„Život je kratak, nemoj ga još više otežavati“, samo je jedna u nizu mudrih životnih izreka beduina kojima će vas obasipati kroz vaše putovanje Jordanom.

Napisala: Ankica Lamešić

Još par minuta do slijetanja u Amman. Prvo putovanje za koje mogu reći da se, po mojim kriterijima, nisam pripremila.

Organizirano u zadnji tren, kao treća opcija, jer su prve dvije, koju smo Mirela i ja htjele, Zanzibar i Iran bile bukirane. Nije da nismo htjele Jordan, ali kao, sljedeće godine.

Preletila sam osnovne informacije, scrolala instagram s hestegovima lokacija, proučila sigurnosnu situaciju (profesionalna deformacija). 
I prepustila se.

Prvo putovanje u kojem nisam detaljno proučila real feel prognozu, jer je nekoliko osjećaja u toj zemlji već odavno na mojoj to feel listi, prognozi unatoč. Već dugo vremena nemam to do list, jer mi je nekako površna. U životu imam samo to feel listu i činim sve što je u mojoj moći da je ispunim. Zadnje godine su bile životne prekretnice te sam, u strahu od smrti, počela živjeti..

Pa krenimo, željeni to feel za Jordan: Osjetiti zatezanje kože od soli nakon kupanja u Mrtvom moru, trčati kanjonima Petre, kupati se u Crvenom moru, prolaziti prstima po pustinjskom pijesku, spavati pod zvijezdama..
Realizirani to feel? Sve navedeno plus: jahanje pod zvijezdama, jahanje stijenama Petre, vožnja džipom kroz pustinju, jahanje deve kroz pustinju, pjevanje arapskih pjesama. Sve skupa, moj osobni Indiana Jones film..

Prvo putovanje, i zapravo, prvi tekst bez početka i kraja. Ako trebate vodič s osnovnim informacijama, onda guglajte, jer ih ovdje saznati nećete. I unaprijed oprostite na čudnom toku misli, oprostite na kaosu emocija i pokusajte citati bez da tražite logiku. Jer je u životu rijetko ima.

Od planiranih izležavanja na plaži Zanzibara, dnevno smo pješačile 30ak kilometara i penjale se po stijenama (dapače, nekoliko smo puta pomislili na nas HGSS jer smo bile vrlo slične Česima, obućom nepripremljene za teren). Rezultat putovanja je umorno tijelo, ali odmorna duša. I super fotografije.

Iako im je turizam narušen ratnim stanjem u susjednim zemljama, Jordan je zemlja osmijeha i pjesme. Vjerojatno svaki od 7 milijuna stanovnika prve riječi koje artikulira su Welcome to Jordan, jer će vam je zaželjeti baš svi, od malog djeteta na ulici do Abe od 70.. Povijesno, religijsko i geopolitičko sjecište, još od Puta svile, Mojsija pa do današnje politike „mira“ (citaj, nemaju naftu).

Krenuli smo u Ammanu, koji iskreno i ne znam kako bih opisala. Prekrasne kamene urbane vile u modernijem dijelu i mnoštvo ruševnih i zapuštenih zgrada u starom dijelu. Kombinacija tradicionalnog i liberalnog – Jordan je najliberalnija zemlja usporedno s drugim arapskim zemljama po pitanju prava žena, odijevanju, konzumaciji alkohola.. Najveći grad, puno street fooda i suvenira. Nekoliko urbanijih ulica s restoranima i kafićima u kojima služe alkohol. Iako nama djeluju siromašno, prosječna plaća je navodno oko 3000 JD, a dinar je oko 9 kn.. Pa sad vi računajte koliko su oni zapravo bogatiji od nas.

Čaj, čaj i opet čaj.

Ako ne volite čaj, u Jordanu ćete ga zavoljeti. Puno slađi i ukusniji od onog tradicionalnog turskog. U kulturi, prvi čaj vam uvijek nude kao dobrodošlicu. Nakon trećeg ste već prijatelji.

Ako zanemarite uvjete u kojima peru čaše, haccap sustave i prepustite se i riskirate herpes, osjećat ćete se kao da ste dio njih, a konobari će vam biti najšireg i naljepšeg osmijeha. Toliko lijepog da ćete poželjeti još jedan, čaši unatoč. Naravno, morate nešto i pojesti, pa neka to budu neka od tradicionalnih jela koja se uglavnom baziraju na janjetini, piletini, riži, humusu, falaflima..

Promet u Ammanu je kaotičan, ali ni približno kao u Istanbulu, Egiptu ili Azijskim zemljama. Vožnja taxijem je prihvatljiva, Uber je također dostupan, ali uži centar i stari dio možete bez problema propješačiti. Zasladite se raznim baklavama ili tradicionalnom kunafom , uz sok od šećerne trske.

Žene ćete na ulici rijetko sretati, pa je sama činjenica da ste žena već dovoljna da pogledi budu na vama. Još ako ste plavi pripremite se na „all eyes on you“. 
Biti plav u Jordanu je prednost. Još k tome imati zelene oči znači da ćete rijetko što platiti (barem u mom slučaju). Ok, ponekad postane naporno, pa pokušajte dozirati svoje reakcije na konstantne komentare i fućkanja.

Sljedeća destinacija je bila planina Nebo, mjesto s kojeg je Mojsije vidio obećanu zemlju. Vjernicima u grupi je to bilo mjesto duhovnog mira, a ja sam uživala u prirodi, sređenim maslinicima i radu NGO udruge koja zapošljava osobe s invaliditetom i izrađuje mozaike te ih tako uključuje u društvo. 
Puno živaca i smirenosti je potrebno za izradu najmanjih mozaika, koji se izrađuju od lokalnog kamena i boja, a sati su potrebni za prekrasne mozaike na raznim predmetima poput stolova, stolica, slika, podmetača. Meni najzanimljiviji su bili drvo života i motiv ribe, koji povijesno ima bitnu ulogu. S obzirom na tadašnja zbivanja i duh vremena, kad bi se dvoje ljudi susrelo, prvi bi nacrtao pola ribe. Ako je i drugi sugovornik vjernik kršćanin, nacrtao bi drugu polovicu ribe i to bi značilo da mogu otvoreno razgovarati o svemu i da je sigurno. Ako pak sugovornik ne završi drugu polovicu ribe, to znaci da ne zna o čemu se radi i postoji opasnost ako se počne pričati o vjeri.. Također, lokacija mi je bila zanimljiva u kontekstu migracije stanovništva.

Nakon obilaska Neba, spustili smo se na Mrtvo more i plutali. Doslovno, jer zbog saliniteta od 30% ništa drugo i ne možete. Nekoliko je luksuznih spa centara na Mrtvom moru te nekoliko prihvatljivih wellness hotela.. ali, ono što je meni zapelo za oko, su ogromne količine raznog smeća na plažama koje nisu hotelske.. zapravo, smeća je općenito puno, posebno plastike i vrećica.

Nakon kratkog osvježenja na Mrtvom moru, nastavili smo prema Wadi Musi, gradiću koji je nastao zbog Petre i velikog broja turista. Nekoliko restorana i kafića je dovoljno da vrijeme koje ne provodite u Petri ispunite uživajući u hrani i čaju (rekla bih piću, ali samo lokali u sklopu hotela služe alkohol). 
Petru smo odlučili obići sami, bez organizirane ture i to je zapravo bio pun pogodak, jer smo doživjeli puno više i imali prostora i vremena zaviriti tamo gdje ostali nisu.

Petra, pustinja, noć pod zvijezdama – jednom rječju, Bedouini.

Tvrdi kao stijene, mekani kao pijesak, pokretni kao vjetar. Zauvijek slobodni – Bedouini

Kad krenete prolaziti kanjonima Sika, u prekrasnom ambijentu koji vam nudi „Rose city“, drugo ime za Petru, prvo lice na koja ćete naletjeti je Jack Sparrow. Zapravo, puno Jack Sparrowa, baš poput scene iz filma.. Oni će vam nuditi pomoć pri penjanju na jedan od vidikovaca koji su instagram photo opportunity, i za koje vam je zaista potrebna njihova pomoć.
Uz prekrasne prizore prirode i sedimenata stijena, promatrajte i ljude. 

Sad već komercijalizirani i prilagođeni turistima, bedouini (aka Jack Sparrowi) još uvijek zadržavaju svoj karakter nomada, pjevajući i smijući se cijelim putem. Dok se mi čudimo i pitamo što nas je natjeralo da se krenemo penjati, oni poput lista na vjetru skakuću po stijenama i pjevaju. 
Kad maknete instinktivni strah od njih (barem je naša prva reakcija bila takva), shvatit ćete da su zaista dobri i da vam stoje na raspolaganju za sve – naravno, i žive od turizma. Upravo će vam oni reći kako Petra ne bi bila to što je bez njih i da su bedouini bogatstvo Petre. Ja bi se, na kraju svega, samo složila s tim.

The Treasury (čitaj ona fotka s instagrama na kojoj svi pišu Petra) je prvi na koji ćete naići i zaista je prekrasan.. ali, ima ih još. I potrudite se obići ih sve, uz čaj na svakoj lokaciji, jer, zašto ne.

Nekoliko je prilika u Petri – jahanje konja, magaraca, deva i kočija – razni su načini kojima možete preći dijelove Petre, ukoliko se umorite. Mi smo odlučili hodati cijelim putem, a mene je, tek kasnije, put odveo na jahanje i proučavanje Petre kroz oči lokalnih stanovnika.

Dok je dio mog društva obilazio grobnice, ja sam hvatala signal (jer posao) i naletjela na beduina na prekrasnom bijelom konju (scena iz filma) koji je imao jedan od jačih uleta (galebovi s Jadrana, izdržite): Jeste li vidjeli moje koze?

I zaista, tražio je svoje koze. Jer je beduin i živi u Petri, u špilji.. Ali, da stvar bude još zanimljivija, njegova špilja je airbnb, prigodnog imena Indiana Jones cave! https://www.airbnb.com/rooms/30290550?guests=1&adults=1 
A on, Feras, jedan od najljepših osmjeha i turističkih vodiča ikad – pogađate, nije nam dugo trebalo da putem prema izlasku ne zavirimo u njegovu špilju i uronimo u svijet života unutar Petre.. Tu zapravo priča tek počinje, iako ovo će biti biti cenzurirana verzija (kako bi moj prijatelj Gordan rekao).

Unutar Petre živi 30ak obitelji po špiljama, a njih preko 1000 je izmješteno u beduinsko selo odmah do Petre. To su sad već moderni beduini koji žive od turizma, pune iphone na powerbank dok pale vatru (naime, solarke su postavljene po Petri), voze džipove po pustinji i jedu snickers ali, i dalje jašu konje i magrace i žive slobodnim načinom života. 
Na sto naših začuđenih pogleda i upita „pa dobro zašto?“ odgovaraju iskreno i skromno da je to njihov izbor i da žive u skladu s prirodom. Priču smo nastavili sljedeća 3 dana, a ja sam se pretvorila u uho..

Jedno smo popodne, kiši unatoč, krenuli u Manastir sa stražnje strane. Manastir je inače najveći spomenik u Petri, i do njega prvi dan nismo stigli. Miris zemlje, kiše, pijeska. Svježeg zraka i beskrajnih stijena. Priče o Petri i životu u Petri protkane s tolikom količinom ljubavi i mira, da se zapravo pitam jesam li ikad susrela nekoga u Hrvatskoj tko s tolikim sjajem u očima priča o svojoj zemlji. Fascinantni prizori prirode zaista ostavljaju bez daha.

U tih nekoliko sati hoda i jahanja, prešli smo nekoliko životnih tema koje bi na „normalnim“ kavama prolazila godinama, ako ikad i bi.. A kod njih je sve jednostavno, opušteno, jer kao, što imaju za izgubiti.. i svako toliko bih, pokušavajući hvatati svaki prizor mobitelom i go proom čula, Ankica, leave your phone and breathe.. 
And i did.

Crveno More

Jedna od stavki na to feel listi je bilo i Crveno more, pa je Aqaba bila logičan slijed. Nakon organizacije prijevoza i 2 sata vožnje od Wadi Muse, ušetali smo u sunčanu Aqabu i na plaži popili kavu s kardamom – začin koji stavljaju u sve, jer, zašto ne… Crveno more je stvoreno za ronjenje, ali smo ga ovaj put propustili zbog ograničenog vremena.. Nakon nekoliko sati šetnje, ušli smo u pekaru kako bi kupili tradicionalni arapski kruh (ovo zvuci bas optimistično, a zapravo jedete beskvasnu tortilju) i završili smo u podrumu (bubrezi su na broju) i gledali proizvodnju tog kruha.. Jer eto, oni su vidjeli turiste i zašto im ne pokazati.. i naplatiti 1 JD (dinar). 
Kad sam već kod dinara, u Jordanu sve nešto košta, a najčešće je to dinar.. da vam izvade torbu iz busa, stave u bus.. da se fotografirate s njima..sve je dinar, ili, kako bi oni rekli, napojnice i cjenkanja su nam dio kulture. Tako da svakako pripremite bunt novčanica od dinar, ili ih šarmirajte plavom kosom, vaš izbor.

Trn pustinjske ruže

Pri povratku iz Aqabe dogovarali smo našu sljedeću avanturu, večeru u pustinji, ali i onu u špilji.

Večera u pustinji dovodi do bezbroj pitanja, posebno ona kako smo zapravo došli do ovdje i kako ćemo se uopće vratiti. Teren po kojem je taj toyotin džip vozio je sve samo ne prohodan. 
Dvije su „glavne“ pustinje u Jordanu u koje je sigurno ići, Wadi Rum, koja je primarno turistička i Wadi Araba, meni osobno draža, koja još nije iskomercijalizirana (i koju će vam predložiti beduini za izlet..)

Koktel emocija

Baš kao što pijesak simbolizira pročišćenje, filtriranje emocija, a pustinjska ruža energiju, akciju i strast, tako ćete, ako zaista udahnete na ovom putovanju, osjetiti sve čari mističnih Beduina i njihovog stila života. Ono čemu mi svi težimo, NLP i lajf koučeve koje plaćamo (ja ne, kao ni Meri ni Katarina), oni svedu na jednu rečenicu: Život je kratak, nemoj ga još više otežavati“.

I zaista, stojeći usred ničega, ispod krova hotela s milijun zvjezdica, zatvorite kapke, udahnete taj mir i živite u trenutku..

Uz pucketanje vatre i priče o njihovom životu, normalno, krenule su u smjeru žena i ljubavi.. Zakonski smiju imati 4 žene, ali, oni mlađi će vam se nasmijati i reći da nisu ludi pa da ih imaju 4.. Neki su oženjeni za Europljanke, od kojih su neke došle živjeti tu, a neke su u svojim zemljama pa održavaju brak na daljinu (ili barem misle da održavaju).

Nakon nekoliko Araka (to vam je ono prozirno alkoholno što se u turskim serijama koje nitko ne gleda miješa s vodom pa bude bijelo) jezik se odveže pa su procurile priče i o slomljenim srcima. Naravno, srcima žena koje su sebe uvjerile da će „privezati“ beduina. A vjetar se vezat ne može.
Ili, meni još draži citat, stvoren za ovu temu, iz Malog princa, ako pripitomiš lisicu, odgovoran si za nju..

Sa svakog putovanja nosimo divne uspomene i trenutke koji nam obogaćuju život, ali, poneka putovanja dam donesu životnu promjenu, koje smo ponekad svjesni tek kasnije. 
Jordan je jedno od tih putovanja.
Koje morate doživjeti i koje je zapravo ne moguće dočarati. Fotografijama unatoč.. 
Imala sam priliku doživjeti svoj set Indiana Jones filma i upoznati divne ljude. Još jednom potvrditi što je zaista bitno u životu.

I zato, kao i u svakoj drugoj situaciji, putujte, živite u trenutku i uživajte. A ako vas put ne odnese u Jordan, vi Jordan stavite na svoj put.. Jer, zaslužio je. I da, siguran je.

Fotogalerija: