Suzhou je ”gradić” sa 4 milijuna stanovnika. Poznat je po vrtovima i pagodama, ali i kanalima koji vrludaju gradom, preko kojih su mnogobrojni, prekrasni kameni mostovi, zbog čega grad često nazivaju ”Venecija istoka” ili ”Kineska Venecija”.

Jednom kad stignete u Suzhou pripremite se na dosadne nuditelje gradskih tura, koji doslovno čekaju svaki vlak i svakog tko im sliči na turista hvataju i guraju im prospekte pred nos. Prvo će vas pridobiti sa nekom niskom cijenom za koju ćete vidjeti i ovo i ono i ono i ovo, a onda kad pokažete interes onda je odjednom cijena i 100RMB, što se definitivno ne isplati jer na kraju ispada da je to cijena samo za prijevoz, ulaznice ćete naravno naknadno doplatiti. Jednom kad se ”zakače” za vas, kao prave pijavice, na slamku vam izvlače strpljenje, počnu vas živcirati. Spremni su hodati za vama tako dugo dok ne pokažete barem malo interesa a čim pokažete interes onda ste se još dublje zakopali, jer ste si time osigurali još barem 10min dosađivanja. Najbolje rješenje je da samo hodate i ne gledate ih, nemojte niti slučajno zaustavit se kako bi pogledali kartu ili bilo što drugo jer time samo pokazujete svoju nesigurnost, da ne znate kamo ići a to je njima dovoljno, tada postajete gazele, a lavovi će vas rastrgati.

Nakon borbe, konačno smo se izvukli i stigli do autobusnog kolodvora. Kako sam prije spomenula, trebali smo krenuti prem gradiću Tongli, međutim. Znali smo da vozi autobus i da vožnja traje 15min, usprkos dobrim pripremama nismo uspjeli pronaći pravi bus. Sve piše na kineskom, iako smo imali napisan Tongli i kineskim znakovima, nigdje nismo uspjeli naći prave znakove. Engleski ne zna nitko, niti jednu jedinu riječ, čak niti na informacijama. I kad smo uspjeli uspostavit komunikaciju rukama i nogama, pokazivajući slike i kineski natpis za grad, oni su nama pričali na kineskom, mahali rukama i jednostavno se nismo uspjeli sporazumjeti. Jedni su nas slali na jednu stranu, drugi na drugu i samo smo se vrtjeli u krug. U ovoj borbi smo izgubili i od umora odustali, krećemo u centar Suzhoua. Iz borbe u borbu, i evo nas u novim problemima, a gdje je centar, ne znam što se događa, al danas nam stvarno ne ide.

Znali smo da je centar nedaleko od stanice, s druge strane rijeke, treba preći ulicu, pa rijeku, malo hodanja i trebali bi biti tamo. Kada sam spomenula da je ovo ”gradić”, navodnici su bili sa razlogom, ovo je gradić s obzirom na ostale gradove u Kini, ali kada uspoređujemo sa hrvatskim gradovima, onda je ovo velikiiii grad. Sreli smo tada tri cure, europljanke koje su također vrludale po stanici tražeći put do centra, također nisu dobile nikakvu pomoć od lokalaca, ali nažalost niti od nas. I tako mi krenuli pješke, ali na krivu stranu, zahvaljujući GPS-u i karti na kineskom koji su nas vodili svugdje samo ne na pravo mjesto, na kraju smo uzeli taksi.

Centar grada je nekih 3km od željezničke i autobusne stanice, možete krenuti pješke, samo pazite na smjer, možete uzeti rikšu ili taksi, koji su puno jeftiniji nego u Šangaju.

I konačno stigli u grad. Prvi dojam na grad, simpatično. Kanal do kanala, prekrasni kameni mostovi preko njih, svaki od njih sakriva neku priču, legendu, a između kanala stare tradicionalne ulice. Ljudi sjede ispred svojih kuća, ili se kupaju u kanalima, frizeri rade na otvorenom, dućani također a i kuha se ručak ispred kuće. Jedna od takvih ulica je i Pingjiang, najpoznatija ulica u Suzhou, stara preko tisuću godina.

Grad je prepun povijesnih građevina i znamenitosti al su razbacane po gradu. Mi smo posjetili  Temple of Mystery koji se nalazi u samome centru. A od mnoštva vrtova odabrali smo Couple’s Retreat Garden (ulaz 20RMB). U vrtu smo si uplatili vožnju kanalima (10RMB), što je bio najbolji dio dana i najljepši pogled na grad. Djedica nas je lagano vozio kanalom i pjevao neku kinesku pjesmu, pravi kineski doživljaj.

Prošetali smo još malo ulicama Suzhoua i zaključili da bi ga kvalitetno obišli potrebno nam je nekoliko dana, a ne samo jedan dan ili još gora opcija, tri takva gradića vidjeti u jednom danu, kakav nam je bio prvotni plan.

Kad smo stigli natrag u Šangaj odlučili smo se malo opustiti na glavnom trgu People’s Square, ali zapeli smo u istoimenoj metro stanici, ne slučajno već namjerno. Stanica je ogromna, vrlo se lako izgubiti u njoj, ali isto tako i vrlo zabavna. Jedan dio stanice uređen je kao ”old Shanghai” i to iz 1930. godine, imate osjećaj kao da ste vremeplovom otputovali u tridesete godine šangajskih ulica. Stanica je prepuna dućana koji prodaju sve i svašta, pravi shopping centar, ako imate slobodno vrijeme i želje za cjenkanjem, pravo mjesto za vas. Mi smo se odlučili za jedan zabavniji dio stanice, zabavni park prepun raznih automata, igara itd, gdje jednostavno zaboraviš na vrijeme i prepustiš se igri.

12. DAN (3.8. – srijeda) – PLJUSAK PO PLJUSAK, ŠANGAJ

Zadnji nam je dan u Kini, stoga sam se odlučila probuditi ranije i otići u Zhongshan park i vidjeti što se tamo događa u ranim jutarnjim satima. Sedam je sati u jutro a park je prepun ljudi, razlog tome je tai chi. Tai chi je kineska borilačka vještina kojom se pokreće unutrašnja energija chi. Taoistički mudraci zovu ga i ”Eliksir mudrosti”. U svijetu je zbog toga vrlo popularan kao oblik rekreacije i vježbe za postizanje dugovječnosti. I tako se svako jutro u parku okupe grupe ljudi koje vježbaju tai chi, uz lagane zvukove glazbe. Osim tai chi, u parkovima ljudi u jutro i plešu, vježbaju, puštaju zmajeve i jednostavno uživaju prije nego krenu na posao. Ovakve slike se u jutro mogu vidjeti u svim parkovima ali i ostalim većim prostorima grada.

Posljednji dan u Kini a voljeli bi vidjeti još svašta, krećemo prema Jade Buddha Temple. Još jedan budistički hram i samostan izgrađen 1882. godine (ulaz 20RMB). Hram je, kao i svi ostali, prepun statua Bude u svim mogućim oblicima, veličinama i pozama, nama je najzanimljiviji bio Happy Buddha, Buda za sreću. Happy Buddha ili Laughing Buddha, kako ga još nazivaju specifičan je jer se smije, debeljuškast je i pokazuje svoj goli debeli trbuh. Legenda kaže, da ga za sreću morate podragati po trbuhu ili glavi. Ljudi ga često stavljaju u hramove, restorane, kuće, te ga često koriste kao amajliju, jer simbolizira sreću, veselje i blagostanje. Najpoznatija statua hrama je ipak Jade Reclining Buddha, bijela statua Bude u poluležećem položaju.

Dan je bio prekrasan, odlučili smo još malo prošetati centrom. Metroom smo se prebacili do People’s Squarea, izađemo iz podzemne kad ono, pljusak. Grad je toliko ogroman da kad uđeš u podzemnu u jednom djelu gradu gdje je sunčano bez ijednog oblačka, kad stigneš na drugi dio grada tamo te dočeka kiša. Nismo bili spremni na kišu, opet, pa smo sjeli na stepenice podzemne stanice i čekali da prestane. Društvo su nam pravili stariji bračni par iz SAD-a. Divili smo im se. Dali bi im 65-70 godina, muž i žena, pješačili su Šangajem uz pomoć karte grada, energiju su si nadopunjavali RedBull-om, nadamo se da ćemo tako i mi jednog dana.

Kad je kiša prestala nastavili smo našu šetnju Nanjing ulicom, gdje je nas je zaustavila skupina mladih korejaca. Kako su nam ispričali, dolaze iz Koreje kako bi promovirali Expo, koji će se ove godine održati u Yeosu, te kako bi vježbali engleski. Malo smo popričali sa njima, počastili su nas keksima i razglednicama iz Koreje. Nastavljamo šetnju i usput posjećujemo šangajsko središte sveznajućeg Googlea, i na kraju završavamo na Bundu, kad odjednom mrak u gradu i opet pljusak. Već smo ranije bili spomenuli da su šangajski pljuskovi baš pravi, pada kao da mu je zadnje. Našli smo se nasred šetnice i potražili prvi krov kako bi se sakrili, međutim to su napravili i svi ostali ljudi koji su se našli tamo, tako da je krovova za sakrivanje bilo sve manje i manje. I tako čekali smo da kiša prestane, kad odjednom, ne znam odakle, oko nas se pojavila hrpa ljudi sa torbama prepunim kišobrana. Pokušavali su prodati kišobrane svima, čak i onima koji su ih imali, i naravno cijene su bile puno puno više nego inače. Iz principa, e baš nećemo kišobran, znamo da će to brzo prestati, to je samo pljusak. I pada i pada, kao u inat, neće prestat. Metro stanica je udaljena samo par metara i tako smo se odlučili, potrčat ćemo što brže možemo i stići do stanice. Tri, četiri, kreni, trči, trči i dotrči na semafor, kad ono crveno, a auti jure, a pljušti i tako smo pokisli.

Put nastavljamo prema kvartu Laoximen. Cilj nam je posjetiti tržnicu kukaca i antikvitetnu tržnicu. Navodno ih je teško za pronaći. I stvarno je. Lutali ovamo, lutali onamo, pitali ljude, neki nisi shvatili što zapravo tražimo, drugi nam nisu znali objasniti gdje se nalaze. Naišli na klinca od recimo deset godina, koji nam je, na tečnom engleskom, pokazao pravi smjer, ali još ih nismo našli. Pitali još par ljudi i evo ih. Tržnica kukaca, nedaleko od Laoximen metro stanice na kućnom broju 417, ulaz odmah sa glavne ulice, a preko puta ulice, iza kuća sakrila se antikvitetna tržnica.

Na antikvitetnoj tržnici možete pronaći stvarno svašta, ali da snizite cijenu, morat ćete se namučiti u cjenkanju. Nama je zanimljivija bila tržnica kukaca. Na tržnici imaju ptice, ribice, kornjače, zečeve, mačke, vjeverice, skakavce, zrikavce koje prodaju kao kućne ljubimce i raznorazni pribor/hranu za kućne ljubimce. Možda nama najčudniji kućni ljubimci su sigurno zrikavci i skakavci, cijene im se kreću od 2-6RMB a možete im kupiti i lijepu kućicu. Cijelom tržnicom širi se njihov zvuk.

Dan završavamo u Xintiandiu, kvartu koji nema nikakve veze sa Kinom. Xintiandi je kvart prepun kafića, restorana, dućana, uglavnom vrlo visokih cijena. Kvart je to, prepun zgrada izgrađenih u europsko/američkom stilu koje svojim izgledom pozivaju turiste da ostave velike količine novaca baš tu.

Vraćamo se u hotel jer potrebno se spakirati i krenuti prema aerodromu, danas se vraćamo u Europu, danas se vraćamo doma.

Kako nam avion polijeće u pola 3 nakon ponoći, a metro ne vozi nakon 23 sata, uzeli smo taksi. Vozili smo se skoro sat vremena, a puno platili. Sjetite se samo Maglev vlaka, koji vas za 50RMB do aerodroma doveze za 8minuta, samo što ne vozi tako kasno. Nakon što smo uspješno stigli na aerodrom, slijedi tortura kineskih carinika. Preokrenuli su nam sve torbe, izbacili sve upaljače, koje smo kupili kao suvenir, i pustili nas doma. Vožnja od 10 sati do Moskve, još dva sata do Budimpešte, pa joše tri sata autom do Hrvatske i vratili se konačno doma, sa drugog kraja svijeta.

Kratki rezime činjenica i zaključaka o Kini:

• Wc – ili su čučavci ili su extra fensi šmensi. Često je sve otvoreno, kinezi ne poznaju sram, ali izrazito čisti.
• Vrućine – da, stvarno je jako vruće u ljetnim mjesecima, sparno, teško za disati. Klime rade svugdje na maksimum, pa ulazite u ledeni dućan, stanicu a onda izlazite van na +40 i više. Kinezi vole koristit kišobrane kako bi se zaštitili od sunca, a sobom često nose male ručnike kako bi obrisali znoj. Može vas tu i tamo iznenaditi pljusak, koji uvijek bude vrlo kratak, al zato popračen opakom grmljavinom.
• Kontrola – u ovako mnogoljudnoj zemlji kontrola je stvarno potrebna. Nemojte se iznenaditi kada vidite osiguranje u metro stanicama, željezničkim i autobusnim stanicama, muzejima, pa čak i trgovima. Osiguranja su prilično jaka, zabranjeno je bilo kakvo oružje, eksplozivne tvari, pregledi su rendgenski.
• Red, red i samo red – nadovezujući se na kontrolu, svugdje vlada red. Svi vlakovi, autobusi, trajekti, sve polazi točno na sekundu i nema nikakvih naguravanja, tko će prije unutra ili van. Svi lijepo stoje u redu kako su došli i čekaju. Zna se sa koje strane se ulazi a sa koje izlazi, zna se da oni koji izlaze imaju prednost, i samo se pokoji turist nađe koji to prekrši.
• Čistoća – moram priznat da smo se prilično iznenadili, u gradu sa ovoliko ljudi teško ćete pronaći papirić na podu, ako ga i vidite, dovoljno je da se samo okrenete i već ćete vidjet smetlara kako ga je uočio i pokupio.
• Shopping – Kina je jedan veliki eBay, možete kupiti svašta, al stvarno svašta, iznenadit ćete se što sve prodaju, cjenkanje je naravno poželjno. A cijene? Cijene ovis o vašoj sposobnosti cjenkanja te o kvartu u kojim se nalazite.
• Dućani:
  • Malih dućana ima na svakom koraku, pitanje je što ćete u njima naći. Mi smo tražili obični kruh ili neko pecivo, al to je kao da tražite aliena, sve što smo uspjeli pronaći je pecivo slatkastog okusa i uvijek punjeno svime i svačime. Eventualno u većim supermarketima naletite na francuski baget.
  • Što se tiče cijena, to je mix. Vodu možete kupiti od 1,90RMB pa nadalje u dućanu, na ulici će vam je prodati za 2-3RMB ili čak 4-5RMB. Sok od jedne ili dvije litre kreće se od 20RMB pa čak i 40RMB, pa je jeftinije kupit Coca-Colu, Fantu, Sprite ili 7-UP koje možete dobiti jednu litru za 6RMB a dvije za 7,5RMB, što je čak jeftinije nego kod nas. Ali zato običnu malu Milku ne možete naći ispod 25RMB, kutija čaja 35RMB, kravlje mlijeko 15RMB a opet 10 komada jaja možete kupiti za 7RMB, čips Lays možete kupiti već za 4RMB ili pak Pringles za 10RMB.
  • Alkohol je također skup, Martini 150RMB, vina od 40-50RMB pa naviše, pive oko 5RMB. (podsjetimo se, 1RMB=0,6KN)
  • Prije puta čuli smo raznorazne priče kako nemaju ovo, pa nemaju ono, naravno da nećete pronaći Vegetu, Cedevitu ili Podravkine proizvode, al sve se nađe, ono što nema u mali dućanima u supermarketima sigurno ima, od salama, do kravljeg mlijeka (o kojem svi vole pričat kako ga nema u Kini).
• Par riječi o kinezima
  •  osim što su mali, imaju kose oči i ima ih ko kineza, primjetili smo i joše neke sitnice
  • djeca su uglavnom debela, ali je zanimljivo da je teško za pronaći odraslog debelog kineza, pa me baš zanima gdje im je nestala ta debljina iz djetinstva jer u visinu im sigurno nije otišla
  • velika većina nosi naočale, kako i ne bi kad stalno bulje u mobitele, hodaju i igraju igre ili gledaju filmove. Stvarno obožavaju igrice na mobitelima, kada se voze vlakom, hodaju ulicom, stalno igraju, i neće se zaletjet u nikog, vide kud hodaju i kako napreduju u igri.
  • teško da ćete pronaći ćelavog kineza kao i prsatu kineskinju ili kineskinju obrijanih pazuha
  • stil odijevanja im je baš čudan, često i smiješan, svašta stavljaju na sebe, a cure baš vole ultra kratke suknjice, a možete ih vidjeti i kako šetaju ulicama u pidžami, ali stvarno
  • engleski naravno ne znaju, čak ni mladi, možda ćete imati sreće pa naletite na nekog tko razumije riječ ili dvije al to je to
  • osim što ne razumiju ništa osim kineskog isto tako ne raspoznaju latinična slova
  • inače su jako ljubazni i sve bi dali da ti pomognu iako često ne znaju što točno od njih tražite
  • i nemojte se čuditi ako će buljiti u vas, da, osjećati će te se kao pande u ZOO ali, isto kako je nama neobično štu su oni tako maleni i imaju kose oči, tako ste i vi njima čudni jer ste narasli tako visoko i oči su vam okrugle.

I što na kraju reći o Kini? Neke stvari smo očekivali, neke su nas iznenadile, sve u svemu Kina nam se jako dopala. Lagani strah koji nam se javio prije samog putovanja, kako ćemo ovo, kako ćemo ono, sada izgleda smiješno, uz jako dobru pripremu prije puta, Kina i nije tako strašna, baš naprotiv, jako je zabavna i zanimljiva.

Kina nije samo Peking i Šangaj, razlika se javlja već između tih gradova, da ne spominjemo mala mjestašca diljem ogromne Kine, gdje uglavnom vlada teško siromaštvo. No, to ćemo morati provjeriti nekom drugom prilikom.

Više fotografija možete pogledati u galeriji China in my eyes – Suzhou and Shanghai (part II).

TROŠKOVI

• avionska povratna karta Budimpešta – Moskva – Peking, Šangaj – Moskva – Budimpešta + smještaj u hotelu Beijing Zhongan Inn Andingmen***,  + Rayfont Shanghai Hotel & Apartment***,  = cca 4900kn po osobi
• turistička viza za Kinu (regularna procedura) = 180kn po osobi
• avionska karta u jednom smjeru Peking – Šangaj, China Eastern = 480kn po osobi
• razne ulaznice i ostali troškovi opisani u putopisu