Zvonimir Zvonar i Marko Žulj, glazbenici, dečki iz Osijeka koji su jednog dana krenuli autostopom prema Istanbulu. Putem do Istanbula zabavljali su ljude na ulici svojim ludim performansima. Kroz intervju ćemo saznati tko su Zvone i Žulj, tko ih je natjerao na ovaj put, kakve su nemoralne ponude dobivali putem i još svašta, pa ajmo!

Tko je Zvonimir? Tko je Marko?

Zvone i Žulj: Mi smo najbolji prijatelji i skupa sviramo u osječkom ska bendu S-kapada. Žulj (Marko) je marketingaš i ima svoju IT tvrtku, a Zvone (Zvonimir) je upravo diplomirao povijest i filozofiju tako da je sada boeam na birou.

Gdje/tko vas je naučio svirati? Zašto baš taj instrument?

Zvone i Žulj: Zvone je počeo svirati kao klinac tamburicu i nešto malo trubu u glazbenoj tamburaškoj školi, a kasnije je prešao na gitaru, kad je vidio kakav uspijeh kod žena i u društvu to donosi bilo je jasno zašto baš taj instrument, a i gitara je super za stvoriti dobru atmosferu na bilo kakvim društvenim okupljanjima.

Žulj je počeo svirati harmoniku prije 7 godina i samouk je. Osim ljubavi koja je nastala na prvi zvuk razlog zašto ju i danas svira je također isto kao i kod Zvoneta.

Recite nam nešto o bendu S-kapada?

Zvone i Žulj: S-kapada je world music ska bend, a vole nam i pripisivati etiketu balkanski, a dolazimo iz Osijeka. Postojimo 3 godine i u lipnju ove godine izdali smo debitantski album pod nazivom „Balkan C“ svojevrstan lijek za sve tegobe koje muče ljude na ovom podneblju. Ima nas šestero, svi smo super lege i zajedno se družimo van koncerata i probi, u bendu su još Slavko-vokal, Nikola-sax, Vlaja-bass i Leo-bubanj.

Čija ideja je bila ići autostopom po balkanu?

Zvone i Žulj: Žulj je prije 4 godine krenuo sam svirati po ulicama harmoniku i putovati autostopom. Godinu poslije pridružuje mu se Teofilović (saxafonist bendova MVP, Samostalni Referenti), a prošlu godinu Zvone i Žulj skupa putuju po Jadranskoj obali. Nakon tog odličnog iskustva Zvone je predložio put u Istanbul. Sjedili smo na pivi, Zvone je rekao „ajmo u Istanbul“, Žulj je rekao „može“ i 2 dana poslije bili smo na putu, bez ikakvih planova. Imali smo sa S-kapadom svirku u Dubrovniku pa smo rekli da nam to bude polazišna točka. Krenuli smo na taj put ponukani odličnim prošlogodišnjim iskustvom, znali smo da nas očekuju usponi i padovi, te u konačnici jedno nezaboravno iskustvo. Čovjek na tom putu oplemeni i obogati sebe kao osobu, širi vidike i što je možda najbitnije zabavlja se.

Što su vam rekli bližnji na tu vašu ideju?
Zvone i Žulj: Svi prijatelji su rekli da nema šanse da uspijemo, da nismo normalni i da ćemo se za 10 dana vratiti kući, jer na sva pitanja „gdje ćete spavati, odakle vam novci za put, hranu?“ i slično, mi smo odgovarali da ne znamo. Roditelji su se već malo privikli na naše ludorije pa su samo zahtjevali da se redovno javljamo, da znaju da su nam organi na mjestu i da smo živi. Tako da smo se u biti svima javljali preko fejsa na S-kapadinom fan pageu. Svaki dan je bio nova avantura i bilo nam je stvarno smiješno čitati komentare ljudi kad bi se dokopali interneta. Zvonetova cura je bila OK s našim putem, njihova veza ionako funkcionira na daljinu, a Žulj je tad bio solo, pa kad bi se trebali negdje „ogrebat“ za smještaj on je morao biti žrtva ugostiteljkama 🙂

Vašu avanturu nazvali ste ”Palac u zraku-novac u šeširu”, kako je došlo do izbora tog naziva?

Zvone i Žulj: Ma nismo mi tu avanturu nikako nazvali to je Žulj negdje ispalio u nekom intervjuu, al to je zapravo dobar opis onoga što smo mi radili. Putovali smo autostopom, a novac smo zarađivali svirajući na ulici gdje bi nam ljudi ubacivali pare u šešir.

Što ste sve ponijeli na put?

Zvone i Žulj: 2-3 majice, osnovu za higijenu, par čarapa, 300 eura za „ako nam zagusti“ koje smo potrošili odma u prva dva dana u Dubrovniku i ponijeli smo još stvari koje smo putem izgubili ručnike, šlape…

Kako je izgledala vaša ruta?

Zvone i Žulj: Dubrovnik (CRO) – Bar (MNG) – Ulcinj (MNG) – Tirana (ALB) – Ohrid (MAC) – Edessa (GRE), Thessaloniki (GRE) – Serres (GRE) – Asprovalta (GRE) – Komotini (GRE) – Aleksandroupolis (GRE) – Istanbul (TUR) – Sofia (Bugraska) – Vinkovci (CRO) – Osijek(CRO)

To smo prošli u malo više od 3 tjedna, različito smo se zadržavali u određenim mjestima, spontano, zavisno kako nam je šta svaki dan donosio.

Gdje ste spavali?

Zvone i Žulj: Spavali smo kod ljudi preko CouchSurfinga, međutim kako smo slali zamolbe na dan kad stižemo bile je i slučajeva kad nismo imali kod koga spavati. Srećom pa smo se 15 minuta prije puta sjetili da bi nam šator dobro došao, tako da je bilo i nekoliko spavanja u prirodi.

Couchsurfing, kakva su iskustva?

Zvone i Žulj: Couchsurging iskustva su bila predivna, stvarno svatko od ljudi tko nas je primio bili su divne osobe. Žulj je već putovao preko CS-a po Europi pa ima već dosta pozitivnih referenci, a i Zvonetu je ta ideja bila prihvatljiva jer je za CS  imao afinitita i prije. Imamo i jedno iskustvo koje bi izdvojili od ostalih hahaha, ali nećemo o tome ovako javno, recimo samo ukratko da je stariji gospodin bio gay, iako smo mi liberalni i nemamo ništa protiv toga, njegova su ponude bile i previše gostoljubive, no izvukli smo se od tamo ne okrznuti hahaha..

Gdje i što ste jeli?

Zvone i Žulj: Uvijek smo klopali ono što lokalno stanovništvo preporučuje, pa tako nismo htijeli jest „kebap“ sve dok ne dođemo u Tursku, u Grčkoj smo jeli „gyros“ i pili „tziporo“. Grčko tradicionalno piće je „uzo“ no Kiki, naša couchsurferica koja nas je ugostila u Edessi preporučila nam je taj tziporo, nektar bogova, rakija od koje ne da ne boli glava drugo jutro, nego se probudiš još bolji nego što si izašao van. Bili smo na pravoj rock dijeti, jeli smo jednom dnevno i navečer se oblokavali.

Zašto baš autostop?

Zvone i Žulj: Cijelim putem smo išli autostopom osim jednog dijela Grčke. Autostop je ekonomičan i ekološki dobar način za putovanje, osim toga pruža vam priliku vidjeti kakve ste sreće. Prošle godine nas dvojicu debelih sa šeširima, puno stvari i to po mraku pokupila 18-godišnja Slovenka koja je inače fotomodel, mislimo da je to i više nego dobar razlog za nastaviti putovanja autostopom. Da ste nas vidili, bože dragi pa ni sami sebi ne bi stali, a ona kaže da smo joj mi prvi kojima je ikad stala, još je vozila neki fancy kabriolet.

Koliko ste najduže čekali da vam netko stane?

Zvone i Žulj: Kako smo odlučili proputovati sjever Grčke tu nas je uhvatilo i prvo veliko razočaranje. Grci su divni ljudi ali gotovo je nemoguće da ustopate auto. Bez novaca, vode, hrane i zaklona od sunca stopali smo 5 sati. Inače smo razvili svoj poseban sistem stopanja, obično bi Zvone svirao gitaru a ja bi plesao i stopao, a skupa bi izmišljali pjesme poput „ mi smo autostoperi ubojice“ ili nekakve druge gluposti. Ljudi ako nam i ne bi stali onda bi usporili, slikali nas, trubili, ili zamislite vi kako bi već reagirali da vidite dva majmuna kako sviraju, plešu i pjevaju na magistrali a nitko ih ne čuje jer su u autima. Morali smo ubiti vrijeme nekako, pogotovo tad u Grčkoj kad nam je društvo pravio čopor ludih pasa. Kad usporedite tih 5 sati stopanja sa prosječnih 15 do 30 minuta, onda skontate da nešto nije u redu. Zaključili smo da se Grci boje povesti nekog zbog velike krize koja ih je zahvatila, jer je porasla stopa kriminaliteta.

U kojim zemljama ste najlakše uhvatili prijevoz a u kojima najteže?

Zvone i Žulj: Makedonija pa i Hrvatska super su za stopanje, Grčka definitivno problematična.

Da li je postojao strah?

Zvone i Žulj: Kažu da je tanka granica između hrabrosti i ludosti, mi smo konstantno plesali negdje po toj ivici. Nismo se bojali, jer nismo uopće o tim negativnim stvarima razmišljali, mi smo dobri momci i karma nas je onda dobro služila, tako da nije bilo straha, znali smo ako nas zdravlje posluži da ćemo uspijeti.

Jeste li imali neugodnih iskustva?

Zvone i Žulj: Nismo imali neugodnih iskustava, osim onih nemoralnih ponuda gay grka i malo dužeg stopanja, nije bilo drugih neugodnjaka… ko što smo rekli, dobra karma 😉

Svirali ste svaki dan? Koliko sati dnevno?

Zvone i Žulj: Svirali smo svaki dan, bilo je svega par dana da nismo, jednom zbog kiše jednom zbog cijelodnevnog puta. Inače sviramo po sat i po..nekad duže nekad kraće a nekad i u više navrata, zavisilo je o tome kakvi smo s nivoom energije.

Kakvu glazbu ste svirali? Na koje pjesme ljudi najbolje reagiraju?

Zvone i Žulj: Svirali smo Pink Floyde, Bob Marleya, filmsku glazbu što jako interesantno zvuči na harmonici i gitari. Svirali smo također i hitove, tako da nam je definitivno moneymaker bio „Ai Se Ti Eu Pego“ ili kakogod se to već piše, Zvone je malo zamračio na tu pjesmu dok je Žulju bila sasvim okej zbog cool riffa na harmonici na koji se djevojčice ljepe.

Kako ste birali mjesta za svirku?

Zvone i Žulj: Pa tražili smo mjesta koja su prometna ljudima a da nisu opet too much, išli smo nekako na intuiciju a nekad bi i pitali domaće ljude što nam predlažu. Budući da mi nismo samo svirali i pjevali, već smo plesali, trčali za ljudima i izvodili cijeli performans trebalo nam je mjesta.

Što ste radili kad niste svirali?

Zvone i Žulj: A bilo je svega, od kupanja u riječnim slapovima tople vode (nešto nevjerovatno), do plesanja sirtakija i sviranja buzukija, od pjevanja reggae s afričkim crncim do razgledavanja znamenitosti, sviranja „requim for a dream“ i „miserlou“ nadrogiranom klincu…

Koliko ste dnevno zarađivali?

Zvone i Žulj: Inače smo zarađivali prosječno oko 50 eura  po satu,  dio bi potrošili na taj jedan obrok dnevno koji smo jeli a ostalo na poroke i čašćenje ekipe s kojom bi se družili. Događalo nam se da recimo u Albaniji ne možemo kupit pivo za 3 kune, al da u turskoj uzdržavamo sebe i lika iz Irana bez problema.

U kojim zemljama su ljudi darežljivi a gdje su škrti?

Zvone i Žulj: Ljudi su bili svuda darežljivi valjda zato što nismo bili obični ulični svirači, nego smo imali cijeli taj performans. Otvorili smo neslužbeno natjecanje za najvećeg pojedinačnog darovatelja. Već u Dubrovniku u 10 sati ujutro imali smo scenu da lik dirnut do suza grli nas i govori nam da smo „Hrvatski vitezovi“ i gura nam stotku, no na kraju je ipak pobjedio bosanski švabo u Aleksandroupolisu, koji nam je kupio 4 piva (1 pivo je 5 eura) i nakon što je odslušao cijelu svirku dao nam još 20 eura, štimungu su pridonjele simpatične Ruskinje koje su nam donijele kokice u nekoliko navrata.

Što ste sve pronalazili u šeširu osim novaca?

Zvone i Žulj: U šeširu su uglavnom bili novci ali sve ostalo kao što smo gore spomenuli ljudi bi nam donosili sa strane, čekali priliku da pričaju s nama i da nam daju neku simpatičnu sitnicu.

Što vam je najviše falilo na putu?

Zvone i Žulj: Ponekad ti fali onaj osjećaj, da znaš što ćeš sutra raditi i gdje ćeš biti i da ne moraš nositi 20 kg opreme svuda sa sobom i brinuti da ti netko ne uzme stvari. Nismo se nešto previše brinuli ako nam i uzmu sve, bitno nam je bilo da imamo putovnice i instrumente, jer s tim možemo sve preživjeti i vratiti se kući.

Koliko puta ste se poželjeli vratit doma?

Zvone i Žulj: Nije bilo predaje, zapravo nije bilo ni borbe jer smo uživali u svakom momentu. Čak i ti momenti kad si dehidriran, nemaš para, ni vode, ni sijene, ni onda se ne želiš vratit doma jer srce ti je puno. Ti momenti znaju biti teški al u glavi si vrtiš neku alternativu, al alternativu kako dalje a ne kako nazad doma.

Planirate li opet sličnu avanturu?

Zvone i Žulj: Za ovu godinu smo davno nešto bili spomenuli Amerike (obje), pa smo završili u Istanbulu, nagodinu nešto kontamo možda Segwayima ili nekim drugim tako interesantnim vozilom proputovati  kompletan sjever Afrike, no opet nitko ne zna što ćemo zapravo napraviti, pa ni mi sami, al znamo da će biti neka luda avantura opet.

Poruka za putoholicare?

Zvone i Žulj: Nije bitna destinacija, nego radost putovanja. Eto, od naša 23 dana puta, mi smo samo 4 dana bili u Istanbulu, taj put do tamo je stvarno bio avantura i duša ovog poduhvata. Putoholičari živite i budite dobri prema ljudima!