I ove godine kao i svake treba negdje potrošiti sve dane godišnjeg odmora, osim toga treba nekako proslaviti i završetak studiranja i dobivanje diplome, te se konačno opustiti nakon nekoliko stresnih i mukotrpnih mjeseci. S time na umu ja i kolega s faksa odlučili smo kako bi bilo najbolje u ovim tmurnim i kišnim zimskim danima posjetiti malo topliji i sunčaniji dio Europe odnosno jednu od najstarijih europskih nacija a to je Portugal.

Napisao: Mateo Smoković

U sam Portugal stigli smo avionom iz Venecije (Treviso) niskobudžetnim avioprijevoznikom Ryanair. Sam put do tamo bio je vrlo povoljan te su nas pojedinačne povratne karte koštale svega 45€, a letjeli smo do tamo nešto manje od 3 sata, te tako sletjeli u Porto oko 23h.

Već iz samog aviona pri slijetanju pružao se pogled na koji oduzima dah na osvjetljene ulice grada Porta i brojne impozantne mostove koji spajaju jednu stranu grada s drugom preko rijeke Duoro koja teče kroz sam grad. U Portu živi otprilike 230.000 stanovnika i sa širom okolicom preko 1.7 miliona, što ga čini drugim najvećim gradom u Portugalu. U sam centar grada gdje se nalazio naš smještaj stigli smo poprilično modernim Metro vlakom koji kreće otprilike svakih pola sata prema centru i odlično povezuje grad sa širom okolicom (2€ karta od centra do aerodroma, gradska vožnja 1.2 – 1.6€). Puni iščekivanja i želje za razgledavanjem nakon polusatne vožnje silazimo na Trindade stanici nadomak centra grada. Šetajući se prema trgu Praça da Liberdade čuje se žamor i veselje iz brojnih ulica prepunih restorana, kafića i noćnih klubova, te ljudi koji se odlaze zabaviti u jednog od njih. Već na prvi pogled prema trgu otkrivamo zašto se smatra glavnim trgom u gradu, te kako se na njemu spaja tradicionalni i moderni dio grada s znamenitom neoklasičnom gradskom vijećnicom i njezinim 70 metarskim tornjem koji nadgledaju cijelu aveniju.

Zalaskom dublje u gradsku četvrt Bolhão, gdje se nalazio naš smještaj (oba smještaja 15€ noćenje u hostelu sa dvokrevetnim sobama) istu večer otkrivamo zašto Portugalce smatraju jednim od najdruželjubivijih europskih nacija. Tražeći tako ulaz u ulicu gdje se nalazio naš hostel, čija je jedna strana bila kompletno zatvorena zbog rušenja jedne zgrade, prilazi nam jedan stariji gospodin obraćajući nam se na engleski te nas pita dali tražimo hostel u ovoj ulici, i da je jedini ulaz u tu ulicu s druge strane te da se moramo uspeti paralelnim ulicama do druge strane i onda od tamo spustiti u našu ulicu. Na to mi mu se zahvaljujemo i čovjek sav veseo otiđe a mi sljedeći njegov savjet nalazimo naš hostel. Kroz cijelo putovanje bilo je brdo sličnih situacija u kojima bi nam neki lokalac uskočio i dao savjet gdje, što i kako posjetiti, probati, vidjeti itd. Nemojte se začuditi ako vam isto tako priđe netko i ponudi hašiš ili marihuanu, pošto su tamo te lake droge dekriminalizirane to je česta pojava, na što uljudno kažete ne hvala i oni će otići.

Sljedeće jutro prva stvar koju smo morali isprobati je famozni portugalski doručak uz preukusan, mogu reći meni osobno najdraži kolačić Pastéis de Nata i čašicu kave koju također bilo gdje pijete uvijek je odlična. Kad posjećujete Portugal te dvije stvari morate obavezno isprobati, a ako ste baš u Portu morate također na tu listu nadodati degustaciju njihovog slatkastog vina Porto u nekoj od brojnih svjetski poznatih vinarija koje se nalaze s suprotne strane rijeke Duoro (Vila Nova de Gaia). Odlučili smo se za doručak u jednom malom i uskom lokalu krcatom ljudi za koji se priča da ima najbolji Pasteis de Nata u gradu. Šećući se prilikom kroz ulicu Rua de Santa Catarina prolazimo pokraj brojnih brojnih raznobojnih zgrada popločenih pločicama raznih boja, uzoraka i motiva zvanih Azulejos, stvarno ih ima svugdje i prekrasne su, te kao takve potiču od Maura koji su okupirali područja ta Pirinejskog poluotoka u 13. stoljeću. Prolazimo također pokraj jednog od najljepših kafića na svijetu Café Majestic, u kojemu lokalci kažu da je čak J. K. Rowling dok je živjela u Portu pisala knjige Harry Potter-a. Šećući tako konačno dolazimo do Fábrica da Nata, gdje iako poprilična gužva pronalazimo slobodan stol i naručujemo po kolačić Pastéis de Nata i kavu (kava i kolačić su 1.5€). Sam ambijent lokala poprilično je zanimljivo dekoriran slikama grada iz prošlosti i kolačićima koji do kase stalno putuju po šinama na stropu u kalupima sa vjerojatno 40 kolačića u svakome. Pastéis de Nata bio je toliko ukusan da odmah naručujemo po još 4 komada (1€ komad) svakome. Ostale dane Fábrica da Nata postaje mjesto s kojim obavezno započinjemo dan.

Nakon doručka krećemo u obilazak grada, započinjemo šetnjom do Bolhão tržnice gdje doslovno možete kupiti svega od voća i povrća, ribe, pa do vina i raznih suvenira. S obavljenim shoppingom polagano se spuštamo kroz ulice Porta prema glavnome trgu kojeg smo večer prije posjetiti, te nastavljamo prema Clérigos crkvi i 75m visokom zvoniku sa kojega se pruža najbolji vidikovac na grad. Nedaleko tornja nalazi se također jedna od najpoznatijih destinacija u gradu, ispred koje je uvijek, bez obzira u koje doba dana dolazite kolona ljudi koja čeka ulaz, odnosno Lello knjižaru (5€ vaučer za ulaz koji možete iskoristiti za popust na kupovinu). J.K. Rowling je navela da su je bajkovite stepenice upravo iz ove knjižare inspirirale za famozne pomične stepenice mističnog dvorca Hogwartsa. Istražujući Porto uočavamo brojne jedinstvene trgovine u kojima se prodaju razne portugalske slastice, tako da ako ste ljubitelji morske hrane možete bez problema isprobati recimo kolač od bakalara i sira, ručati bakalar s krumpirom ili kupiti konzervu ribe i tune u specijaliziranim trgovinama koje prodaju ništa drugo osim toga!

Na svakom uglu divimo se popločenim i cvijećem uređenim zgradama i crkvama, te brojnih ulica, ali najviše u sjećanju na pločice će mi ostati São Bento željeznički kolodvor na kojemu je kroz umjetnost oslikavanja pločica prikazana povijest Portugala i scene ruralnog života domaćeg stanovništva. Cijeli Porto tako daje neki odušak nekog prošlog vremena kojeg pojačavaju stvari poput brojnih starinskih vintage tramvaja, povijesne arhitekture, i opuštenog načina života.

Ukoliko volite obilaziti crkve, u Portu ćete naići na njihov veliki broj, od njih po meni najzanimljivije koje morate posjetiti bili bi gotičko-barokna Katedrala Porta (Sé do Porto – ulaz u crkvu je besplatan, a kloštar se naplaćuje 3€), blizu koje se također nalazi ostaci povijesnih gradskih zidina oko koje se razvio sam grad. Te najznačajniju gotičku crkvu u gradu, zaštićeno pod UNESCO svjetskom baštinom, odnosno Crkvu Svetog Franje (Church of São Francisco – 7.5€ ulaz). Njezina barokna unutrašnjost, i ogromne podzemne katakombe jedna su od obaveznih lokacija u gradu, te se definitivno isplati izdvojiti nekoliko eura za ju posjetiti.

Spuštajući se brdovitim ulicama grada, dolazimo do same obale rijeke Duoro prepune usidrenih tradicionalnih drvenih Rabelo brodova, koji su nekad služili za transport ljudi, hrane i posebice vina iz Duoro doline do grada Porta koji je bio važna trgovačka luka za trgovanje vinom sa Englezima. Dok danas ti brodovi primarno služe za turističke obilaske grada, kao i razne degustacije vina i večere. Sam dio grada uz obalu naziva se Ribeira te je kao takva turistički najzanimljiviji dio grada, slikovite raznobojne fasade, male uske uličice, ulični zabavljači i svirači, brojni kafići i restorani čine ovaj dio grada odličnim za odmor od šetnje brdovitim ulicama Porta. Sam povijesni značaj i očuvanost ovog dijela grada prepoznat je od strane UNESCO-a, te je uvršten 1996 na listu UNESCO kulturnog nasljeđa čovječanstva. Porto je povezan sa drugom stranom rijeke impresivnim dvoetažnim  Dom Luís I. mostom otvorenim 1886 godine, čiji je arhitekt bio praktikant poznatog Gustava Eiffela, zbog čega Eiffelov toranj i ovaj most dijele poneke sličnosti. Prelazeći most sa gornje etaže širi se pogled prema cijelome gradu i Ribeiri, te brojnim mostovima koji povezuju ovaj grad, te je uz to jedna od najboljih pozicija za oslikavanje grada.

Prelaskom mosta dolazimo u grad Vila Nova da Gaia, dom poznatih vinarija po kojima je ovaj grad doživio svjetsku slavu. Sve je započelo ratom između Britanije i Francuske u 17. i 18. stoljeću, što je dovelo do embarga na uvoz vina iz Francuske, čime su Britanci morali pronaći naći novi izvor za uvoz kvalitetnog vina. Krećući tako sa uvozom novoga vina iz Portugala, koje bi u početku ukiselilo prije nego bi stiglo u Britaniju, Britanci odlučuju dodati malo brandyja kako bi produljili vijek trajanja ovog vina. To je dodalo poseban slatkast okus Portu koji se toliko svidio Britancima da je postao jedan od najpoznatijih desertnih vina u Britaniji ali i svijetu. Ovaj dio grada poprilično je brdovit stoga nedaleko gornje etaže mosta postoji panoramska žičara s koje se pruža pogled na brojne vinarije i cijelu Ribeiru. Ukoliko odlučite posjetiti neku od vinarija, morate prije rezervirati turu s vodičem u većini od njih, makar postoje pojedine kao što je Taylor i Croft vinarije gdje možete doći i degustirati vina po želji bez rezervacije.

Što se tiče hrane i pića u Portu, osim tradicionalnih milion načina pripreme Bakalara i raznih drugih morskih specijaliteta, posebno se ističe jedno jelo koje možete probati samo u Portu a to je jedan od najneobičnijih sendviča zvan Francesinha. Nakon napornog i izuzetno zabavnog surfanja (15€ – 2.5h surfanja sa instruktorom i kompletnom opremom) u 14 °C hladnom oceanu na kilometarskoj pješčanoj plaži Matosinhos odlučili smo pojesti nešto na brzaka, i malo istražujući naišli smo na to svjetski poznato jelo. Na prvu smo mislili da je 8€ puno za sendvič od kojega ćemo biti gladni vjerojatno nakon pola sata, ali ispalo je da smo se gadno prevarili nakon što nam servirka u kafiću Café Santiago donijela tanjur sa ogromnim sendvičem koji se sastojao od kruha, šunke, goveđih odrezaka, kobasica, prelivenim sirom i jajem na oko, te sve to potopljeno umakom od piva uz dodatak pomfrita koji savršeno pristaje u samome umaku. Vau, koja bomba, toliko dobro i zasitno da smo se jedva micali ostatak dana, čak smo taj dan i preskočili večeru. Umjesto večere Francesinhu smo zalili pivom iz pivnice Fábrica Nortada gdje možete vidjeti njezin proces izrade, te isto tako popiti popriličnu dobru pivu.

Roadtrip

Nakon 3 dana uživanja u Portu rentamo auto i odlazimo prema središnjem Portugalu. Sama vožnja po Portugalu nije bila nešto posebno izazovna. Ljudi voze sporije od nas, znakovima označene kamere za brzinu u skoro svakom selu montirane na semafore i povišeni pješački prijelazi djeluju na ljude te svi voze poprilično normalno, iz mojeg kratkog iskustva vožnje po toj zemlji čak mogu reći poprilično bolje nego kod nas. Prva destinacija bila je Costa Nova, maleni obalni gradić sa šarolikom kućicama  na samome rubu pješčane lagune unutar koje se smjestio grad Aveiro nazivan „Portugalska Venecija“ zbog znamenitih gondola. Nakon lagane šetnjice uz kućice obojane prugasto raznim kombinacijama boja, nastavljamo hodati prema obližnjim drvenim puteljcima koji prolaze sve oko plaže i po pješčanim dinama oko nje.

Kad smo se nagledali velikih valova i na skupljali raznih školjaka sa pješčane plaže, vraćamo se do auta i  nastavljamo put prema Centro regiji, odnosno gradu Leiria iz koje ćemo kretati na daljnje ekspedicije po ovoj povijesno predivnoj regiji. Cijela Centro regija broji nešto više od 2.300.000 stanovnika te neki od značajnijih gradova u ovoj regiji su Coimbra (4. najveći grad u zemlji), Leiria i Viseu. Jako veliki broj sela i gradića u ovoj regiji imaju neku vrstu drevnih fortifikacija, odnosno dvoraca oko kojih su se razvili, što čini ovu regiju jednu od povijesno najzanimljivijih u zemlji, posebice dio uz španjolsku granicu gdje se vodila burna prošlost u stoljetnim selima iz kojih se branila portugalska neovisnost. Niti nacionalnih parkova ne nedostaje tako se tu nalazi najviša planina u kontinentalnom Portugalu (Serra da Estrela Natural Park), planine Serras de Aire e Candeeiros, rijeka Mondego, laguna Aveira, veliki broj špilja, plaža, klifova itd.

Dolaskom u Leiriu za vrijeme večernjih sati, odmah uočavamo osvijetljen i šarmantan dvorac Castelo de Leiria čija je svrha bila štititi grad od napada maura u 12. stoljeću, dok on danas s vrha brda nadgleda grad koji se širi ispod njega. Prilazeći bliže samome centru grada uočavamo ogroman stadion Dr. Magalhães Pessoa izgrađen za potrebe europskog prvenstva u nogometu 2004 godine koje se održavalo u Portugalu. Od lokalaca saznajemo kako ponosno znaju za Hrvatsku, te kako se prisjećaju utakmice Hrvatska-Francuska koja se održala upravo na njihovom stadionu. Pronalaskom našega smještaja razgledavamo malo grad koji se burno priprema za advent, montiraju se lampice, postavljaju štandovi i kućice, šatori se pripremaju itd, već se osjeća se božićni duh u gradu. Umorni od sve te silne šetnje kroz uske uličice ovog lijepog gradića i rijeke koja prolazi kroz njega, odlazimo do smještaja i odmaramo se za sljedeći dan.

Castelo de Leiria

Nakon što smo se odmorili i pripremili za današnji dan, odmah nakon shoppinga u obližnjem supermarketu krećemo prema jednom malom ribarskom gradiću Nazaré, koji je smješten tik uz more, i tek nedavno stekao svjetsku slavu zbog ogromnih valova koji se tamo formiraju kada se poklope dobri uvjeti. Šetajući samim gradom svjedočimo kako teče život uz more, te kako bakice odjevene nošnju još uvijek suše ribu na plaži što je specijalitet toga kraja. Brojne zgrade naredane i zbijene uz plažu i mali trgovi popločeni kamenim mozaicima, daju neki poseban šarm ovom mjestu. Pješčana plaža tog gradića okružena je klifovima, i sama je ogromna pa ne mogu niti zamisliti koliko ljudi može stati ovu plažu za vrijeme turističke sezone. Pošto putujemo u jesenskim mjesecima većina plaže je bila prazna, te je na jesen i zimi glavni centar događanja u gornjem dijelu grada koji se nalazi na obližnjoj litici, do gore može se doći uspinjačom, pješice ili autom i pogled od gore je fenomenalan, vidi se cijeli grad uz plažu i ocean, te je puno super pozicija za fotkanje.

Nazare

Uz tradicionalne kućice, crkvu i trg, brojni ljudi se spuštaju prema svjetioniku na rubu litice, šetnjom do njega uočavamo brojne ljude koji pokušavaju uhvatiti pokoji gigantski val fotoaparatima. Samim približavanjem i pogledom na snagu i veličinu valova koje smo tamo zatekli, stvarno ostajemo bez daha. Sa strahopoštovanjem gledajući na ocean s vrha svjetionika, u nevjerici pratimo desetak surfera koje sa vodenim skuterima vuču na te otprilike 10-15 metarske valove. Obilazeći muzej prepun doniranih dasaka za surfanje unutar svjetionika, posvećen tim surferima koji riskiraju svoje živote kako bi oborili rekord surfanja najvišeg vala (najviši surfani val na Praia da Norte bio je nešto viši od 30 metara), razmišljamo kako je ondašnjim moreplovcima bilo izazovno ploviti uz ovu obalu prema otvorenom oceanu, te koliko moraš biti lud da probaš tako nešto kao surfanje na ovim ubojitim valovima.

Pogled sa svjetionika na valove

Sljedeće destinacije nakon promatranja moći oceana, bile su nam 3 lokacije upisane na listu UNESCO svjetske baštine, a to su impozantni samostani i dvorci u mjestima Alcobaça, Batalha i Tomar. Sve se nalaze relativno blizu, te smo ih obišli sve u dva dana. Nakon gledanja valova zaputili smo se prvo u gradić Alcobaça kako bi posjetili Samostan Djevice Marije, odnosno prvu gotičku građevinu, te najznačajniji samostan u srednjovjekovnom Portugalu. Ulaz u sam kompleks se naplaćuje, zbog čega smo odlučili obići samo besplatan dio, to jest crkvu i prekrasno isklesane kamene sarkofage koji se nalaze u njoj. Isti dan obišli smo također gotički samostan u Batalhi, koji je danas jedan od najboljih primjera kasnogotičke (Manuelinske) arhitekture u Europi, iznutra i izvana isklesan impresivnim gotičkim elementima i tornjevima, definitivno se isplati platiti ulaznicu od desetak eura za posjetiti cijeli kompleks i nedovršenje gotičke kapele koje svejedno oduzimaju dah u svakome pogledu.

Kako bi zatvorili trokut UNESCO svjetske baštine, idući dan posjećujemo templarski Samostan Kristovog reda u Tomaru. Vožnjom do samog mjesta zaustavljamo se u mjestu Mira de Aire, gdje posjećujemo najveću i najpoznatiju špilju u Portugalu, odnosno Grutas de Mira de Aire. Cijeli kompleks špilja dug je oko 11km, dok je za posjetitelje otvoreno najzanimljivijih 600m za razgledavanje. Dekoracije koje je voda formirala urezujući vapnenačke stijene tisućama godina stvarno su impresivne, brojne prostrane galerije svojom veličinom i ljepotom potvrđuju zašto se ovaj kompleks smatra čudom Portugala. Obilazak traje oko sat vremena i za to vrijeme morate proći čak 683 stepenice, bez brige sve je nizbrdo pa nije problem, a za gore ima lift na kraju obilaska. Nakon obilaska nastavljamo prema Tomaru i dvorcu unutar kojeg se nalazi Samostan Kristovog reda, koji je vrlo značajan zbog toga što su tamo obitavali templari koji su se nakon raspuštanja reorganizirali u Vitezove Kristova reda, te kao takvi značajno ulagali u pomorska istraživanja za vrijeme 15. stoljeća, što je kao rezultat dovelo do velikih geografskih otkrića.

Sam pogled sa zidina ove utvrde je impresivan, a ulaskom u samostan moguće se izgubiti u brojnim hodnicima i klaustrima dekoriranim renesansnim, templarskim i gotičkim dekoracijama. Po povratku prolazimo kraj veličanstvenog vijadukta kojim se dopremala voda u sam samostan čiji su lukovi u nekim dijelovima visoki čak 30 metara! Nakon predaha u povijest Portugala, usputno stajalište biva nam Fátima, jedno od najvažnijih svetišta rimokatoličke crkve na svijetu. Nismo mnogo vremena proveli tamo već smo samo obišli svetište i kupili suvenire, pa nastavili dalje prema našem smještaju. Poprilično komercijalizirano mjesto te osim svetišta i nekoliko kilometara udaljene špilje Grutas da Moeda nije nas posebice impresioniralo.

Alcobaça

Batalha

Kloštar unutar samostana

Zidine templarskog samostana u Tomaru

Akvadukt kojim se je dopremala voda do samostana u Tomaru

Grutas de Mira de Aire

Kako se kraj cijelog puta bliži kraju odlučili smo provesti dan opuštajući se. Naš tip opuštanja značio je buđenje oko 8, u market Pingo Doce po sendvič i ostale potrepštine, pa put pod noge uz more prema Quebrada do Covinhos vidikovcu sa kojeg se pruža zapanjujući pogled prema obali oceana i strmim klifovima koji je omeđuju. Nakon kratkog stajanja i uživanja u pogledu, nastavljamo prema mjestu Foz do Arelho smještenome na samome kraju lagune Obidosa, čija plaža seže doslovno do kud oko vidi. Uzimamo priliku ponovno šetati pijeskom  plaže i uživati u valovima i rijetkim zrakama sunca koje su probijale oblacima prekriveno nebo. Prava uživancija.

Foz do Arelho plaža

Nedaleko Foz do Arelho-a nalazi se kompletno zidinama utvrđeni gradić na vrh brda po kojem je laguna dobila i samo ime, odnosno grad Obidos. Veoma zanimljivo mjesto za posjetit, sa svojim kamenjem popločenim uličicama, specifično šarenim, te cvijećem ukrašenim kućama i utvrdom na vrhu oko koje se spajaju zidine koje okružuju grad. Posebno iskustvo je probati tradicionalno slatkasto alkoholno piće s bazom višnje zvano Ginjinha, piće se poslužuje u obliku shootova koji se umjesto iz staklene čašice ispijaju iz čokoladnih čašica koje se nakon ispijanja mogu pojesti.

Obidos sa zidina

Nakon ručka i obilaska grada, odlazimo do veoma zanimljivog parka skulptura Buddha Eden Garden, koji slovi kao najveći i najimpresivniji orijentalni vrt u Europi.  Brojni kipovi i skulpture raznih životinja, ljudi, te bogova raštrkani oko jezerca koji se nalazi u sredini, doista impresivno očaravaju čari Azije i Budističke kulture. Ispunjeni mirnoćom kojom odiše ovaj vrt, vraćamo se prema našem smještaju u Leiriji za posljednje noćenje prije povratka kući.

Ali zadnju noć sasvim neočekivano kreće otvorenje Adventa u gradu, te smo posljednju večer u gradu proveli šetajući kraj adventskih kućica, uživanju u božićnoj glazbi, razgledavajući ulice grada u sasvim novom lampicama ukrašenom ruhu. Niti kiša nije mogla pokvariti naše veselje, kao ni veselje gomile ljudi koji je prisustvovala svečanom otvaranju božićne sezone. Sljedeće jutro uzimamo stvari i vozimo nazad u Porto, gdje nas čeka let za Treviso i lagana depresija pošto je sve nekako brzo završilo te sljedeći dan treba biti ponovno na poslu, te raditi do sljedećeg godišnjeg odmora iduće godine. Kao zaključak na kraju definitivno preporučam Portugal kao roadtrip destinaciju, i sigurno ću ga posjetiti opet čim se ukaže neka prilika!

Buddha Eden park skulptura