Nakon Australije vrijeme je za novi kontinent, novu zemlju i posljednji dio ovog puta. Ohai Tokio! Konichiwa!

Vruće je, al nam nakon zime u Australiji sasvim odgovara. Stigli smo u Tokio – ludog li grada. Zapravo nije lud, nije kaotičan, nasuprot, svi su vrlo smireni, sve ide po planu i pravilima. Al toliko ljudi, toliko svjetla, reklama, prometa, nešto sasvim drugačije od onog na što smo naviknuti. Lud, al na neki uvrnuti način.

Red i nered na japanski način

Spavamo kod japanca kojemu smo zaboravili ime, blizu najpoznatijeg raskršća Shibuya. Iako lud grad, nije nam se činilo teško za pronaći stan, ali naš domaćin japanac ništa nije htio prepustiti slučaju. Prvo nam je poslao kartu s iscrtanom rutom. Zatim si je dao truda i snimio video kud točno moramo hodati. I onda je mislio da niti to neće biti dovoljno pa nas je čekao na polovici puta. I za razliku od ostalih japanaca njega smo čak razumijeli. Ne, ne pričamo japanski, ali oni pričaju tako nerazgovjetan engleski da vam trebaju i ruke i noge za sporazumijevanje.

A japanski stanovi!? E, to je priča za sebe. Prvo smo jedva našli stan s običnim krevetom i kvadraturom da stanemo unutra nas dvoje i naši ruksaci. Kupaonice su isto simpatično minijaturne. Svi vi sa više od metar i pol visine, neće vam biti lako u Japanu 🙂

A tek japanske gužve. E to je nešto vrlo zanimljivo. Gužve su kakve ne možete zamisliti, stotine ljudi gmiže ulicama, al sve po nekom redu. Japanski red. Nema sudaranja, nema čekanja, nema nervoze, sve klizi. Najbolje se primjeti u metro stanicama, ljudi stoje u redovima, jedan iza drugog, nitko se ne gura, nitko nije nervozan i nema čekanja. Kao što smo rekli, sve jednostavno klizi.

Tek smo stigli, a već je sve ludo! Sviđa nam se!

Spomenuli smo Shibuyu, gdje smo smješteni. Shibuya je dio grada gdje se nalazi najpoznatije i najprometnije raskršće u Japanu, a valjda i u svijetu. Raskršće gdje možete bez problema satima stajati sa strane i promatrati kako su to japanci uredili. Ili još bolje, Starbucks u Shibuyi je najposjećenije mjesto, al ne zbog kave, već zbog pogleda s visine na spomenuto raskršće. U čemu je zapravo cijela galama o raskršću. Pa, raskršće je prvo ogromno, toliko zebri na jednom mjestu sigurno još niste vidjeli. I kad se upali zeleno svjetlo za pješake svi krenu, svatko na svoju stranu, nitko se ne sudara, osim tu i tamo neki turisti. Stotine ljudi je u pitanju, a kada je roush hour kažu i preko 2 tisuće, i onda crveno na semafora i pješake na raskršću zamjene automobili. Ludog li raskršća.

Odmah do raskršća nalazi se i stanica Shibuya gdje se pak nalazi spomenik najvjernijem prijatelju – Hachiku – tko ne zna priču o njemu – shame on you – brzo pogledati film.

Morali smo se malo odmaknuti od gužve. I to je super u Tokiu. Sad si među neboderima, semforskim svjetlima, gužvi i onda odjednom mir, tišina i zelenilo. Prošetali smo kroz Yoyogi park sve do Meiji svetišta. Mir i odmor za tijelo i dušu.

Odmor možete potražiti i u parku Ueno, kako govore statistike, najposjećenijem parku u Japanu. Park je dom svih većih muzeja, ZOO-a, ali najpoznatiji je zapravo po cvatnji japanskih trešnji. To je mjesto gdje nastaju sve one prekrasne fotografije.

Nakon dugog dana i ogladniš. I ne, nije sve tako skupo kao što se priča, a pogotovo ne nakon Australije. Samo se morate malo udaljiti od centra i možete naći, usudit ću se reći jeftinu i finu hranu. Razne napitke prodaju putem automata diljem grada, tako da nemate brige sa dehidracijom. Restorani pak su im skroz simpatični. U izlogu ili pak na ulazu u restoran vidjet ćete hranu koju nude. Međutim ne u obliku teksta u meniju već onako kako će to izgledati na tanjuru, u kojoj količini s kojom cijenom. Znači, ono što imaju u ponudi prikazuju vam kroz plastične uzorke, točno onako kako će to izgledati na tanjuru ispred vas. Pa odmah možete odlučiti da li će se na tanjuru naći nešto što vam se ne sviđa ili pak vam porcija neće biti dovoljna i odlučite da li ćete ući u taj restoran ili ne. U svakom restoranu se morate izuti, naravno. Mi smo probali sushi, naravno, koji nam i nije bio nešto posebno, i dalje nam je sarma draža, ali zato ima drugih odličnih izbora, svakome po ukusu.

Na redu je Imperial palace – palača japanskog cara. Ture kroz palaču su besplatne, ali je potrebna online rezervacija. Tura nas je jako razočarala, jedna od lošijih. Prvo, tura s vodičem, ni u kojem slučaju se ne smiješ odvojiti od grupe. Kad kažem odvojiti to znači da ne smiješ preći crtu na cesti kojom je označeno kuda se smijemo kretati, odmah dojuri policajac i pomiče te natrag u red. Drugo, tura je na japanskom, iako ima hrpa turista koji ne znaju japanski. Dobili smo mi neki audio guide koji priča o povijesti svih tih građevina, par rečenica i ništa više. Treće, niti u jednu zgradu nismo smjeli ući. I zgrade su obične, premoderne i prejednostavne za careve odaje, nemaju onaj wow efekt. I još dodatak svemu, padala je kiša. A možda smo samo ustali na lijevu nogu. Ali je zato Istočni vrt, u sklopu Imperial Palace odmor za oči i dušu.

Slijedeća postaja nam je Asakusa, dio grada poznat po Senso-ji, najstarijem budističkom hramu. Međutim, da bi stigli do hrama prvo morate proći kroz 250m dugu ulicu Nakamise dori, sa devedeset dućana/štandova. Odmah do hrama nalazi se i Hanayashiki, najstariji park zabave u Japanu. Asakusa je i najstariji dio grada s gejšama, navodno ih je još samo četrdesetak aktivnih. I onda vas shopping i zabava ponesu i zaboravite zašto ste uopće došli ovamo. Ali budite uporni, hram se isplati vidjeti.

Čuda japanska

U Japanu smo. A u Japanu imaju naprednu tehnologiju pa i robote, jel tako. Zaputili smo se u muzej inovacija da bi vidjeli sve one transformere, terminatore, power rangerse, ali… Razočarali smo se malo. Opet! A možda nas još uvijek drži ona lijeva noga od jutros. Zgrada je ogromna, a polu prazna. Vidjeli smo nekoliko androida, zakasnili na demonstraciju robota Asimo i tak. Nikakve terminator/transformer fore, mora da ih negdje kriju. Ili pak su možda očekivanja bila prevelika.

U ovom kvartu se nalazi i Kip slobode, pa više ne znaš dal si u New Yorku ili na drugom kraju svijeta. Jesmo li spomenuli koliko su ti japanci ludi.

Kad smo kod tehnologije onda ne smijete zaboraviti posjetiti Akihabaru. Akihabara ili kako ga još zovu Electric Town je dio Tokia gdje možete pronaći i kupiti sva čuda japanske tehnologije, čak i wc školjke o kojima ćemo nešto kasnije. Video igre, računala, sve ostale geeky stvari možete pronaći ovdje, ali tu su i anime i mange za one koji vole takve stvari. U ovom djelu grada kavu možete popiti u jednom od tzv. maid cafes. Za sve one koji ne znaju, maid cafes su kafići gdje vas poslužuju cure obučene kao francuske sobarice. I ne možete ih promašiti jer pune su ulice sobarica u različitim uniformama koje love turiste kako bi ih odvele u svoj kafić.

Na sam spomen zabave u Tokiu javlja se još jedan dio grada koji moramo spomenuti – Kabukicho kojeg pak zovu Sleeples Town, a zovu ga i red-light district – sve vam je jasno. Ovdje možete pronaći svašta od dućana, restorana preko noćnih klubova do, kako ih zovu, ljubavnih hotela.

I taman kad misliš da si sve vidio, onda vidiš još više. Za više ludosti posjetite ulicu Takeshita, na prvi pogled prepuna je raznih dućana, ali ono što će vam skrenuti pogled i po čemu je najviše poznata su mladi japanci i njihova luda moda. I ne, ne možete si to zamisliti, modne kombinacije koje vam nikad ne bi pale na pamet. Stvarno su ludi. Sjesti uz ulicu i promatrati kakvu kombinaciju još mogu smisliti. I svaki put se iznenaditi da mogu luđe od vaše mašte. Ak pak vam se nešto svidi, sve te lude odjevne predmete možete kupiti u dućanima u spomenutoj ulici.

A koliko tek vole mobitele!? Mislim, znali smo to. Odnosno mislili smo da znamo koliko, al to opet prelazi neka naša očekivanja. Od 7 do 77, muško, žensko, poslovnjak ili prodavač magle, svi do jednog stalno bulje u mobitelu. Najzanimljivije ih je gledati kako hodaju i tipkaju, svi do jednog – nitko se ne sudara. I onda u vlakovima, svi bulje u te minijaturne ekrane. I onda smo zavirili u nekoliko njih. Svi do jednog, ali svi, se igraju!! Igre od Candy crush do pucačina. Na putu do škole, posla ili svetišta, treba proći na slijedeći level. E, a kad nisu na poslu, školi, svetišu, i kad ne bulje u mobitele, onda bulje u velike ekrane i idu u japanski vegas. Znači imaju posebne zgrade gdje drže automate s igricama i igraju do besvijesti. Ludih li ljudi.

Japanci vole i vatromete pa imaju nekoliko festivala gdje žele zapaliti nebo. Sumida river fireworks festival je jedan od takvih i mi smo bili tamo taman kad se održavao. Festival se održava svake godine, zadnju subotu u srpnju. Sličnih festivala ima nekoliko kroz godinu i diljem zemlje, a održavaju se u spomen i održavanje tradicije iz Edo perioda. Međutim, danas su zapravo natjecanja pirotehničara tko će napraviti veći i zanimljiviji vatromet. Japanci se od ranog popodneva okupljaju oko rijeke Sumida kako bi uživali u spektakularnom vatrometu. Mnogi od njih oblače kimono i drvene japanke. I stvarno je spektakularno.

A spektakularni su uvijek i pogledi na grad s visina. I dok ćete se pripremati posjetiti Tokio i krenuti u istraživanje, iskakat će vam dvije građevine – Tokyo Tower (333m) i Skytree (634m – najviša zgradu u gradu), međutim oba dvije se plaćaju. Mi smo se zato odlučili za Tokyo Metropolitan Government Building (202m), nešto niži vidikovac, ali besplatan. Kad je lijepo vrijeme imate i prekrasan pogled na Mt. Fuji. U blizini se nalazi i dio grada nazvan Golden Gai poznat po najmanjim kafićima na svijetu u kojima se nalazi samo šank i nekoliko stolica.

Dio grada nazvan Ginza najpoznatiji je po svojoj ribljoj tržnici – Tsukiji market. Kažu da je to najveća riblja tržnica u Japanu. Naravno ovdje ima i hrpa restorana gdje možete probati morske delicije. U ovom dijelu grada nemojte zaboraviti posjetiti hram Tsukiji Hongan-ji koji je totalno drugačiji svojim izgledom od ostalih hramova koje možete vidjeti u Japanu.

KAWAGOE

Kad si u Japanu moraš se provozati i njihovim vlakovima. Kako smo malo ograničeni vremenom nismo mogli otići negdje daleko, iako to u Japanu bude sve za sat, dva, tri, ali jako skupo. Odlučili smo otići u 40ak kilometara udaljen Kawagoe. Kawagoe je mjesto koje je još dan danas zadržalo nekoliko kuća iz Edo perioda pa ga znaju zvati i Mali Edo. Mjesto je super za jednodnevni izlet iz Tokia. Sve zanimljivosti možete obići pješke. Tako smo vidjeli nekoliko hramova, usput pogledali bejzbol utakmicu, te prošetali glavnom ulicom gdje se zapravo vidi taj povijesni dio. Naime, u toj ulice još uvijek su sačuvane kuće iz Edo perioda, kao da ste se prebacili u povijest.

Najsimpatičniji trenutak u Kawagou nam je bio kad smo se izgubili. Odnosno tražili smo neki hram i više nismo bili sigurni u koji smjer moramo ići pa smo tražili pomoć od stričeka japanca. Striček japanac je išao u drugom smjeru nego smo mi trebali ići, a kako je pričao samo japanski nije znao kako da nam objasni pa je odlučio pokazati nam i krenuo s nama u šetnju. Cijelo vrijeme je pričao nešto na japanskom, mi smo pričali na hrvatskom, niko nikog nije razumio pa smo se samo smješkali, jer osmijeh je najbolji način komunikacije. A to što je bio spreman promjeniti svoj pravac i potrošiti svoje dragocjeno vrijeme kako bi pomogao dvoje stranaca koje uopće nije razumio, govori koliko su japanci zapravo ljubazni.

Što još vidjeti u Japanu. Ma u Japanu ima toliko još toga pa ako se spremate tamo odvojite dovoljno dana jer u Tokiu vam sigurno neće biti dosadno.

A kakvi su dojmovi? Ludi!! Zadivljeni smo wc školjkama koje se brinu da nuždu obavite na što ugodniji način. Zadivljeni smo modom, gdje s jedne strane svi nose crne hlače i bijele košulje, a s druge strane izgledaju kao da svi idu na neki rave party.

Ali najviše nas zadivljuju ludi kvartovi i još luđi ljudi. A opet, sve tako uređeno! Tko je onda tu lud, a tko normalan?

Goodbye crazy Japan! Time to move on.

HOME SWEET HOME

Prije samog povratka doma zaustavili smo se u Abu Dhabiju. Volimo dugačke layovere kada stignemo barem malo prozujati kroz grad. Međutim u Abu Dhabiju je toliko vruće da nam i nije za lutanje gradom. Držimo se klimatiziranih prostora.

Al ono što se u Abu Dhabiju ne smije propustiti je Sheikh Zayed džamija. Vidjeli smo mnogo džamija diljem svijeta i za sada nam je ova zauzela prvo mjesto najljepših. Džamija je najveća u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i osma po veličini u svijetu, a nosi ime prvog predsjednika UAE-a koji je u njoj i pokopan. Nama prekrasna, izvana i iznutra. Posebnu čar pak ima u sumrak, taman kad sunce počne zalaziti i kada je reflektori osvjetle. Ukoliko imate layover u Abu Dhabiju isplati se otići barem do džamije.

I konačno – slijećemo u Europu – home sweet home! Doma, ali još uvijek ne doma!

Sletjeli smo u Beč gdje lovimo bus za Maribor. U Mariboru pak u zadnji tren stižemo na željeznički kolodvor, taman kad kreće vlak za Ormož. To nam je dovoljno blizu našem Međimurju malom gdje nas onda netko može pokupiti. U popodnevnim satima stižemo doma nakon točno 40 dana!

THE END!

Sve nastavke sa ovog putovanja oko svijeta možete pročitati ovdje:

PUT OKO SVIJETA ZA 40 DANA (1.dio) – New York City

PUT OKO SVIJETA ZA 40 DANA (2. dio) – Uber Chicago

Put oko svijeta za 40 dana (3. dio) – Route 66 (Illinois)

Put oko svijeta za 40 dana (4.dio) – Route 66 (Missouri, Kansas, Oklahoma)

Put oko svijeta za 40 dana (5.dio) – Route 66 (Teksas, Novi Meksiko)

Put oko svijeta za 40 dana (6.dio) – Route 66 (Arizona, Nevada)

Put oko svijeta za 40 dana (7.dio) – Route 66 (Kalifornija)

Put oko svijeta za 40 dana (8.dio) – Havaji: raj na zemlji (I.)

Put oko svijeta za 40 dana (9.dio) – Havaji: raj na zemlji (II.)

Put oko svijeta za 40 dana (10.dio) – Australija, na kraju svijeta (Sydney, Cairns)