U drugom dijelu putešestvija Tenerifima s pričom idemo u glavni grad otoka Santa Cruz de Tenerife zovu ga Sydneyem Atlantika, Mascu skriveni gradić kojeg zovu mini Machu Picchuom, Garachico grad stradao pod erupcijom vulkana i na kupanje na najpoznatiju plažu na otoku Playu las Americas
Otok vječnog proljeća – Tenerife (I. dio)
Na putu prema jugu otoka zaustavljamo se u glavnom gradu otoka Santa Cruzu de Tenerife. Grad je poznata otočna luka, važna za putnički i teretni promet. Zanimljivo grad je domaćin i jednog od najpoznatijih karnevala na svijetu, uz onaj u Riu, Veneciji, Nici i Kolnu. U okolici grada nalazi se jedna od najpoznatijih otočnih plaža Playa las Terasitas – poznata po zlaćanom pijesku uvezenom iz Sahare. Ulaz u grad krase velebne prometnice, a u pozadini gradske vizure uzdišu se stakleni neboderi. U javnom gradskom prijevozu su uz autobuse tu i tramvaji. Pod dojmom smo odlične gradske infrastrukture. U gradu živi preko 200.000 stanovnika, a ime je dobio po križu (Santa Cruz = Sveti Križ) kojeg su Španjolci pod vodstvom vojskovođe Fernandez de Luga postavili u gradu nakon osvajanja otoka krajem 15. stoljeća (1496.). Parkiramo se na ulazu u grad. Tu je parking besplatan. Jedna od najpoznatijih i najmodernijih građevina u gradu je Auditorium, građen između 1997. i 2003. godine, a djelo je arhitekta Santiago Calatrava. Vanjske vizure građevine imaju oblik jedra. Vizurom Auditorium podsjeća na Sydneysku operu pa ne čudi da Santa Cruz odmilja nazivaju Sydneyem na Atlantiku. Auditorium je sjediše otočne filharmonije i domaćin brojnih glazbenih (opernih), kulturnih događanja.
Oko Auditoriuma na obali oceana na kamenju nalaze se obrisi poznatih svjetskih opernih i inih glazbenika. Gradska katedrala posvećena je Marijinom bezgrešnom začeću (Iglesia de Nuestra Senora de la Concepcion) podignuta je na mjestu kapele koju su izgradili Španjolci po osvajanju otoka. Zanimljiva je i po tome jer se u njoj čuva križ kojeg je vojskovođa de Lugo postavio prilikom osvajanja grada. Šetamo do centra grada. Središnji gradski trg je Plaza de Espana, kojim dominira Monumento de los Caidos spomenik koji obilježava žrtve ranog španjolskog građanskog rata iz 20. stoljeća. Tu je i umjetni bazen s fontanom, ali i veliki natpis grada SANTA CRUZ koji je fotografska meta brojnih turista u gradu. U neposrednoj blizini glavnog trga nalazi se i glavna shopping ulica u gradu – Calle de Castillo u kojoj ne manjka svjetski poznatih modnih i inih trgovina, a bome ni restorana.
Nakon razgleda grada odmaramo uz ručak. Nakon toga put nas vodi na jug otoka na Costa Adeje, koja uključuje četiri zone Torviscas, San Eugenio, Los Los Cristianos i Playa de las Americas. Costa Adeje je pravi turistički biser, najvažniji turistički resurs otoka, kojim dominiraju pješčane plaže, lanci hotela, apartmani, odmarališta, vile, restorani i noćni klubovi. Duž južne obale ima preko 120.000 smještajnih jedinica/kreveta. Riječ je o destinaciji koja nudi opuštanje, zabavu, avanturu i naravno … sunce. Kažu da su južne plaže među najboljima na Kanarskim otocima i da veći dio godine imaju toplo more – mi ćemo to uskoro provjeriti i posjetom potvrditi potonju konstataciju. Na jugu smo smještene u jednom od hostela u privatnoj sobi s kupaonicom. Tu će nam biti baza iz koje ćemo kretati u razgled ostatka otoka.
Putovanje nastavljamo u posjetu Masci za koju kažu da je jedno od najljepših mjestašaca na cijelim Kanarima i da je to jedno od onih mjesta za čiju ljepotu se ne možete pripremiti. I zaista je tako. Riječ je o malom zaseoku, skrivenom na 650 metara nadmorske visine u naborima drevnog masiva Macizo de Teno na sjeverozapadu Tenerifa. Geografski smještaj (nepristupačnost) odnosno činjenica da glavni centar mjestašca prolazi duž grebena daje mu izgled mini Machu Picchua. Od milja ga zovu Machu Picchuom Tenerifa. Tu živi oko devedesetak ljudi i uglavnom su danas svi u mjestu orijentirani na turizam. Selom dominira i bujna vegetacija kojom prevladavaju palme i čempresi. Mi u Mascu stižemo prvi puta toga dana iz smjera gradića Santiago del Teide. Kažu „dva put je dva put“, ali u našem slučaju taj drugi posjet Masci u istom danu bio je neplanski, nenamjeran i neželjen. Osim iz Santiaga do Masce se stiže i iz gradića sa sjevera otoka Buenavista del Norte (op.a. i iz tog smjera ćemo posjetiti Mascu). Iz Santiaga do Masce vodi uska, strma i serpentinasta, puna zavoja, s pogledom u provaliju bespuća, ali svejedno dvosmjerna cesta i prava je uvertira za put „u izgubljeno selo“. Vožnja uključuje ovakav redoslijed: stisak gas papučice pa povlačenje ručne kočnice, čvrsti stisak volana prilikom skretanja u zavoje kojih ne manjka i tako u krug. Kao da navedeno nije dovoljno opasno zbog uskoće i strmosti ceste, nužno je biti odličan vozač, no ni to nije jamac ako vam s suprotnog smjera stiže lokalni bus ili loš/neoprezan vozač. Ovakvu vožnju mogu pratiti samo šumovi disanja, priča se tek po dolasku u Mascu. Ne laskam joj, ali moja prijateljica odlična je vozačica. Kažu, a ne čudi me to, da se često dogodi da mještani moraju voziti aute od posjetitelja Masce natrag do civilizacije. Vjerujte, cesta je takva da se, unatoč ljepoti Masce, ne želite tom cestom svojevoljno vratiti u civilizaciju ili barem ne dva puta u istom danu.
Zanimljivo Masca je stazom duž sela niz klanac povezana s plažom na oceanu. Riječ je kažu o priličnoj napornoj i zahtjevnoj pješačkoj stazi, po kojoj hod traje između 3 i 4 sata. Nakon uzbudljive vožnje stižemo do centra sela, u ugostiteljskom objektu već je gužva, ali to nas ne priječi da popijemo kavicu i zasladimo se kolačićima i uživamo u pogledu na bespuća klanca i okolnih brda. Možda naš boravak dva puta u Masci u jednom danu, najbolje opisuje isječak iz dnevnika Braće Seljan „Prilika da se promatra takvo čudo zemaljsko, pruža se samo jedanput u životu…(! op.a. u našem slučaju dva puta) Imade časova u ljudskom životu, koji se ne mogu opisati riječima,… Srce puno svetih i sladkih časova zaboravlja jade zemaljske!…“
Nakon što smo završile s posjetom Masci, prvi puta, doduše, čeka nas uzbudljiv povratak do Santiaga po onoj istoj cesti. Do Santiaga opet samo dišemo za vrijeme vožnje. Iz Santiaga idemo u Garachico. Garachico je općina i grad na sjevernoj obali otoka, pedesetak kilometara je udaljen od Santa Cruza i sjevernog aerodroma Tenerife Norte, a oko sedamdesetak kilometara od aerodroma na jugu Tenerife Sur. Kao da nam nije bila dovoljna avantura vožnje do Masce, nepripremljene krećemo prema Garachicou iz smjera Santiaga i ta vožnja od dvadesetak kilometara traje gotovo dva sata, a uključuje na trenutke vožnju pod kutom od devedeset stupnjeva. Suvišno je i spominjati kakve vještine i tu vozač mora posjedovati.
Garachico je gradić vrijedan posjeta, ali radije mu u posjet iz sigurnosnih razloga idite iz smjera Santa Cruza. Grad je smješten ispod 500 metarske litice, a u gradu živi oko 5.500 stanovnika. Nakon osvajanja Tenerifa u 15. stoljeću, Garachico je postao glavna ribarska i trgovačka luka na otoku sve dok ga nije uništila erupcija vulkana Trevejo (5.5.1706.). Jedna od priča vezanih za preživljavanje dijela stanovništva od erupcije vulkana kaže da je svećenik dio stanovništva uspio spasiti na način da ih je brodom preveo do stijene koja stoji u oceanu u blizini obale grada, a na koju je postavio križ i molitvom uspio zaustaviti lavu. Doslovno baš kao i feniks iz pepela grad je ponovno rođen, odnosno obnovljen u tipičnoj otočnoj španjolskoj arhitekturi. Danas su jedna od glavnih gradskih znamenitost prirodni bazeni El Caleton, smješteni na obali grada. Očaravajuća je šetnja kroz labirinte bazena od lave, a vrhunac užitka je pogled na modri ocean. Od ostalih znamenitosti u gradu valja izdvojiti Crkvu svete Ane i Gospe od Anđela te samostan svetog Franje i svetog Dominika.
U gradu je i cijeli niz ugostiteljskih objekata. U jednom od njih i mi uzimamo predah uz ručak, prije povratka na Costa Adeju odnosno Playa de las Americas. Odlučne smo u namjeri da se ne vraćamo istim putem. Podržavam tu inicijativu, no razum mi govori, poučena iskustvom vožnje po Islandu po Ring roadu tako zvanoj cesti broj 1 koja na pojedinim dijelovima uključuje vožnju po lokalnim cestama, da ipak naše kretanje provjerim na karti otoka. Vadim kartu, gledam smjer i vidim da smjer ravno vodi do grada Buenavista del Norte, a produžetak ceste ravno do kraja otoka – direktno u Atlantik. Smjer ravno do kraja, dakle, nije opcija. Obavještavam o tome suputnicu. To je razlog da moramo promijeniti smjer, vozimo se kroz bespuća unutrašnjosti otoka. Ni ne slutimo, doduše tek u šali to prijateljica spominje, da će nas cesta, jer smo kartu spremile, navigaciju isključile zbog slabe baterije opet dovesti do Masce. Usput se kladimo gdje će nas cesta odvesti – ona kaže u Mascu, ja sam vječni optimist i kažem u Santiago. Suvišno je i spominjati tko je u okladi pobjedio. Nakon uzbudljive vožnje serpentinama uz izraze nevjerice na licu zaključujemo da smo opet u Masci. Tek navečer ćemo se smijati frazi „Have you ever been in Masca, two time in same day?“ – tko se tim može pohvaliti, tek rijetki nepripremljeni putnici. Neosporna je ljepota Masce, ali put koji nas vodi do civilizacije je zastrašujući. No nemamo izbora, odličnom vožnjom suputnice, opet samo dišemo dok se ne spustimo do Santiaga. Tu se na benzinskoj postaji uz uzdahe olakšanja častimo sladoledom. Provele smo u autu šest sati, a prešle oko 140 kilometara u oba smjera. Najveći teret podnijela je prijateljica/vozačica, a volim vjerovati da sam bila dostojna moralna podrška.
Na redu je posjet kako joj tepaju najpoznatijoj otočnoj plaži Playi de las Americas. Riječ je crnoj pjeskovitoj plaži. Infrastruktura na plaži je izgrađena 1960. godine, a uključuje nizove hotela, barova, restorana, klubova i sjedište je noćnog života otoka. Nas od svega navedenog zanima tek kupanje. Oprema za kupanje je u autu. Ušetavamo na plažu u dugim hlačama. Nitko se nas ne obazire. Nema ni prezrivih pogleda iz kojih se da iščitati tko su ove? Ovdje svak uživa za sebe. Presvlačimo se u kupače kostime na plaži. Ravnotežu nam prilikom presvlačenja remeti uzavreli pijesak, na kojem nije moguć boravak bez obuće bilo kakve na nogama. Temperatura oceana je idealna za kupanje, ali zaboravite na plivanje zbog valova. Ja sam zanemarila valove i mudro zaplivala u suprotnom smjeru valova, ne moram ni spominjati kakav me je osjećaj dezorijentacije zadesio u stilu one „ne znan za se“ kad su me zapljusnuli neočekivano (!) dva snažna oceanska vala.
Polako se nakon svih putešestvija po otoku, bliži vrijeme našeg povratka. Prije leta vraćamo automobil u zračnoj luci. Letimo Tenerife (Sur) – Brisel uz layout od 24 sata na aerodromu u Briselu pa onda do Zagreba. Boravak na aerodromu u Briselu na trenutke me podsjetio na sudbinu Spielbergova junaka iz filma Terminal u kojem on biva zarobljen na terminalu međunarodne zračne luke JFK u New York. Uostalom kako to kaže Paul Theroux „Dobar let se definira negacijama – nisi otet, nisi pao, nisi povratio, nisi zakasnio, nije po tebi pala hrana“. Po ovoj definiciji negacije za let zaključno sretno slijećemo u Zagreb.
I kako to piše Miroslav Antić „Kjerkegor kaže: Nema nikakvog Ovdje i Tamo. Postoji samo nekakvo Svuda i Nigdje. A stari dobri momak Richard Bak dopisao je ispod toga nešto potpuno suprotno. Obojica su u pravu.“ Ili kako kaže Andersen „Sve što pogledaš može postati bajka, iz svega što dotakneš može se roditi priča“.
Ivona Bačelić Grgić
P.S. Kažu da je kraj jednog putovanja, početak drugog…a o mojim novim putešestvijama čitajte uskoro… a do tada ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/
