Putem svetog Jakova biciklom: “Bol i umor prođu, a iskustvo susreta s drugima ostane za cijeli život”
Nije mi žao što sam cijeli godišnji potrošila na ovo putovanje. Na more uvijek mogu otići, a ovakvo hodočašće je iskustvo koje doživiš jednom u životu. Pruži ti ogromnu radost, a tko od nas ne želi biti radostan? Vratiš se duhovno nahranjen i na neki način sazriješ”
Dvadesetpetogodišnja Lucija Drašinac, iz sela Koška blizu Osijeka, svoj je godišnji odmor ovoga ljeta odlučila provesti na neobičan način. Ova magistra matematike i aktivna volonterka u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu uputila se, zajedno sa svojim dečkom Ivanom, na dvotjednu avanturu biciklima Putem svetoga Jakova.
“Htjela sam već duže vrijeme ići na Camino i to baš biciklom. Uvijek je teško pronaći nekoga tko će se odvažiti na taj put s tobom. Nakon što sam upoznala svoga sadašnjeg dečka Ivana, objasnila sam mu o čemu se radi i upitala ga bi li išao sa mnom. Nisam htjela ići sama. Fizički je to zaista naporno, a i uvijek je lakše u dvoje. Bili smo jedno drugome podrška. Tijekom puta nismo vodili neke beskonačne razgovore. Na takvom putu ti je najvažnije da je netko uz tebe”.
U 11 dana prešli su oko 800 kilometara, a cijeli proces planiranja puta trajao je oko šest mjeseci.
“Bilo je zahtjevno sve isplanirati i organizirati. Odlučila sam da ovo ljeto idem. Što više odgađaš, to ti se više nekih drugih obaveza stvara. Kako radim, mogla sam si priuštiti samo dva tjedan godišnjeg odmora. Bila je opcija ili pješačiti i proći dio rute ili ići biciklima i proći cijelu rutu. Kako cijeli život vozim bicikl, brzo sam donijela odluku”.
Lucija ističe kako samo pet posto ljudi na Camino hodočasti biciklima, a negdje je pročitala i kako Španjolci u svoj životopis prilažu “potvrdu o udaljenosti” koju su prešli na hodočašću.
“Cijeli put je izvrsno obilježen žutim strelicama i gotovo je nemoguće izgubiti se. Držali smo se hodočasničke rute. Također, na našim ruksacima nosili smo školjku koja je znak prepoznavanja tijekom hodočašća. ‘Buen Camino’ je pozdrav koji izmjenjuju hodočasnici, a kako smo mi susretali puno više ljudi nego hodočasnici koji pješače, i taj smo pozdrav češće izgovarali”.
Lucija svjedoči kako je s dvotjednog hodočašća ponijela mnoge lijepe uspomene. Ipak, jedan joj se susret posebno urezao u srce. Naime, susreli su majku hodočasnicu s malom bebom kojoj su se potrgala kolica.
“Kako ona nije imala mobitel, zamolila nas je da, kada dođemo u sljedeći grad gdje je rezervirala prenoćiste, obavijestimo vlasnika da ona stiže. Bilo ju je strah da se to mjesto ne ustupi nekom drugom. Stigli smo u taj grad i prenijeli njezinu poruku. No, za nas nije bilo mjesta”.
Nesebičnost te majke Luciju je posebno dotaknula.
“Nismo znali što ćemo. Poslali smo upit za rezervaciju preko interneta. U međuvremenu je majka s bebom stigla. Kad smo je susreli, rekla je da nas je tražila jer je čula da ne možemo pronaći smještaj za tu noć. Ponudila nam je da se istuširamo u njenom smještaju te prespavamo na podu. Rekla je kako smo mi njoj učinili veliku uslugu i da nam želi pomoći”.
Svjesni da u smještaju ne smije biti više ljudi nego što je prijavljeno, ali i zahvalni za njezinu brigu, u međuvremenu su pronašli smještaj preko interneta i bili osigurani za tu noć.
“Kada smo došli u smještaj, napisala sam joj poruku zahvale i ostavila kontakt. Nadam se da je moja poruka došla do nje”.
“Gradovi na hodočasničkom putu su uvijek ljepši od sela jer imaju više sadržaja. Uglavnom smo vozili do većih gradova i onda bismo tamo prenoćili. Lijepo je bilo doći i istuširati se pa se navečer opustiti u obilasku grada”.
“Za doručak bismo pojeli tortilju. To nije ona tortilja kakve mi jedemo već više nalikuje piti od krumpira sa slaninom ili jajima. To je dosta kalorijski zasitno i da ti snagu za put. Za ručak bismo uglavnom pojeli već pripremljenu salatu jer nismo htjeli previše vremena gubiti na stajanjima. Kada bismo došli na odredište dana, pojeli bismo vrlo obilnu hodočasničku večeru. Oni jako drže do večere koja se sastoji od predjela, glavnog jela, deserta i čaše vina. Cijene su uglavnom pristupačne”.
Lucija ističe kako su se nadali da će sresti barem jednog hodočasnika iz Hrvatske, no to se nije dogodilo.
“U jednom od prenoćišta smo u knjizi hodočasnika vidjeli potpis jedne Hrvatice. Nadali smo se da ćemo je negdje putem susresti, ali nažalost nismo. Žao mi je što na bicikle nismo stavili hrvatske zastave”.
“Ne vjerujem u slučajnost, sve je Božje djelo. Svi ljudi koje smo susretali i svi trenutci kada si tjeskoban pa te osmijeh druge osobe smiri i ohrabri, u svemu tome je Bog prisutan”.
“Imali smo i malu nezgodnu, ali Bog se pobrinuo za nas. Naime, po ulasku u jedan od gradova pukla mi je guma na biciklu. Nismo imali nikakav alat niti zamjensku gumu. Put je bio brdovit i vrlo neugodan, pitam se što bi bilo da nam se to dogodilo negdje na pola puta, a ne kad smo već ušli u grad”.
Da ih je Božja providnost cijelim putem vodila dokazuje i priča o tome kako ih je krivi put odveo na pravo mjesto.
“Jednu nedjelju tražili smo gdje se slavi misa kako bismo organizirali smještaj u tome gradu. U prvi grad koji smo stigli misa je taman bila završila pa smo odlučili krenuti dalje. Osjećala sam se pomalo tjeskobno jer nisam željela propustiti nedjeljnu misu. Strelice su nas usmjeravale prema zapadu, a navigacija nas je navodila na istok. Odlučili smo poslušati navigaciju i krenuli smo neoznačenim putem cestama na kojima nije bilo hodočasnika. Nismo bili sigurni idemo li dobrim putem. Došli smo do nekog sela i vidjeli ljude kako se okupljaju oko crkve. Misa je počinjala za deset minuta. Bog je sve posložio, to ne može biti slučajnost”.
Tri dana prije dolaska u Santiago de Compostelu Luciji je ponestalo snage, a i bicikli su im već počeli otkazivati.
“Negdje sam pročitala da je Bog ženama dao suze da se olakšaju i krenu dalje. 150 kilometara prije dolaska u Santiago de Compostelu htjela sam odustati zbog iscrpljenosti i umora. Ivan me uvjerio da nam odustajanje nije opcija jer nam je cilj blizu. Na velikoj uzbrdici desetak kilometara do Santiaga jedna me djevojka utješila rekavši kako je cilj blizu i da izdržim još malo. Uistinu sam trebala čuti te riječi u tome trenutku”.
Dolazak pred katedralu Svetog Jakova u Santiago de Composteli nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, a isto svjedoči i Lucija.
“Predivan je osjećaj doći u Santiago. Osjećaš veliki mir jer znaš da si ispunio svoj cilj. Osjetiš zadovoljstvo i radost. Također, katedrala Svetog Jakova je veličanstvena. Ljudi sjede po podu i dive joj se. Nitko nigdje ne žuri. Samo sjediš tamo i prisutan si, a u srcu osjećaš mir”.
Lucija ističe kako su već sada vidljivi konkretni plodovi hodočašća, no vjeruje kako će kroz vrijeme oni postati još vidljiviji.
“Prije nego što sam otišla, rekla sam bližnjima kako to nije samo moje hodočašće i da ću sve njihove nakane ponijeti sa sobom. Kad ideš i zbog drugih, imaš dodatnu motivaciju. U jednoj crkvi pred Santiagom sam izrekla sve molitve i zahvale. Vidim mnoge milosti i plodove, a dobila sam i odgovor na neka svoja pitanja s kojima sam otišla na hodočašće. S ovakvog se hodočašća ne možeš vratiti nepromijenjen”.
Lucija je svakodnevno vodila i svoj hodočasnički dnevnik u video obliku.
“Postali smo sve više vizualna bića i zato sam došla na ideju snimanja videa. Htjela sam zabilježiti sve te lijepe krajolike kojima smo prolazili. Žao mi je što nisam nosila fotoaparat, ali to bi me previše opteretilo. Najbitnije je da su se te slike urezale u moje srce”.
Za sve one koji imaju poticaj otići na ovakvo hodočašće, no imaju mnogo pitanja i sumnji, Lucija poručuje kako treba donijeti odluku i krenuti u realizaciju bez puno premišljanja.
“Mi smo kupili avionske karte i to je bilo to. U tom sam trenutku shvatila da zbilja odlazimo na put. Onda smo počeli slagati slagalicu oko toga. Važno je strpljenje. Ne bojte se, što više odgađaš, manje vremena imaš. Ako sada imaš vremena, odvaži se i nećeš požaliti. Nije mi žao što sam cijeli godišnji potrošila na ovo putovanje. Na more uvijek mogu otići, a ovakvo hodočašće je iskustvo koje doživiš jednom u životu. Pruži ti ogromnu radost, a tko od nas ne želi biti radostan? Vratiš se duhovno nahranjen i na neki način sazriješ. Bol i umor prođu, ali iskustvo susreta s drugima ostane za cijeli život”, zaključila je Lucija Drašinac.
Lucijin video hodočasnički dnevnik pogledajte -> OVDJE
Izvor: hkm.hr
