Pustolov i putnik iz Koprivnice već sa 19 godina samostalno je krenuo motorom na put oko svijeta. Međutim to nije njegov jedini put, ostvario je više ekspedicija svjetskog ranga, gdje je sve bio i zašto to radi slijedi u intervjuu sa Petrom.

Tko je Petar?

Petar: Rođen  ’89. U Koprivnici. Nakon gimnazije upisao studij života, i pokrenuo projekt OKO SVIJETA. Vjerujući dobrom osjećaju nastoji živjeti svoje snove. Prepisano s korica knjige OKO SVIJETA ’09.

Kako sam od 18. uglavnom na putu, put mi je postao život, a život hobi.

Kako si krenuo u svijet putovanja? Prvo putovanje?

Petar: Često se seleći u djetinjstvu, radeći od 12. godine po čitavu sezonu, planinareći, više spavajući u šatoru nego u krevetu, razvio sam nomadske sklonosti. Prvi veliki put bio je s ocem, Indija i Nepal. Iako zbog građanskog rata u Nepal  2005. nije bilo baš mudro ići, oca koji je ratni veteran nije trebalo dugo nagovarati da se iz Indije prebacimo u Nepal. A tamo, pored avanture zbog napetog  stanja u zemlji, šta reći nego, čudo zanimljivosti i ljepote. Iako sam otprije znao da ću putovati, tada, s 15 i pol, umjesto PMF-a o kojem sam razmišljao, odlučio sam upisati STUDIJ ŽIVOTA.

Zašto baš motocikl?

Petar: Iako sam najveće stvari napravio motorom, ne ograničavam se,  koristim se i lokalnim busom, vlakom, rikšom, idem pješice…. Na zadnjem putu, po Kolumbiji i Ekvadoru osim busa i džipa, koristio sam čamac i kanu u kojima sam prošao stotine km po Amazoniji. Motor zbog povišenog rizika za ostale u prometu i sebe, zahtijeva dosta odgovornosti, a i brige oko održavanja. Uz to ide i papirologija na granicama, nabava goriva i dijelova pa čak i rizik krađe u pojedinim zonama. Isto tako nakon vožnje po kiši, pijesku, blatu ili vrlo jakom vjetru, 200 – 300 km dnevno, često ne ostavlja vremena za voditi dnevnik, jer cilj je na brzaka upalit’ vatru, pojest nešto, zavući se u šator, ali kao i sva vozila kojima upravlja sam  putnik, motor nudi ono što je meni bitno, osjećaj aktivne slobode.

S kime obično putuješ?

Petar: Najčešće sam ili s ljudima koji lako podnose različite uvjete te govore kad imaju nešto stvarno za reći. Nerado se usklađujem s grupama.

Koje zemlje si do sada prošao?

Petar: Puno, nisam radio popis.

Koje su ti zemlje na listi ”must see”? Istok ili Zapad?

Petar: Umjesto vidjeti, putovanja su mi više učiniti i doživjeti, a kako se u zadnje dvije godine, gdje me prihvate duže zadržavam, pretvorilo se to i u saživjeti. Privlače me sve strane svijeta, mada većinu pažnje posvećujem autohtonim zajednicama, jer urbane zone ljude formiraju na sličan način.

Kako se snalaziš na putu, spavanje, hrana, troškovi…? Kako se pripremaš za put?

Petar: Najzahtjevniji dio pripreme uvijek je bio prikupljanje sredstava, mada se to da riješiti efikasno, skupi se nešto, za početak, krene se, a priča se razvija i podržava knjigu, a knjiga put. Na taj način sam stalno u pokretu. Posuđivao sam i novce i opremu. Kad bi čekao da skupim sva sredstva za put još uvijek bih, vjerujem bio na čekanju. Ne informiram se unaprijed puno o detaljima puta da si ne umanjujem zadovoljstvo novoga.

Na troškove možemo gledati kao na nešto što je gubitak ili kao na ulog u nešto što želimo, što možemo dobiti. Ljudi često u isti koš stavljaju velika i mala putovanja. Mala su skupa jer ih snosi isključivo putnik, a velika su obično projekt a to je nešto sasvim drugo. Ako troškove umanjim za ono koliko bih potrošio doma (npr.slučaj PANAMERICANA, 630 dana, te dodam vrijednost plasiranih knjiga, plus donacije i potpore institucija) u plusu sam za izdanja knjige vani, kvalitetu života avanturiste, vrijedne kontakte u svijetu i vrijednost imidža koji mi, ako poželim može otvoriti mnoga vrata. Od kad sam to povezao, prekinuo sam i studij života, te odlučio, samo ŽIVJETI.

Inače kad je čovjek već tamo negdje, ako je skroman, troškovi su manji nego doma. Spavam svagdje, a to otprilike obuhvaća puno kampiranja, povremeno CS mrežu, jeftine hostele… Zbog veličine projekta ljudi me rado primaju. Rekao bih čak da više komuniciram s ljudima vani nego kod nas. Primaju me mnogi, od razine uličnih svjetiljki do veleposlanika. Kod dekana sveučilišta u Mendozi bio sam primljen skoro mjesec dana, spavao sam s prijateljem Dadom u centru Mexiko Citya u šatoru. U Las Vegasu ispod kamiona, kod Shuara koji su poznati po smanjivanju glava svojih neprijatelja, danima u pustinji Atacami, u Kazaškoj stepi, u jurtama, u pustoši Gobia, u šumama sjeverne Kanade i Aljaske  i pod vedrim i pod tmurnim nebom, u slanoj pustinji, u Sibiru, u Andama i Himalaji, na parkiralištima, na plažama rijeka, jezera, oceana, u čamcu, u mreži na stijeni viseći k’o šišmiš, u naša veleposlanstva ulazim bez pardona, s urođenicima u Amazoniji, u mreži za spavanje, u hramovima, ispod nadvožnjaka, u pećini, kolodvorima, aerodromima…. a gradonačelnik Vukovara me po povratku s puta oko svijeta 2009. čak počastio predsjedničkim apartmanom… Po pitanju prehrane, katkada spremam gotovu hranu, nekada se snabdijem na tržnici ili jedem što mi se ponudi. U jednoj fazi dok  je Dado putovao sa mnom, dešavalo se da se ne jede po čitav dan ili da za doručak imamo po pola jabuke a za večeru po mrkvu. Pekao se kukuruz koji smo ubrali usput, lovila se riba… U Amazoniji sam lovio i jeo pirane, crve koje tamo jedu, kajmane, zmiju, ptice, pio chichu koja nastaje fermentacijom yuke nakon što ju žene prožvaču. Jedino što sam odbio od domaćina bio je majmun.

Što sve nosiš sa sobom na put?

Petar: Zavisi od područja, ako putujem motorom onda uz njega ide oprema koju osobno dorađujem i prilagođavam zahtjevima puta, a onda voda, džepni nož, upaljač, mapa područja, zavoj i komad špage, te glavni dio s kojim se budim i rijetko se odvajam od njega, a to je osmijeh.

Na put oko svijeta krenuo si s 19 godina, jel postojao strah? Kako si uopće došao na tu ideju?

Petar: Ako smo otvoreni obično ideje same dolaze do nas. Strah je ono što blokira ostvarenje ideja, a društvo ga njeguje i slavi više od slobode. Toliko mi je izražen dobar osjećaj i pozitivne emocije da ne ostaje mjesta za drugo. Djelo i priča  OKO SVIJETA ’09, upravo su temeljeni na pozitivnim vibracijama jedinstva prirode. Nema odvojenosti. Ono što obično plaši, Arktik, Gobi, Sibir, ovdje promatra putnike, druži se i brine za njih ako im se prepuste s poštovanjem. Za one koji su malo više u materiji, priča se citatom Gdje nema straha ni hrabrost nije bitna, malo jasnije izražava o tome.  Samo, kako vjerovati nečemu što kaže neko od dvadesetak godina, čak ako je s 19 okružio zemlju.

Koju situaciju sa putovanja bi izdvojio kao najljepšu, a koju kao najgoru?

Petar: Najveća radost na putu je vidjeti djecu kako se raduju životu te da se svijet  razvija prema boljem.

Najzahtjevnije za prihvatiti su nezgode s tragičnim završetkom. Evo to se desilo na PANAMERICANI s prijateljom Kevinom. Isto, prije nekoliko dana, nakon što sam otišao iz plemena, došlo je do obračuna kopljima u kojem je na žalost život izgubilo tridesetak članova.

Jel ti se dogodilo da ti se motor pokvari, a nigdje u blizini nikog tko to može riješiti, što u takvim situacijama?

Petar: Dobro brinem o ispravnosti motora pa bitnijih poteškoća nije bilo. Ostajao sam povremeno bez goriva,  snalazio se, a imao sam i nekoliko ozbiljnih padova. Međutim takve situacije su dio avanture i kasnije obično postaju dio dragih uspomena.

Jesi li imao problema s ulascima u neku zemlju?

Petar: Više puta, mada najviše s USA, više puta su mi odbijali vizu, pogotovo 2009, nije im bilo jasno da sa s 19 godina idem sam na put oko svijeta i to motorom. Isto dok sam 2011. ulazio iz Mexika došao sam u konflikt s njihovim službenicima, nisam dao da na meni treniraju strogoću, čak i po cijenu da me ne puste preko, doduše prijatelj Dado je vješto izgladio stvar. Ovako, u ostalim zemljama, bilo je svega, sto čuda i cirkusa. Čak samo krivotvorili  dokumente, preko godinu dana sam prelazio granice s nevažećom dokumentacijom motora. Sad je bilo gusto dok sam iz Kolumbije ulazio u Ekvador. Kako sam, prošli put zbog prekoračenja roka, proklizio bez izlaznog pečata, skužili su me ipak i zadržali dan i pol, al riješio sam to nekom dolarskom simbolikom.

Kakvi su ljudi koje si susretao? Jel bilo problematičnih situacija?

Petar: Ljudi su čudesna bića koja dosta promatram i od kojih učim. Provodeći u zadnjih 2 godine više vremena  u autohtonim zajednicama, odučio sam se očekivati da ljudi budu ono što bih želio, a naučio, ne očekujući ništa dobiti najviše. Usput u nekoj pozitivnoj razmjeni, pokušavam ih podržati da u procesu globalizacije što više zadrže svoj identitet.

Zanimljivih  susreta je stvarno puno, npr. Kristina me ugostila u Vladivostoku a onda je sretnem na Ognjenoj zemlji. Takvih  ”slučajnosti” koje pokazuju koliko  smo povezani bili je više. Po pitanju sigurnosti, više puta sam doživio napad s namjerom otimanja stvari i novca. Neki dan, nakon duge vožnje busom, u 2 u noći u Ipialesu, jug Kolumbije, tražio sam smještaj i naletiše 2 momka i cura. Hoće novce i ruksak. Kako sam imao dobre učitelje ”počašćeni” su kako priliči situaciji. Vlasnik hostela koji je uspio čuti i vidjeti dio igrokaza, iako nije imao slobodnih mjesta nagradio me ležajem u vešeraju.

Koje zemlje/gradovi su na tebe ostavili najjači utjecaj, kamo bi se ponovno vratio? Da li postoji zemlja u kojoj bi ostao živjeti?

Petar: Iako ljudski zakoni vladaju svagdje, Nepal je za mene bio vrhunsko veleučilište. Inicijacija u otvorenost. Koliko volim upoznavati nove krajeve volim se vraćati na ista mjesta i s vremenskim odmakom promatrati prizore, a i sebe. Više ekipa u raznim krajevima već me proglasilo njihovim tako da cijeli Plavi planet vidim svojim.

Što kažu tvoji roditelji/prijatelji na tvoj način života?

Petar: Kažu: IDI I BUDI SRETAN. Na moju sreću, za razliku od većine, moji isto ne poštuju sustav i društveno nametnute norme. Nisu me  opteretili školom i svojim očekivanjima. Poticali su me na otvorenost i prečicu u traženje svog puta, te da, što zaradim, kao i oni, lako potrošim na ono što za mene ima smisla.

Sretni su, studij se za mene pokazao pravim. Do 23. godine sam pripremio i ostvario više ekspedicija svjetskog ranga: 2008. Put do Nordkappa, 2009. Oko Svijeta,  2011/12. PANAMERICANU, ove godine  ANDE – AMAZONU, napisao knjigu koja ide u svijet, pišem još jednu ……

Prijatelji su se i sami donekle pokrenuli vidjevši da se može i drugačije, a dobio sam i među našim putnicima nekoliko dobrih prijatelja.

Nedavno si se vratio iz džungle, reci nam nešto o tom putovanju!

Petar: Podružio sam se s dva bitno različita naroda. Prvo s Kogima, u planini na sjeveru Kolumbije. Oni su pacifisti s vrlo zanimljivim učenjem i vizijom svijeta. Koliko mi je bilo drago što sam u neke zajednice bio primljen i dobio odgovore na meni zanimljiva pitanja, toliko mi je drago što su neki odbili kontakt. Dio njih je zatvoren i orijentiran k sebi i  to bismo trebali  poštovati. Kasnije sam čamcem otišao kod Waorana koji i pored puta mira i danas katkada posegnu za kopljem i onda se desi ono što sam spomenuo malo prije. Kod njih sam sudjelovao u godišnjoj ceremoniji koja je za njih vrlo bitna. Imao sam čak i plan napraviti određene stvari, međutim kako se  zajednica u kojoj sam bio, iz sigurnosnih razloga selila, prednost sam dao tome da im pomognem u izradi kuće od drveta i lišća, te u skupljanju lijana iz kojih rade otrov za strelice, curare. Naučili su me full proces. Zbog neforsiranja ljudi osjećaju da mi fokus nije materijal nago odnos. Materijali tu dođu više kao nusprodukt koji povezuje. Opet sam od nekih kukaca dobio rane na nogama, čekam da zacijele. Mada, ovaj put sam bolje prošao jer prošli put su mi vadili žive parazite iz kože, (donio sam jednog za uspomenu).

Napisao si knjigu Oko svijeta, o čemu možemo u njoj čitati?

Petar: Prvo par riječi o nastanku knjige. Kako sam spomenuo i u samoj knjizi, nastala je iz potrebe za prikupljanjem sredstava za nastavak projekta, a ne iz želje da se afirmiram kao pisac. Bio je to višestruki izazov. Ispred mene koji prvi puta razmišljam o nečemu takvom, pojavio se kratak vremenski rok zbog pripreme za PANAMERICANU 11/12,  pitanje kako kao vrlo mlad napisati priču koju se neće doživjeti sportski afirmativno, da tisak ne bude skup, te da kao što je moj put oko svijeta s 19 godina  simbolički izbrisao  granice u nama i oko nas, to isto učini i priča? Da, i da donese dovoljno za put.

Odlučio sam izbjeći zadane forme, zaobići izdavačke kuće jer autorski honorari su premali, osobno preuzeti ulogu urednika, a lekturu ne raditi. Pa tako i bi. Fotografije načinjene običnom kamerom uskoro oživiše, a izostanak lekture, kontra numeracija i niz inovacija, postadoše originalnost.

Kako nisam imao vremena temeljito prorađivati tekstove, iza mene ih je čitala  prijateljica Andrea  (farmaceut), za mape sam zadužio oca (vojnik) i tako je mala ekipa amatera načinila originalnu knjigu.

I uspio sam! Kako je ekspedicija OKO SVIJETA 2009,  strujeći okružila svijet,  tako i zračna priča o njoj, samo povremeno dotakne zemlju, tek toliko da stvori vrtlog, digne energiju i potakne na aktivnost i slobodu. Nije sportska ni afirmativna, ne osvaja, ne pobjeđuje, čak ne ide ni u dubinu jer dubina je uvijek vezana za traume, ne nudi odgovore, nego otvara dobra pitanja i navodi na traženje osobnih odgovora. I uspjela je!  Ne zato što ju je čitalo dosta ljudi i što ode u svijet, nego zato što se više ljudi javilo zahvalom jer su lakše krenuli na put. E, to ‘e to!! OKO SVIJETA ’09 i nije za široke mase, ona je za one koji su spremni činiti. Vjerovali ili ne, prvi puta u sam je u komadu pročitao tek na putu, dok sam pisao nije bilo vremena. Stvarno je dobra.

Knjiga Oko svijeta prevedena je i na engleski jezik i u tome si prvi hrvatski putopisac, kako je došlo do toga i u kojim dijelovima svijeta se može čitati tvoja knjiga?

Petar: Iako bez medijske buke, OKO SVIJETA ’09, naišla je na dobar prijem, te nakon samo par mjeseci tiskana je u 2. dopunjenom izdanju. Kad je ekspedicijom PANAMERICANA 11/12 krenuo nastavak, koji je potrajao skoro 2 godine, trebalo je još sredstava. Znao sam da imam djelo i priču globalnog kalibra, pa sam je naumio usput u USA ponuditi direktno. Neki čovjek me uputio na našeg agenta koji komunicira s ekipom izdavača u USA, a on mi  dogovorio susret u NY. Mada, bio je dosta skeptičan, jer od obilja materijala iz naše regije, Ameri uzimaju vrlo malo, a pogotovo putopisa jer sami dosta putuju.

Međutim, kako je put potrajao, trebalo je požuriti na Aljasku, da prije nego zima stegne, završim put. Po povratku, na izlazu iz Kanade, za čudo božje, Ameri mi odbijaju produžiti vizu i tako susret sa izdavačima u NY otpada. Obratio sam se Kanađanima.  Direktno, par jasnih rečenica i to podebljanih. Zainteresirani izdavač sa zapadne obale javio mi se isti dan. Iako znajući koliko je to važno i šta bi ljudi na mom mjestu učinili, umjesto da odgovorim, otišao sam s prijateljem na  kampiranje u Rocky M. na nekoliko dana. Po povratku, izdavač mi predloži da se možemo vidjeti u Calgaryu, gdje sam imao bazu. Popili smo kavu, koju sam ja na iznenađenje izdavača eksirao, jer nisam od onih koji uživaju u dugim ispijanjima kave. Sve će to biti dio nove knjige. Knjiga je već trebala biti tiskana, međutim zbog složenosti višeslojne priče, prijevod je nedavno bio kod nas na dodatnom nijansiranju. Njihovi urednici upravo rade na njemu, a ‘ko bude htio, od jeseni moći će u OKO SVIJETA ’09 uživati i na engleskom. Dogovoreno je čitavo engl. govorno područje, a u Argentini je krenuo i prijevod i na španjolski.

Spremaš i drugu knjigu o čemu ćemo u njoj čitati i kada izlazi?

Petar: Da, toliko se toga desilo na putu od 2 godine, vjetrovi Patagonije, Atacama, Altiplano, susreti s grizlijima, Aljaska, plemenski život kod nekoliko zajednica u Amazoniji,………. Zbog sadržajnosti za velika djela ne treba puno mašte al’ treba prilično vještine da se preko 2 godine puta uobliči i izrazi. Već sam u Peruu  napisao par poglavlja, prvo nosi naslov, BITNO JE KRENUTI i vjerujte mi čeka nas nešto zaista moćno. Po interesu ljudi koji mi se javljaju vidim da je prva knjiga dobro otvorila vrata za drugu. NOVI SVIJET  bi trebala oživjeti do jeseni, mada nemojte mi previše vjerovati jer pomalo sam lijen. A onda, odradit ću par promocija, pa na put ….

Kakvi su planovi za dalje? Koje je sljedeće putovanje?

Petar: Mislim da ću nakon dugo vremena otići kod rodbine u Bosnu. Vole me i stalno me zovu, a potom ću odlučiti, imam nekoliko ideja.

Kakvi su planovi za daljnju budućnost? Planiraš li se baviti putovanjima i pisanjem knjiga ili se vidiš negdje drugdje?

Petar: Pratiti dobar osjećaj. Poštovati život i slobodu. Vjerujem da ću i dalje putovati, mada nakon knjige koju spremam, za pisanje dalje nisam siguran, jer ne osjećam se piscem.

Poruka za sve sadašnje i buduće putnike!

Petar: Ljudi, ŽIVILI