Otok Sveti Nikola, kod lokalnog stanovništva poznat kao Škoj ili u talijanskom dijalektu Scoio, nalazi se  jugoistočno od Poreča, na ulazu u Luku Poreč s kojom je povezan brodskom linijom.

Nekada se smatrao kao najsjeverniji otok na Jadranu, sada se zna da je najsjeverniji jadranski otok Sveti Marko koji je mostom povezan s kopnom i otokom Krkom. Otok Sveti Nikola je ukupne površine 0,12 kilometra kvadratnih, a duljina obale je 2,1 kilometar. Bio je naseljen u prapovijesti.

U 9. stoljeću su ga vjerojatno naselili grčki svećenici koji su na njemu podigli crkvu sv. Anastazija i tu boravili do 12. stoljeća kada su ga napustili. 1114. godine porečki ga je biskup Bartoldo prepustio benediktincima venecijanskog samostana sv. Nikole od Lida koji su mu dali današnje ime. Na otok su dolazili iz svih krajeva Istre i Venecije kako bi blagoslovili nove brodove. Svatko tko bi platio misu dobio je “Čudotvornu medalju“ koja je moreplovcima donosila sreću i štitila ih od vremenskih i drugih neprilika. Medalja je na jednoj strani imala prikaz Bogorodice, a na drugoj svetog Nikolu. Na otoku Sveti Nikola bila je karantena srednjovjekovnih brodova koji su plovili u Poreč, tako da su prije pristajanja u grad morali neko vrijeme provesti na otoku. Prema zapisima, nekada su otok koristili hodočasnici iz srednje Europe na putu prema Svetoj Zemlji.

Nakon plovidbe brodom iz Poreča od nekoliko minuta stigli smo na pristanište otoka Svetog Nikole koje se nalazi na njegovoj istočnoj obali.

Na jugoistočnom dijelu otoka se nalazi lukobran koji je nekada bio dio porečke dige koja je preko hridi Sarafel povezivala otok Svetog Nikole s kopnom. Diga je izgrađena 1902. godine kako bi zaštitila grad od nevremena. Hrid Sarafel, koja je među Porečanima poznata kao Confetini, dobila je ime po crkvici sv. Rafaela koja je imala preslicu sa zvonom i na hridi je postojala do 19. stoljeća.

Na južnoj strani otoka je litica iz čije se konfiguracije da zaključiti da je tu nekada bio kamenolom, a njegov se kamen iskorištavao još u rimskom dobu. Prema legendi iz kamenoloma na otoku je izvađen najveći komad kamena koji je ikad prešao Jadran, a od tog komada je izrađena jednodijelna kupola Teodorikova mauzoleja u Raveni. Takve identične legende postoje za još nekoliko kamenoloma zapadne i južne Istre.

Nakon pada Mletačke Republike 1797. godine, otok Sveti Nikola je 1798. godine prodan porečkoj plemićkoj obitelji Polesini. 1887. godine Benedetto Polesini je dao izgraditi ljetnikovac po uzoru na toskanske kaštele na mjestu zatvorene i oronule crkve sv. Nikole te ga je posvetio supruzi Isabelli. U to vrijeme je otok pošumljen crnogoricom i mediteranskim raslinjem.

U neposrednoj blizini ljetnikovca Isabella nalazi se svjetionik koji je izgrađen 1403. godine odlukom mletačkog Senata. Svjetionik sa svojih petnaest metara visine tada je bio najviši na istočnoj obali Jadranskog mora. Kako je bio izgrađen na visokom dijelu zapadne obale otoka Sveti Nikola bio je vidljiv s velike udaljenosti. Danju je bio važan orijentir, a noću su fratri na vrhu palili vatru. U 17. stoljeću je svjetionik moderniziran, jer je vatru zamijenio poveći fenjer. Za vrijeme Austrije, izgradnjom  svjetionika Savudrija, svjetionika Rt Zub i svjetionika Sveti Ivan na pučini, svjetionik Sveti Nikola je izgubio na značaju. Svjetionik je krajem 20. stoljeća bio u lošem stanju i obrastao bršljanom, ali je 2014. godine obnovljen tijekom modernizacije turističkih objekata na otoku.

Na otoku je danas turistički kompleks Valamar Isabella Island Resort, ali njegova turistička namjena seže u 1895. godinu, kada je uređeno prvo porečko javno kupalište, Bagno Parentino, gdje su se žene i muškarci zasebno kupali, po odvojenim satnicama.

Sa stjenovite sjeverne obale otoka Sveti Nikola pruža se pogled prema obližnjem otočiću Karbula,…

…a na najsjevernijoj točki otoka se nalazi lukobran na čujem vrhu je bijeli svjetionik sa zelenom kupolom. Lukobran se pruža prema sjeveroistoku, prema otočiću Barbaranu na kojem se nalazi crveni svjetionik i manji dio lukobrana s crvenim svjetionikom.

Nakon kupanja, šetnje dobro uređenim stazama, prije povratka u Poreč, posjetili smo bajkovito selo vilenjaka u Istarskoj čarobnoj šumi (Istrian Fantasy Forest) u kojoj je živjela vila Isabella.

U Istarskoj čarobnoj šumi se nalazi kuća vilenjaka Malika Macmalića koji živi u dubokim špiljama gdje izrađuje kamene sobe u kojima čuva svoje beskrajno bogatstvo. Kuća podsjeća na hobitove kuće u Shireu. U selu se mogu vidjeti kuće na drvetu dvije glasne sestre, vile koje su živjele na ovom otoku i stalno nešto govorile, vrištale, smijale se cijeli dan i noć te su držale budnim cijeli otok.

Vidjeli smo prste diva koje izlaze iz zemlje i gigantske gljive koje su istarski divovi brali i jeli.

Nakon šetnje čarobnom šumom iz koje smo izašli Tunelom ni ovdje ni tamo, koji je izgradila vila Isabella da bi se lakše putovalo između svijeta vila i našeg svijeta, uputili smo se na pristanište gdje nas je čekao brod da nas vrati u Poreč.

Tekst i fotke – Kristian Potočki, Viatrix blog, www.viatrix-blog.com