačni, vole se smijati i svaki od njih će vam odmah pružiti ruku i upitati vas odakle ste. Redovito će vas zamoliti za sliku i pozirati s vama. Svakoga tretiraju s poštovanjem, te isti takav tretman očekuju i od vas. Djeca su izrazito vesela i zainteresirana za svakog posjetitelja, te vam stalno mašu rukama i viču byeee. Unatoč kriminalnim aktivnostima kojima se stanovnici ove favele pretežito bave i od kojih žive, glavni rekvizit na ulicama i dalje je – nogometna lopta. 

 

 

Za nas, posjet Rocinhi je najčudesnije iskustvo koje smo doživjeli kroz čitavo naše putovanje. Unatoč mizernim uvjetima u kojima ovi ljudi žive i nedostatku nekih osnovnih resursa za normalan život, stanovnici ove favele s kojima smo se susreli ne doimaju se ni siromašnima ni nesretnima. 

 

P.S. Ovdje gotovo svaka osoba zna za Hrvatsku (i Luku Modrića)!