Nikola Donoša mladić je iz Međimurja koji je odlučio vidjeti Beč. Bilo je to prvo njegovo putovanje na koje je krenuo sa bratom. Kakvi su dojmovi, da li mu se svidio Beč, pročitajte u nastavku.

Dogovor je pao, u nedelju se polazi za Beč, moje prvo putovanje u neki veliki grad, jedva čekam! U subotu radim noćnu smjenu do 6 ujutro, pa na utakmicu nakon dva sata sna i nakon utakmice krećemo za Beč. Umor zbog neispavanosti je bio stvarno veliki ali uzbuđenje tokom putovanja je ipak bio onaj jači osjećaj koji je potisnuo umor u drugi plan. Krenuli smo! Vozimo se, vozimo samo nikako da dođe kraj toj monotonoj vožnji autom do Beča… Nakon skoro 4 sata vozikanja u autu konačno prvi znakovi tog velikog grada, desetak kilometara do ulaza u grad naziru se visoke građevine koje svjetle tako da imate osjećaj ko da je u Beču dan, a svuda okolo pala noć. Konačno stigli smo do veliko table na kojoj piše „Willkommen in Wien“. Nažalost tog dana nismo stigli vidjeti ništa previše pošto smo stigli kasno po noći. Preda mnom je stajao veliki izazov- kako proći sve znamenitosti ovog velikog grada u nepuna 4 dana??!! Činilo mi se nemoguće.

Dan prvi

Odmah se pojavila dilema, od toliko mjesta za posjetiti, što ćemo prvo?? Kako da odlučimo? Nakon dogovaranja, razglabanja, odluka je pala, prvo ćemo u Tiergarten Schönbrunn, poznat kao najstariji ZOO na svijetu. Zoološki je toliko velik da ga nismo niti cijelog obišli jer u suprotnom ne bi stigli ništa drugo taj dan.

Najljepši dio tog zoološkog mi je definitivno bio dio smješten u šumi koja se penje uzbrdo. Unutra je izgrađena cijela mreža mostova kojima smo se šetali doslovno od drveta do drveta, kao na filmovima Indiana Jonesa, 🙂 i dolje gledali životinje kako se slobodno kreću po cijeloj toj šumi koja je ograđena samo na pojedinim mjestima gdje su putevi za one posjetioce koji ne žele razgledavati sa mosteva nego sa tla. Definitivno originalna ideja i svaka čast onome tko je izmislio ovaj način razgledavanja u šumi, bio sam oduševljen.

Kroz grad smo putovali U-Bahnom, tj. vlakovima koji putuju ispod zemlje. Nevjerojatna je činjenica da se ispod cijelog Beča nalazi velika mreža tunela kojom putuje U-Bahn. U rekordnom vremenu je moguće stići s jednog kraja grada na drugi kraj. To je super i samim time što se na taj način izbjegnu nepotrebne gužve u prometu. Do željene stanice je stvarno doći jednostavno, samo treba pratiti plan kojim vlakovi putuju koji je naljepljen na svakoj stanici i na svakom vlaku. Još jedna stvar koja me fascinirala u Beču i dođe mi da se zamislim koliko smo mi daleko da izgradimo nešto tako superiorno.

Kasnije tog dana posjetili smo veliki trgovački centar Kagran čiju veličinu mogu bez straha usporediti sa 2 Arena centra u Zagrebu i to bez pretjerivanja i napuhavanja. U Kagranu smo se zadržali neplanirano dugo jer smo u Beč između ostaloga došli i u šoping J. Nakon toga krenuli smo u stan umorni cijelodnevnim hodanjem i vrlo brzo zaspali.

Dan drugi

Odmah ujutro nakon brzog doručka krenuli smo dalje. Tijekom razgledavanja grada i vozikanja U-Bahnom izašli smo na jednoj od rijetkih stanica koja nije ispod zemlje. Naziv stanice je Donauinsel, kao što i samo ime govori što drugo bi se moglo isprječiti U-Bahnu nego Dunav. Nakono što smo izašli iz stanice imali smo prekrasan pogled na Dunav u svoj svojoj čari.

Dvije stanice poslije je stanica po imenu Alte Donau, tj.stari Dunav. I tu smo stali i izašli da vidimo, ali ono što smo vidjeli nije ni približno dobro kao pogled od prije. Rijeka koja je nekad i tamo bila velika, divlja i jaka, sada je samo riječica u kojoj su privezani brodovi. Stara rijeka kojoj su ljudi promjenili tok.

Kada je pala noć stigli smo na Stefanplatz, tj.glavni trg Beča. Gledam oko sebe i čudim se, radni dan poslije 20h takva gužva, toliko ljudi, strašno. Stilovi starih građevina u centru su odlični, stara crkva Sv. Stjepana građena u gotičkom stilu je predivna isto koliko je i visoka. Zbog maštovito iscrtanog krov postala je jedan od simbola Beča.

Prilikom vraćanja na stan odlučili smo otići na večeru. Odluka je pala na talijanski restoran po imenu Vapiano. Restoran kakav još nikad nisam vidio, drugačiji od ostalih, ovakav način rada još nikad nisam vidio, nešto između McDonaldsa u kojem stojiš u redu i čekaš da naručiš i finog restorana u kojem sjedneš i konobar te posluži. Kod ulaska svatko je dobio svoju karticom sa kojom nismo znali što treba, ali ajde, vidjet ćemo J. Stali smo u red i čekali, kad smo došli na red morali smo dati svoju karticu i kuhar me upitao što ću naručiti i uhvatio me nespremnog. Odabrao sam nasumično neko jelo sa liste i on je počeo to spremati ispred mene. Njegova vještina i brzina  bila je odlična, upitao sam smijem li slikati na što se on nasmijao i odbio. Baš kao na filmu kad pred tobom reže, peče, tako je on radio kraj mene. Napokon moje jelo je bilo gotovo, i mogli smo sa punim tanjurima potražiti stol i sjesti. Jelo je bilo odlično i svakako bi se htio vratiti ovdje bude li prilike.

 Dan treći

Moj posljednji dan u Beču, koliko sam žalostan toliko sam i sretan zbog još jednog dana na raspolaganju za razgledavanje po gradu. Prvo smo se zaputili u dvorac Schönbrunn, koji je jedan od najvažnijih kulturnih spomenika u Austriji i jedna od glavnih turističkih atrakcija Beča. Ovaj dvorac je bio izgrađen od strane cara Rimskog Carstva Maksimilijana II. i ispočetka je zamišljen kao kraljevski lovački ljetnikovac čije je lovno područje bilo ispunjenjo fazanima, patkama, jelenima… No nakon nekoliko godina je dobio novo ime SCHÖNBRUNN po bunaru iz kojeg se crpila voda za dvor. Koliko mu je duga povijest toliko ga krasi i uređeni vrt koji se proteže dobrih 500m od dvorca, pa još prema brdu iza dvorca.

Na izlazu iz dvorca vidjeli smo srebrne kipove ljudi nasred ulice, bilo nam je čudno zašto se tolika masa ljudi okuplja oko njih. Ali hej! Jedan od njih se pomaknuo i zahvalio čovjeku koji mu je bacio novčić u posudicu kraj njega. Fenomenalno! Kako ovi ljudi mogu biti tako mirni da obični pješak poput mene umisli da je kip? Nevjerojatno, prišao sam im i ja i bacio nekoliko centa koje sam imao u džepu i gle čuda, kip se opet pomaknuo, ovaj puta žena se naklonila da mi zahvali i vratila se u početni položaj, stvarno odlična izvedba!

Nakon Schönbrunna odlučili smo posjetiti najveći lunapark u Beču, Prater. Lunapark je jako velik i ima bezbroj ringišpila,vlakova smrti te ostalih raznih vožnji i igri. Bili smo na nekoliko njih, no nedostatak je svakako što se svaki posebno plaća od 5 do 10 eura što i nije baš jeftino. Bili smo i na famoznom kotaču koji sliči na London Eye, no dakako nije toliko velik. Sa vrha tog kotača vidjeli smo skoro cijeli Beč u noći i mogu samo reći da izgleda impresivno iz visoka, taj pogled nikad neću zaboraviti. Nakon isprobavanja raznih vozova, između ostaloga i kuće stakla u kojoj je labirint zidova od stakla i treba pronaći izlaz. Jako zeznuto i svakako preporučujem onome tko posjeti Prater.

Kad smo se vratili natrag počelo je pakiranje za povratak, ne mogu vjerovati kako je brzo prošlo, ali i koliko sam toga uspio vidjeti. Definitivno se vraćam ovamo prvom prilikom, moguće već za advent, a i toplo preporučam ako imate mogućnosti i vremena posjetite Beč!