Ivona nas ovaj put vodi u Pariz – centar svjetske ljepote i grad ljubavi
Sjećam se nevjerice, koju sam u trenu osjetila, te subote kad sam bezbrižno uz kavicu u dobrom društvu, otvorila teletekst HRT-a i vidjela naslov „Teroristički napadi u Parizu“. Iz televizijskog ekrana mi je vrištao tekst koji nisam ni u snu očekivala – više od sto mrtvih u Parizu pisalo je. Iskreno sam se rastužila, kao i na svaku takvu vijest koju pročitam. Ovog puta tajac je bio još veći dogodio se strašan čin u kojem su stradali sasvim nevini ljudi u Parizu – jednom od najljepših gradova koje sam posjetila. Ne želim da se takvo zlo ikad više i nigdje dogodi na svim paralelama i merdijanima ovog našeg okruglog svijeta.
Za Pariz me vežu divna sjećanja i jedno od mojih prvih putnih iskustava.
I danas se sjećam dočeka Nove 2003. godine. Rijetko kojeg se sjećam, a bilo ih je različitih – veselih, u manjem ili većem društvu – ali, očito, lako zaboravljivih, što se poklapa i s mojom zaboravnošću novogodišnjih odluka. No, novogodišnji tulum 2003. godine bio je nezaboravan budući smo frendica i ja na tomboli – u sad već zatvorenom klubu Londoner u Kaptolu centru u Zagrebu – osvojile kupon za putovanje u protuvrijednosti od 5.000 kuna. Tombola više nego očito nije bila namještena. Iako je do danas ostala nepoznanica čiji je kupon bio dobitni jer smo oba držale u istoj torbi, dobivenu nagradu sam preuzela ja budući je frendica doslovno ostala bez glasa. Unatoč nedoumici oko vlasništva dobitnog listića, dilema oko suputnica u to vrijeme nije postojala. Danas bi to ipak bilo drugačije.
Izbor lokacije puta već je predstavljao problem – puno želja, a mogućnosti ogranične; uvažavajući naš studentski status u to vrijeme. No, odluka je pala – u kolovozu iste godine krenule smo organizirano autobusom u Pariz, prvi put. Ne sjećam se da nam je put od dva dana busom, uz spavanje u Njemačkoj u polasku te u povratku u busu, predstavljao ikakav problem. To mi je potvrda da vrijeme često na leđa složi nevažna opterećenja i opravdanja za nepokretanje. S druge strane, sjećam se da sam tada prvi put spoznala činjenicu da ljudi putuju sami! I da ne imati suputnika na putovanju nije razlog za sjedenje doma pred teve-om. Bilo mi je to čudno i neobično s jedne strane, dok mi je, s druge strane, izazivalo respekt. Život nam svašta servira, postat ću toga za nekoliko godina i sama svjesna kad će solo putovanje postati i moj izbor. Uostalom, kako bi to Edward de Bono rekao: ako nikad ne promijenite svoje mišljenje, zašto ga onda imate? Razlog mojih solo putešestvija, često je ležao u brojnim razočarenjima koje sam doživljivala i to nerijetko tik pred početak puta, a još češće pred sam čin plaćanja puta. Shvatila sam da „Čovjek ne može otkriti novi ocean, ako nema hrabrosti iz vida izgubiti obalu“. Iskreno, odustala sam od dogovora da ćemo se dogovoriti za neki put, jer sam na početku umjesto u Pragu, Sarajevu, Dublinu, Budimpešti i inim lokacajima ostajala doma pred televizijom, ljuta samu na sebe, a to me oduvijek najviše boljelo. Onda sam rekla „dosta!“ i krenula otkrivati svijet sama, i dosad nisam požalila. Shvatila sam da je objektivnost posljedica kretanja i da sam putujući sazrijevala, učila i postajala tolerantnija i bolja osoba i da me ničem sličnom nijedna škola, fakultet, tečaj, posao nisu naučili.
Danas treba demistificirati boravak u Parizu, jer se za vrijeme dobrih avio akcija do Pariza i nazad putuje za manje od stotinjak eura. Od prvog posjeta sam Pariz posjetila još dva puta i svaki put istinski uživala; ako zanemarimo svojevrsnu konfuziju iliti neponovilo se iskustvo koje sam doživjela na aerodromu Charles de Gaulle prilikom jednog usputnog prelijetanja na putu prema Sevilli, odnosno na putu do zračne luke Orly. No i loše iskustvo je iskustvo, tako da sad već znam što mogu očekivati prilikom mijenjanja aerodroma u svjetskim metropolama u kratkom vremenskom razmaku.
Pariz je glavni i najveći grad Francuske smješten na obalama rijeke Seine u sjevernoj Francuskoj, u središtu pokrajine Île-de-France. U gradu živi oko 2,1 milijun stanovnika. To je grad koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim jer je kulturni, modni i gastronomski centar svijeta. Francuska je najposjećenija zemlja na svijetu. Primjerice, 2013. godine posjetilo ju je čak 84,7 milijuna stranih turista. Ilustracije radi, te iste godine je Hrvatsku posjetilo oko 11 miilijuna turista. Suvišno je spominjati i naglašavati da je Pariz jedan od turistički najposjećenijih gradova svijeta. Pariz nazivaju i gradom svjetla.
Ipak, najpoznatiji klišej koji se veže za Pariz jest da je to grad ljubavi. Stoga, ima li boljeg mjesta za pohvaliti se ljubavnim uspjesima doli Pariza? Raspekmezila sam se gledajući glavne aktere Moccinog filma, Alexa i Nikki, na mostu umjetnosti, Ponte de arts. Uz brojne slikare na svojim ogradama, most je domaćin bezbroj lokota ljubavi – parovi svoj ključić ljubavi bacaju u Seinu zaklinjući se na vječnu ljubav. Jedan od vrhunaca mojeg ljubavnog „uspjeha“ ogleda se u anegdoti u kojoj sam dečku koji mi se sviđao pokazala sliku nećaka, aludirajući na činjenicu kako je fora imati djecu i kako mi vrijeme izmiče tik-tak. Nestao je iz mog vidnog polja u vidu odmah i za zauvijek. A ja? Ostala sam sama, nesvjesna u prvom trenutku što sam napravila. Kasnije će mi to biti urnebesno smiješno! Ili kako bi rekao Hrvoje Ivančić: Postoje stotina jezika…ali osmijeh ih govori sve. Dobro ga je nositi u svako doba dana i godine jer s jedne strane užasno živcira one koje vas žele uništiti, a s druge strane možda razveseljava nekog tko vas potajno ili javno voli.
No na putu baš u Pariz, preciznije na dan jednog od povratka iz grada ljubavi, na minhenskom aerodromu, sasvim slučajno, upoznala sam The frajera. Oženjenog. To što je oženjen nije nimalo važno za našu priču. Uostalom, sad sam već u godinama kad su svi oko mene ili oženjeni ili rastavljeni. Brazilac, podrijetlom Talijan, na poslovnom putu iz Kine prema Hannoveru; sjedio je u čekaonici i u rukama držao knjigu. Gdje će suza, neg’ pod oko. A možda su meni okidač bile slušalice na ušima i režem žile pjesme, tipa Adele.
Čovjek mi je sjeo kao višnja na tortu. Bio je to prvi neznanac u mom životu kojem sam otkrila najviše toga o sebi. Jednostavno se poklopilo. Ja koja svoju intimu inače skrivam kao zmija noge, pričam potpunom strancu sve što mi je na duši. Nije u tom našem razgovoru bilo nikakvih seksualnih ili drugih muško-ženskih aspiracija. Mi smo se sreli samo s jednim ciljem – da se napričamo.
Kad nam se oboma približilo vrijeme boarding-a, pozdravljamo se prijateljski; čak niti ne razmjenjujemo kontakte. Šteta bi bilo kvariti ovaj susret nekim novim komunikacijama, koje – sigurna sam – nikad više ne bi bile na ovoj razini iskrenosti.
Nakon našeg rastanka, kroz glavu mi je prošla misao: ..i kad se kasnije pred tobom otvore različiti putovi, a ne znaš kojim poći, nemoj kretati nasumice, nego sjedni i čekaj. Duboko udahni, s nadom baš kao što si udahnula došavši na svijet, nemoj dopustiti da te bilo što omete, čekaj i samo čekaj. Budi mirna, šuti i slušaj vlastito srce. Kad progovori, ustani i poslušaj njegov glasi, pođi kamo te srce vodi.
Za vrijeme prvog posjeta gradu, vidjela sam najviše toga, i to s najmanje love u džepu. No, svakim novim posjetom grad mi je sve više sjedao u smislu osjećaja za prostor. Pariz je jedan od rijetkih gradova koje sam posjetila – ako izumem Rim – koji u gotovo svim svojim ulicama ima znamenitosti vrijedne pažnje. Turistička meka grada je Eiffelov toranj koji me još za prvog posjeta očarao. Sjećam se da sam kroz prozor busa pratila njegove obrise sa žarom, ne vjerujući što to moje oči vide. Eiffelov toranj napravljen je u povodu svjetske izložbe koja je održana u Parizu 1889. godine s namjerom da se isti demontira nakon izložbe. No, ne samo da toranj nije demontiran, već je postao simbol grada i nezaobilazna meta svih ljudi u posjetu gradu. Čitala sam da je Gustave Eiffel godinu ranije toranj ponudio Barceloni, ali su ga oni odbili, uz obrazloženje da se isti ne uklapa u konture grada. Doduše, i Olivera Dragojevića su izbacili iz glazbene škole. Toranj je visok 325 metara i sastoji se od tri razine; do prve dvije razine moguće je doći stubama i liftom, a do treće samo liftom. Moj domet bio je druga razina s koje je panorama na grad nezaboravana, a o dojmovima sa zadnjeg, trećeg, kata ako i kad se na taj korak odlučim. Najljepši pogled na Eiffiela puca s Trocadera – posebno nakon paljenja noćnih lampica, točno u 22 sata, a kojima je toranj ukrašen za milijenski doček.
Šetnjom se u produžetku Eiffel-a stiže do Vojnog muzeja, a u blizini je Kompleks Invalida koji je Luj XIV. dao izgraditi kao hotel svojim ranjenim ratnicima. Uz hotel se nalazi i bazilika u kojoj je smješten Napolenov grob čije je tijelo naknadno doneseno sa otoka sv. Helene budući je izrazio želju da mu tijelo leži na obalama Seine.
Jedan od simbola grada je i Notre Dame, u prijevodu Naša Gospa, gotička ljepotica, pariška katedrala posvećena svetoj Djevici Mariji, smještena na otoku Ile de la Cite na rijeci Seini. Gradnja katedrale započela je sredinom 12. stoljeća, dok je završena sredinom 14. stoljeća. Očuvanju i rastu značaja katedrale veliki doprinos je dala i knjiga Victora Hugo-a Zvonar Crkve Notre Dame.
Među ostalim must see pariškim kvartovima, ističe se svakako Latinska četvrt koja se nalazi na putu za Notre Dame. Latinska četvrt je poznato okupljalište i mjesto zabave gdje sve vrvi od kafića i bistroa. Četvrt je najpoznatija po Sorboni, pariškom sveučilištu osnovanom sredinom 13. stoljeća. Duboko u mojem srcu je ipak rimska Sapienza i nikad ostvaren san studiranja na istoj. Od ostalih znamenitost u kvartu se ističe i Panteon koji je prvotno izgrađen kao crkva posvećena Sv. Genoveve. Panteon je kroz povijest imao različite funkcije, a sada funkcionira kao mauzolej i u njemu je posljednje počivalište brojnih uglednih francuskih građana. Zgrada Panteona je rani primjer neoklasicizma, a fasada mu je napravljena po uzoru na Panteon u Rimu.
U pohodu upoznavanja grada, proučavajući mapu grada blizu Dama, zaključujem da centar Pompidu nije daleko, ali svejedno pitam slučajnog uličnog pomagača da me uputi; nekako više vjerujem u face to face komunikaciju – zaustavljam tatu s kolicima. Objašnjava mi put, spominje da kod Hotel`d Villea samo produžim ravno i da sam onda tamo. Kako u mojoj glavi hotel ima samo jedno značenje, nastavljam turu vođena orijentirom hotela s lijeve strane; kasnije ću shvatiti da je Hotel d` villea zapravo gradska Vijećnica. Ovdje ću potvrditi važnost poznavanja stranih jezika i istinsko bogatstvo poliglota – nemjerljivo bilo kojom količinom novca. U blizini Vijećnice nalazi se traženi centar moderne umjetnosti kojeg krasi vanjština impresivnih oblika – cijevi i kolorita, a koji nosi ime po francuskom predsjedniku Georgesu Pompidu koji je donio odluku o njegovoj gradnji.
Centar Georges Pompidou, poznat još i kao Beaubourg – prema četvrti u kojoj se nalazi, izgrađen je 1977. godine. Unutar centra se nalazi Javna informativna knjižnica, Nacionalni muzej moderne umjetnosti i Centar za muziku i akustična istraživanja. Iako je po izgradnji izazvao brojne kontroverze, i danas je meka za brojne turiste.
Jedna od glavnih ulica u gradu je rue Rivoli koja je trgovačka meka i vodilja do brojnih znamenitosti grada. Šetnjom po ulici Rivoli stiže se i do Louvrea, jednog od najvećih muzeja na svijetu, smještenom u zdanju nekadašnje kraljevske palače. U središnjem dvorištu zgrade smještena je aluminijsko – staklena piramida što je zapravo i ulaz u muzej. Louvre je riznica jedne od najbogatijih umjetničkih zbirki na svijetu. U njemu se nalazi više od 35.000 umjetničkih djela izloženih na 60.600 m². Pročitala sam da bi prosječnom posjetitelju trebalo oko pet tjedana da u potpunosti razgleda postav muzeja. Zato se za posjet nužno pripremiti i unaprijed odabrati što posjetiti unutar ovog kulturnog diva. Muzej sadrži zbirke egipatske i antičke umjetnosti, uključujući grčku, etruščansku, rimsku, islamsku i orijentalnu umjetnost. Izdvajati muzejske eksponate ovdje je suvišno i gotovo nemoguće, osim jednog, naravno. Louvreov najpoznatiji biser je Da Vincevija La Gioconda. Mona Lisa me očarala. Naravno, tu je najveća gužva i svi imaju dojam da baš njih ta ljepotica gleda – iz kojeg god kuta. Suvišno je i spominjati da sam ja pri posjetu Mona Lisi bila glavno područje njenog interesa – vidjela sam da me gleda, također iz svih kutova.
Uz nezaobilazni Louvre, Pariz je grad brojnih drugih muzeja. Meni je jedan od najdojmljivih D`Orsay, smješten na obalama Seine, koji je iz prvobitne željezničke stanice i hotela pretvoren u muzej. Danas je dom brojnih impresionista – uključujući Van Gohga, Toulouse-Lautreca, Moneta, Cezzannea, Degasa i drugih.
U produžetku Louvre-a odnosno usporedno s ulicom Rivoli, nalazi se jedan od većih gradskih parkova – vrt Tuileries koji se proteže na 28 hektara. Šetnja kroz zelenilo parka je opuštajuća, a tu su, uz vodoskoke i skupture, smještene i brojne klupice i stolice za predah. Prolaskom kroz park stiže se do Concorde – Trga sloge, jednog od najvećih pariških trgova. Ranije je bio poznat kao trg Luja XV. i kao mjesto gdje je bila locirana giljotina za vrijeme francuske revolucije. Središnji dio trga krasi egipatski Obeliks darovan u znak zahvalnosti za doprinose Jeana-Françoisa Champolliona u oblasti egiptologije. Trg krase i dvije fontane, fontana rijeka i fontana mora, te osam alegorijskih ženskih skulptura koje predstavljaju francuske gradove – Lille, Strasbourg, Lyon, Marseille, Bordeaux, Nantes, Brest i Rouen. Upravo sa Concorda se pruža jedan od najljepših pogleda na parišku aveniju Champs Elysesees te Slavoluk pobjede.
Avenija Champs Elysesees duga je oko 2 km i na početku je krasi drvored, a nastavlja se nizom luksuznih trgovina, kafića i restorana. Današnji izgled avenija je dobila tijekom 18. i 19. stoljeća. Ovdje završava i posljednja etapa Tour de Francea. No, posebno je svečano na Champs Elyseeu povodom proslave pada Bastille kad gradom prolazi impresivna vojna parada; vjerujem da je to doživjeti u rangu sjećanja za zauvijek. Pad Bastille Francuzi obilježavaju kao nacionalni praznik, a slave ga 14. srpnja. Bastilla je dva stoljeća bila tamnica za protivnike apsolutističke vlasti i dvora. Oslobođena je u zajedničkom jurišu revolucionarnih snaga i puka. Padom Bastille, započela je Francuska revolucija.
Na kraju avenije je Slavuluk pobjede – Arc de Triomphe, visok oko pedesetak metara, a podignut u čast palim borcima za domovinu. Unutar zidina nalaze se imena stradalih vojnika, a ispod je grobnica neznanom vojniku iz I. svjetskog rata. To je i mjesto kroz koje je u grad ulazio Napoleon nakon svojih pobjeda. Sa Slavoluka puca i predivan vidik na grad i sve njegove ljepote.
Nezaobilazni dio grada, sjeverni i najviši, je i Montmarte – brdo mučenika. Riječ je o pitoresknom i umjetničkom kvartu čiji središnji trgić krase brojni restorančići, suvenirnice i nezabilasni štafelaji s osebujnim slikarima. Središtem umjetnika, Montmarte je postao krajem devetnaestog stoljeća. Tu su kroz dvadeseto stoljeće po inspiraciju dolazili Vincent van Gogh, Henri de Toulouse-Lautrec, Edgar Degas, Picasso i mnogi drugi umjetnici. Na Montmartreu je postojao i boemski kabaret Le Chat Noir, što u prijevodu znači Crni mačak, gdje su se okupljali umjetnici. Upravo je ilustracija kabareta crne mačke utisnuta na torbe, magnete i ine stvari jedan od pariških suvenira.
Središnji dio Montmartea zauzima bazilika Sacre Coeur posvećena srcu Isusovom, smještena na najvišoj točki grada s koje se pruža jedna od ljepših panorama na grad. Izgradnja neobizatnske bazilike je započela 1875. godine, a dovršena je 1914. godine. U blizini Montemarte-a, točnije u njegovu podnožju, u četvrti Pigalle, smješten je Moulin rouge čiji vanjski dio, kako i samo ime kaže, ukrašava crveni mlin. Doživljaj koji pruža interijer uz glazbeno plesnu zabavu, do danas nisam iskusila pa ću o dojmovima nekom drugom prilikom.
Uz nezaobilazni Louvre, Pariz je grad brojnih drugih muzeja. Meni je jedan od najdojmljivih D`Orsay, smješten na obalama Seine, koji je iz prvobitne željezničke stanice i hotela pretvoren u muzej. Danas je dom brojnih impresionista – uključujući Van Gohga, Toulouse-Lautreca, Moneta, Cezzannea, Degasa i drugih.
Uz posjet Parizu, valja spomenuti i nezaobilazni dvorac Versaille, udaljen dvadestak kilometara od grada. Versailles je jedan od najljepših dvoraca na svijetu. Svojedobno je bio rezidencija francuskih kraljeva, te francuske vlade, punih sto godina. Danas je pod Unesco-vom zaštitom i tu je smješten nacionalni povijesni muzej i Galerija slika s bitkama. Gradnju dvorca započeo je u sedamnaestom stoljeću Luj XIII., da bi u međuvremenu postao prijestolnica njegovog sina Luja XIV. Dvorac se proteže na nešto manje od 70.000 m2, ima oko 700 soba i graciozne vrtove ukrašene brojnim fontanama. Meni je, kao i većini, najdojmljivija bila soba ogledala s pogledom na vrt dvorca. U dvorani ogledala je 1783. godine zaključen Sporazum o neovisnosti SAD-a, te 1919. godine Versailleski mirovni ugovori kojima je sklopljen mir između Saveznika i Njemačke, a čime je okončan prvi svjetski rat. Uz zvukove marseljeze, šetnja versajskim vrtovima ostaje u sjećanju za zauvijek. Danas dvorac ima glavnu turističku, a po potrebi, i političku funkciju; uz napomenu da ga se isplati posjetiti jer se takva raskoš i ljepota ne sreću posvuda.
Pariz je grad za svaki ukus jer svima nudi nešto, a o ukusima se ne raspravlja. Zar ne?
Meni je Pariz bio i ostao prozor u svijet, i naučio me i pretvorio u onu Ibn-an Batuta-ovu Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača.
Ukoliko želite čitati još više mojih putopisa pročitajte i moju knjigu putopisa: Samo za taj osjećaj – putešestvije Europom, Azijom do Južne Amerike koju možete naručiti na mail: ibacelic@gmail.com, a pratite me i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://wordpress.com/post/justforthisfeeling.wordpress.com/518.
Ivona Bačelić Grgić