Paula je studentica južnoslavenskih jezika i zbog toga je odlučila ljeto provesti u Bugarskoj. Kako se je provela i kakva je zapravo Bugarska pročitajte u nastavku.
Kada sam pomišljala o studiju bugarskog jezika, bilo je to prije svega na nagovor moje mame kojoj je bilo čudno da pratim kulinarsku emisiju s tolikim zanimanjem sve dok nije shvatila da je to zbog jezika voditeljice Jolante Delibozove. To nije bilo toliko teško zaključiti s obzirom da nisam ovladala kulinarskim vještinama, već nazivima povrća na bugarskom.
I tako sam upisala južnoslavenske jezike i književnosti sa znanjem da je simbol Bugarske ruža i da je jedna članica Ladytrona Bugarkinja i zato sam pjesmu Kletva imala na repeatu.
Nakon slušanja potpitanja poput: “Južnoslavenski? To su rumunjski i albanski, je l’ da?”, nisu me začudila brojna upozorenja koja su prštala sa svih strana kada bih rekla da idem na ljetnu školu u Bugarsku. Smijala bih im se i govorila kako ću se vratiti ne samo s oba bubrega, već i s razglednicama. “Znaš, Bugarska ti je jaako siromašna zemlja, oni su ti u gorem s*anju nego mi.”
No sve što me zateklo tamo bilo je upravo sušta suprotnost. U Bugarskoj sam vidjela najveće bogatstvo, najbogatije ljude – ljude koji kroče s osmijehom na licu bez obzira na poteškoće i koji se trude biti što ljubazniji kada bi trebali biti ljutiti.
Moje glavno odredište je bilo Veliko Trnovo. Grad se smatra duhovnim i kulturnim središtem Bugarske kao svojevrsna opreka višemilijunskoj Sofiji. Veliko Trnovo ima posebno mjesto u povijesti Bugara kao prijestolnica Drugog Bugarskog Carstva. U 19.stoljeću u Trnovu je održan prvi Bugarski nacionalni sabor na kojem je Sofija proglašena novom prijestolnicom.
Grad je specifičan i svojim položajem; smješten na sjeveru središnje Bugarske, stari dio grada rasprostire se na tri brda – Carevec, Trapezica i Sveta Gora između kojih protiče rijeka Jantra.
Na Carevcu se nalazi jedan od glavnih simbola grada – ostaci utvrde Carevec, koji su ponovo oživjeli zahvaljujući spektaklu Zvuk i svjetlina, kojim se na poseban način prepričava povijest.
Usprkos nekolicini muzeja i spomenika, poseban štih grada krije se, odnosno otkriva šetnjama uskim uličicama prepunim mačaka. I tako me je kaldrma odvela prema najljepšim doksatima na starim kućama građenim u orijentalnom stilu. Brojne su kuće s četiri strehe što je značajka tzv. turskih kuća u Bosni, a prisutno je u velikom broju i u Bugarskoj s obzirom da je Bugarska pala pod Turke puno ranije. Iz daljine ti terakota krovovi i šarene fasade doimaju su kao nanizane perle, zbijene jedna uz drugu.
Osim turskoga utjecaja i arhitekture, Bugarsku s Bosnom i Hercegovinom spaja još nešto – jednaki odnos domaće valute prema našoj kuni. I ne, nije sve tako jeftino u Bugarskoj, no recimo Somersby je jedan lev i pedeset stotinki, što je puno manje nego ovdje. Cijene gradskog prijevoza u Trnovu su također puno manje.
Koliko svojih priča podijele s vama taksisti koji su uvijek nasmijani i ultra ljubazni, trebalo bi davati poseban bonus. Iako me je jedan taksist kada je čuo da sam >>ot Hrvatija<< sažaljivim glasom pitao je li još imamo problema s Kosovom, no unatoč činjenici da Bugari znaju malo o Hrvatskoj, zasigurno znaju za Vegetu koja se nalazi na njihovim policama, a neki i za Cedevitu.
Zanimljivost je da se prtljaga u autobusu nikada ne plaća što dovodi do sljedećega: vozači koji su na inozemnim linijama i bolje plaćeni gotovo s radošću stavljaju naljepnicu >>free<<, a lokalni čekaju da vi svoju gromadu sami utovarite, ali neću o iskonskoj balkanštini kada to i “naši” dečki ponekad čine. Tako je moja suputnica bila zapanjena vozačevim pušenjem u autobusu tijekom vožnje, objasnila sam (zahvaljujući svom višegodišnjem iskustvu) da i to, “naši” dečki čine.
Posljednje dane svoga divnog boravka provela sam na Crnom moru. >>Beše mnogo hubavo.<< Iako more ne miriše kao Jadransko, čisto je i lijepo. Za knjigoljupce – na plaži u Albeni čeka ih ništa drugo nego li knjižnica u kojoj možete posuditi/uzeti knjigu, a ostaviti svoju.
Ovo je tek maleni dio onoga što sam ponijela sa sobom iz Bugarske. Još osjećam miris ružinog ulja negdje među razglednicama i suvenirima koje još nisam do kraja podijelila. Slike ljudi koje sam upoznala i koji su mi to razdoblje učinili još ljepšim, računi koje sam sumanuto skupljala pa sve do posljednjih stotinki koje sam donijela sa sobom, svojevrsni su dokazi da sam uistinu bila tamo i provela izvrsno vrijeme u izvrsnom okruženju. Valjda mi je to trebalo kako bih se uvjerila, ovdje u Zagrebu, na početku listopada, kako ljeto koje sam doživjela nije bio san.
Paula Ćaćić
