Ivan Ico Rako ovaj put nas vodi tragovima drevnih Inka, na redu su Peru i Bolivija

Letim Airbusom za Limu, čitajući poznatu Kerouacovu knjigu ‘On the Road’. O pustolovinama samog autora kako je sa svojim prijateljima nekoliko puta pregazio Ameriku, od istoka do zapada, od sjevera do juga. Na koricama iste knjige piše:

“Sve što mu je trebalo bio je jedan kotač u ruci i četiri na cesti… znao je da će cesta postati još zanimljivija, posebno ona ispred nas, uvijek ona ispred nas,., jer još nas je čekao dug put, ali nema veze, cesta je život…“. Okej, putujem malo južnije nego je smještena radnja knjige, ali poanta je ista. Barem nešto.

Slijećemo u Limu, umorni od puta dolazimo na carinu. Carinik, indijanskih crta lica, nam se nasmijao i reče nam da svatko od nas mora stisnuti gumb na nekom čudnom stupu, s lampom na vrhu. Emir ide prvi i pali mu se crveno svjetlo. Zatim ga carinik šalje u drugi red, gdje svoje stvari mora provući kroz rentgen zbog detaljne analize što nosi u backpacku. Super fora, svi su jednaki i svakome je lutrija da li će morati na pregled stvari. Nema pogledavanja ispod oka od strane carinika. Crveno svjetlo se upalilo i meni, dok je Paula prošla brzim postupkom.

Srdačni gazda hostela

Lima je glavni i najveći grad Perua, kulturna i gospodarska prijestolnica zemlje, smješten na Pacifičkom oceanu. Sa susjednim lučkim gradom Callao tvori jedinstvenu metropolitansku cjelinu. Broji oko 7 milijuna stanovnika dok u metropolitanskom području živi malo više od 9 milijuna stanovnika. Limu je osnovao španjolski konkvistador Francisco Pizzaro, 18. siječnja 1535. godine kao La Ciudad de los Reyes (Grad Kraljeva).

Smješteni smo u Mirafloresu, buržujskoj četvrti u Limi, koji slovi kao sigurna četvrt. Smještaj smo našli preko Hostelworlda i stvarno smo odlično prošli. Mali hostel, sa nekoliko privatnih soba i dvije veće spavaonice, u vlasništvu je srdačnog Peruanca europskih korijena, Francisa Chauveza. Prvi put u svom dugogodišnjem backpackerskom stažu naišao sam na tako srdačnog gazdu hostela. Nemam običaj u svojim putešestvijama reklamirat hostele, ali Francis je to stvarno zaslužio – alberguemirafloreshouse.com.

Prvu večer nas je počastio brdom cerveze (mislim da prijevod nije potreban ) i pisca (žestokog pića sličnog našoj rakiji) te nas je odveo na anticuchose. Anticuchos je ulična hrana, ražnjići napravljeni od kravljeg srca, marinirani u nekom posebnom umaku. Obično se poslužuje sa kuhanim krumpirom ili kuhanim kukuruzom i jedu se samo navečer. Štand na kojem smo jeli slovi za najbolje anticuchose u Mirafloresu, i potrebna je rezervacija da bi došli na red. Ispred štanda, u okolnim ulicama, hrpetina parkiranih automobila koji čekaju svoj red, a stara kuharica svima govori “una hora”. Nevjerojatno.

Prije odlaska u strogi centar Lime, Francis nam daje upute i označava na karti mjesto gdje ne smijemo ići. Strogim glasom je rekao “Please, don’t go there”. Dolaskom na Plazu de Armas (glavni gradski trg) uviđamo zašto je centar siguran. Na nekoliko mjesta parkirana oklopna vozila, svako malo se šeću murjaci naoružani do zuba, ispred svake banke čuvar sa shotgunom. Sigurnost na nivou…

Carstvo Inka

Nakon nekoliko dana provedenih u Limi, krenuli smo za Cusco, glavni grad carstva Inka. Odlučili smo se taj put odvaliti avionom, jer su karte prilično jeftine, a bus prilično spor i put traje skoro 30 sati. Cusco se nalazi na 3400 metara nadmorske visine i ima četvrt milijuna stanovnika. Glavni grad carstva Inka osnovan je u 11. stoljeću, a 1535. opljačkao ga je već spomenuti Španjolac. Od preostalih građevina iz doba Inka značajnjiji su ostaci Hrama sunca i Hrama sunčevih djevica. Oni se nalaze u današnjoj crkvi Santo Domingo. Cusco je pogodio potres 1950. godine koji je uništio 90% zgrada. Građevine Inke bolje su ga podnijele od novih španjolskih građevina.

U Cuscu smo se morali zadržati barem 2-3 dana da se aklimatiziramo na visinu. Sljedeća etapa našeg putovanja je Machu Picchu – zaboravljeni grad Inka, ali nećemo do njega kraćim putem, već dužim i napornijim. Kraći put je željeznicom do mjesta Aguas Calientes te busom do samog Machu Picchua. Jedini preostali put je put starih Inka, tzv. Inca Trail, impresivna mreža cesti koje su omogućavale brzu komunikaciju između glavnih lokacija unutar kraljevstva Inka. Uvjetno rečeno cesti, jer su to ponegdje kozje stazice uz sam rub litice, a ponegdje prilično strme stepenice kroz Ande.

Zadnju večer u Cuscu smo spremili minimum stvari potrebnih za taj trek. Trek je započeo u 5:30 ujutro, kad nas je lokalna agencija pokupila u hostelu. Doručkujemo u mjestu zvanom Ollantaytambo, koji je bio kraljevski posjed cara Pachacuti. Autobusom smo nastavili do 82. kilometra pruge, do mjesta Piscacucho gdje počinje naše četverodnevno pješačenje do Machu Picchua. Naša grupa broji 16 planinara, štogod Amerikanaca, štogod Engleza, štogod Iraca. Uz nas su dvojica vodiča – David i Percy, dvojica indijanaca koji pričaju savršeni engleski. Cijelu grupu prati 20-ak chaskija (nosača) i dvojica kuhara.

Putem drevne civilizacije

Prvi dan uspona je najlakši, počinjemo na 2500 m/nm, te uz put koji stalno ide gore-dolje spavamo u šatorima na 3100 m/nm. Na putu prolazimo pored ruševina Llactapata (također poznat kao Patallacta). Llactapata znači ‘gornji grad’ na jeziku Quechua (drugi službeni jezik u Peruu, odnosno jezik Inka) i njega je otkrio Hiram Bingham 1911. godine. Bio je u prvom redu poljoprivredna stanica za opskrbu Machu Picchua kukuruzom. Naselje se sastojalo od stotinjak objekata, kuća za radnike i vojnike, uključujući i pet kupatila. Spavamo u malom selu zvanom Wayllabamba, koji je zadnje mjesto na treku gdje ljudi žive. Wayllabamba na jeziku Quechua znači ‘travnatu ravnicu’.

Drugi dan uspona je najteži i najduži. Sa 3100 m/nm se penjemo na 4215m/nm. Prvi dio uspona je kroz šumu i vodi do livade poznate kao Llulluchapampa, na 3680m/nm, gdje ručamo. To je otprilike na pola uspona do najvišeg dijela puta, prijevoja zvanog Abra de Huarmihuañusca (prijevoj mrtvih žena). Nevjerojatno je koliko chaskiji brzo mogu ići, natovareni sa preko 25 kilograma razne opreme. Prilično su brži od nas koji planinarimo sa svega par kilograma na sebi. Dok smo se mi ujutro probudili i krenuli planinarit, oni su pospremili sve šatore, stolice, stolove i ostalu opremu, prestigli nas, i na pola puta sve to posložili da nam naprave ručak. Inače, chaski je lokalni izraz za nosače, i znači glasnik. Engleski izraz “porters” smatraju pogrdnim i zbog toga smo ih mi zvali chaskiji. Teškom mukom dolazimo do vrha prijevoja, jer na toj visini je prilično teško uspinjati se. Taj prijevoj je imao posebnu težinu, jer nakon njega nema odustajanja od treka. Na tom dijelu staze smo bili izloženi elementima Anda, jakom suncu te jakom vjetru. Drugu noć noćimo u kampu Pacamayo, na 3600 m/nm.

Nedostupni grad

Treći dan je meni osobno bio najljepši dan na treku. Na početku se penjemo do ruševina Runkuracay. To su male kružne ruševine koje su bile jedan komandni položaj za nadzor cijele doline. Ubrzo stižemo do drugog prijevoja na putu, Abra de Runkuracay na 4000 m/nm. Nakon jednosatnog spuštanja dolazimo do ruševina Sayacmarca. Ime Sayacmarca znači ‘nedostupni grad’ i savršeno opisuje položaj ruševine, zaštićen sa tri strane strmim liticama. Nitko ne zna što je točno svrha ovih ruševina. Nastavak puta je prekrasan, put orhideja, bambusa, raznog cvijeća. Prvi put imamo osjećaj da smo u tropima. Nakon ručka i nekoliko sati hoda dolazimo do trećeg prijevoja na 3700 m/nm. Pogled s prijevoja pruža odličan pogled na nekoliko vrhova pokrivenih snijegom, uključujući Salkantay (6180m) i Veroniku (5750m).

Nakon nekoliko minuta spuštanja sa zadnjeg prijevoja, dolazimo do ruševina Phuyupatamarca koje su najimpresivnije ruševine Inka do sada. Ime znači Grad u oblacima. Strmo stepenište prolazi pored šest Inka kupatila koja su se koristila u ritualne svrhe. Nakon toga slijedi najdosadniji dio treka. Tisuću metara strmih stepenica prema dolje. Napokon dolazimo u zadnji kamp, gdje napokon imamo tuševe i toplu vodu. Mjesto se zove Wiñay Wayna po istoimenim ruševinama pored koje su dobile ime po ružičastim orhidejama koje rastu uokolo. Na jeziku Quechua to znači ‘zauvijek mlad’.

Zadnji dan treka smo ustali u četiri ujutro, da bi doručkovali peruanske palačinke i mates de coca (čaj od lišća koke). U 5:30 se otvara zadnja dionica treka i želimo dočekati sunce na Intipunku (sunčana vrata). Oko sedam sati dolazimo do njih i tu smo shvatili da se cijeli trud isplatio. Fantastičan pogled, suncem obasjan, ispred nas se ukazala kruna arhitektonskoga savršenstva civilizacije Inka, iz mora bogate kulturno-povijesne ostavštine ove drevne civilizacije i ponad vrhunaca Anda – Machu Picchu – zaboravljeni grad Inka.

Zaboravljeni grad

Machu Picchu je sveti grad Inka smjestio se na najvišem dijelu istočnih Andi, na istočnim padinama planinskog lanca Urubamba, na visini od 2.350 metara nadmorske visine. Machu Picchu je vjerojatno izgrađen oko 1300. godine, ali je ostao sakriven sve do 1911. godine kad ga otkriva Amerikanac Hiram Bingham.

Machu Picchu svjedoči o vremenu carstva Inka koje je bilo ogromno. Nakon osvajanja teritorija, moćna vojska Inka sagradila je kanale za navodnjavanje i sustave popločenih cesta, a građevinari su sagradili tvrđave, hramove i monumentalne kamene zgrade.

Danas arheolozi tvrde da Machu Picchu nije bio grad u klasičnom smislu jer nisu pronađeni ostaci birokratske uprave, trgovine ili vojne utvrde. Najvjerojatnije je građen kao carski posjed i religijsko utočište ili kao tajni ceremonijalni grad. Ostaci Machu Picchua odaju carski stil Inka kakav se može naći i na drugim mjestima nekad najveće države Novoga svijeta prije dolaska Europljana. No neobičan je po okolišu: smješten je usred bujne vegetacije koju natapa rijeka. Grad ima dvjestotinjak građevina smještenih po terasama i raspoređenih oko velikog središnjeg trga. Četvrti na koje je podijeljen uske su i izdužene tako da maksimalno iskorištavaju prostor. Postoje i terase izvan naseljenog dijela koje imaju kanale za natapanje. Na uzvisini u središtu grada nalazi se granitni monolit, možda žrtvenik, karakterističan za Inke, a možda i zvjezdarnica. Zidine Machu Picchua izgrađene su od orijaških blokova kamena. Podatak je još fascinantniji jer se zna da Inke nisu poznavali kotač ni željezno oruđe, a analizom je utvrđeno da su blokovi savršeno izrezani u kamenolomima i da su se završni radovi obavljali na samom gradilištu.

Grad koji je četiristo godina bio zaboravljen u andskoj prašumi, čini se da je bio napušten još i prije nego što su carstvo Inka pokorili Španjolci. Prema jednoj teoriji, stanovnike je pokosio sifilis koji je stigao iz Europe, a ostalo je učinio građanski rat.

Nakon razgledavanja grada, spuštamo se u Aguas Calientes, odakle se uskotračnom prugom vraćamo u Cusco i našu zadnju noć u Peruu. Čeka nas jezero Titicaca, La Paz, Cesta smrti, Bolivijska džungla!

Bolivija

Mamurni od provoda u Aguas Calientesu nakon svega tri-četiri sata sna, ustajemo u 6 sati ujutro. Opet. Imamo bus za slijedeću destinaciju. Kupili smo kartu za turistički bus koji staje na nekoliko turističkih mjesta. Jedno od njih je Andahuaylillas, poznatije kao andska Sikstinska kapela zbog svojih prekrasnih freski. Ta je crkva samo jedan primjer barokne arhitekture u meleza, tipična za Cusco školu koja je bila istaknuta u 17. stoljeću. Drugo je Raqchi (ili hram Boga Wiracocha), udaljeno 121 km od Cusca. Ovaj hram je monumentalan: 100 metara dužine, 26 metara širine i 14 metara u visinu.

Altipano – visoravan superlativa

Cesta vodi kroz Altiplano – drugu najvišu svjetsku visoravan, poslije tibetske. Altiplano je ogroman, prostire se od sjevera Argentine do peruanskih nizinskih područja. Altiplano je poznat po nekoliko superlativa: jezeru Titicaca: najvišem plovnom jezeru na svijetu, te Salar de Uyuni: najvećoj solnoj zaravni na svijetu. Najveći grad na Altiplanu je Puno, naše sljedeće odredište.

Većim dijelom uz cestu prolazi pruga, kojom prolazi vlak Cusco – Puno. Najviši prijevoj je La Raya, na 4335 metara nadmorske visine. Prekrasan krajolik, okružen vrhovima pokrivenim snijegom, kao i životinje koje su simbolične za Ande: ljame i alpake. Ovo je regija smještena između dvije različite kulture, Quechua i Aymara, kao i dvaju različitih terena: suhi i sušni Altiplano i više zelene Quechua doline i rijeke.

Prolazimo i kroz industrijski grad Juliaca. Ne pamtim da li je ijedna kuća u tom gradu bila završena. Kuće nemaju krovova, a umjesto njih vire armaturne šipke, u nadi da će se jednog dana podići još koja etaža. Nakon cjelodnevne vožnje dolazimo u grad Puno. U Punu nam je bilo najhladnije na cijelom putu. Isplatilo se što smo nosili i toplu odjeću. Puno je zbog svoje bogate umjetničke i kulturne baštine, osobito u plesu, poznat kao glavni grad folklora u Peruu. Sutradan nam je plan istražiti otoke na jezeru Titicaca.

Jezero u oblacima

Jezero Titicaca nalazi se na 3821 metara nadmorske visine, ono je najviše jezero na svijetu na kojem je moguća komercijalna plovidba. S površinom od oko 8300 kvadratnih kilometara (širine 65 km i dužine oko 194 km), Titicaca je najviše slatkovodno jezero u Južnoj Americi. Nalazi se na granici Perua i Bolivije. Jezero Maracaibo u Venecueli, s djelomično slanom vodom, veće je i ima oko 13.000 kvadratnih kilometara, ali ga neki svrstavaju u more jer je inače povezano s oceanom. Smješteno visoko u Andama na granici Perua i Bolivije, Titicaca ima prosječnu dubinu između 140 i 180 metara, a maksimalna dubina je 280 metara. Zapadni dio jezera pripada regiji Perua, dok je istočna strana u području La Paz, u Boliviji. Više od 25 rijeka utječe u jezero Titicaca u kome je i 41 otok od kojih su neki gusto naseljeni. Titicaca vodu dobiva od kiša i topljenja ledenjaka na planinama (tzv. sijerama) iznad Altiplana. Porijeklo imena Titicaca je nepoznato. Prevodi se kao “Kamena puma” jer oblikom podsjeća na pumu koja lovi zeca, kombinirajući riječi lokalnih jezika Quechua i Aymara, ili kao “Litica Vođe”. Među lokalnim stanovništvom postoji nekoliko različitih imena za jezero.

Titicaca je poznato i po stanovništvu, Indijancima Uru, koji žive na devet umjetnih otoka Uros načinjenih od plutajuće trstike. Ovi otoci postali su jedna od glavnih turističkih atrakcija Perua. Stanovnici na tim umjetnim otocima imaju skoro sve: životinje, školu, kuhinje, nogometno igralište, … Još jedna turistička atrakcija otok je Taquile s drugom domorodačkom zajednicom. Stanovnici otoka Taquile poznati su po rukom tkanim tekstilnim proizvodima koji spadaju među najkvalitetnije zanatske proizvode Perua.

Yungas road – najopasnija cesta na svijetu

Napokon dolazimo u Boliviju, granicu prelazimo u mjestu Desaguadero. Mjesto je prava tržnica, a granice kao da nema. Na samoj granici nema provjere dokumenata, nitko nikome ne brani prelazak iz jedne u drugu državu, ali svi koji prelaze obavezni su javiti se u Imigracijski ured i riješiti papirologiju. Nakon 20 km vožnje busom shvaćamo gdje je prava kontrola: vojska naoružana do zuba zaustavlja sva vozila. Svi moraju izaći i, jedan po jedan, ići na provjeru dokumenata.

Dolazimo u La Paz, najviši glavni grad na svijetu. Uvjetno rečeno glavni jer on je samo sjedište bolivijske vlade, dok je ekonomsko središte grad Sucre. Preko 50 posto stanovništva čine Indijanci. Leži u dolini rijeke Rio de la Paz, na visini od 3658 metara. Uz staru gradsku jezgru s kulturno-povijesnim spomenicima iz 16. i 18. stoljeća izgrađene su moderne stambene, trgovačke i industrijske četvrti. La Paz je i staro kulturno središte: ovdje se nalazi Universidad Mayor de San Andres osnovan 1548. U ovom je gradu istaknuta proizvodnja papira, tekstila, pokućstva, plastičnih masa, lijekova, prerada kože i duhana.

La Paz je s mjestom Coroico povezan najopasnijom cestom na svijetu, tzv. Cestom smrti. Pravo je ime te ceste Yungas road. Sagradili su je davne 1930. godine zatvorenici iz obližnjeg zatvora. Visinska razlika početka i kraja ceste gotovo je 4000 metara, a sama cesta duga je preko 60 kilometara. Cesta nije asfaltirana što dovodi do čestog propadanja dijelova ceste, pogotovo u kišnim danima. Uz samu cestu nema nikakve ograde. Kada se još uzme u obzir da je magla gotovo stalni stanovnik ovih krajeva, ova cesta postaje najopasnija cesta na svijetu. Statistika kaže da je u prošla vremena godišnje pogibalo 200-300 ljudi, a jednom tjedno s ceste bi sletio automobil. Prije desetak godina napravljena je nova, asfaltirana i daleko sigurnija cesta, pa ova nije više tako prometna. Ali mi smo se ipak odlučili na avanturu: spustiti se biciklima niz tu cestu. Uzeli smo aranžman iz lokalne agencije i avantura je bila zagarantirana.

Netaknuta divljina Madida

Nakon nekoliko tjedana provedenih na visini od preko 3000 metara, odlučili smo otići u džunglu. Uputili smo se ranojutarnjim avionom u Rurrenabaque, malo mjesto na rijeci Beni. Slijećemo na travnatu pistu, odmah sam se osjećao kao jedan od likova iz stripa Mister No, mog najdražeg stripa iz djetinjstva kojeg i sad čitam. Mali avion, travnata pista, mali aerodrom, i džungla oko nas (OK, džungla je malo dalje, Rurre se nalazi u savani (pampi), ali osjećaj je isti). Samo su nedostajali neki zlikovci koje je trebalo riješiti.

Iz Rurrea počinju sve ture za posjet Nacionalnom parku Madidi, jednom od posljednjih netaknutih divljina u cijeloj Južnoj Americi. Po bioraznolikosti on zauzima jedno od vodećih mjesta u cijelom svijetu. Spuštajući se s visokih snježnih vrhova Anda u amazonsku nizinu, park obuhvaća razne klime i tipove vegetacije: područje vječnog snijega i leda, suha visinska stepa, maglena šuma, tropska planinska šuma, amazonska kišna šuma, savana (pampa) te močvara. Od mnoštva vrsta faune u Madidiju se može naći 44% od svih američkih sisavaca, 38% od svih tropskih vodozemaca te 11% od svih svjetskih ptica. Ovo je mjesto proglašeno parkom 1995. godine i turizam se razvio samo na rubnim dijelovima.

Mi smo se odlučili posjetiti Chalalan, malu eko-zajednicu koju su osnovali Indijanci iz sela San Jose de Uchupiamonas, u suradnji sa Yossijem Ghinsbergom, poznatim židovskim istraživačem Amazonije i piscem nekoliko knjiga o preživljavanju u džungli. Jedini je pristup toj zajednici plovidbom rijekama Beni i Tuichi, te zatim hodanjem nekoliko kilometara u džunglu. Samu eko-zajednicu čini petnaestak koliba, napravljenih od drveta, i umjesto stakla na prozorima nalaze se mreže. Iznad svih su kreveta baldahini, jer mreža na prozorima zaustavlja samo veće životinje, dok baldahin zaustavlja insekte i komarce.

Oči u oči s kajmanima

Slijedećih nekoliko dana imali smo nekoliko šetnji po šumi, i po danu i po noći. Naš vodič Rodrigo jedan je od Indijanaca Uchupiamonas, i odrastao je u džungli. Zahvaljujući svojem dugogodišnjem iskustvu brzo je nalazio gnijezda tarantula, raznih žaba, itd. Tako smo uspjeli vidjeti divlje svinje, razne vrste majmuna, ptica i papige. Prije spavanja nam je pokazao kakvi sve stanovnici žive oko naših koliba. U krovu, među gredama, nalazila se zmija Boa Konstriktor. Po mreži se šetala ogromna tarantula. Baš nam je ugodno rekao laku noć! Vrlo nam je ironično zvučalo njegovo „Laku noć!“ kad smo odlazili na spavanje Jednu smo se večer provozali kanuima po jezeru pored eko-zajednice. Išli smo u potragu za kajmanima. Rodrigo je svojim iskustvom, i malom baterijskom lampom, ubrzo našao nekoliko kajmana kojima smo se približili na manje od metra. Nevjerojatno je kako su te životinje bile mirne. Dugačke preko metra, svjetlucavih očiju, gledale su nas i nisu se pomakle ni milimetra.

Nakon nekoliko dana provedenih u Madidiju, zaputili smo se lagano prema Limi, odakle smo letjeli kući. Malim avionom smo se vratili u La Paz gdje smo uhvatili bus za Limu. Put je vodio preko granice u Desaguaderu, Punoa, Arequipe, Nazce, Ice. Odlučili smo svratiti još u jednu malu oazu, Huacachinu. Oaza Huacachina smještena je u blizini grada Ica, u jugozapadnom Peruu. Ovo nevjerojatno mjesto sagrađeno je usred pustinje, a postalo je popularno zbog sandsurfera koji se spuštaju s ogromnih dina. Huacachinu nazivaju još i “Američkom pustinjom”, a legenda kaže da je nastala kad je mladi lovac iznenadio lokalnu princezu pri kupanju. Princeza se odmah dala u bijeg pri čemu joj je s ramena spao ogrtač koji se pretvorio u dine. Mjesto na kojem se princeza kupala pretvorilo se u lagunu u kojoj ona i danas obitava pretvorena u sirenu. Boravak u Huacachini bio je poput pravog melema na rani jer smo se nakon dugo vremena provedenih na putu ustajući prije sedam ujutro uspjeli malo odmoriti i doći sebi. Vrijeme smo kratili vozeći se buggyjima po dinama, surfajući po pijesku, ispijajući cerveze.

Nagon za putovanjem

Svemu lijepom jednom dođe kraj, i bilo je vrijeme da se uputimo u Limu, gdje nas je čekao avion za Europu. Našu zadnju noć u Južnoj Americi proveli smo kod starog poznanika Francisa s početka ove priče. Njemu smo ispričali naše dogodovštine uz cervezu i anticuchose. Toliko smo bili opčinjeni Južnom Amerikom da smo odlučili početi učiti španjolski jezik i prilično je sigurno da se uskoro vraćamo u neku od država Latinske Amerike.

Pri povratku kući čitao sam knjigu Zlatka Milkovića o braći Seljan. Jedna me rečenica ostavila bez daha, a izrekla su je poznata braća: “Imade u ljudskom životu navada kojih se čovjek teško riješi. Koje imadu isti upliv na živce kao na morfinistu morfij, na pušača duhan. Jedna od tih navada jest i nagon za putovanjem, za prouku dalekih i nepoznatih krajeva.”

Ivan Ico Rako