Vraćam se na Kaprij nakon gotovo dvadeset godina. Prvi put sam ga posjetila u sklopu školskog izleta, pa je došlo vrijeme da mu se vratim u mom ljetnom pohodu naseljenim otocima šibenskog arhipelaga.

Do Kaprija stižem trajektnom linijom iz Šibenika. Ovisno o lukama stajanja (op.a. raspored i luke plovidbe dostupni su na web stranici Jadrolinije)  je vrijeme plovidbe, ali generalno na otok se iz Šibenika stiže za cirka sat i pol. Doduše, na otok se može doći i brzobrodskom linijom.

Kaprije je otok bez automobila. Tek je jedan automobil službeno na otoku, riječ je o vatrogasnom kamiončiću DVD Kaprija za zlu ne trebalo intervenciju.

Otok je nazvan po mediteranskoj začinskoj biljci kapari, a i imenjak je modnenog talijanskog otoka u Tirenskom moru.  

Jedan je od najudaljenijih naseljenih otoka šibenskog arhipelaga,  smješten je 15 kilometara jugozapadno od Šibenika.  Udaljeniji od njega je jedino susjedni otok Žirje. Proteže se na 7,11 km2, a na otoku živi 189 stanovnika.

Čitam da je prema službenoj statistici iz popisa stanovništva iz 2011. godine broj stanovnika narastao za gotovo pedesetak u odnosu na popis iz 2001. godine.

Često je realni život drugačiji od statistike. U predahu šetnje po otoku, dijelim klupu sa lokalnim stanovništvom, slušam ih pozorno, u međusobnom razgovoru, pričaju između ostalog o životu na otoku, ljetnoj gužvi i zimskoj zbilji – pa na pitanje koliko ih je zimi na otoku? – gospođa slikovito odgovara – „ zimi gori u selu, prije sretneš mašku (op.a. mačku) nego čovika na ulici“, i dodaje „a isto nam je lipo ode“.

Ne čudi to, sve manji broj stanovnika, nije samo zbilja brojnih hrvatskih otoka, već sve više i kopna – Like i u novije vrijeme sve više i više Slavonije – ali baš kao da nikoga nije briga za to.

Izlazak iz trajekta, vodi me u otočnu luku tu je osim pristaništa i žiža otoka. Tu je smješten ured Pošte – vrlo često je upravo ta poslovnica sa samo jednim pultom– preduvjet opstanka života na otoku.

U luci je i prodavaonica. Komentiraju gospođe s klupe  koju dijelimo, da dobro dođe prodavaonica, jer iako većina  otočana zbog skupoće  veliku kupovinu obavlja u Šibeniku, „ne možeš se baš sve šta ti treba kupiti u gradu“ – dodaju. U komentaru o skupoći, pridružuje im se gošća iz Zagreba, znaju je, slušam ih prije, u onom protokolarnom razgovoru, „kad si došla?, kad ideš nazad?“– da će mamu poslati u kupovinu na Kaprije, kad progovori o skupoći u Zagrebu – „kad mi se požali na skup šećer od 7 kuna u Zagrebu, poslat ću je ovdje po kilu šećera za 11 kuna“ – komentira i dodaje – „da je razumno da su cijene ipak skuplje zbog troškova transporta do otoka“ –  i s tim se svi slože na glas – a ja u sebi.

Kaprije je otok poznat po ribarstvu i po vrsnim pomorcima, ali je to prije svega težački otok.

Čitam zanimljiv članak iz pera  novinarke Jordanke Grubač bezvremenske genijalne kroničarke šibenskog kraja, o otočiću Baljencu smještenom uz sjevernu stranu Kaprija koji se prostire na svega 0,14 km2, a kojim dominiraju kilometarski  nizovi suhozida napravljeni vrijednim rukama kaprijskih težaka. Na Baljencu je sagrađeno čak 23 kilometra i 357 metara suhozida, među kojima su zasađeni vinogradi, maslinici, smokve i dr.  „Kamene čipke“ otoka Baljenca, privukle su pažnju šibenskih konzervatora koji poduzimaju aktivnosti s ciljem zaštite suhozida odnosno priznavanja istih kao  kulturnog dobra.

Zanimljivo je, iako u luci stoji putokaz za zavičajni muzej otoka, do sada, muzej nije otvoren. Ipak, ove 2017. godine u kolovozu je otvorena izložba Muzeja grada Šibenika „Prijatelji suhozida“ u prostoru kojeg Mjesni odbor Kaprija planira urediti i koristi za promociju otočne baštine – pa će, čini se, tabla putokaza muzeja uskoro ispuniti svoju svrhu.

Kaprije je smješteno u uvali, prirodno je zaštićeno od jakih udara vjetra,  pa je sidrište brojnih jedriličara. Pa su neizostavan dio ljetne otočne panorame  usidrene jedrilice i jahte.  Uz nautičare/jedriličare vežu se dobri restorani, tako se i na Kapriju  može uživati u domaćim specijalitetima u nekoliko domaćih konoba/restorana. Smještaj na otoku može se pronaći u privatnim kućama i apartmanima.

Zanimljivo, Kaprije je već tradicionalno ljeti domaćin „međunarodnih dječjih igra“ u kojem djeca odmjeravaju snage u različitim uglavnom „starinskim” igrama poput skakanja u vreći, nošenja jaja u žlici i sl. Na obali je smješteno i dječje igralište. Duž otoka nalazi se  šetnica koja je između ostalog izgrađena da olakša pristup lokalnom stanovništvo do njihovih posjeda.

Šetam strmim uskim otočnim ulicama, krasu je uglavnom kamene kućice, do crkve svetog Petra –crkvice izgrađene na prijelazu iz šesnaestog u sedamnaesto stoljeće. Uz crkvu je smješteno i mjesno groblje. Često je groblje izvor informacija, već s ovlaš pogledom po grobnicama uočavam da su dva najuobičajenija prezimena na otoku Radovčić i Jelovčić. Kasnije ću pročitati u kratkom otočnom povijesnom pregledu da su upravo prezimenjaci ovih dviju obitelji naselili otok još u 16. stoljeću. Otok je kroz povijest bio u vlasništvu dviju obitelji Ljubić i Divić, a prvi put je naseljen početkom 15. stoljeća.

Nakon šetnje po otoku i predaha u jednom od kaprijskih barova, cijelo popodne na otoku prije povratka na kopno, provodim u zenu praćenom zvukom cvrčaka i mirisom mora – uz misao ovako zamišljam raj.

Kad ne čitam u dubokoj hladovini, plivam u kristalno plavom moru, uživam u ljepoti podmorja – ronim i nakon niza godina nailazim pod morem na periske – riječ je o najvećem školjkašu koji živi u Jadranu. Periska je zakonski zaštićena pa je njen izlov  zabranjen, a za neovlašten izlov predviđena je novčana kazna. Upravo je neovlašten izlov uzrok zakonske zaštite jer su u nekim mjestima njihova staništa uništena – sjetite se one narodne izreke čijoj istinitosti svjedočimo sve češće „Bog oprašta uvijek, čovjek ponekad, a priroda nikad“.

Kaprije je, uostalom, kao i većina otoka šibenskog arhipelaga,  još neotkriven turistički biser. Nema tu,  po meni na sreću, masovnog turizma pa samim time ni rezervacijskih ručnika/plahti bez kupača, što mi ih, unatoč i usprkos prisutnom lokal patriotizmu, čini osobito privlačnim pa nema straha da im se neću vratiti već nekom novom prigodom i to puno brže i češće od mojih ranijih posjeta istima.

I za kraj, možda moj nemirni putnički duh, najbolje opisuje misao Jean Jacques Rousseau-a „U hodanju ima nešto što potiče i oživljuje moje misli; ja gotovo ne mogu misliti kad mirujem na jednom mjestu, moje tijelo mora biti u pokretu, da mi se pokrene duh“.

                                                                                  Ivona Bačelić Grgić

P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/