Pa evo me ovdje. Ležim ispod visokih palmi, pijem kokosovu vodu i slušam zvukove malih gušterčića, žaba i egzotičnih ptica. Ispred mene je dugi bazen prekriven frangipani cvijećem čiji miris osjetim na daljinu. Razmišljam si, da li sam stvarno „zaglavljena“ na Baliju ili je to samo san. Ako je san, ne budite me.
Prisjećam se kako sam završila ovdje. Napustila sam Hrvatsku prije više od 5 godina u potrazi za boljim životom. Radila sam u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kanadi, a u međuvremenu putovala sam svijetom. Prije samo 3 mjeseca radila sam u Abu Dhabiju, imala odličan posao, fleksibilno radno vrijeme i život pun uzbuđenja. Međutim, nikada se nisam osjećala ispunjeno i uvijek sam težila nečemu višem. Pošto sam već prije posjetila Indoneziju, točnije Bali, nešto me je oduvijek vuklo natrag. Sva ta predivna priroda, pješčane plaže, nasmijani ljudi – život se je činio puno mirniji i jednostavniji. Potpuna suprotnost gradskoj gužvi, užurbanom životu i pustinji u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Pošto sam dobila odličnu poslovnu ideju prije pola godine, odlučila sam ju pokušati ostvariti. Ta ideja je bila otvaranje retreata na Baliju (#healyourheart_bali). To je značilo davanje otkaza na postojećem poslu i selidbu na Bali. To sam i napravila. Sve je to bilo prije epidemije, a kasnije i pandemije korona virusa. Bilo je to doba kada još nitko nije pridavao veliku pažnju virusu, misleći da će se povući. Isto tako, doba kada su ljudi još uvijek bezbrižno putovali. Prvo sam posjetila Indiju pošto sam preko Indije imala povezane letove, a zatim sam konačno došla na Bali. Cilj je bio realizirati svaki detalj mog poslovnog plana, stvoriti vrijedne poslovne veze s lokalnim ljudima, prikupiti potrebnu dokumentaciju, te krenuti u ostvarenje svojeg nauma. Međutim, samo par tjedana nakon mog dolaska u Indoneziju, Balineška vlada je zatvorila međunarodne granice. Ljudi su zamoljeni da ostanu kod kuće. U mojoj glavi se je vrtjela samo jedna misao – znači li to da moj poslovni projekt više nema smisla? Kamo ću sada? – već sam dala otkaz u Abu Dhabiju.
Odlučila sam čekati i iskoristiti ovo vrijeme za kratki godišnji odmor i odmor duše – bar sam mislila da će biti kratak…i tako su krenule moje rajske avanture. Tjedan dana nakon dolaska na Bali počela sam se osjećati loše. Bila sam uplašena da imam koronu nakon svih onih sati provedenih po zračnim lukama. Savladala sam strah i ignorirala simptome misleći da će proći kroz dan ili dva. No, međutim, dobila sam visoku temperaturu, halucinacije, a nakon par dana osip po cijelom tijelu. Bila sam jako slaba te konačno odlučila sam da je vrijeme za posjet liječniku. Nalaz je pokazao da imam denga groznicu koja nastaje zbog uboda komarca. Vjerojatno onog velikog u Indiji pošto su me doslovno „pojeli živu“. Laknulo mi je da nije korona, dok mi doktor nije rekao da je denga groznica puno opasnija za život nego korona – jedino je „bolja“ u smislu da nije zarazna. Oporavljala sam se tjedan dan i odlučila ostati u hostelu u Ubudu dok ne nađem stalni smještaj. U Ubudu sam ostala neko vrijeme dok se nisam oporavila u potpunosti. Upoznala sam ljude sa izvanrednim vrlinama i osobnostima – isto putnike od kojih neki već više od godinu dana putuju cijelim svijetom. U međuvremenu, situacija na Baliju se je počela polako mijenjati. Puno trgovina se je zatvorilo , također i granice za nove turiste.
Zaštitne maske su postale obavezne, savjetovali su ljudima da je bolje da ostanu kod kuće. Pošto su počele priče da će ukinuti sve letove, odlučila sam se povezati s veleposlanstvom Republike Hrvatske u Jakarti. Javila mi se je jedna veoma ljubazna službenica koja mi je bila spremna pomoći u svakom smislu. Savjetovala me je da je pravo vrijeme za povratak u Hrvatsku ukoliko to želim. Ako ne želim, zamolila me je da joj dam svoje podatke kako bi me stavila u bazu podataka Hrvata koji se nalaze izvan Republike Hrvatske. Saznala sam da se ukupno 11 Hrvata nalazi u Indoneziji – kako bi nam olakšala situaciju, povezala nas je sve zajedno preko e-maila i Whatsapp-a. Razmišljala sam si – da li je situacija stvarno toliko ozbiljna? Trebam li se zbilja vratiti u Hrvatsku ili će se ubrzo sve vratiti u normalu? Zračne luke nisu bile baš najbolje mjesto za boraviti. Should i stay or should i go? – zapitala sam se. Viza koju sam dobila na 30 dana sada je produžena na neodređeno vrijeme zbog trenutne situacije, tzv. „emergency stay“. To me je malo razveselilo. U idućih nekoliko dana dosta turista je napustilo otok.
Bali je postajao sve prazniji i prazniji. Uobičajene ulice krcate motorima i turistima sada su bile gotovo prazne. Uskoro je došao indonezijski blagdan Nyepi – vrijeme kada se zatvaraju sve trgovine, ljudi zatvaraju u kuće, te provode vrijeme u samoći i šutnji. Tehnologija i svjetlo nisu dozvoljeni, isto tako ni bilo koja vrsta zabave. To je vrijeme meditacije, vrijeme molitve. Post je preporučen. Pošto nije bilo dozvoljeno izaći iz hostela, odlučila sam se iskušati u postu i zaista ne pričati cijeli dan. Uživati bez mobitela i društvenih mreža, provesti vrijeme sama sa sobom. Bilo je divno – teško zbog gladi – ali divno. Sveukupno Nyepi je trajao dva dana. Zaista mi je trebalo to vrijeme da razbistrim misli.
Ubrzo nakon Nyepi-a, konačno sam pojela papaju o kojoj sam maštala dva dana. Spojila sam se na Internet i dočekalo me je puno poruka, obavijesti i mailova. Nisam bila sretna zbog toga, već mi je nedostajao onaj mir. Prvi e-mail koji sam vidjela bio je od veleposlanstva Republike Hrvatske u Jakarti. Obavijestili su me da Vlada Republike Hrvatske organizira let s Balija, te da mi je ovo, najvjerojatnije posljednja prilika povratka. Na nebu se uskoro više nije mogao vidjeti niti jedan zrakoplov. Nisam se vratila. Jednostavno, to nije bilo rješenje, iako mi je naravno, nedostajala obitelj.
U hostelu sam stvorila odlične prijatelje i poznanstva. Pošto nitko od nas nije znao koliko dugo će trajati izolacija, odlučili smo iznajmiti vilu na mjesec dana. Da, luksuznu vilu sa velikim bazenom, privatnim sobama i kupaonicama veličine jedne prosječne kuće u Hrvatskoj. Vilu okruženu egzotičnim drvećem i biljkama. I da ne zabororavim napomenuti, uključenim uslugama čistačica i drugog osoblja koje brine o nama. Isto tako čistačima bazena i privatnim osiguranjem. Uglavnom – od hostela i spavanja na neudobnom krevetu na kat i dijeljenja prljavih kupaonica do – vile sa 5 zvjezdica. I to sve za cijenu – HOSTELA! Vilu koja u normalnoj sezoni košta oko 2400 kn po noćenju, mi smo plaćali oko 300 kn/noć.
Kada se to podijeli sa petero ljudi, svatko od nas je plaćao 60 kn po noći. Razlog tomu je što nema dovoljno turista. Vile se iznajmljuju jeftino, samo kako bi pokrili plaće osoblja – kako bi mogli prehraniti obitelj u ovoj teškoj sezoni. Ekonomska situacija je dosta teška za lokalno stanovništvo. Navikli su na puno turista, oni su nekima jedini izvor prihoda. Iz tog razloga čine sve kako bi ponudili svoje usluge preostalim turistima na Baliju. Prilično mnogo humanitarnih akcija je otvoreno od strane ekspata koji na Baliju žive i rade godinama. No međutim, čak i u ovoj teškoj situaciji, lokalni ljudi su i dalje nasmijani, optimistični i velikodušni. Odlučili smo iskoristiti priliku i ostati 2 mjeseca u vili. Sada, u lipnju, situacija se nije nešto previše promijenila, ali najiskrenije, na Baliju nismo previše osjetili posljedice korone kao što je to bilo npr. u Europi. Broj slučajeva ovdje je veoma mali. Lokalno stanovništvo vjeruje da je to zbog svakodnevnih prinosa bogovima.
Veoma sam zahvalna što sam ostala. Umjesto karantene u Europi ili UAE, gdje bih vjerojatno provodila dane zatvorena u apartmanu kao većina ljudi, ostala sam „zatočena“ na predivnom otoku ili kako ga Balinezi zovu, – „otok Bogova“. S predivnim pješčanim plažama, majmunima, koktelčićima, tajanstvenim zalascima sunca i što je najbitnije, s najboljom ekipom s kojom ću, nadam se, zauvijek ostati povezana. U međuvremenu počela sam pohađati tečaj Reikija. Napravila sam nekoliko reportaža o lokalnim vinarijama (palmino vino) kako bi im pomogla reklamirati njihov biznis. Sudjelujem u nekoliko volonterskih akcija u kojima pripremamo hranu za lokalno stanovništvo. U suradnji sa ocem pomogla sam sirotištu u Keniji izradom web stranice za njihove potrebe (www.hopeforchildrenkenya.com). Granice se polako otvaraju, ponovna navala turista očekivana je u listopadu. Do tada, radit ću maksimalno na ostvarenju svoj sna, i dalje stvarati veze sa ljudima. Uživat ću u ovom divnom privatnom raju, bez previše turista, okružena čistim zrakom i divnim lokalnim ljudima.
Moje rajske avanture možete pratiti na Instagramu pod imenom: ivana_lija_ Pozdrav s Balija i čuvajte se! Selamat Tinggal!
Napisala: Ivana Lijović
Fotogalerija:
