Zadnjih tjedan dana ostavili smo dušu na cesti. Auta skoro pa i nije bilo, a kamioni su prolazili svake prijestupne. Na cesti bih se pojavili već u 7 ujutro, ali tamo negdje oko 10 i to malo akcije što se odvijala, i to je nestalo. Nitko nikamo nije išao. Di su sada svi ti ljudi?? Tih 100 milijuna koliko ih je ovdje?? Ma, živa pustoš na cesti.

Zaustaviti nekoga u prosjeku nam je trebalo oko pet sati, i taj koji nas je pokupio uvijek bi nas profurao samo par kilometara dalje. I tada opet sve ispočetka. Opet stajanje i čekanje. Opet bi brojali minute, sate i aute.

Što se tiče pješačenja, da! Puno pješačimo zato što je za um tako lakše. Nekako je u glavi puno lakše kada se muvamo, krećemo, gibamo. Pa makar na kraju nikamo niti ne dođemo. Um to voli, želi, a mi mu ne uskraćujemo. Teret? Ma da, taj teret. Lucy hoda sa 17 kg a meni oba ruksaka teže 23 kg. Vozikanjem na motoru nakupili smo gro stvari i sve to samo stavili na leđa i digli palac. Znam, glupa ideja. Nije baš lako, ali ide nekako. Početak je uvijek najteži, najintenzivniji. Ali neka. I mora da je tako zato što će kasnije sve biti puno lakše. Priroda univerzuma.

Evo skratit ću sve ove mudrosti i samo reći da smo u tri dana cjelodnevnog stopiranja i hodanja prošli samo 150 kilometara!! Ali, na kraju svakog mukotrpnog dana uvijek nam se nešto lijepo dogodilo. Većinom su to bili predivni ljudi koji su nam otvarali vrata svog doma, gdje vrlo često i prenoćimo. Večera i rakija bile su nezaobilazne.
Prvo kao da cijeli dan moramo patiti da bi na kraju dana uživali. Konzumacija života u cjelini! Velim vam, početak samo takav!

Mladi i nadobudni krenuli smo prema Laosu. Čak sam se i obrijao da budem lijepši

“Znate zašto sam vam stao? Samo zato jer sam vas još jučer vidio u onom restoranu na brdu. Bili ste umorni ali opet nekako simpatični. Nisam znao zašto ste tamo, ali sada mi sve je jasno. Ljudi božji, pa vi stopirate!!” veli truck driver za volanom, a ja bih se samo još nadovezao: “…po ovoj vukojebini!!”

Izraz lica kada nam konačno netko stane. Neprocijenivo!

To je i istina. Prenoćili smo 40-ak km od laoške granice, u gradiću Muong Thanh-u i primijetili da većina mještana vozi velike skupe aute, većinom terence, koji su u Vijetnamu još skuplji. U jednom od prijašnjih blogova spominjao sam kako je vijetnamska vlada stavila ogroman porez na automobile zbog čega su njihove cijene porasle troduplo. To je i razlog zašto se vlasnici automobila ovdje smatraju bogatašima.

Zadnja vijetnamska noć

Kamion zbog kojeg smo ostavili dušu na cesti ostavio nas je 8 km od laoške granice, na širokoj prašnjavoj cesti, usred kamenjaka gdje bageri i ostale svemirske mašine jedu planinu, koja polako nestaje. Noć nam je polako prijetila a mi smo se zatekli usred ničega. Puno puta smo se našli u sličnoj situaciji kada nas je noć pritiskala a mi bili okruženi ničim. Ali ovo sada, ubi bože! Ovo je bilo čista vukojebina. Zapravo cijelo ovo područje je vukojebina. Signal na mobitelima nam je nestao, gps nije radio i pojma nismo imali gdje se točno nalazimo.

Najpametnije je nestati odavde i cipelcugom prema granici. To smo i učinili. Međutim, već iza prvog zavoja ugledali smo široko nasmijanu ženu koja se laktarila na ogradi.

“Kam pak’ vi sad idete u ovo doba dana?? Ajde, dođite ovamo!” Žena nas je pozvala unutra i u tren-dva sudbina dana koja je opet bila neizvjesna momentalno se izmijenila. Eeeeee, koji smo mi ponekad sretnici!

Žena i njezin muž žive ovdje cijeli život i mislim da će ovdje ostati do smrti. Malena drvena kućica, u sredini ničega, okružena brdima i dolinama i više je nego što im je potrebno. Digli smo šatore u stražnjem dijelu dvorišta i otišli na večeru koja je bila poslužena na podu njihove kuće. Sjeli smo u krug i prvo lupili po rakiji, a zatim i po hrani. Nakon par čašica, muž se otvorio i počeo nam se zahvaljivati što smo ovdje i što nas ima priliku ugostiti. “Ako se ikada ponovno nađete ovdje, obavezna nas posjetite!”

Kampiranje uz vatricu već nam je postala rutina

Žena ima 12-ero braće i sestara koje zbog siromaštva roditelji nisu slati u školu. Zbog te činjenice ova žena ne zna niti čitati, niti pisati. Ali, te njezine mane nisu niti toliko važne i ne predstavljaju joj neki veliki problem u životu. Vjerujte mi, u život se razumije više nego hrpetina školovanih ljudi.
Duga crna ravna kosa koju nije šišala 15 godina vijorila joj se sve do koljena. Pripadnica je etničke skupine Thai gdje je tradicija da žene imaju iznimno dugu kosu. Većinu vremena nose je zavezanu u punđicu na vrhu glave što je njihov najprepoznatljiviji detalj. Kada bi pričala gledao sam ju direkt u oči. Sekunde bi prolazile a ja bih bio izgubljen u toplini njezinog zagonetnog smješka. Oči su joj se kristalile a usne nježno pomicale. Ništa nisam razumio, ali sve sam osjetio.

Dan prijelaska granice

Sjedimo na rubu prašnjave ceste i sa srcima punim nade čekamo prijevoz.
Ovdje smo već od 8 ujutro i do granice imamo samo 8 kilometara, što je po teoriji vrlo laka zadaća. Ali samo po teoriji. Lucy svira gitaru a ja sam izvadio malenu bilježnicu i pišem. Spajam riječi, sastavljam rečenice koje ću iskoristiti u jednom od mojih sljedećih blogova.

Razvio sam novu strategiju pisanja koju sam započeo prije mjesec-dva. Svoje prijašnje blogove pisao sam direkt na laptop kojeg sam vadio samo na primjerenim mjestima. Recimo, u nekom malenom selu koje je lišeno civilizacije, gdje ljudi sve što imaju su osnovne životne potrebe, izvaditi laptop usred tog sela, pa čak i u prvom obližnjem restoranu, nije pametan potez. Iz respekta prema mještanima izbjegavam to raditi. Dakle, nova tehnika pisanja je prvo pisanje u notez koji bez problema mogu izvaditi bilo kada i bilo gdje, lišen svih moralnih činjenica. Isto tako, pisanjem u notez puno brže mogu zabilježiti trenutne emocije koje mi neprekidno skaču po umu. Direktnim pisanjem u laptop uvijek sam morao čekati savršen trenutak da ga uopće i izvadim. Kada bih to konačno i uradio, glava mi je već totalno prazna, a emocije i impresije već odavno nestale. Sada kada me ošamari neki pisački entuzijazam samo bacim pogled prema notezu i riječi same uskaču u njega.

Par sati kasnije…

Lucy i njezina najbolja prijateljica

Još uvijek sjedimo na podu, pokraj ceste i čekamo prijevoz. Umom mi se prosula mala doza straha, ali ne zato što nam nitko neće stati nego zato što već par dana slušamo priče kako je Laos dva do tri puta skuplji od Vijetnama. Jedino što pored nas prolazi su full prenatrpani motori sa povrćem, voćem, mesom i ostalim pizdarijama. Zašto? Zato što Laošani svakog jutra sjednu na motor i crta u Vijetnam gdje kupe sve živo i neživo, natovare motore do ibera, i špura natrag preko granice.

Sat vremena kasnije…

Ok, sada je već stvarno dosta. Vrijeme je za neku akciju. Trenutna najefikasnija ideja je da se Lucy i ja razdvojimo i svaki stopira za sebe. Dižem se i počinjem mahati svemu što se miče, bez obzira da li je nakrcan do kraja ili ne. Uskoro staje, ni više ni manje nego, sladoledar, i to natovaren do grla. Uzimamo dva sladoleda, čisto iz pristojnosti, i nekako ga uspijemo nagovoriti neka odbaci Lucy do granice. Lik silazi s motora, radi cijeli remont na motoru, prednje kutije stavlja otraga, ove s lijevog boka na desni, i Lucy s dva ruksaka i gitarom skače na motor. Ajde, barem nešto! A ja? Za mene nema problema. Ja mogu pješačiti. Samo da se barem nešto dogodi i da se maknemo iz ove vukojebine. Vukojebina! Da, stvarno sam zavolio tu riječ.

Sladoledar spasio stvar

Pet minuta kasnije s polupraznim motorom sladoledar se vraća po mene. Nisam to očekivao. Uskočim na njega i crta prema granici.

Sretan ko’ črv nisam niti slutio što me uskoro čega

Međutim, nakon par minuta pored ceste ugledam razočaranu Lucy. Očekivali smo da će ju prebaciti barem do granice, ali sladoledar ju je skipao već nakon 2 kilometara. Pojima ne znam zašto. Nervoza polako raste, i počinjemo mrziti sve oko sebe. Čak se pojavljuju i tenzije između nas dvoje. Gledamo se ispod oka već cijelo jutro i lagano je nervoza počela probijati van. “Ništa. Nastavljamo hodati prema granici. Svaki će stopirati sam za sebe i tamo se nađemo. Ok?”. Tek što sam završio rečenicu, Lucy je već ulovila motor, i nestala. A opet ja? Ja sam opet samo nastavio hodati, sljedeći starog pastira koji prati svoje kravice.

23 kg na leđima i prsima! Došlo je vrijeme za rješavanjem tereta!

Nakon dvadesetak minuta staje mi auto, sam od sebe, i odbacio me do granice gdje sam pokupio Lucy, i zajedno krenuli preko kontrolne točke. Međutim, tamo ubrzo novi šok!! Ubrzo shvaćamo da se između Vijetnama i Laosa nalazi međugranični prostor, ničija zemlja, duga novih 6 kilometara. To znači samo jedno – nastavak stopiranja i hodanja do sljedeće kontrolne točke! Jaooooo!!!! Živote, što sam ti skrivio!!!

Stopirali smo i stopirali, ali opet ništa, te nastavili pješice. Da stvar bude još gore, spustila se jaka kiša, kišurina, onako iz vedra neba, iznenadna. I da stvar bude još gora, imali smo samo jednu kabanicu koju sam dao Lucy a na sebe navukao prozirnu najlonsku vreću. Bilo smo toliko nesretni, umorni, pesimistični i jadni da više uopće nismo pričali, nego samo u tišini hodali.

Zabilježen trenutak najvećeg jada ikada. Nije mi uopće jasno kako sam se mogao nasmijati

Nakon trećeg kilometra hodanja Lucy je zaustavila ženu na motoru, sjela iza nje, i nestala! A opet ja? Ja sam nastavio hodati, hodati, i hodati! I tako sve do Laosa! Kada sam konačno došao do table na kojoj piše ‘Dobro došli u Laos’shvatio sam da niti tamo nije kraj ovog mog križnog puta. Teoretski sam ušao u Laos, ali formalno NE. Do formalnog ulaza dijelila su me neka nova dva kilometara!! Jaoooo! I to sam prehodao!!!

Ulaz u Laos! Ili ipak ne??

Oko četiri popodne, već lud ko’ ris konačno dolazim do te jebene granice. Međutim, tamo novi problem! Tamo sam se odmah posvađao s policajkom koja je bila zadužena da mi u putovnicu prilijepi vizu. Žena je bila nadrkana na sve živo, baš kao i ja koji se nakon cjelodnevnog rintanja, hodanja i stopiranja pojavio pred njezinim očima. Rezultat – totalni nered! Galama, vika i prijetnje prstom jadan drugome! Par puta mi je nešto ponovila na svom broken englishu, ali ništa ju nisam razumio. Zatim je popizdila, povisila ton i počela zavijati. Pazi, cijeli dan sam hodao, rintao, mučio, spajao kraj s krajem da bih me sada pričakalo ovo??? E tada sam ja pukao i počeo urlati. Rezultat – još veći nered! Vika je uskoro skočila na drugu, pa zatim i na treću oktavu.

“Trebaš biti profesionalna u svom poslu, bez obzira kakav ti se klijent pojavi ispred očiju. Znaš što, mislim da ti uopće ne voliš ovaj posao i zato što si ovdje. A mislim da na kraju ne voliš niti sebe. I to je rezultat zato vičeš na mene”. Naravno, odmah mi je odbila dati vizu. “NO VIZA! NOOOO!”

Ali ipak, nakon desetak minuta promijenila je mišljenje. Ali uskoro novi problem. “Gledaj, putovnica mi je totalno puna i ostale su mi samo još 3 prazne stranice. Molim te stavi mi vizu na ovu lijevu stranicu zato što s tom putovnicom moram doći sve do Indonezije, i to kopnenim putem. Tamo mi je Hrvatska ambasada.”
“Neee. Nećeš ti meni diktirati gdje ću ti staviti vizu. Ovo je moja zemlja i moja pravila”.
“Ne, nije to tvoja zemlja! Ti nisi kralj. Ti samo živiš u toj zemlji.”

I tako, svađa se nastavila. Ona je tjerala svoju priču, a ja svoju. Oboje totalne budale!
Svađa je trajala dvadesetak minuta, ali na kraju svega ipak je sve završilo kako treba. Dobio sam vizu za Laos, ali ipak ne tamo gdje sam ja to htio. Eeee, tu je ona pobijedila!
Sada kada je sve završilo malo razočaran u sebe. Razočaran što sam se dao iznervirati i što me je pandura bez imalo muke uspjela potegnula u svoj mračni svijet. Brijem da se nisam toliko iživcirao još od Indije. Pao sam na ispitu, ali jebiga, nekada se i to mora.

Ali znate što, priča ide dalje. Dan još nije gotov. Na granici smo ubrzo zaustavili kamiondžiju koji nas je trebao prebaciti 100 km, u samu unutrašnjost Laosa. Ali, kako se cijeli svijet okrenuo protiv nas, naravno da se nešto dogodilo. Nakon 20 km vožnje začula se eksplozija u stražnjem djelu šlepera. Nešto je puklo i dalje nismo mogli. “Lucy, koji vrag je ovo?? Si čula to??”

Lik je u šleperu vozio cement i dozvoljena težina koju može voziti je ‘samo’ 15 tona.
Pazite sad, lik je vozio 40 tona cementa, odnosno 25 tona više nego je smio!!
Pa koji vrag, lik? Pa naravno da će ti šleper eksplodirati!!!

Šarafi, šipke, šarafincigeri, čekić! Nešto opasno se dogodilo.

Dva sata stajali smo pored kamiona i čekali da mehaničar, koji se btw. spustio s neba, onako s padobranom, zamjeni dio koji je puknuo. Mislili smo dalje nastaviti s njime, ali nakon što smo opet sjeli u kamion, vozač je ponosno rekao: “Ja danas više ne vozim! Ovdje stajem. Ovdje ću prenoćiti!!”
O mamlaz jedan! Pa mogao si to reći prija dva sata!

S Lucy sam otišao u prvi restoran kojeg smo ugledali, i nakon večere koju smo u jednom mahu progutali, legli ispred ulaznih vratiju, na veliku klupici, i zaspali!

Evo ljudeki, i tu je završio ovaj ludi, definitivno najteži dan zadnjih par mjeseci puta. Sada mi je smiješno, ali bome tada mi nije bilo. I za kraj zapamtite, prijelazak preko granice ponekad zna biti zajeban!