Iskrenost i nepristranost u prikazu zajedništva dvije poprilično različite osobe čini Putovanje za dvoje (Two for the Road – 1967) jednim od najkvalitetnijih prikaza bračnog života u kinematografiji. Dodajmo tome sjajan humor i suptilno naglašavanje važnosti i ljepote putovanja imamo film koji svakako vrijedi pogledati.

Frederic Raphael, scenarist filma, često je sa ženom putovao autom na relaciji London – Pariz. U Putovanje za dvoje pretočio je iskustva koja su proživljena. Ponekad vlastita, no ima tu i doživljaja koje je čuo od drugih ljudi. Tako su, primjerice, Raphael i njegova žena Sylvia prilikom prve posjete Saint-Tropezu izgorjeli na suncu pošto se nisu zaštitili kremom. Nakon sunčanja ulovila ih je želja za vođenjem ljubavi što se pokazalo kao iznimno bolno iskustvo. Ta epizoda iz života našla je svoje mjesto u filmu. Scenarist ne vjeruje u uzrok i posljedicu. On vjeruje u slučajnosti, neobičnosti i kontradikcije, u komediju prepoznatljivosti. Želi pružiti gledatelju nešto s čim se može poistovjetiti.  Nešto uvijek stane na put sreći. Ponekad su to tragični i tužni trenuci, a ponekad sitne životne komplikacije poput krvožednih komaraca koji čine vođenje ljubavi nemogućim ili dijete koje se probudi baš kad vas uhvati volja za tom aktivnošću. Ideja da se događaji ne prikazuju kronološkim redom Raphaelu je sinula kad se sa ženom vozio kraj mjesta gdje su nekoć davno autostopirali. Pomislio je kako bi bilo zanimljivo proanalizirati kakvi su bili tada, a kakvi su sad. Sjeća se da im tada nijedan automobil nije stao pa se zakleo da će on, ako će ikad posjedovati vlastito vozilo, pokupiti svakog autostopera za kojeg bude imao mjesta u autu. Kroz čitav film provlači se anegdota s putovnicom koju Mark uvijek zaboravlja, a Joanna mu je brižno čuva. Svrha je bila naznačiti kako je Mark u duši isti čovjek kakav je oduvijek bio. Time je scenarist ukratko sažeo svoju viziju uloge muža kroz stoljeća: „Dijete sam i ti mi nisi majka, ali ipak ti si zrela osoba i pošto sam ja još uvijek dijete moraš mi oprostiti.“  Kad je bio upitan da li je film komedija ili drama, Raphael je odgovorio: „Ovisi o tome smatrate li svoj život komedijom ili dramom.“  Putovanje za dvoje odlično funkcionira i kao drama i kao komedija, a ujedno je i sjajan film ceste.

Albert Finney ne posjeduje šarm jednog Carya Granta, koji je bio partner Audrey Hepburn u ranijem Donenovom filmu Šarada, ali radi se o sjajnom glumcu. Ovdje se našao u nezavidnom položaju jer mora osvojiti simpatije gledatelja uparen uz glumicu koju obožavaju mase prvenstveno zbog njezine osobnosti.  Finneyev Mark ne želi brak, djecu, često imitira Bogarta i lako plane, dok je Joanna u interpretaciji Hepburnove uglavnom neodoljivo šarmantna. Primjerice, nakon što im se zapali automobil par pokuša ugasiti vatru vodom što prouzroči još veći plamen pa Joanna na to iznenađeno zaključi: „Oh, sviđa mu se voda!“ Tijekom njihovih razmirica lakše je suosjećati s Hepburn nego s Finneyjem, no glumac ipak donekle uspijeva prije svršetka filma ublažiti tu veliku prednost lijepe Audrey oslobađajući se stigme muža koji ne cijeni dovoljno svoju šarmantnu ženu.

Zbog, za ono doba, gotovo pa eksperimentalnog nelinearnog načina pripovijedanja od samog početka filma svjedočimo evoluciji njihovog braka i njih kao individua. Sjajan primjer toga je prizor u kojem kao mladi par potpuno sami leže na izoliranoj plaži pa zaključe: „Ne bi li bilo divno da možemo pljesnuti rukama, pa da nam netko donese jelovnik?“. Na taj se prizor direktno nadovezuje scena u kojoj godinama kasnije opet leže na plaži, koja je sada krcata i luksuzna (tu je i konobar s jelovnikom), no ovaj put pomisle: „Ne bi li bilo divno da možemo pljesnuti rukama i učiniti da svi ovi ljudi nestanu?“ Često je ilustrirano kako par razmažen luksuznim životom žali za jednostavnim stvarima koje su nestale s vremenom. Mark se kao mladi arhitekt divio katedrali i činjenici da onaj tko ju je projektirao nije osjećao potrebu da potpiše svoj rad dok u moderno vrijeme jedino što ljudi grade je imidž. Kasnije će i sam sve podrediti karijeri i financijskom uspjehu, postati rob svojih ambicija sa šefom koji mu stalno visi za vratom.

Uvodnu špicu sjajno je dizajnirao Maurice Binder koji je taj zadatak odradio i na 14 filmova o slavnom špijunu Jamesu Bondu. On je autor prepoznatljivog elementa svih 007 otvaranja, sekvence u kojoj kroz cijev pištolja vidimo tajnog agenta kako hoda, okreće se i puca direktno u kameru nakon čega se niz ekran slije krv. Već od samog otvaranja sasvim je jasno kako je Putovanje za dvoje vizualno i tehnološki iznimno atraktivan film. Imamo brze rezove, ubrzane sekvence, nelinearni način pripovijedanja, ekstravagantne kostime. Utjecaj francuskog novog vala je očit. Redatelj Stanley Donen karijeru je započeo kao plesač na Broadwayju, a proslavio se režirajući mjuzikle

Njegova prva suradnja s Hepburn bio je mjuzikl Smiješno lice, a režirao je i Pjevajmo na kiši, jedan od najpoznatijih filmova žanra. Razigranost je sveprisutna i u ovom filmu koji tematski ipak odstupa od uobičajene hollywoodskezabave tog vremena. Snimalo se na lokacijama tako da je veliku ulogu odigrala Francuska rivijera. Brojni su panoramski kadrovi idiličnog krajolika. U sve to savršeno se uklopila nostalgična glazbena tema koju je skladao Henry Mancini. Slavnom je skladatelju upravo glazba za ovaj film osobni favorit njegove bogate karijere. Glumačke izvedbe su sjajne, scenarij Frederica Raphaela inteligentan i prožet kvalitetnim humorom. Nimalo ne čudi da je Stanley Kubrick odabrao upravo tog scenaristu za svoj posljednji film Oči širom zatvorene.

Brak nije odmor. Brak je konstantno putovanje, a na putovanju ne odvija se uvijek sve prema planu. Nekad vam se pridruže iritantni suputnici, zna biti rupa na cesti, desi se da vam otkaže prijevozno sredstvo, možete čak i pomisliti da bi vam bilo bolje da ste ostali kod kuće… no, skup svih iskustava, pozitivnih i negativnih, čini putovanje pamtljivim i vrijednim. Ljubav se može manifestirati i kroz pogrde nazive, kao što su „gade“ ili „kujo“,  izrečene s naklonošću. Djeca nisu uvijek blagoslov. Ponekad su i teret. Nevjera, bilo da se radi o usputnoj aferi ili onoj koja se uzdiže i na emocionalnu razinu, na kraju ima jednake posljedice po brak. Različite osobnosti po instituciji braka postaju jedno. Svrha braka je zajedništvo, ali razilaženje u mišljenju je neizbježno i dobrodošlo jer obogaćuje vezu. Zanimljiv kontrast glavnom paru imamo u portretu američke obitelji, suputnicima na putovanju u Grčku. Oni naizgled imaju skladan brak pošto su po naravi, suprug pogotovo, pedantni i opsesivno organizirani. Odgojna metoda spram kćeri im je krajnje upitna i njihovo konstantno međusobno uvažavanje i poštivanje, zauzimanje za slobodnu volju i odabir, zapravo se doima isforsirano i lažno, te ih čini iznimno napornim suputnicima. Joanna i Mark čista su im suprotnost. Najveća kvaliteta filma je iskrenost i nepristranost u prikazu zajedništva dvije poprilično različite osobe što čini Putovanje za dvoje jednim od najkvalitetnijih prikaza bračnog života u kinematografiji. Dodajmo tome sjajan humor i suptilno naglašavanje važnosti i ljepote putovanja i imamo film koji svakako vrijedi pogledati.

Izvor: www.filmokaz.com