Jeste li znali da u Hrvatskoj najveći broj ulica nosi ime upravo po Matiji Gupcu? – potvrdilo je to svojedobno istraživanje Slavena Letice.

Kao što postoje ljudi kojima ne mogu, uostalom i ne želim, reći ne, tako slično ne mogu reći ne zovu putovanja. Svojedobno moja idealna suputnica na putovanjima po Europi, sada  kuma Maja  i mama dvije prekrasne djevojčice,  šalje  poruku meni i Dadi zajedničkoj sestrični, njenoj stvarnoj i meni u mojoj glavi (op.a. jer prijatelji su odabrana obitelj, voli reći moja prijateljica Anamarija), gdje smo za vikend?,  i nakon opsežne Whatsapp komunikacije, odlučujemo jedne subote krenuti putevima Matije Gupca.

Matija Gubec narodni je heroj, svojedobno je bio kmet  zloglasnog Franje Tahije, vođa Seljačke bune koju je pokrenuo krajem siječnja i početkom veljače 1573. godine, u želji da se uspostavi država bez staleške podjele, sustav u kojem vrijedni seljaci neće biti potlačeni. Vrhunac bitke dogodio se 9. veljače iste godine i priča nema sretan kraj, jer su seljaci pobijeđeni, a buna ugušena od strane plemića, a vođe bune su utamničeni. Prema predaji Matija Gubec ubijen je javno na Markovom trgu u Zagrebu i to „krunidbom užarenom krunom“. Upravo je Seljačka buna do danas ostala sinonim borbe malog čovjeka za pravedniji sustav. Buna je bila inspiracija brojnim umjetnicima, pa su po uzoru na nju nastala i brojna djela poput primjerice Šenoinog romana Seljačka buna ili pak prve hrvatske rock opere Gubec –beg čijim je autorima Metikošu, Krajaču i Prohaski  predložak za stvaranje upravo bila buna, a koja je praizvedena na sceni prije više od četrdeset godina, a naslovnu ulogu odigrala je velika Josipa Lisac.

Mi putevima Matije Gupca idemo težim putem, pa tako umjesto u smjeru ravno, mi se vozimo po brežuljcima i putićima kojima tek rijetki prolaze, a to je tek avantura i zanimljiva priča.

Kod nas u jednom trenutku nije vrijedila ona da nisu svi koji lutaju izgubljeni, već baš suprotno. Putevima kojima se mi krećemo nema baš ljudi, pa iskorištavamo prigodu da pitamo za smjer čim naiđemo na gospođu u vrtu. Problem je jedino što ona kosi travu u dvorištu. I taman kad smo se mi zaustavili u želji da je pitamo za smjer, ona nam je leđima bila okrenuta, pa naš zov ne čuje iz objektivnih razloga, strpljen spašen, vrijedi i u našem slučaju, pa je samo trebamo pričekati da se vrati s brijega s kosilicom u našem pravcu. Tako je i bilo, nakon što je ugasila kosilicu, na pitanje gdje je Gupčeva lipa?, dobivamo odgovor to je tu blizu, okrenite se nazad i onda dolje. To dolje shvatiti ćemo da je trebalo uključiti i  usputno skretanje u desno, ali ovog puta gospođa kod koje se zaustavljamo koju isto zatičemo u vrtu nema kosilicu, pa nas čuje iz prve,  dobivamo upute da opet moramo nazad, ali ovog puta je smjer skretanja nazad pa lijevo.

I napokon, nakon svih putešestvija, stižemo kod Gupčeve lipe. Tu je naš prvi predah, u ovom nimalo opterećujućem izletu, svi mogu sve, što hoće, čak i principjelna mama popušta nad škrinjom punom sladoleda.

Gupčeva lipa svjedok je Seljačke bune, koja se odvijala 1573. godine. Prema predaji upravo je pod njom Matija okupljao svoje istomišljenike i od tuda ih je poveo u borbu za pravicu.

Zbog svoje starosti i povijesne važnosti Gupčeva lipa proglašena je zaštitićenim spomenikom prirode i o njoj brigu vode brojni biolozi i zaštitari prirode, budući je lipa stradala u jakom nevremenu na Cvjetnicu 1945. godine. Tada 30 metarsku lipu pogodio je grom i bitno je stradala, ali je uz brigu i sanaciju uspjela preživjeti u sadašnjem obliku od 9 metara i širini oko 6 metara.

Zanimljivo u Hrvatskom šumarskom institutu u Jastrebarskom vegetativnim putem uzgojene su sadnice Gupčeve lipe, a živi arhiv iste nalazi se u Hižakovcu rodnom mjestu Matije Gupca.

U neposrednoj blizini Gupčeve lipe, smještena je Crkva svetog Jurja.  Baš kao što je u Dalmaciji velik broj crkvi posvećen svetom Anti, tako su  u Zagorju  upravo brojne crkve posvećene Sv. Juraju – kojeg se u crkvenoj ikonografiji prikazuje kako ubija zmaja. Riječ  je o crkvi koja se prvi puta spominje početkom 13. stoljeća, a kroz stoljeća je više puta obnavljana i nadograđivana, sadašnji oblik crkve datira iz tridesetih godina 20. stoljeća. Posjećujemo crkvu, čiju unutrašnjost krase tri barokna oltara, središnji oltar posvećen je svetom Jurju. Na ulazu u crkvu stoji oznaka Ministarstva kulture koja potvrđuje da je crkva upisana u kulturnu baštinu Hrvatske. Kako je crkva smještena na malom brežuljku iz uređenog dvorišta puca divan pogled na zagorsku panaromu.

Naš put nastavljamo, ovog puta utabanim stazama, do dvorca Oršić, baroknog ljepotana kojeg je 1756. godine podigao grof Krsto Oršić koji je u dvorcu živio sa suprugom Josipom. Dvorac je podignut na mjestu srednjovjekovne utvrde i nije tijekom svoje povijesti imao obrambenu, već samo rezidencijalnu svrhu. Sve do dvadesetih godina dvorac je bio rezidencija obitelj Oršić, kada ga napuštaju, a od tada do 1973. godine dvorac je imao različite funkcije. Zanimljivo, dvorište dvorca poprište je brojnih kulturnih događanja, baš za našeg posjeta domaćin je manifestacije,  Ljeto u Zagorju – pod motom Opusti se, zaslužio si. Dvorište krasi i kip Petrice Kerempuha, postavljenog 1955. godine, a djelo je kipara Vanje Radauša.

 No, upravo je spomenute 1973. u dvorcu Oršić, na 400. godišnjicu Seljačke bune,  otvoren Muzej seljačke bune, koji uz  priču o buni priča priču i ostatku Hrvatske povijesti.

Uz dvorac Oršić stoji i 6,5 metarska Augustinčićeva skluptura ponosnog heroja Matije Gupca, a uz njega se uzdižu dva simetrična krila s reljefima. S jedne strane krila stoje prizori iz Seljačke bune, a s druge strane prikaz života iz tog doba, konkretno druge polovice 16. stoljeća, a sve ih skupa motri lik Petrice Kerempuha. Skuptura je podignuta  na isti dan obljetnice i otvorenja muzeja 1973. godine.

Zanimljivo, u spomen na Seljačku bunu, dva vikenda u veljači svake godine održava se inscenacija završne bitke Seljačke bune, i to po mom televizijskom iskustvu, jer to nisam vidjela uživo, a trebala bi, izgleda živopisno i moćno baš kao što je to izgledalo gotovo 450. godina prije.

U dobrom društvu vrijeme uvijek leti, a nakon kulturnog uzdisanja, valja se i okrijepiti i lokalnim specijalitetima u domaćoj hiži u Gusakovcu, u kojoj je sve pa tako i hrana bajkovita.

Rijetko si u životu pa tako i na putu mogu priuštiti da živim i putujem kao kofer, ali u Zagorju sam doslovno shvatila moto turističke zajednice opusti se, a vrhuncu moje opuštenosti svjedoči i činjenica da sam nakon bogate trpeze, zajedno sa moje dvije petogodišnje kumice zaspala na zadnjem sjedištu našeg auta na povratku do doma.

Dobro je znati da je Stubica i njena okolica domaćin termama na kojima možete potražiti osvježenje u bazenima s pogledom na bregovito Zagorje, ali opustiti se možete  i u termalnim toplicama gdje je posljednje godine svog života provela i najveća hrvatska i moja omiljena pjesnikinja Vesna Parun.

Možete li dobiti bolju pozivnicu, da krenete Gupčevim putevima, od stihova Vesne Parun: Od davnine:

Od davnine mornari pričaju

o putu sunca i o putu vjetra.

Od davnine putevi se ukrštavaju.

Ceste se sastaju

i rastaju,

a ljudi se mimoilaze.

Nitko ne može približiti

jeku glasu,

sjenku planini,

ni mrtvace živima.

 Od davnine nitko ne može poreći

jednostavnost života.

                                                                       Ivona Bačelić Grgić