“Ivona, Dalmatinika sa stalnim prebivalištem u Zagrebu, kojoj su putovanja strast i način života, donosi nam priču s drugog kraja svijeta – iz posjeta svjetskom čudu Machu Picchu i Cusca.”

U Cusco stižemo busom iz Lime. Još pri organizaciji puta, odlučila sam da ću posjet Peru i Boliviji iskoristiti za što bolje upoznavanje s ovim zemljama, što je podrazumijevalo doživljaj i razgled svega ponuđenoga u paketu putovanja. Iako je odluka svjesno isključivala vožnju bolivijskom Cestom smrti, ni slutila nisam da ću svoju cestu smrti proživljavati puno ranije i to ne svojim izborom. Bus od Lime do Cusca vozi 21 sat prema redu vožnje, a 25 sati u stvarnosti – s jednom pauzom nakon 20 sati. Ima dvije klase – prvu i drugu, s razlikom u cijeni od svega par dolara. No, ne mogu svi u prvu klasu – to je stvar sreće, a ne par dolara.

Bilo je to iskustvo za preskočiti – povraćanje do iznemoglosti; cesta je najvećim dijelom puta kao stara cesta Velebit – Obrovac, okuka do okuke, a penjemo se na preko 3000 metara nadmorske visine. Kasnije ću shvatiti da sam na ovom putu, osim od prepečenosti lica i morske bolesti, bolovala i od visinske bolesti. Kako kaže moja mama – „Turčinu glavu odsjeku, a on ne plače“ tako i ja uživam u ljepotama na drugom kraju svijeta, pod motom „ništa mi neće ovaj put pokvarit“.

Stižemo u Cusco; na nogama sam – skoro kao nova. Cusco, prijestolnicu Inka nazivaju i pupkom svijeta. Sam naziv grada na kečuanskom jeziku znači pupak, a zovu ga i carskim. Peruanci vjeruju da je u Cuscu nastala duga pa je zastava grada upravo ona duginih boja. Cusco je smješten na 3400 metara nadmorske visine i u njemu živi oko 360.000 stanovnika. To je pravi turistički grad, jer je često putnicima namirnicima polazišna točka prema Machu Picchu. Središte grada čini stara gradska jezgra – spoj Inka prijestolnice i kolonijalnog grada. Središnji gradski trg je Plaza de Armas koju s jedne strane krasi katedrala svetog Dominika, a s druge strane Isusovačka crkva.

Uz šetnju do pošte, dragim prijateljima šaljemo razglednicu koja im dugo iza našeg dolaska neće još stići. Stižemo i do Inka zida koji je sastavni dio samostana Svetog Dominika. Na brdu iznad grada dominira Sacsayhuaman utvrda iz vremena Inka s koje puca predivna panorama na grad. U neposrednoj blizini smješten je kip Bijelog Isusa koji je noću osvijetljen i koji bdije nad gradom.

Turizam je u Cuscu na vrhuncu razvitka, ulicom hodaju tradicionalno obučene Peruanke, a pokraj njih modno urešene ljame i alpake; i traže lovu za slikanje – onoliko koliko im prvo padne napamet, a prihvaćaju sve što im daš, glavno da daš. No, to nije moj put – da plaćam za sliku; ne u ovom filmu, biznis je biznis, a fotkanje je užitak. To bi bilo kao da sam djeci u Kini koji su se sa mnom htjeli slikati vikala propinas – napojnica. Restorani su turistički; prilagođeni u potpunosti turistima, osim ljame na sve načine; uobičajene su pizze, lasagne i ostale inačice. Ono što je stvarno prekrasno u Cuscu je nebo s kojeg ne možete skinuti pogled; očaravajuće plavo.

Glavni napitak je ovdje, sasvim legalan, čaj od koke s kojim se navodno bolje podnose simptomi visinske bolesti. Unatoč tome što sam se svojski prisiljavala, i pila što čaj iz vrećice, što s lišćem u čaši; ništa nije pomoglo – cijelu noć opet grlim wc školjku. Nije to ništa; u ranu zoru, preciznije u 4 sata ujutro, krećemo prema Macchu Picchu pa direkno nastavljamo prema La Pazu.

Busom idemo prema Machu Picchu smještenom u srcu Anda stotinjak kilometara od Cusca. Lokalna cesta nije nimalo bezazlena, gromade nasred ulice bez ikakvog upozorenja podsjećaju na balvan revoluciju. Ne znam da li je takvo stanje ceste uobičajeno ili je riječ o iznimci; posljedici općeg štrajka u zemlji kojoj smo i sami svjedočili, no našeg vozača to nimalo ne uzbuđuje.

Nakon gotovo dva sata stižemo u Ollantaytambo; mjesto odakle kreće naš Inca trail vlak prema mjestu Aquas Calientes pa odatle busom do podnožja ovog čuda. Sve je ovdje posloženo turistički, sve se zna unaprijed; tko i kad ide. Na karti za izgubljeni grad su naša osobna imena, broj putovnice, dob. Ne čudi to zapravo; idemo u posjet jednom od sedam svjetskih čuda.

Machu Picchu godišnje posjeti oko 400.000 posjetitelja iz svih krajeva svijeta; i po mom iskustvu, svih uzrasta, od 7 do 99 godina. Uz napomenu da je broj dnevnih posjetitelja ograničen na cirka 2500. Do Macchua se može stići i na manje komodan način, trekingom; to je ipak za avanturiste, a ne turiste.

U podnožju Machu Picchua prolazimo standardne sigurnosne kontrole, ulazimo uz kartu i putovnicu koju znakovito pečatim oznakom ove znamenitosti na strani „moje“ šibenske ljepotice katedrale svetog Jakova koja se kao i Machu Picchu nalazi na listi Unescove baštine.

Vrijeme koje nas je dočekalo na Machu Picchu je fantastično sunčano tako da je ljepota neopisiva. Čovjek ne vjeruje gdje je u tom trenutku; bio je to lijep prijelaz iz mašte u stvarnost. Slike iz novina i scene iz dokumentarca više nisu bile san, već java.

Machu Picchu je smješten na 2700 metar nadmorske visine pa je ovdje i disanje puno normalnije. Ovo svjetsko zdanje je 1911. otkrio Amerikanac Hiram Bingham, profesor s Yalea. Različite su teorije zašto je ovaj grad 400 godina bio zaboravljen u andskoj prašumi te kako je i zašto bio napušten. Imanje Macchua može se podijeliti na tri dijela: poljoprivredni dio koji se sastoji od brojnih prostranih terasa koje čine stepenice na vanjskim padinama; drugi dio je onaj vjerski s hramovima i zvjezdarnicom te treći dio koji je stambeni. Zdanje se proteže na 32.500 hektara i izgrađeno je u tradicionalnom Inka stilu suhozida, tu je živjelo oko 1000 stanovnika. Uz nadoplatu moguće se popeti na vrh Huyana Picchu odakle puca još spektakularniji pogled na ovo čudo.

Na obroncima Machu obitavaju ljame koje mogu narasti do 130 centimetara, karakteriziraju ih duge noge i vrat, riječ je o prilično izdržljivoj životinji otpornoj na ekstremne vremenske uvjete. U podnožju ove ljepote, cijene su turistički paprene. Pijem sok od cijeđene naranče za povratak energije, odmaram i časkam do povratka odnosno ponovnog polaska za dalje.