Propaganda na svakom koraku - Idemo u Sjevernu Koreju

Imali smo priliku posjetiti jednu od najzatvorenijih, misterioznih zemalja svijeta. Kroz ovaj tekst, fotografije i video, pokazat ćemo vam kako se tamo živi, odnosno barem djelić onoga što su nam dozvolili vidjeti.

Velika fotogalerija – SJEVERNA KOREJA

POVIJEST

Sjeverna Koreja ili službeno, Demokratska Narodna Republika Koreja – ajmo se za početak upoznati s ovom državom. Da bi razumjeli cijelu situaciju u državi moramo se dotaknuti povijesti i upoznati ili podsjetiti na neke događaje. Koreja (Sjeverna i Južna) je bila japanska kolonija u koju su se nakon II. Svjetskog rata upleli Amerikanci i Rusi. 1948. godine Južna Koreja se proglasila samostalnom državom, a odmah iza toga to je napravila i Sjeverna Koreja. Dvije godine kasnije izbio je rat između dviju Koreja. 1953. potpisano je primirje koje je na snazi još i danas iako su odnosi još uvijek napeti. Koreja je podijeljena na dva djela na 38. paraleli gdje se nalazi demilitarizirana zona – mi smo je posjetili prošle godine s južne strane – LINK.

„Problem“ je nastao kada je Kim Il-sung uveo komunističku diktaturu i „zatvorio“ zemlju. Tu bi se sad o tome moglo pisati duboko i široko, ali ovo nije takva priča. Spomenimo još samo Juche ideologiju. Juche ideologija je zapravo glavna „religija“ u Sjevernoj Koreji, a okosnica je: čovjek je gospodar svoje sudbine. Kim Il-sung opisuje je ovako: Ljudi su gospodari revolucije u svakoj zemlji. To je poput stavljanja kola pred konja pa da stranci za njih izvrše revoluciju. Revolucija se ne može izvoziti niti uvesti. Osnova Juche ideje je da je čovjek majstor svih stvari i odlučujući faktor u svemu. Ukratko, Juche ideologija govori o tome da je korejski narod vladar Koreje i da su si samodostatni. A da bi sve funkcioniralo, trebaju imati snažnu vojsku za obranu.

Što se tiče vodstva u Sjevernoj Koreji potrebno je spomenuti tri osobe, odnosno 3 Kima.

Kim Il-sung = Veliki vođa ili Predsjednik – rođen 1912., vladao je do 1994. godine
Kim Jong-Il = Dragi vođa ili General – vladao je od 1994. do 2011. godine
Kim Jong-un = Vrhovni vođa ili Maršal – trenutačni vođa Sjeverne Koreje, rođen 1983. godine, školovao se u Švicarskoj

KAKO UĆI U SJEVERNU KOREJU?

U Sjevernu Koreju se može ući samo iz Kine I to avionom iz Pekinga i Šangaja ili vlakom iz Dandonga.

Individualna putovanja u Sjevernu Koreju nisu dozvoljena pa morate koristiti jednu od nekoliko agencija. Mi smo išli s Koryo agencijom koja je zapravo otvorila vrata Sjeverne Koreje za turiste. Agencija je britanska sa sjedištem u Pekingu, a nudi nekoliko različitih tura po različitim cijenama. Možete birati od 2 do 24 dana. Ture mogu biti klasične turističke ili mogu uključivati maraton, mass games, učenje jezika, doček nove godine… U cijenu svake ture uključen je vlak ili avion, smještaj, hrana, viza, prijevoz po Koreji i neke atrakcije ovisno o turi.

Naša tura je bila od 4 dana s uključenim maratonom i vlakom iz Dandonga. Put do Dandonga si morate sami organizirati ili vam uz dodatno plaćanje to odradi agencija. Iz Pekinga do Dandonga možete stići vlakom koji vozi 6, 12 ili preko 20 sati. Ovisno koji odaberete tako se mijenja i cijena.

Za ulazak u zemlju potrebna je viza koju u principu nije teško dobiti. Sve vam rješava agencija. Ako niste iz Japana, Južne Koreje ili SAD-a, I ako niste novinar onda nemate nikakvih briga oko dobivanja vize. Viza se dobiva u papirnatom obliku I na izlazu iz zemlje vam je uzimaju. Tako da nemate nikakav dokaz da ste ikada bili u Koreji. Treba vam i double entry viza za Kinu.

Osim viza, agencija od vas traži potvrdu da imate putno osiguranje koje pokriva evakuaciju iz zemlje. Nas je osiguralo Wiener osiguranje.

UPUTE, ZABRANE, KONTROLE

Stigli smo u mjesto Dandong u Kini na samoj granici sa Sjevernom Korejom. Tamo smo imali brifing s agencijom o tome što se smije, što ne smije te kako se moramo ponašati kada uđemo u Sjevernu Koreju. Brifing je trajao sat i pol, a ovo su neka od pravila:

poštivanje vođe I političkog poretka u zemlji
strogo je zabranjena religija, unošene religijskih predmeta/knjiga ili razgovor s lokalcima o religiji
ne smiješ se odvajati od grupe, niti napustiti hotel bez korejskih vodiča
zabranjeno je fotografiranje vojske, gradilišta I svega što zemlju može prikazati u lošem smislu (npr. konjske zaprege…)

Ovo su 4 najvažnija pravila koji se treba vrlo strogo držati, a onda neka, ajmo reći malo blaža pravila su:

strogo je zabranjena pornografija
ne smiju se unositi knjige ili bilo kakvi materijali o Sjevernoj Koreji ili situaciji u toj zemlju, zabranjeni su I vodiči Lonely Planet I sl.
od knjiga, časopisa zabranjeni su bilo kakvi materijali iz Južne Koreje
zabranjene su majice s natpisima, sloganima, državnim obilježjima… pogotovo američke ili južno korejske
zabranjeno je fotografiranje ljudi, osim ako imate dopuštenje te osobe
kod fotografiranja velikog vođe, bilo na plakatima ili njegove statue, treba paziti da je cijeli lik u kadru I da mu nešto ne presijeca tijelo/glavu (npr. neka žica koja mu prelazi preko glave)
kod jedne statue su posebna pravila – prije nego uopće pristupite statui morate donijeti cvijeće, nakloniti se I tek tada smijete fotografirati – opet cijela statua mora biti u kadru I ništa je ne smije zakrivati. Ako ste I vi na fotografiji, onda morate stajati mirno, ruke uz tijelo.
zabranjeno je unošenje objektiva većih od 150mm, ali tu nisu tako strogi, mi smo imali 300mm
isto tako zabranjeni su GPS uređaji, ali pošto svi mobiteli danas imaju GPS, dozvoljavaju unošenje mobitela I pametnih satova, ali ne smijete unositi baš pravi GPS uređaj
možete kupiti lokalne novine ali ih ne smijete presavinuti jer je vođa uvijek na naslovnici, pa da rub presavijanje ne prelazi preko njegove glave preporuča se novine srolati.
lokalni novac se ne smije iznositi iz zemlje
kad pričate o njihovoj zemlji ne smijete govoriti Sjeverna Koreja, već samo Koreja.

Nakon brifinga pitali smo se kamo to mi idemo. No čim smo stigli tamo pokazalo se da nije tako strogo. Ako prekršite neko pravilo, vodiči će vas upozoriti da to ne smijete, ili ako niste sigurni uvijek možete pitati vodiča da li je to ok ili ne.

Iz Dandonga ujutro smo se vlakom uputili preko granice. Od željezničke granice do prvo grada s druge strane granice treba vam 10min. Kad prelazite rijeku Yalu, koja je granica između ovih zemalja, s desne strane vam se pruža pogled na Yalu Broken Bridge. Most su 1911. godine izgradili Japanci, a 1950. godine bombardirali Amerikanci kako bi spriječili prijevoz kineskih vojnika i zaliha u Sjevernu Koreju. Uništili su samo dio mosta s korejske strane, dok je na kineskoj strani ostao čitav i danas služi kao povijesno mjesto i platforma s pogledom na Sjevernu Koreju.

Čim se prođe most stiže se u Sjevernu Koreju u mjesto Sinuiju gdje je vrijeme za kontrolu. Prvo uzimaju sve putovnice I svakoga upisuju u svoje knjige. A za to vrijeme provjeravaju što unosimo u zemlju. Popisuju se svi mobiteli, fotoaparati, knjige, časopisi… Ponekad moraš I pokazati fotografije. Moram priznati da je lagana napetost postojala. No, nisu tako strogi kako se čini, to sve rade odokativno, provjere jednu ili dvije osobe u cijelom vagonu I to je to. I ne djeluju uopće strogi, smješkaju se i zezaju kada rade svoj posao. Skoro dva sata trajala je kontrola cijelog vlaka. Kad su sve prekontrolirali čekali smo putovnice i tada te puste iz vlaka van. Na željezničkom kolodvoru već čekaju mlade Koreanke s pokretnim „duty free shopom“.

RURALNA KOREJA

I tad kreće vožnja. Od Dandonga do Pyongyanga vožnja traje nekih 6 sati i za to vrijeme možete upoznati vaše suputnike i proučiti ruralni dio Sjeverne Koreje.

Situacija u vlaku je vrlo vesela. Ljudi se upoznaju, razmjenjuju svoja iskustva poslovna, putoholičarska, obiteljska… brzo se svi zbliže. Najveseliji dio je naravno u restoran vagonu gdje već možete probati koreansku hranu, a pive se toče u hektolitrima.

S druge strane, kroz prozor vlaka primjećuje se siromaštvo Koreje. Ljudi gladuju i preživljavaju. Baš je prije par dana objavljen članak kako milijunima ljudi u Sjevernoj Koreji prijeti nestašica hrane i vlada je smanjila iznos racionirane hrane na 300 grama dnevno, što je najniži iznos u povijesti za ovo doba godine, a dodatni rezovi su izgledni nakon najgore žetve desetljeća. 10,1 milijun ljudi pogođen je teškom nesigurnošću po pitanju hrane, što znači da nemaju dovoljno hrane do sljedeće žetve.

Obrađuju svaki komad zemlje, a zemlja je toliko već istrošena pa ne daje puno plodova, a gnojiva nema. Veći dio zemlje je planinski pa i nema previše obradivog područja, s druge strane česte su suše pa nakon toga poplave što još više smanjuje žetvu. Sela su mala i sve kuće su iste, nema asfalta, nema autiju, koriste se bicikli, konjske zaprege…

I onda stignete u glavni grad, a tamo vas dočeka druga priča.

PYONGYANG i PROPAGANDA

Kad smo stigli u Pyongyang na željeznički kolodvor na prvi pogled kolodvor je izgledao kao svaki drugi. Jedino što se kroz zvučnike orila glazba I odmah na kolodvoru su nas dočekali vodiči iz Koreje, koji su nam bili pratnja tijekom čitavog boravka u zemlji. Čim su stigli uzeli su nam putovnice koje smo dobili natrag zadnji dan.

Kad smo izašli iz kolodvora na ulicu, prvi komentar je bio, pa nije tako strašno ili drugačije nego kod nas. Pyongyang na prvi pogled djeluje vrlo moderno, uredno, čisto, kao lijep grad za živjeti. Zgrade su ogromne, šarene, ulice široke, imaju parkove, dječja igrališta, koja su prepuna djece navečer.

Priče o praznom gradu i praznim cestama mi nismo doživjeli. Ulice su pune ljudi. Promet nije gust kao kod nas ali ga ima. Ljudi uglavnom koriste bicikle ili javni prijevoz – metro, autobus ili tramvaj. Priča s autima je sljedeća. Prije svega, promet nije gust jer imaju pravilo par/nepar, odnosno parne dane voze aute s parnim tablicama, a neparne dane one s neparnim tablicama. Nedjeljom je promet uglavnom zabranjen. Nadalje, da bi vozili auto pa čak i bicikl u Sjevernoj Koreji trebate posebnu dozvolu. Inače postoji pet boja tablica:

bijela – ima ih najviše, to su tablice koje pripadaju poduzećima u državnom vlasništvu, npr. turistički autobusi, taxi itd.
crna – vojska I poduzeća koja pripadaju vojsci
žuta – ovu boju je najteže uočiti jer ih ima najmanje, a pripadaju privatnim osobama I to uglavnom onima koji su postigli nešto za svoju državu
crvena – osobe s prebivalištem u Koreji, uglavnom kineski biznismeni
zelena – nevladine organizacije I diplomatske tablice I zanimljivo je sto se po broju može znati kojoj organizaciji ili ambasadi pripadaju, npr. 001 ima ruska ambasada jer je Rusija prva priznala DPRK, dok npr. U Južnoj Koreji 001 koristi američka ambasada
kad smo već kod brojeva, registraciju 727 imaju vrlo važne osobe, pa ćete primijetiti da prometnici salutiraju tim automobilima. Dan 27.7. je inače Dan pobjede I kako oni obrnuto pišu datume 727 ćete primijetiti na mnogim mjestima, npr. Imate I cigarete koje se zovu 7.27

Propaganda je svugdje. Od ogromnih plakata po cijelom gradu, do još većih kipova vođa. Na svakoj zgradi (škole, željezničke stanice, muzeji…) na ulazu se nalaze slike vođa. Ogromni muzeji posvećeni vođama I njihovim velikim povijesnim pobjedama.

Ono što vam u gradu upada u oči kamo god da se okrenete je ogromna futuristička piramida – Ryugyong hotel. Hotel koji je trebao biti najveći na svijetu sa 105 katova (330m) i preko 3000 soba. Gradnja je krenula 1987. godine i dan danas nije završena. Hotel je trebao prikazati snagu Sjeverne Koreje povodom održavanja Svjetskog festivala studenata i mladih 1989. godine u Pjongjangu.

Svaki dan nam je bio organizirani, a posjetili smo:

The Victorious Fatherland Liberation War Museum – ogroman muzej posvećen velikim ratnim pobjedama nad stranim osvajačima. Ispred muzeja nalaze se izloženi helikopteri, avioni, bombe američke vojske, kao I špijunski brod USS Pueblo. Kroz muzej nas je provela žena vojnik koja je s ponosom pričala o vojnim uspjesima njezine zemlje, ali I s dobrim smislom za humor.
Mansudae Grand Monument – brončane statue Kim Il-sung i Kim Jong-il od 22m. Ovo je jedno od najvažnijih mjesta za Koreance pa tu postoje posebne upute. Da bi pristupili ovom mjestu morate prvo položiti cvijeće I zatim se nakloniti. Prilikom fotografiranja nije dozvoljeno bilo kakvo glupiranje te treba paziti da je cijela statua u kadru. Ako su ova pravila previše za vas onda možete pričekati u autobusu. Mi smo taman stigli s jednom grupom koja je na ovo mjesto došla napraviti svoju vjenčanu fotografiju.

Mangyondae Native House – rodno mjesto Kim Il-Sung koji je rođen 1912., godine koja je u Sjevernoj Koreji poznata kao Juche 1, pa je prema tome u Sjevernoj Koreji trenutačno 108. godina.
Juche Tower – nasuprot glavnog trga Kim Il-sung, s druge strane Teadong rijeke nalazi se toranj kojeg je Kim Jong-Il dao sagraditi svom ocu Kim Il-sung za 70. rođendan. Sve je povezano s brojem 70, pa je tako toranj visok 170m, uklesano je 70 cvjetova koji predstavljaju rođendanske želje naroda Vođi. Toranj se sastoji od 70 granitnih ploča I od 25 550 blokova, svaki za jedan dan života Kim Il-sunga. U podnožju se nalazi statua radnika, seljaka I intelektualca koji zajedno s tornjem simboliziraju Juche ideologiju. Na ulazu u toranj nalaze se plakete svih onih koji podržavaju ovu ideologiju međunarodno, a s vrha tornja se pruža prekrasan pogled na grad.
Arch of Triumph – slavoluk pobjede izgrađen je na mjestu gdje je Kim Il-sung dočekan pljeskom I ovacijama nakon povratka iz rata I oslobođenja Koreje od Japanaca. Slavoluk je replika onog u Parizu, ali je viši 10m.

Monument to Party Founding – čekić, srp i kist predstavljaju ideju da pojedinci drže ključ za prosperitet Sjeverne Koreje pod Jucheom. Spomenik je izgrađen je 1995. godine na 50. godišnjicu osnutka Radničke stranke Koreje I visok je 50m.
Grand People’s Study House – knjižnica sa 600 prostorija
Korean People’s Army Circus – posjetili smo I koreanski cirkus poznat po vrhunskim akrobatima
Pyongyang metro – vozili smo se metroom gdje je svaka stanica uređena kao mali muzej, al naravno s propagandnom porukom. Inače, metro je jedan od najdubljih metroa na svijetu, preko 100 metara, može poslužiti kao nuklearni bunker, a ima 17 stanica. Zanimljiva je činjenica da su vagoni stigli iz Njemačke.
Trgovački centar Kwangbok – nema tu dućana kao H&M, Zara, Bershka… to su oni principi robnih kuća, kao što je nekad bilo kod nas. Na jednom katu je prehrana, na drugom odjeća, na trećem namještaj. Nema prevelikog izbora. Al s druge strane, recimo u prehrambenom dućanu smo primijetili hrpu uvoznih proizvoda iz Kine, Rusije, ali ima I europskih I američkih. Pa ćete bez problema kupiti Coca Colu ili uvozno pivo.
Pivo im je vrlo jeftino I uvijek će vas dočekati na stolu pa smo tako posjetili I jednu pivnicu gdje smo mogli birati između piva s različitim postocima riže odnosno ječma, ili pak tamnu pivu s okusom kave ili čokolade.

MARATON

Maraton kreće sa stadiona Kim Il-sung koji prima 50 000 ljudi pa po ulicama grada i završava natrag na stadionu. Publika je uigrana u navijanju i bodre svakog trkača i to je neprocjenjivo iskustvo. Ovo je 30. maraton u Pyongyangu I tek 6. od kako dopuštaju da se natječu i stranci. Svake godine sve je više stranaca, prošle ih je bilo oko 400, ove godine oko 700 trkača iz cijelog svijeta.

Trčati možete 5km, 10km, polumaraton ili maraton. Imate vremensko ograničenje, ali ako ste i selfie trkač, pa ćete više fotografirati nego trčati, stignete završiti utrku u vremenskom ograničenju i dobiti medalju za završenu utrku. Kada otrčite svoju dionicu, na tribinama stadiona čekate da svi trkači završe i da se najboljima podjele medalje. Za vrijeme utrke na stadionu se odigrava nogometna utakmica.

Svi koji žele sudjelovati na maratonu moraju se prijaviti online preko agencije, mi smo to napravili preko agencije Koryo, nekoliko mjeseci prije maratona koji se održava u travnju.

Kako izgleda maraton pogledajte u videu:

LJUDI i NAČIN ŽIVOTA

Na spomen Sjeverne Koreje, reakcije ljudi oko nas bile su: Zašto idete tamo? Nije vas strah? Što ako se nešto loše dogodi? Itd.

Cijelim putem nije bilo nikakvih neprijatnosti, niti smo se u bilo kojem trenutku osjećali ugroženo, uplašeno… baš naprotiv. Ako se držite njihovih pravila, Sjeverna Koreja je jedna od najsigurnijih zemalja. Stopa kriminala je minimalna.

Ljudi su vrlo ljubazni I pristojni, oni do kojih smo mogli doći. Cijelim putem s nama su lokalni vodiči i čim smo se malo izdvojili iz grupe već su nam bili za petama da nas vrate u grupu. No nisu vikali ili nas tjerali, pričekali bi da završimo s fotkanjem I onda nas zamolili da se vratimo u grupu.

Vodiči odlično pričaju engleski i vole pričati o svojoj domovini, naravno sve pozitivno. Kad su se malo otvorili mogli smo saznati i više detalja iz njihovog privatnog života, kako žive, obitelj, školovanje itd. E, sad je pitanje koliko od toga je istina ili samo priča za turiste…

Do ostalih ljudi uglavnom nismo mogli doći. Maraton je bio jedina situacija kad smo bili potpuno sami, odnosno kad nas vodiči nisu pratili. Tad smo pokušali komunicirati s ljudima uz cestu, iako je teško komunicirati kad većina ne zna engleski, ali čim bi se malo duže zadržali već bi se netko stvorio iza nas I zamolio nas da nastavimo dalje. Bili su nasmiješeni, pozdravljali su nas, mahali. Ako bi im prozborili koju riječ na korejskom tad bi osmijeh i bodrenje bili još veći.

Što se tiče tehnologije, čim smo prešli granicu ostali smo bez signala na mobitelu. Interneta nema, odnosno ima u jednom hotelu gdje možete poslati mail, ali samo preko njihovog sustava I naravno uz prethodnu kontrolu što ste napisali. Primijetili smo da vodiči imaju jednostavne mobitele samo za telefoniranje.

Kako svake godine sve više stranaca ulazi u njihovu zemlju, ljudi primjećuju da su ti stranci drugačije obučeni, imaju drugačije frizure, nose neke dobre mobitele, fotoaparate itd. Vjerujem da su se počeli međusobno pitati kako je izvan Koreje. Koreancima je kretanje ograničeno – da bi npr. posjetili rodbinu na selu ili negdje dalje izvan njihovog mjesta boravka potrebna im je tzv. putna dozvola. Putovanje izvan države je potpuno zabranjeno, odnosno izvan države mogu samo oni koji predstavljaju državu, političari, sportaši itd i to pod strogom kontrolom.

Ljudi na selu žive puno teže i imaju puno manje od onih u gradu, s druge strane one u gradu više kontroliraju nego ljude na selu.

Kad smo posjetili jedno mjesto iz nas je dolazila skupina studenata. Slične frizure, ista odjeća, nema previše boja (osim crvene). Sve cure u tamnim suknjama I štiklama, pa sam pitala vodičkinju da li žene uopće nose hlače, jer je I ona svaki dan bila u suknji. I idući dan je došla u hlačama, da mi pokaže da nose i hlače 😀

Pričali su nam kako mladi više ne izlaze u kafiće kao nekada, da se danas više okreću sportu. Što je na prvu bilo teško za povjerovati, al kad smo razmislili da previše kafića, barova, restorana i nismo vidjeli, a da su sva igrališta u gradu svaki dan bila prepuna, možda nemaju drugi izbor.

Pričali su nam kako se država brine za svoje ljude, kako svaka obitelj dobiva namješteni stan, daju im osnovne namirnice za kuhinju, školovanje djece u potpunosti pokriva država, zvuči idilično – zašto onda ljudi gladuju?

ZAKLJUČAK

I dalje nam je najbolja priča kako su osvojili svjetsko nogometno prvenstvo i u svojoj zemlji prikazali pobjedu protiv Brazila od 8:1, a zapravo su izgubili 2:1. Nogometaši su dočekani kao veliki pobjednici. Čak smo kupili razglednicu s pokalom svjetskog nogometnog prvenstva.

Imali smo predrasude koje smo ovim putovanjem htjeli srušiti. Puno toga što se piše u medijima je istina, ali puno toga je i preuveličano. U Sjevernu Koreju smo otišli s mnogo upitnika u glavi, neke smo riješili no dobili smo nove s kojima smo se vratili doma. Jasna nam je situacija tamo i jasno nam je da smo vidjeli samo mali djelić i da je puno toga izrežirano za nas. Ovaj tekst je samo naše viđenje onoga što smo vidjeli. Preporuka, odite u Sjevernu Koreju po svoje upitnike i možda srušite koju predrasudu.