欢迎中国人民共和国

Krenuli smo na put prema dalekom istoku. Idemo provjeriti da li su kinezi stvarno tako mali, da li stvarno imaju kose oči, da li jedu žohare i pauke, te provjeriti najveću misteriju svijetu – da li je Kineski zid stvarno tamo i koliko je zapravo veliki! Pa krenimo!

1. DAN (23.7. – subota) – NEPROSPAVANA NOĆ U MOSKVI

Nalazimo se u Budimpešti, odakle kreće naša kineska pustolovina, preko Moskve. Ruski Aeroflot nas je mirno prebacio do Moskve za nešto više od dva sata. Rusi ko rusi, iako u tranzitu, morali smo proći security check a već je bilo 1 sat iza ponoći i bili smo umorni. Lutali smo aerodromom tražeći mjesto da se utaborimo a da imamo gdje puniti naše raznorazne električne igračke, slijedeći let tek za trinaest sati. Međutim, takva misija je skoro pa nemoguća, puno slobodnih mjesta al struje nigdje.

 Na kraju smo se smjestili u neki kut ispod telefonske govornice, krenuli gledat film al san nas je brzo savladao, ali ne zadugo. Ljudi su ponekad strašna bića, kako su prolazili tako su nas fotkali, ok, al daj barem ugasi blic kad već nisi vidio ljude koji spavaju u vrećama za spavanje. I kao da to nije bilo dovoljno, teta ruskinja je staaaalno nešto pričala na zvučnik.
Sve u svemu, ruski aerodrom Sheremetyevo i nije taaaako jaaaako loš, al definitivno im nije pametno gasit klimu kroz noć, skuhali smo se. Inače, Sheremetyevo se nalazi na listi najgorih aerodroma na svijetu i to u samom vrhu, definitivno su potvrdili svoje mjesto na vrhu te ljestvice.

2. DAN (24.7. – nedjelja) – RUSKI AVIONI I KINESKI CRNI TAKSIJI

Trinaest sati čekanja i eto već je vrijeme za ukrcavanje, sada slijedi sedam i pol sati leta. Vozimo se Boingom 767-300, prvi puta na ovolikom avionu, u vlasništvu je rusa pa tako i izgleda. Kod polijetanja imaš osjećaj da će se sve raspasti, plastika se trese, za LCD televizore još uvijek nisu saznali, stjuardese kao da su iz prošlog stoljeća i totalno neljubazne, al ono najbitnije, moram pohvaliti ruske pilote, jako su nas lijepo vozili.

I tako nakon sedam sati, nekoliko laganih turbolencija, stigli smo, kako bi moji doma rekli, na drugi kraj svijeta. Nakon ruske, slijedi kineska tortura, proći carinsku provjeru kineza je nešto posebno, neće te pustit samo tako u svoju državu, detaljno provjeravaju da li si to stvarno ti na fotki u putovnici i zašto tamo imaš kraću kosu nego sada. Prvo misliš da se šale, kada te pitaju zašto na slici imas kraću kosu nego sada, al oni smrtno ozbiljni, tek kada računalo usporedi tvoje crte lica sa onima na fotografiji, tek tada možeš ući u Kinu.

E sada tek počinje prava avantura. Za početak odmah dva zadatka: prvo naći pravi taxi, drugo objasnit taksistu koji ne priča engleski gdje je naš hotel.

U Kini su poznati tzv. black taxi, koji nisu službeni taksisti i zaračunat će ti duplo ako ne i više za određenu relaciju.  I naravno, odmah na izlazu iz aerodroma mi odmah naletjeli na crnog taksista. Sva sreća što sam doma izguglala da vožnja od aerodroma do centra grada ne bi smjela prelazit 100RMB (cca 1RMB=0,6KN) i kad nam je crni taksista rekao cifru od 500RMB lijepo smo mu mahnuli i našli pravi taxi.

Na aerodromu postoji šalter sa informacijama za turiste, gdje nam je ljubazna teta napisala naziv i adresu hotela na kineskom jeziku, koji smo onda predali taksistu. Poželjno je imati i broj telefona hotela pa da ih taksista kontaktira, jer u višemilijunskom gradu čak i taksisti ne mogu znati sve ulice i sve hotele.

Vozili smo se oko 20min, platili 90RMB i sretno stigli u hotel, bila su dva sata u jutro pa smo odmah krenuli na spavanje.

3. DAN (25.7. – ponedjeljak) – LJUDI SA OKRUGLIM OČIMA KAO PANDE U ZOO-u

Jutro u Pekingu. Pljusak! Baš krasno! Nedamo se smesti i po kiši krećemo prema poznatom Tiananmen trgu, trgu nebeskog mira. Osim što je drugi u svijetu po veličini gradskih trgova, Tiananmen trg poznat je i po prosvjedu iz 1989. godine kad je živote izgubilo stotine prosvjednika. Zbog toga događaja trg je danas ograđen i da bi ušli na trg morate proći sigurnosnu kontrolu, što znači zabranjeno je unošenje bilo kakvog oružja, noževa, zapaljivih stvari, te se zatvara u večernjim satima. Trg je stvarno ogroman, s jedne strane se nalazi ulaz u Zabranjeni grad, s druge Chairman Mao Memorial Hall, s lijeve strane je Great Hall of the People, zgrada parlamenta, a s desne China National Museum, muzej kineske kulture i umjetnosti, u samom središtu trga nalazi se Monument to the People’s Heroes, spomenik narodnim herojima. Chairman Mao Memorial Hall je mauzolej, posljednje počivalište Mao ZeDonga, predsjednika komunističke partije Kine. Njegovo tijelo je balzamirano i umotanu u crvene zastave Republike Kine, ulaz je besplatan, a posjetit se može od utorka do nedjelje od 8 do 12 sati. Gužve su ogromne, ljudi sa malom djecom čekaju satima vani na suncu kako bi samo na par minuta vidjeli tijelo pokojnog predsjednika, naime, unutra nema zaustavljanja, zbog prevelikih gužvi samo se prolazi pokraj balzamiranog tijela.

U nastavku Tiananmen trga nalazi se poznati Zabranjeni grad. Zabranjeni grad je nekadašnja carska palača, jedan veliki kompleks koji se prostire na oko 150 000 četvornih metara a sastoji se od skoro 1000 prostorija u 800 zgrada. Ovdje su živjeli carevi i unutra je mogao ući samo onaj tko je dobio dozvolu od samog cara, zato ime zabranjeni. Kompleks se gradio 14 godina od kamena iz predgrađa Pekinga. Radnici su uz pomoć konjeva kamene blokove vukli do centra Pekinga po putu kojeg su prije zaleđivali radi lakšeg transporta. Zabranjeni grad 1925. godine postaje muzej a do tada je bio sjedište čak 24 vladara iz Ming i Qing dinastije. U grad možete ući kroz dva ulaza, sjeverna (Vrata velikog mira) ili južna vrata. Južna vrata ili Meridijanska vrata, dobila su ime po vjerovanju cara da linija meridijana prolazi kroz zabranjeni grad i da se njegova kraljevska rezidencija nalazi u centru svemira. Nakon Meridijanskih vrata slijede vrata Vrhovne harmonije, kao glavni ulaz u vanjsko predvorje. Vrata čuvaju dva brončana lava, muški koji se igra sa lotpom i simbolizira vrhovnu vlast cara, te ženski u čijem podnožju se nalazi mladučne i simbolizira potomstvo i blagostanje kraljevske obitelji. U samome centru kompleksa nalazi se Palača velikog mira odakle je car vladao te Palača božanske čistoće gdje je živjela carska obitelj, a sve okolo još puno raznih palača i dvorana, sve zgrade imaju krovove žute boje koja se smatra carskom bojom te stupove crvene boje koja pak simbolizira sreću . Svaka palača, dvorana bogato je ukrašena, izvana i iznutra, šarenim i izrezbarenim ornamentima.

Danas je Zabranjeni grad veliki muzej pod zaštitom UNESCO-a, ulaznica mu je 60RMB, ako želite sve detaljno proći trebat će vam sati i sati, jer stvarno je veliki kompleks.

Nedaleko od trga i Zabranjenog grada nalazi se centar umjetnosti popularno nazvan Ptičje jaje (The Bird’s Egg) zbog svog jajastog oblika. U centru se nalaze tri ogromne dvorane: operna, koncertna i kazališna.  Zgrada je izgrađena od titana i stakla a okružuje ga umjetno jezerce.  Zgrada je u obliku polovice jajata ali sa odrazom u jezeru čini oblik jaja u vodi.

Već prvi dan su me kinezi fascinirali, naime, uz ogroman trg i fascinantan kompleks kao što je Zabranjeni grad, oni više vole fotkat ljude s okruglim očima 🙂 (europljane, amerikance itd) da ne spominjem plavuše, one su im kao pande u ZOO. Ljudi se okreću za tobom, upiru prstom u tebe, fotkaju, ispočetka bude simpatičnu al kasnije i naporno. S druge strane klinci su im preslatki, hodaju gradom i pokazuju guzice, prvo nam nije bilo jasno, mislili smo, siromaštvo je u pitanju, al nije. Naime, djeca ne nose pelene, nego rasporene hlačice, i kad osjete potrebu jednostavno to obave.

Nastavljamo put prema must see mjestu u Pekingu. Ljetna palača (Summer Palace) je najveći i najbolje očuvani carski vrt u Kini, prepun jezerca, mostova, parkova i palača, na kineskom YiHeYuan,  što u prijevodu znači vrt za održavanje zdravlja i harmonije. Ljetna palača, kao što i samo ime govori, služila je kao ljetna rezidencija kineskim vladarima. U središtu se nalazi Kunming jezero koje su iskopali, a iskopanu zemlju iskoristili za gradnju Brda dugovječnosti na kojem se nalazi nekoliko hramova, dvorana i paviljona. U samom središtu Brda dugovječnosti nalazi se i prekrasna pagoda visoka 41m.

Ulaz u sam park, znači bez ulaza u palače je 30RMB, međutim ako dođete kasno popodne onda plačate samo 15RMB. Možete se prošetat prekrasnim šetnicama, vozit brodicama po jezeru ili jednostavno sjesti i uživati u pogledu.

Kako bi odmorili noge, a i iskusili kineski život, natrag se vraćamo rikšom, za nekoliko RMB-a doći ćete na željenu lokaciju brže nego autom ili nekim drugim prijevoznim sredstvom.

Predvečer smo se uputili prema djelu grada gdje su se održavale Olimpijske igre 2008. godine, jedno prekrasno futuristički sređeno mjesto, lijepo po danu a još ljepše po noći. Središtem dominira nacionalni stadion, Ptičje gnijezdo (Bird’s Nest) koji se koristio kao glavni stadion za Olimpijske igre. Odmah do njega nalazi se Water Cube, dvorana sa bazenima, gdje je Michael Phelps osvojio osam medalja. Noću stadioni svijetle u raznolikim bojama i baš izgleda prekrasno.

I tako smo preživjeli prvi dan na drugom kraju svijeta. Unatoč kiši, koja na kraju bude samo malo jači  pljusak, temperature su visoke, znojiš se konstantno, i  baš je teško za izdržat na suncu.

4. DAN (26.7.- utorak) – U KINI JEDU PSE…

Danas smo trebali ići na famozni Kineski zid, ali.. Peking je stvarno ogroman grad, koji ima ogromne stanice na kojima treba naći pravi bus. Nakon što smo uspjeli pronaći pravu stanicu, trebalo je naći gdje na stanici stoji naš bus. Kako kinezi ne znaju engleski, čak i na informacijama nam nisu znali objasnit kuda moramo točno ići, a kada smo došli na pravo mjesto ode nam bus, a samo dva voze dnevno u 7 i pola 9 u jutro. Trebali smo izaći iz zgrade, ići u prvu ulicu lijevo tako dugo dok ne vidimo autobuse, i to je bilo tako teško za objasnit, sad znamo pa prebacujemo na sutra.

Krenuli smo prema Hramu neba (Temple of Heaven), ovdje su prije mnogo godina carevi dolazili moliti se za dobru žetvu i pogodno vrijeme. Hram neba se sastoji od ogromnog parka i nekoliko palača, za 35RMB možete ući u park i u 3 palače. Najpoznatiji dio parka je palača Imperial Vault of Heaven, okrugla zgrada visoka 19m, široka 15m, napravljena od drva a drži je samo 8 stupova. U centru palače nalazi se olatar za štovanje Boga neba. Spomenuta palača, a i cijeli park poznat je i po Zidu jeke ili Zidu šaputanja (The Echo Wall), zid koji može prenositi zvukove, odnosno osobe na suprotnim krajevima mogu međusobno komunicirati. Spomenut ću još samo kružnu platformu u tri razine, izgrađenu od mramornog kamenja koja je služila za vjerske svrhe, posebno za obrede i molitve za kišu u vrijeme suše. Zanimljivost ove platforme je njezino središte, koje bi po vjerovanju kineza trebalo biti središte zemaljske kugle.

Danas je nenormalno vruće, temperature prelaze 40C, jedva dišemo, al nastavljamo dalje prema hutonzima.

Hutong je naziv za stare kineske uličice kroz koje možete prošetati i vidjeti kako se nekada živjelo u Kini ali i kako neki od njih žive i danas.  Uličice su uske, sa malim nastambama, često otvorenima, pa možete vidjeti što je taj dan za ručak u pojedinim obiteljima. Mali ”A je to obrti”, stari bicikli, isprepleteni kablovi za struju koji bi sigurno zbunili i najboljeg električara, ljudi sjede ispred svojih nastamba, sve je to slika hutonga. Ovdje možete pronaći mnoge vozače rikši, koji će vas uz cjenkanje provesti kroz hutonge i ispričati vam koju staru priču.

Od sredine 20. stoljeća broj hutonga se naglo smanjio zbog rušenja, danas pokušavaju zaštiti ta područja kako bi se očuvala stara kineska kultura.

Zanimljivo je vidjeti kineze kako bezbrižno sjede uz ulicu i nikuda ne žure te izgledaju kao da nemaju nikakvih briga. Na ulicama se igra Mahjong i svi se međusobno druže i uživaju.

Potpuna suprotnost Hutonzima je Wungfujing ulica, najpoznatija ulica Pekinga. Ulica je pješačka zona i omiljeno je mjesto za turiste najviše zbog mnogobrojnih svjetski poznatih dućana. Mi ovdje nismo došli šopingirat već zbog jedne zanimljivije stvari, tzv. Snack street. Uličicu ne možete promašiti zbog ogromne gužve a i mirisa koji dopiru iz nje.  A što to tako miriši? Ovo je ulica puna egzotične hrane, a pod egzotično mislim na: pečene škorpione, morske zvijezde, žohare, stonoge, pauke itd , pa birajte što vam je privlačnije. Životinjice se poslužuju kao ražnjići, znači nabodeni na štapić, još uvijek živi, tako da znate da jedete svježe, tek kad si odaberete kojeg žohara ili pauka želite, onda ga takvog živog stave na roštilj. I ne, nismo probali, a nije niti neka navala na degustiranje ovih životinjica, ljudi uglavnom fotkaju i samo gledaju, tu i tamo se nađe neki hrabar turist kojeg onda svi gledaju kako će napraviti prvi griz i kakvu će grimasu prilikom toga napravit.

Mi smo rađe dan priveli kraju sa kineskim pivom nedaleko od egzotične ulice gdje nas je dočekala prava kineska atmosfera sa hrpom lampinjona kao u filmu.

5. DAN (27.7. – srijeda) – VEEEELIKI KINESKI ZID

Sedam je sati u jutro i spremni smo za Kineski zid, jedno od sedam svjetskih čuda. Kineski zid dugačak je 8800km od čega je sam zid dugačak 6200km, ostalo čine razne prirodne barijere kao što su brežuljci i rijeke, visina varira od 10 do 16 metara, a širina mu je 8 metara. Proteže se od stepa srednje Azije pa sve do Žutog mora. Zid je bio izgrađen za obranu, te se duž zida nalaze kule u kojima se mogla smjestiti grupa vojnika i zalihe za njihovo preživljavanje. Zanimljiva je činjenica da su, topovi koji se također nalaze duž zida, bili zidani tako da se nisu mogli okretati, odnosno mogli su pucati samo ravno. I ne, zid nije vidljiv sa Mjeseca, jer je širok samo 8 metara i boja kamena se topi sa bojom okoline.

Iz okolice Pekinga na zid se može doći na nekoliko ”ulaza”, najpoznatiji od njih je Badaling, gdje ima i najviše turista i uvijek bude gužva. Nama se najzanimljiviji činio ulaz Simatai zbog jezera, visećeg mosta koji spaja dva dijela zida, te spuštanja sa zida po užetu, zvuči kao avanturistički dio zida, međutim, radi rekonstrukcije zida, Simatai ulaz je zatvoren od 2010. godine i trebao bi se ponovno otvoriti u svibnju 2012. godine, stoga smo odabrali ulaz Mutianyu.

Kako je najlakše i najjeftinije doći do Mutianyu? U ljetnim mjesecima bus 867 vozi direktno do ulaza na Kineski zid, u jednom smjeru karta je 16RMB (kupuje se na busu), vožnja traje oko 2 i pol sata a bus ide u jutro u 7 i u pola 9, vraća se natrag u 14h i 16h. Jedino je malo teže pronaći stanicu na kojoj stoji bus 867. Prvo trebate doći na Dongzhimen metro stanicu, tamo pratiti znakove za autobus i onda izađete iz zgrade, krenete lijevo po glavnoj ulici i odmah prva ulica lijevo, vidjet ćete gdje izlazi hrpa autobusa, skoro pa pri kraju te ulice parkirani su autobusi za Kineski zid (i to ne samo za Mutianyu, već i za ostale ulaze).

Ulaz na Kineski zid je u podnožju planine, što znači da se gore treba nekako popesti. Za one pune energije definitivno je najbolji izbor pješačenje, dok ostali gore mogu doći uspinjačom (45RMB + ulaz na kineski zid isto 45RMB). Predlažem da krenete na sjeverni ulaz, kad stignete gore krenite desno prema južnom ulazu, naime taj dio se uglavnom spušta, ako ćete krenuti obrnuto onda ćete se uglavnom penjat po stepenicama, a ima ih puno, a da ne spominjem da su temperature visoke. Od jednog ulaza do drugog možete doći laganom šetnjom uz nekoliko pauzi za otprilike dva sata. Još jedan razlog zašto krenuti od sjevernog prema južnom ulazu je to što se na južnom ulazu nalazi tobogan. Znači, kad vam bude dovoljno pješačenja i Kineskog zida onda se treba nekako spustit, to opet možete napraviti pješke, za one hrabre, ili uspinjačom za one lijenije. Međutim, južni ulaz nudi za spušanje i tobogan (50RMB), lijepo sjednete u sjedalicu koja ima gas i kočnicu i krenete u avanturu po guzici, dolje ste kroz nekoliko minuta a zabava vam je osigurana.

I na kraju što reći o Kineskom zidu, ono kad pogledaš to je običan zid od kamena, al kad malo bolje razmisliš, to je zid kojeg su godinama radile tisuće i tisuće ruku, to je zid ispod kojeg je većina tih radnika i pokopana, to je zid koji se proteže i jednostavno imaš osjećaj da mu nema kraja, fascinatno.

Naš put se nastavlja prema tržnici (Silk market). Silk market je nekada bila otvorena tržnica u pravom smislu riječi, puno malih štandova na ulicama, 2005. godine postaje shopping centar, al ne kao nama poznati shopping centri. Zgrada je na nekoliko katova, u podrumu se nalaze cipele i torbe, na prvom i drugom katu možete kupovati samo odjeću, na četvrtom sve izrađeno od svile (odakle i naziv Silk market), četvrti i peti kat rezervirani su za nakit (od pravog zlata i srebra do bižuterije), na petom i šestom katu se možete odmoriti jer tamo se nalaze razne kineske masaže, najviše masaže stopala, restorani i kafići. Ono što ovaj shopping centar razlikuje od onih nama poznatih je da u njemu nema dućana, već se sve prodaje na štandovima, znači prava mala tržnica samo smještena u ogromnu zgradu. Nema istaknutih cijena, za sve se morate cijenkati, a trgovci se bore za vas, dok vas jedan, doslovno za rukav vuče prema svome štandu, s druge strane drugi vam viče da će vam dati popust itd. Sve zajedno izgleda kao eBay uživo!

Upućujemo se prema poslovnoj četvrti, gdje se nalazi sjedište središnje televizije Kine u futorističkoj zgradi. U ovom djelu grada naići ćete na puno više ljudi sa ”okruglim očima”, kineza koji znaju engleski jezik, poslovnih ljudi. Čak smo naišli na zanimljivu reklamu jednog restorana na slovenskom jeziku.

Danas nam je posljedni dan u Pekingu, sutra selimo u Shanghai, pa evo kratak rezime.

Prvo, kad stignete u Peking, bude problem kako stići od aerodroma do grada i obrnuto, mogućnosti su raznolike. Najbolji način je tzv. Airport Express, vlak koji vozi od Dongzhimen metro stanice pa do aerodroma (terminal 1 i 2), za 25RMB na odredištu ste za pola sata. Problem je ako dolazite kasno u noći tada vam preostaje jedino taxi, ako obratite dobro pažnju i izbjegnete tzv ”black taxi” vožnja bi vas trebala doći od 60 do 120 RMB, ovisno o predjelu grada.

Peking je ogroooman grad i nemojte ni pomišljati da pješačite od znamenitosti do znamenitosti, jer je javni prijevoz jako jeftin. Ukoliko odaberete autobus, super je što sve vidite kud se vozite, cijena je samo 1RMB, problem je jedino što kad kupujete kartu na busu morate znati do koje stanice idete, pa je najbolje da si je napišete na kineskom i pokažete jer ne razumiju niti riječ. Metro pak je s druge strane super što se ne morate mučiti sa kineskim jezikom, već na karti nađete do koje stanice morate ići, na automatu kupite kartu (2RMB) i vozite se.

I na kraju samo malo upozorenje, nemojte nasjedat na kineze koji vas zovu na piće, neovisno o spolu. U Pekingu su poznati tzv. studenti, koji žele pričati sa vama kako bi vježbali engleski, nakon što će vas ispitat sve o vama i vašoj zemlji pozvat će vas na piće, tu recite stop, jer ćete na kraju masno platit ta vaša pića. Ne znam koja im je fora, da li imaju dogovoreno sa kafićima neke provizije ili što, al znam da te masno ogule a samo ćete popit piće ili dva. Prepoznat ćete ih odmah, jer savršeno govore engleski, dok ostali kinezi ne znaju niti što znači Hello. Mi smo imali dva takva bliska susreta i stvarno super pričaju engleski, pitaju vas odakle ste, pa onda odmah guglaju na mobitelu vašu državu i svašta vas pitaju, kako se kod nas živi, kakvi su nam običaji, bla bla i onda vas pozovu na piće i budu stvarno uporni, sva sreća što smo prije bili upozoreni na ovakve situacije pa smi ih tako dugo odbijali dok konačno nisu odustali.

Sve u svemu, Peking nam je ostao u lijepom sjećanju, a nastavak našeg puta po Kini slijedi uskoro!

Više fotografija možete pogledati u galeriji China in my eyes – Beijing.

Drugi dio putopisa: Put na daleki istok – Kina (2. dio: Šangaj)