U sklopu nagradnog natječaja Emirates traži najinspirativniju priču s putovanja, do objave pobjednika (četvrtak, 13.12.2018.), svaki dan ćemo objaviti nekoliko finalista. I ovo je jedna od priča koja je ušla u finale.

Moja neobična priča seže negdje duboko u crnogoričnu šumu, divlje i negostoljubive mongolske tajge, na samoj granici sa Sibirom. Uvjeti života u ovom području toliko su teški i surovi da se čovjeku stegne srce. Usprkos tome tu žive ljudi beskrajno tople i čiste duše  zbog  čega ti se srce stegne još više, ali ovoga puta ne od tuge, već od topline i radosti. Taj susret s njima taknuo je i zauvijek promijenio moj cijeli unutarnji svijet. Skromnost i plahost tih ljudi nešto je najljepše što sam u životu doživjela. Oni su jedni od posljednjih pastira sobova, a  zovu se Dukha ili Tatsaan nomadi što u prijevodu znači oni koji imaju sobove.

Na ovom području Mongolije već više od tri tisuće godina žive ovi nomadi, a zbog ispaše svojih sobova sele se i do desetak puta godišnje preko tajgi i planina. Njihova povezanost sa životinjama je beskrajno čista i duhovna. Nomadi su sljedbenici religije šamanizma temeljene na vjerovanju u duhove kao gospodare prirode. Također vjeruju da duše njihovih predaka žive nastanjene u životinjama koje ih prate i vode krož život. 

Sobovi su dio obitelji i tretirani su s velikom brižnošću i poštovanjem. Pastirima daju mlijeko, od čega prave jogurt i sir. Rijetko se ubijaju za hranu i to najčešće kad su već stariji i nemoćni. Njihovo krzno koriste za odjeću i obuću, a od rogova izrađuju oružje i oruđe. Već od malena djeca razvijaju ljubav i povezanost s tim rogatim  stvorovima. Uče kako ih jahati, poštovati i brinuti se o njima.

 Nomadi vjeruju da bi nestankom sobova, nestala i njihova jedinstvena kultura. I bili bi u pravu  jer bi se u tom slučaju zauvijek ugasila jedna od posljednih šumskih čarolija. Uvjeti života su surovi i teški, pogotovo zimi kad temperature dosegnu i do -50 stupnjeva. Nažalost posljedice su teške, ugiba sve više sobova, a broj nomada sve se više smanjuje. Danas ih je ostalo svega nekoliko stotina unutar 40-ak obitelji, a ozbiljnost tog problema shvatile su i mongolske vlasti, te su ih proglasili zaštićenom etničkom skupinom.

Sjećam se onoga jutra kada sam se prvi put susrela s njima. Obuzelo me uzbuđenje i trema. Rekla bih čak i svojevrsno strahopoštovanje. Zrak je bio bistar, oštar i hladan. Strujanjem hladnog vjetra, obrazi su nam se rumenili, a oči povremeno suzile. Nepregledno prostranstvo i šuma oko nas bili su prekriveni snježnom bjelinom. Obližnji potoci sakrivali su svoju živost negdje duboko ispod leda. Svi smo se smijali i to je bio jedini jezik kojim smo pričali. On će nas najviše povezati sljedećih nekoliko dana. Ubrzo sam sjedila na sobu i krenula duboko u šumu do njihove nastambe. Njegovi golemi i raskošni rogovi djelomično su mi zaklanjali pogled. Vrijeme kao da je stalo. Šuma se činila magičnom u svojoj bjelini, otvorivši najintimnije kutke svoje duše kako bi ih podijelila sa mnom. Kristalići leda visjeli su na snažnim granama i najsitnijim grančicama . Unijeli su neki novi život u te gorostasne šumske divove.Svaki put kada bi zapuhao vjetar, nosio je nebom sitne pahulje snijega. Kristalići leda su se međusobno dodirivali i kao da su zvoncali. Postajali bi pravi, mali glazbeni ansambl s dirigentom vjetrom na čelu.

Šestogodišnji dječak Sora i njegova starija sestrica Suta zajahali su svoje sobove i uz pjesmu krenuli put šume. Kako vjerno opisati osjećaj kada se nađeš usred zimske bajke, težak je zadatak. Sjećam se samo da su me neopisivo preplavile emocije. Osmijeh mi nije silazio s lica. Osjećala sam se kao jedan od likova koji zauvijek živi u najljepšim pričama Ivane Brlić Mažuranić. Promatrala sam tu djecu , bilo je nešto posebno lijepo u njihovoj pjesmi i razigranosti. U toj njihovoj lakoći jahanja i postojanja, te magičnoj povezanosti s prirodom.

Nakon više od sat vremena jahanja došli smo do ostatka obitelji. Vesela družina dočekala nas je u društvu stotinjak sobova. Srdačno su nas primili u svoj maleni dom, gdje smo se sklonili od hladnoće. Cijela unutrašnjost mirisala je na svježe cjepanice i borove iglice. Slatkoća šumskih mirisa miješala se s mirisom jakog ruskog čaja. U središnjem dijelu nalazila se stara trošna peć na drva s dugačkim dimanjkom čiji je vrat sezao do vrha šatora i kroz otvor tjerao dim. Na peći se još hladio čaj sa sobovim mlijekom. Oganj je najvažnije mjesto okupljanja obitelji. Osim kuhanja i grijanja, ovdje se odvijaju mnoge svakodnevne radnje koje povezuju obitelj. Sramežljivo smo sjeli oko vatre i pijuckali čaj. Laknulo mi je nakon prvog gutljaja. Čaj je bio divnog i punog okusa, obogaćen gustim sobovim mlijekom. Lijepo je razveseliti se šećeru kada ga ne očekuješ, jer se u ostatku Mongolije pije posoljeni čaj s mlijekom.

Neko vrijeme smo šutjeli i samo se promatrali plahim osmijesima. U našoj pratnji bila je Mongolka po imenu Gerel. Njezin zadatak nije bio samo prevođenje, nego i tumačenje njihove kulture i načina života. Nakon što smo se ugrijali čajem, pomogli su nam podići naš šator. On nam je idućih pet noći bio jedini dom u divljini. Tradicionalne nastambe nomada nazivaju se jurte. Kostur konstrukcije napravljen je od grana drveća, a omeđen je i dobro izoliran kožom i platnom. Izgledom neodoljivo podsjeća na tepee, šatore prerijskih Indijanaca.

Došla je i prva noć. Grijali smo se na drva, Tomislav ih je sam nacijepao. Noćne temperature sezale su i do -10 stupnjeva, pa smo cijelu noć morali vatru održavati živom. Već prvog dana zbližili smo se sa malenim Sorom. Dječak je veoma brzo postao moj miljenik. Razigrani šestogodišnjak stalno je dolazio k nama na igru, šireći veselje svojim zaraznim, dražesnim osmijehom. Dani su polako prolazili. Život je ovdje smiren, polagan i bez stresa. Teče nekom svojom spokojnom melodijom popraćen ritmom graciozne tišine. Prepustili smo joj se u potpunosti. Svaki dan bi kuhali čajeve i juhe da se ugrijemo. Nije bilo vode, pa smo otapali snijeg na plamenu. Srećom bilo ga je u izobilju. Rastopljeni snijeg nam je služio kao voda za piće, pranje i kuhanje. Imao je pomalo užegli okus.

 Svakog dana istraživali bismo mongolsku divljinu jahajući sobove. Šuma je bila gusta i nepregledna, a kraj se nije nazirao. Dani su bili oblačni i sivi, no usprkos tome nebo neobično plavičasto. Prekrivali su ga oblaci svih veličina i oblika . Nekako su uvijek lebdjeli nisko. Na momente kao da ih mozeš dotaknuti, ili bi mi se to samo tako činilo, promatrajući ih sa sobovih leđa. Umirivali su me i pomagali mi osluškivati šumu. Jahanje sobova zahtjevan je i naporan zadatak. Pogotovo kretajući se po snijegu, a hodati po nizbrdici bio je pravi izazov. Cijelo tijelo me boljelo od napora i naprezanja. Sedlo mi se pomaknulo i mislila sam da ću pasti. Ulovila me panika i nisam je skrivala, dok se otac obitelji Maksar simpatično smijao i zabavljao. Ubrzo sam ležala u snijegu. Prvi put pala sam sa soba. Srećom bilo je bezopasno koliko i smiješno.Odlučila sam dalje pješačiti, što je Maksaru bilo jednako duhovito kao i moj pad.Visoke mongolske čizme ravnog i glatkog džona smijale su mi se u lice. Bilo je toliko sklisko da nije bilo moguće hodati. Morala sam se vratiti na sobova leđa. Ubrzo smo se spustili u udolinu i postalo je lakše. Bol je nestajala. Po prvi put dobila sam osjećaj da se prostranstvu nazirao kraj. Sve je nekako bilo pitomije. Tri psa čuvara pratila su nas i štitila od vukova. Neočekivana pojava velike ptice grabežljivice, uznemirila ih je. Lavež se širio dolinom i nešto je konačno narušilo šumsku tišinu. Ptica je odletjela, a tišina je iznova zagospodarila prostranstvom.

Sljedećeg dana posjetili smo obitelj Maksarovog brata. Njihova jurta udaljena je nepuna dva sata jahanja. Dolaskom na cilj zatekli smo gusti dim koji je izlazio iz otvora šatora. U unutrašnjosti nije bilo nikoga. Čak niti sobova nije bilo vani. Na užarenoj peći ležao je okrugli kruh koji je odavno bio ispečen. Maksar se opet smijao i sklonio ga s vatre. Cijeli šator bio je prepun raznolikih šamanističkih simbola i relikvija. Maksarov stariji brat naime bio je šaman. Neobičan je i smiješan osjećaj prvi puta biti u nečijem domu, bez prisustva njegovih vlasnika, pogotovo kad se uzme u obzir da je vlasnik šaman koji živi u šumi. Odlučili smo ih pričekati, iako nismo bili sigirni kada će se vratiti. Srećom čekanje nije dugo trajalo. Što su ti ljudi mislili kad su nas ugledali nikad nećemo saznati, ali iznenađenje nisu mogli skriti. Bilo je čudno. Dok nije postalo normalno. Ponudili su nam čaj,  to nas je opustilo i počeli smo izmjenjivati priče.  Dan se bližio kraju i morali smo krenuti prije nego li nas uhvati noć. Zajahala sam soba i već sljedećeg trenutka bila na leđima u snijegu. Bio je to moj drugi pad sa soba i oproštajni cirkus kao poklon našim domaćinima. Krenuli smo kući, čekao nas je dugačak put.

Jutra su mi bila najdraža. Pila bih kavu ispred šatora okružena sa 30-ak sobova. Tijekom jutra bili su pušteni i slobodno su se kretali prije odlaska na ispašu, dok bi preko noći bili zatvoreni unutar drvene ograde zbog opasnosti od vukova. Ta simpatična  rogata bića svim srcem vole sol. Kada su primjetili da je imam u ruci, polagano su me počeli  okruživati sa svih strana. Lizali su mi ruke i ostatak tijela, prvo sa blagim i kratkotrajnim oprezom, a zatim kao da se oduvijek poznajemo. Pomalo nasrtljivo i besramno. Promatranje tih prekrasnih životinja i njihovo istinsko uživanje u mrvicama soli, bila je moja omiljena jutarnja zabava.

Danas kad se sjetim vremena provedenog tamo, usudim se reći da su to bili jedni od najljepših i najposebnijih trenutaka u mojem životu. Sretna sam i počašćena što sam imala priliku susresti se s tim dobrim ljudima i barem na kratko biti dio te male prekrasne zajednice. Naročito me se dojmilo njihovo međusobno poštovanje, posebno djece prema roditeljima. Ovdje svi međusobno sudjeluju u svakodnevnim obavezama. Djeca se još od malena uče odgovornosti, te pomažu u svakodnevnim aktivnostima. No, i dalje imaju slobodnog vremena za svoje dječje radosti.

Unatoč krajnje surovom životu i neimaštini djeluju zaista sretno. Zahvalni su na svemu i nesebično dijele to malo što imaju. Mislim da su itekako osviješteni o vrijednosti vlastitog duhovnog bogatstva. U čemu su apsolutno superiorniji od nas zapadnjaka. Žele i trebaju samo ono što je najvrijednije, što nikakav novac modernog čovjeka ne može kupiti niti nadoknaditi. To su zdravlje, obitelj, ljubav te neraskidiva povezanost i jedinstvo sa prirodom. Sve su to stvari koje većinom svi znamo u teoriji. Međutim do prakse manje držimo, zbog nametnutog i brzog konzumerističkog života. Takva razmišljanja nas otuđuju od prirode, ljudi, životinja, a ponekad i od nas samih. Trebamo se obraniti  i uzore pronaći na ispravnom mjestu i napokon pokušati  shvatiti koliko nam je malo potrebno za sreću. Postoji jedna prekrasna misao Khalila Gibrana, koja kazuje kako se pred licem ljubavi strah jednostavno topi. Tako i ja mislim da se na putovanjima pred  licem putnika topi strah od nepoznatog. Želimo učiti, upoznati, razumijeti, ali ne samo druge kulture i ljude nego i onog malog uspavanog sanjara skrivenog u svima nama. Želimo širom otvoriti prozore za koje smo mislili da postoje samo na našem imaginarnom brdašcu mašte i osloboditi ga. Ohrabriti ga da diše kao nikada do tada, da prigrli život ostvarujući vlastite snove i žudnje, da se smije, raduje, plače – da živi. Jer upravo to su putovanja. Odbacivanje strahova i predrasuda, dopuštanje sebi da izađemo iz vlastitih okvira. Mnoštvo novih i strpljivo prikupljanih emocija kojima se na koncu u potpunosti prepuštamo. Putovanja te potiču da se trudiš i da budeš bolji čovjek, da cijeniš sve što imaš i da shvatiš koliko si privilegiran što posjeduješ taj dar. Najljepši koji ti život može darovati, prije nego i sam nekome daruješ život.

Došao je i posljednji dan. Trenutak kada smo se morali zauvijek oprostiti. Pomalo sam ga se bojala , znajući koliko će me rastužiti. Zagrlili smo se i već polako oprostili. Tada nam je prišao dvanaestogodišnji dječak i poklonio dva malena soba. Izrezbario ih je nama u čast od sobovih rogova. Bila sam neopisivo dirnuta. Ne samo lijepom gestom, već i vještinom dječakovih ruku. Tuga me preplavila. Sjeli smo na sobove i slijedili utabane tragove, duboko kroz šumu. Snijeg se počeo topiti. Tlo se napokon naziralo i otkrivalo svoje drugo lice, prekriveno gustom žutom travom i mahovinom. Planine su nas okruživale sa svih strana. U svom ponositom stavu opirale su se udarcima vjetra. Kraj jahanja sve se više bližio i došli smo do mjesta koje je bilo ulazna putanja u ovu bijelu bajku. Tamo nas je čekao Čuka,vozač ruskog vozila koji će nas vratiti u civilizaciju. Dobri, blagi, samozatajni Maksar, pitao nas je hoćemo li se vratiti. Znala sam odgovor, ali ga nisam imala srca izgovoriti na glas. Rekla sam vidjet ćemo. Tko zna što će život donijeti. Molit ću duhove šume da se vratite, rekao je Maksar. To su bile njegove posljednje riječi. Sjeli smo u kombi i lagano se počeli udaljavati  nošeni ledenim mongolskim vjetrom. Ispod niskih, magličastih oblaka i zubatog sunca, divlji konji i jakovi pasli su travu, gospodareći nepreglednim prostranstvom.Vjetar je kovitlao komadiće suhe trave i osušenu blatnjavu prašinu. Lice mi je bilo natopljeno suzama, dok smo zauvijek nestajali u mongolskoj divljini. Od tog trenutka, ti posebni pastiri i njihovi vjerni sobovi bijahu zauvijek zaključani, kako bi rekao Borna Bebek, u kutijicu uspomena koje nikad ne stare.

Napisao: Mirta Cvetko

#FlyBetter s Emiratesom!

Jedna od najvećih aviokompanija na svijetu, Emirates, vlasnik je i najveće svjetske flote zrakoplova Airbus A380 i Boeing 777 koja broji 270 zrakoplova, povezujući ljude diljem svoje globalne mreže od 159 destinacija u 85 zemalja. U Hrvatskoj je Emirates prisutan od lipnja 2017. godine i izravnim dnevnim letom povezuje Zagreb sa svojim kozmopolitskom sjedištem – Dubaijem. Nedavno je Emirates pokorio dodjelu prestižnu dodjelu nagrada ULTRA 2018. te je proglašen najboljom aviokompanijom na svijetu.