Tomica Kristić nas vodi u Kambodžu kroz famozne hramove Angkor

Stojim na užareno prašnjavoj cesti, već poprilično natopljen u znoju, i držim taj svoj palac već sat vremena u zraku. Pokraj mene prolaze gomila auta, motora, trokolica, dvokolica, bicikla…ali sve što dobijem je radoznali smiješak. Ponekad je i to dovoljno, ali ne i danas.
U trenutku kada bih trebao biti neopisivo sretan zbog činjenice da se nalazim u prastaroj Kambodži o kojoj sam još kao klinac maštao, primjećujem da mi se glava puni sumnjivim mislima kao što su: “Šta mi je sve ovo trebalo?”, ili bez cenzure; “Koji kurac mi je sve ovo trebalo?”

I baš tada kada mi je sav mogući entuzijazam totalno nestao, i raspoloženje dotaknulo samo dno dna, baš tada mi staje auto. Trojica u autu, bračni par i njihov prijatelj otvaraju mi vrata svog pickupa, s osmjehom na licu, sretni što vide stranca.
Već dobro izgubljen entuzijazam momentalno mi je porastao do neba kada sam saznao da ovi ljudi idu u Siem Reap, u mjesto gdje završava moje trodnevno stopiranje.
Sjeo sam u zadnji dio pickupa, s jednim djelom mozga fokusiran na Tajlanđanina s kojim dijelim vanjsko sjedalo auta i pokušavam pronaći neki zajednički jezik, dok s drugim dijelom promatram predivne, nikad viđene prije, tropske krajolike kroz koje prolazimo. Rižina polja, palmina polja, sela, ljudi na poljima s velikim šeširima, klinci svuda naokolo…ma sve leprši od života.

SIEM REAP

Po preporuci Dade Delića, ludog biciklista kojeg sam prije par mjeseci upoznao na Tajlandu gdje si je mladić uzeo kratku pauzu od pedaliranja iz Bosne prema Japanu, dolazim u Garden Village, u jedan vrlo luksuzan a jeftin hostel. Uzimam najjeftiniju dorm sobu za samo 4 dolara koja i nije nešto najljepša na svijetu, zapravo je najlošija soba hostela, ali zato bazen sa šankom iza u dvorištu je najljepši. Raspakiravam svoje stvari, stavljam ih u locker ormarić, navlačim na sebe dres za kupanje, i s drugog kata direkt skačem u bazen, na glavu :D. Cjelojutarnje stajanje i stopiranje na užarenoj cesti napravilo je svoje, i kupanje u ovome bazenu dar je od svih mogućih bogova i anđela na nebu.

Siem Reap, malen gradić u unutrašnjosti Kambodže za kojega sam čuo odmah čim sam zavirio u nju. Zbog veličanstvenog hrama, ime grada odzvanja i u najskrivenijim kutevima zemlje. Prava istina je da se hram niti ne nalazi u gradu, nego je smješten par kilometara izvan njega, stvoren tisuću godina prije nego je nastao ovaj grad. Danas, tisuću godina kasnije, to mjesto postalo je glavno utočiste za turiste, glavno turističko središte Kambodže, srce turizma. Ako se pogleda nekakva dnevna statistika, mislim da su tisuće i tisuće u pitanju. Kako bi zadovoljile sve te silne turiste, vlasti Kambodže počele su s velikim ulaganjima u grad. Počeli su graditi luksuzne hotele, hostele, guesthouse s bazenima u kojima je cijena noćenja vrlo jeftina s obzirom na uslugu koja je u njima pružena, moderne ulice, trgove, restorane, birceve, kafiće….ma sve samo da izgleda kao Zapad. I naravno, uspjelo je. Svi se lijepe na luksuz. Tako sam se i ja zalijepio, i samo za 4 dolara spavao u luksuznom hostelu, s bazenom. Evo što se dobije za četiri dolara…

Lucy!!!! Cura koju sam prošle godine upoznao u Indiji gdje je i započelo naše prijateljstvo. Sve je započelo u kući Ravikanta, kaučsurfera koji nas je iste noći slučajno ugostio, bez mog saznanja da ću kod njega sresti još jednog putnika – nju. Dvije noći proveli smo u njegovoj obiteljskoj kući, te sjeli u noćni vlak i uputili se prema pustinjskom gradu Jaisalmeru, na samom zapadu Rajasthana, udaljenom samo 50-ak kilometara od Pakistanske granice. Pisao sam o tome prošle godine u jednom od svojih blogova, Vi koji pratite moj blog, mora da se sjećate, mene, Lucy, Jaisalmera i dogodovštine u pustinji ?
Proveli smo samo četiri dana zajedno ali naše prijateljstvo održali smo sve do danas, putem interneta, mobitela i društvenih mreža.
Tako smo se čuli i tog jutra…

Budim se u 7 ujutro, s barem još 30-oricom ljudi, u velikoj, potkrovnoj, mračnoj dormitory sobi. Kasnije sam saznao da sam platio samo dolar više, dobio bih jednom bolju sobu….ehhh. Izlazim na dvorište, sjedam na ležaljku pored bazena, naručujem kavu i otvaram laptop….baš kao pravi lijeni, običan i dosadan turist.

“Aaaaaa, ne mogu više!! Treba mi odmor, odmor od posla, godišnji odmor, ili samo par dana da se maknem odavde!”, poruka od Lucy koja me pričekala na fejsbuku.
“Da? Šta se dogodilo?”
“Maaa….posao, šef, stranke, sastanci…..”
“E pa znam! Dođi ovdje do mene, u Siem Reap, te zajedno možemo lutati po hramovima. Ma daj ajde…znaš da spontane i neplanirane stvari uvijek ispadnu najbolje!”

Istog dana Lucy je sjela u noćni autobus i nakon 16 sati vožnje, pojavila mi se pred očima. Vijetnam nije toliko daleko, ali mislim da je ipak dalje od njezine ludosti. Hahaha…šala Lucy, šala. I bravo Lucy, bravo…evo ljudi, to je pravi putnički duh.

ANGKOR WAT

Noć je. Alarm nas budi u 3:45, kojega naravno gasim i podešavam novi u 4:15. Uobičajena loša navika koja me cijeli život prati. Mislim da nisam jedini koji to radi, uvjeren sam da i vi imate isti problem. ‘Snooze’ opcija najgori je mogući ‘izum’ koju je čovjek izumio. S podočnjacima do poda hodamo ko zombiji po sobi, pakiramo male, jednodnevne ruksake, ali dovoljno velike za cjelodnevno izlet. Samo za dolar i pol više po glavi, uzeli smo privatnu sobu, odmah do bazena. Izlazimo na lobby te primjećujemo da nismo jedini u ovoj misiji. Predsoblje hotela krcato je ljudima koji se isto pripremaju za hram. Tiho, mračno i spokojno jutro polako se pretvara u žamor, ranojutarnja pravdanja i diskusije ljudi oko nas. Uzimamo doručak, iznajmljujemo bicikle za cijeli dan (što dođe 1 dolar), te na pola budni pičimo prema hramu. Razlog zašto smo svi tako velike ‘ranilice’ je zato što svi želimo stići do hrama prije izlaska sunca.

Poznati Angkorski izlazak sunca što izgleda kao iz slikovnice, događaj je koji se pamti cijeli život…’za navek’! Samo da vas opomenem; mala je razlika u riječima Angkor i Agrokor….molim vas nemojte da vam Todorić ukrade moć mašte. Nakon 30 minuta pedaliranja, izlazimo iz grada te lagano ulazimo u džunglu. Na glavnim velikim vratima dolazimo do kontrole, pokazujemo im jednodnevnu ulaznicu (koja dođe 30 dolara i naša fotografija je na njoj), te ulazimo na dugu ravnu cestu koja vodi kroz džunglu. Ranojutarnja sunčeva svjetlost polako je počela prodirati iz mrtve, mračne, tihe noći i svojom prisutnošću osvjetljavati i buditi gustu, tropsku šumu. Znate onaj osjećaj kada se još pošteno niste niti probudili a odjednom ste okruženi nečim spektakularnim, nikad prije viđenim, te teško percipirate da li je sve ovo istina ili nije…??

Lagano u strahu da ćemo propustiti izlazak sunca, ohrabrujemo jedan drugoga i ubrzavao tempo bicikliranja. Ubrzo dolazimo do kraja duge, ravne, šumske ceste i izlazimo ispred velikog umjetnog kanala, dugog nekoliko kilometara koji se proteže oko hrama. Da budem malo precizniji; hram leži na području pravokutnog oblika, velikom 4 km kvadratna, te zbog kanala koji ga okružuje možemo reći da hram leži na umjetnom pravokutnom otoku. Stvarno je neshvatljivo kako je ljudska ruka, još prije 1000 godina iskopala ovaj kanal. S čime? Kako? Zašto? Koliko dugo?
Parkiramo bicikle ispred kanala i nastavljamo pješice preko mosta koji vodi do hrama. Hodanje po starom kamenom mostu iz kojega se polako nadziru njegovi tornjevi, prisjetili me na Mortal Kombat kompjutersku igricu čije su mape i vizualni ambijent vrlo slični ovome ovdje.

Dok mi je pogled zalijepljen na najviši toranj i čekao prve zrake sunca da ga osvijetle, umom mi je prolazilo sjećanje koje cijeli život čuvam u sebi. Da da, opet ta sjećanja…velim vam, magično je ovo mjesto!
Sjećam se da sam još kao klinac jednog jutra na prvom programu gledao dokumentarac o najvećem hramu na svijetu. Znam da sam nepomično buljio u tv i vidio džunglu, majmune, ogromne kamene građevine, drveća koja rastu iz hramova, lica isklesana od kamena….! Tada mu nisam znao ime ali zapamtio sam da se nalazi negdje u južnoj Aziji. Odmah sam se zamišljao kako se s mačetom u ruci probijam kroz džunglu, te cijepam sve do čega dođem. Danas, dvadeset godina kasnije, to se je i ostvarilo, ali ipak u malo sofisticiranijem tonu, i bez mačete.

Stojimo na rubu lotosove močvare iz koje se vidi odraz Angkor Wata, najbolja pozicija da se doživi taj famozni izlazak sunca. Nismo jedini koji čekamo ovdje. Pored nas je barem još 100-tinjak ostalih stranaca koji se vješto sakrivaju iza svojih objektiva i čekaju trenutak da počnu okidati slike.
“Evo ga, evooo….!”, govorim na glas da me Lucy čuje, ali u međuvremenu je negdje nestala.

Žamor ljudi odjednom je zamijenjen s uzdasima u trenutku kada su ga prve zrake sunca počele osvjetljavati. Svi zajedno gledamo, malo u sunce, malo u hram, i doživljavamo intenzivno, duboko prosvjetljenje….

“Ok, vrijeme je da uđemo u njega!!”,

Hodamo po poznatoj, sto puta viđenoj na fotografijama, stazi koja vodi do još poznatijih, beskrajno puta oslikanih te na platno prenesenih, stepenica.
Prolazimo kroz desetine hodnika, u čuđenju gledam ogromne kamene blokove iz kojih je hram napravljen, i stvarno mi nije jasno kako je to djelo čovjeka. Okrećem se iza sebe i vidim da se Lucy opet negdje izgubila.

“Heeeeej!!!” evo je na kraju hodnika, “Ovo definitivno nije djelo čovjeka! To ljudska ruka nije napravila. Ako nisu vanzemaljci u igri onda je možda čovjek, ali samo možda, i to s nekom abnormalno-brutalno modernom tehnologijom koja današnjem čovjeku još nije poznata.”

Tako je savršeno isklesan, tako detaljan, na dodir tako gladak što bi ljudska ruka obrađivala barem 1000 godina. Da ne pričam o težini koliko svaki kameni blok teži, koje je netko, usred džungle, s nekakvim super velikim prijevoznim sredstvima, koje također današnjem čovjeku nisu poznata, dostavio ovdje. Isto kao i za piramide za koje nam povijest neumorno laže i uvjerava kako su ju robovi golim rukama ‘klesali’, tako i za Angkor Wat postoje samo puka znanstvena, povijesno-analitička nagađanja. Prava istina je zapravo da nitko ne zna pravu istinu…

Angkor Wat nije jedini hram koji se na tom području nalazi.
Istina je da je daleko najpoznatiji, ali na tom, pazite sad, 120 km kvadratnom području nalazi se na desetke drugih, manjih hramova koji su Khmersko carstvo činili tako posebnim, tako moćnim. Najnovija vijest je ta da je jedan znanstveni tim s nekakvim rengen skenerima iz zraka skenirao cijelo to područje, i došao do zapanjujućih otkrića. Otkrili su da se ispod džungle nalazi nekoliko, međusobno povezanih, izgubljenih gradova čija je sveukupna površina velika kao Phnom Penh, glavni grad Kambodže.

Ajde, dosta više statistika i povijesnih činjenica.
Gdje sam stao? Hmmm, a da…
Nakon dva sata hodanja, trčkaranja, čuđenja i gubljenja, odlučujemo se za pokret i krećemo prema biciklima, s kojima pičimo dalje. Trideset minuta lagane vožnje i dolazimo na vrata Bayona, sljedećeg najpoznatijeg hrama. To čudo okruženo je s četiri puta većim umjetnim pravokutnim kanalom nego Angkor Wat. Da opet budem malo precizniji; kanal koji ga okružuje dugi je 16 kilometara!! Maaa, znate što…evo vam print screen google maps-a da vidite o čemu ja to uopće pričam…

BAYON

Prepoznatljivo lice Bayona upravo su lica, ogromne ljudske glave napravljene i isklesane od kamenih blokova. Nisu tako precizno isklesane kao Angkor Wat, ali upravo taj ‘fuš’ koji se danas može primijetiti daje im posebnu vibru, posebnu ljepotu.

Već su četiri sata poslijepodne i ostala su nam samo još dva sata sunčeve svjetlosti da istražimo što mislimo istražiti. Poprilično umorni i teškog ‘koraka’, ubrzavamo tempo bicikliranja te pičimo prema Ta Promhu, zadnjem današnjem hramu.

Ali, na putu do njega dogodila mi se nesvakidašnja situacija, zapravo dvije. Negdje na pola puta u dva navrata napao me je majmun. Prvi me je jednostavno, kao patuljak, pričekao na rubu ceste i počeo mahati prema košarici u kojoj su bile banane. U panici sam nekako iščupao dvije i bacio ih na pod za kojima je majmun i otrčao.

“Uhhh, što je sad ovo bilo…??, smijem se s Lucy i ne shvaćam koji vrag se upravo dogodio.

“Hmmm, možda nije dobra ideja imati banane u košarici”, veli Lucy i nastavljamo putem Ta Prohma.

Dvije minute kasnije, evo novog majmuna. Ovaj je bio malo agresivniji, nije me pričekao pored ceste nego mi je dotrčao s boka i skočio direkt na bicikl, na košaricu. Opet sav u panici nekako sam iščupao, sada već tri banane, i bacio ih na pod. Majmun skače za njima, uzima ih i nestaje sretan u džungli. Isti problem imao sam i u Indiji, u gradiću Hampiju gdje sam bio napadnut od dvojice dok sam se šetao s bananama u ruci. Samo tada sam izgubio sve banane zato što su Indijski majmuni mnogo agresivniji, mnogo opasniji, mnogo zajebaniji….baš kao i Indijci ?

TA PROHM

Nesvakidašnji hram za kojeg mogu reći da je jednostavno ‘najluđi’ hram kojega sam ikada vidio. Atraktivan je po tome što mu iz kamenih blokova rastu ogromna drveća čiji korijeni polako gutaju hram. Savršeni spoj prirode i ljudske ruke. Hram je omeđen džunglom, te u nekoj daljnjoj budućnosti ista će ga valjda i pojesti. Opet će nestati, biti sakriven godinama kao što je bio do pretprošlog stoljeća, te čekati dan kada će ga neki razuzdani istraživač otkriti. Unatoč toj mistično-čarobnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja se odvijala i koja će se još odvijati unutar i izvan njega, danas kada na glas izgovorite riječ ‘Ta Prohm!’, svi vam u Kambodži uzvraćaju; “Angelinu Jolie!!!!”.

Prije desetak godina u kompleksu hrama sniman je film Tomb Rider, i lokalni ljudi, pogotovo turistički vodiči, spominju njezino ime kao novo božanstvo. “Angelina, Angelina!!!”. Evo, i u najmističnijim mjestima svijeta, predivna i veličanstvena Amerika mora imati svoje prste, polako brisati jednu predivnu priču o hramu i uvesti neku svoju, novu, Hollywoodsku.

“Ništa, gotovi smo, jel’ da?”, upita me Lucy.
“Jep, to je to od našeg istraživanja. Vrijeme je za povrataaaak u hostel!!”

Kao i u ostatku svijeta čija su područja smještena uz sam ekvator, tako se i u južnoj Aziji noć spusti jednom brže nego kod nas u Europi. Jedan tren hodate po totalno bijelom danu, dok samo 30 minuta kasnije lutate po totalno mrtvoj, crnoj noći. Tako nas je na povratku prema hostelu zahvatila baš ta mrtva, šumska, crna noć. Prije ovog putovanja, prije negdje godinu i pol, kupio sam si profesionalnu čeonu svjetiljku za ekstremne uvijete, koja mi većinom vremena stoji u ruksaku, vrlo rijetko korištena, skoro nedirnuta. Sada, kada ju konačno trebam da si osvijetlimo put kroz šumu i da si konačno opravdam njezinu cijenu, naravno da ne radi. U njoj su još uvijek tvorničke i probne baterije, napunjene tek toliko da rade. Jao, koji amater.
Nakon 17 sati neprestanog hodanja, bicikliranja i euforičnog skakutanja, konačno dolazimo u hostel. Na pola živi, na pola mrtvi, ruksaci nam klize s ramena na pod, te u želji da uhvatimo malo sna, onesvješćujemo se na krevet. Budimo se nakon tridesetak minuta, navlačimo na sebe odjeću za kupanje, izlazimo na dvorište te skačemo u noćni, ambijentalni, romantičan bazen.

“Uhhhh, koji dan”, jedva izgovara Lucy dok nepomično pluta na vodi.
“Da, totalno!! To se zove DAN!!!”

Nastavit će se….