Putovanje u Pakistan definitivno nije krenulo po planu. Naime, let iz Dusseldorfa za Istanbul je kasnio u polasku pa nisam stigao uloviti connecting flight, ali kad ti svemir da limune, napraviš limunadu. Tako sam dobio novi let za 24 sata što mi je dalo priliku da ponovno zalutam Istanbulskim ulicama bar na jedan dan.
Autor: Goran Sočo
Facebook: https://www.facebook.com/goran.soco
Instagram: @goransoco
Kachura – Soq Valley
Malo je bilo gnjavaže jer sam morao pomaknuti letove iz Islamabada za Skardu i povratni iz Gilgita za Islamabad, rent-a-car i hotele, ali srećom sve je prošlo potpuno bezbolno. Povrh toga, hvala Unijo na EU 261 regulativi.
Iako prekrasan, Pakistan nije na vrhu želja putovanja svekolikom pučanstvu dok se usljed katastrofalnih prošlogodišnjih poplava koje su zahvatile dvije trećine zemlje i taj broj dodatno smanjio. Tome vjerojatno ne pomaže ni blizina (i geografska i kulturološka) s Afganistanom kao i neprekidne trzavice s Indijom u Kashmiru, ali (bar za sad), moj dojam je uvelike drugačiji.
Istina, kad posjećujete druge kulture treba ih poštivati i uvažavati pa će vas tako po dolasku na aerodrom u Islamabad putem ozvučenja prijateljski pozdraviti i poželjeti vam dobrodošlicu nježni ženski glas dok vam već u drugoj rečenici pristojno napomenuti da je kriumčarenje drogom kažnjivo smrću.
Odmah sam nastavio za Skardu i to je vjerojatno najbizarniji let koji sam iskusio obzirom da se staza nalazi između nigdje i ničega, a po izlasku iz aviona nogom stupate na makadam gdje vas kupi bus u rangu buseva iz srednješkolskih dana.
Tu me dočekao djelatnik rent-a-cara te sam preuzeo auto i avantura je mogla početi. Glavne ceste su zbilja u impresivnom stanju zahvaljujući poglavito kineskim investicijama u infrastrukturu dok su male, zabačene ceste kombinacija makadama i malo goreg makadama.
Prvi dan sam iskoristio za istraživanje Kachure i Soq doline na obalama Inda i već tada sam mogao vidjeti da će ovo biti jedna impresivna pustolovina. Krajolik je nestvarno raznolik i šaren, riječna korita ispresjecaju snježne vrhove Karakoruma, a ono malo ljudi na koje ćete naići su podjednako radoznali i dobroćudni. Tako sam već prvi dan na poziv gazde brao trešnje u nekom lokalnom vrtu, a lokalna ekipa koja modnim izričajem neodoljivo podsjeća na talibane spremno pozirala ispred objektiva.
FOTOGALERIJA – Kachura – Soq Valley
Shigar Valley
Iz Khaplua me put naveo dalje prema Shigar dolini gdje sam planirao posjetiti Manthoka vodopad, Cold Desert Shigar te mala mjesta koja se učine zanimljivima putem te prespavati u Shigaru.
Cijeli put traje oko 4 sata vožnje (u Pakistanu se ne koriste kilometri kao mjerna jedinica udaljenosti jer u nekim slučajevima 5 km znači 2 sata vožnje). Benzinske pumpe su dosta rijetke tako da je preporuka tankati svaki put kad na neku naiđete da ne bi bilo neželjenih zaustavljanja. I dalje stojim pri tvrdnji da su ceste sasvim OK obzirom da vijugaju prilično odsječenim dijelom prilično odsječene države, ali… prokleto su uske. U tu jednadžbu dodajte činjenicu da su volan i traka na “pogrešnoj” strani kao i nerijetke odrone i veće i manje kamenje na cesti pa vam se tako svako vozilo koje susretnete iz drugog smjera čini kao nezaobilazni bliski susret treće vrste. Ipak… uvijek se nekako prođe. Malo vi na makadam, malo ovaj drugi nad provaliju i to je to. Osim toga nekoliko sam puta ne razmišljajući ušao na suvozačevu stranu i opetovano dijelić sekunde pomislio – gdje je nestao volan.
Zanimljivo je prolaziti tim pustopoljinama u dolini Inda i onda naiđete na čovjeka koji usred ničega, kilometrima ničega, nonšalantno šeta ili sjedi na stijeni pa se upitate otkud je krenuo i kamo ide… Najviše su me fascinirala tri muškarca koji su na takvoj jednoj pustoši orno zidali ogradu. Ogradu od koga!? A povrh toga ni iza ograde nema ničega.
Prvi highlight do kojeg sam stigao je prekrasni sto metarski vodopad. Iako nije bilo baš puno posjetitelja, dojma sam da je taj predio dosta popularan jer je jako lijepo uređen i ima fin restoran u kojem se dosta dobro jede.
Nakon vodopada i nekih sat i po vožnje sam stigao do Cold Desert Shigar i zbilja je fascinantno mjesto. U jednom kadru imate pješčane dine, šumu i 7.000 metarski vrh. Prilično sam siguran da je to jedinstveno mjesto na svijetu gdje možete vidjeti tu kombinaciju. Za zbilja mali novac (mada je u Pakistanu sve, ali baš sve za mali novac) možete platiti vozača terenca koji će vas provozati pustinjom. I fora je, zbilja… dok vjetar ne digne pijesak. Pa vam se uvuče i tamo gdje niste ni znali da je moguće.
Tamo sam naučio i novu lekciju u pilotiranju drona, a ta je… ne diži dron uopće kad si u pustinji. Svi ti fini mehanizmi u njemu nisu nimalo prijateljski nastrojeni prema sitnim granulama pijeska. Srećom nije bilo velike štete pa je za pola sata opet bio u zraku.
Mala mjesta kroz koja prolazite na ovoj dionici su nekako baš odsječena od svijeta, a čini se i od 21. stoljeća jer vidite da je vrijeme tu odavno stalo. Kao Europljanin se ističete tu i na neki način vi ste njima veća atrakcija nego sve što ćete vi vidjeti u Pakistanu, ali imate dojam da su svi ti ljudi potpuno neiskvareni.
U zadnjem selu prije Shigara sam pukim slučajem naletio točno u vrijeme kad se na lokalnom stadionu (čitaj livadi) odigravao polo meč! Naravno, to nisam mogao propustiti pa sam sjeo na tribine s ostalim lokalcima i napeto gledao kombinaciju gracioznosti i grubosti u tom sportu. Tako sam i svoj sportski opus obogatio s još jednim natjecanjem. Idući je valjda curling.
Dan završava u Shigaru te nastavljam put prema Hunza dolini.
FOTOGALERIJA – Shigar Valley
Hunza Valley – Khunjareb Pass
Cesta na kojoj me čekaju novi kilometri, Skardu – Khunjareb je originalni Silk road i koji put izgleda kao da je tada zadnji put i popravljana. Na putu ćete naići na puno vojnih check pointa i na svakom će vas zaustaviti i provjeriti, ali svi su bili prijateljski raspoloženi.
U Skardu sam pri polasku prema Hunza Valley i Khunjerab Passu upoznao valjda najsimpatičnijeg djedicu Pakistana. Nakon što mi je poželio dobrodošlicu izvadio je malu i naizgled prastaru bilježnicu. Već je desetljećima nosi sa sobom dok šeta ulicama i kad naiđe na stranca da im je da upišu svoje dojmove. Nešto kao osobna knjižica impresija. Bio sam počašćen biti prvi Hrvat u njegovoj evidenciji. Nevjerojatno kako te ljudi opetovano iznenade tako jednostavnim, a opet dojmljivim gestama.
Nakon šest dana vožnje došao sam do zaključka da u Pakistanu truba mijenja svjetla, žmigavce (manje koriste žmigavce od vozača BMW-a), pozdrave, ulazak u zavoj. Ma sve… ali skužite da to ima smisla obzirom kako se vozi u Pakistanu. Naime, svi sijeku ionako uske zavoje pa time upozoravaš one iz drugog smjera da dolaziš i da bar malo manje siječe taj zavoj. U početku je malo stresno, ali (ne)navikneš se.
Putem kroz dolinu ćete naići na bezbrojne suspenzijske mostove od kojih je najpoznatiji i najzabavniji 200 metara dugi Hussaini most koji leprša i leluja poput pera na vjetru dok prelazite preko valjda 50 godina starih drvenih letvi koje su položene s razmakom od 30-ak centimetara pa treba obratiti pozornost i na njih dok plešete ples iz bolywoodskih filmova da bi održali ravnotežu.
Tamo ćete vidjeti i Passu Cones, planinu koja izgleda kao hrpa naopako okrenutih korneta za sladoled. U vrijeme kad sam stigao, nad nju se nadvila zastrašujuća oluja pa se doimala kao nešto iz Mordora.
Ova zadnja dionica ovog road tripa je dosta naporna jer vas čeka jako puno vožnje, a nju kratite objedom i kavom ili čajem u nekoj od usputnih zalogajnica.
Problem je što nikad ne znate kad će iduća pa sam potaknut kruljenjem u trbuhu stao u jednu koja je izgledala više kao zatvor nego restoran, ali glad ne pita. U konačnici je bilo sasvim OK, hrana je bila izvrsna, a društvo su mi pravila četiri lika koji su valjda iz znatiželje sjela na pod sa mnom ručati iako su prvotno sjedili na “svom dijelu poda”.
Naučio sam nešto i o agrokulturi Pakistana pa tako i da su veliki proizvođači trešanja i breskvi kao i “shatota” – za ovo zadnje ne znam prijevod jer sam to prvi put vidio, ali je jako ukusno. U duhu svoje gostoljubivosti će vas svi pozvati da uberete koju i zasladite se putem.
Vožnja do Khunjareba je doslovno kao prolazak kroz minsko polje. Kako se penjete prema granici cesta postaje sve teži izazov. Ako na cesti nisu rupe onda su izbočine, ako nisu one onda su odroni, a kao šećer na kraju vas dočeka snijeg zadnjih nekoliko kilometara.
Khunjerab Pass je granični prijelaz između Kine i Pakistana te je položen na 4.695 m i kao takav slovi kao najviši granični prijelaz na svijetu. Po povratku s granice sam odsjeo u nekom “hotelu” tik uz prekrasno Attabad jezero s pogledom iz kolibe iz snova. A snove ćete jedino i dobiti. Kako se jezero nalazi među golemim planinama signala nema, a struja je na generator i pale ga samo od 19:00 do 22:00 tako da što ste od baterija napunili tada, napunili ste. S druge strane mi je dobro došao odmor nakon duge i naporne vožnje.
Za zadnji dan ovog road tripa sam ostavio Hopper glacier i zbilja je opravdao sav hype koji sam vidio dok sam planirao ovo putovanje. Prvo vas čeka silazak strminom od nekakvih 500 metara da dođete do tih ledenih gromada. Kad sam sišao dolje bio sam potpuno sam i u tišini sjeo i s punim strahopoštovanjem gledao tu “rijeku” golemih komada leda koji svojim otapanjem napajaju rijeku koja hrani sve u podnožju. Nevjerojatno je kako iz nečega tako silovitog i nasilnog kao što je pucanje leda s vrhova planine nastaje nešto što daje život cijeloj udolini. Sjedio sam tako u tišini i gledao u krajolik koji izgleda kao da nije s ovog planeta i slušao zaglušujući i zastrašujući zvuk lomljavine komada dok stružu jedan o drugog na svom putu prema dolje. Svašta sam u životu vidio, ali malo što me ostavilo toliko zapanjenim.
Ovaj road trip završavam u Gilgitu otkud letim za Islamabad te ću iduća 3 dana istražiti i njegove ulice.
Posebna zahvala čemu drugom nego Toyoti što me i ovaj put bez problema (minus jedan ležaj koji sada bruji poput ledenjaka) dovela sigurno na odredište.
FOTOGALERIJA – Hunza Valley – Khunjareb Pass
End of the road – Islamabad
Na letu iz Gligita za Islamabad sam upoznao izrazito zanimljiv stariji bračni par na putu na Hadž u Meku, hodočašće koje bi trebao jednom u životu odraditi svaki musliman. Razgovarali smo tako o religijama i oni su mi samo potvrdili stav koji sam stekao čim sam došao u Pakistan, a taj je da tu prevladava Islam s ljudskim licem ili kako moj sugovornik kaže, pravi Islam. Unatoč određenim kulturološkim posebnostima žene u Pakistanu imaju sva prava kao i muškarci od školovanja, odjevanja, rada, vožnje. Zanimljiva je činjenica da je gotovo 100% žena u Pakistanu pismeno. Jednako tako poštuju druge religije i nacije na jednak način kao svoju. Na moje pitanje zašto neke islamske države tumače Kuran na drugačiji način po tim pitanjima odgovara da ta tumačenja nemaju veze s vjerom nego kontrolom pojedinaca.
Posljednje crtice ove pakistanske avanture pišem iz Islamabada. To je grad koji je postao glavni grad Pakistana tek 1960. godine kad je i krenula njegova gradnja stoga u njemu nećete pronaći staru jezgru, bazar ili džamije i spomenike iz nekih drugih vremena. Prvi dan kad sam stigao igrom slučaja sam upoznao novinara njihovih dnevnih novina Daily Spokesman te mi je u razgovoru rekao da Pakistanci znaju reći da Islamabad ne pripada Pakistanu. Kad je pogledao moje fotke s ovog putovanja, dogovorili smo da ovaj putopis prevedem i na engleski jer ga želi objaviti u svojim novinama.
Na neki način vrlo brzo vidite da je ovo grad bogatih i nadničara. Bogati žive u ograđenim vilama sa zaštitarima dok nadničari sjede cijele dane i noći na ulici sa svojim alatima i čekaju da netko zatraži njihove usluge, a sudeći po cijenama, rekao bi da je to jako težak način zarade za život. Primjerice, vožnja od aerodroma do mog hotela taksijem je iznoslila svega nekoliko dolara za 45 minutnu vožnju. Cijene svega drugog su u sličnom rangu. Dodajte tome dnevne temperature do 47°C te da noću ne padaju ispod 30°C pa ćete dobiti sliku teškog života ovih ljudi.
Pravi, povijesni “Islamabad” je grad Rawalipindi ili kako ga lolalci zovu – Pindi i na njemu, osnosno uz njega je Islamabad i nastao. To je onaj pravi kaotični primjer grada u Aziji na koji sam navikao. U njemu žive svi ostali koji ne pripadaju povlaštenoj kasti. Dva grada povezuje vrlo praktična linija metro busa (slično kao klasični metro samo što nije ispod zemlje i nije vlak).
Ipak, čak ni Islamabad ne može pobjeći od sebe pa ćete naći i u njemu djelove koji vrve uličnim radnjama, street food štandovima, a čak sam jedno jutro na ulici usred grada naišao na čin gdje… jedna koza od koze postaje meso za večernji kebab.
Samim gradom dominiraju dva landmarka; Nacionalni spomenik i džamija Faisal i zaista su impresivni.
Hrana… imam dojam da su uzeli ponajbolje od kineske, indijske i arapske i napravili fuziju svega toga. I to jako dobru i ukusnu fuziju. Ako vam se pruži prilika probajte Nihari, Haleem, Namkeen ili Karahi. Svako od njih je verzija sporo kuhanog mesa u različitim varivima. Sve to fino jedete s Parathom, kruhom identičnom naanu što znači – izvrsno!
Sve je naravno izrazito ljuto (iako ni blizu nejestivo ljutoj večeri koju sam (ne)pojeo u Myanmaru.
Što reći za kraj… Pakistan vjerojatno nije za svakoga, ali ako ste spremni mijenjati dozu komoda nagradit će vas nestvarnim ljepotama i jedinstvenim krajolikom, dok će vam toplu dobrodošlicu poželjeti baš svatko koga susretnete.
Ukoliko je i vas zainteresirao Pakistan i treba vam pomoć oko organizacije puta ili informacije slobodno mi se obratite putem Facebooka ili Instagrama.
FOTOGALERIJA – End of the road – Islamabad
