Kažu da je jedini umjetni otok na Sredozemlju, nastao trudom vrijednih Peraštana nasipanjem kamenja i potonućima kamenjem natrpanih brodova u znak zahvalnosti pomoraca za sretan povratak i ozdravljenja bolesnih – priču o ovom zanimljivom otoku donosi nam Ivona Bačelić Grgić
Pred Perastom, gradićem u Crnoj Gori, u srcu Bokokotorskog zaljeva stoje dva otočića, jedan prirodno nastao otok svetog Jurja i jedan umjetno napravljen otok Gospe od Škrpjela.
Priču o otoku Gospe od Škrpjela otkriva mi Tanja, prijateljica i sveznadar, zahvaljujući njoj posjećujemo otočić prvog dana nove godine (op.a. kako kaže moja mama ne valja ničije poštenje sakriti, pa treba spomenuti i D. koja nam je kolegijalno pomogla pri realizaciji izleta).
Na otok se stiže brodom iz Perasta. Vožnja traje desetak minuta.
Domaćin na otoku je don Srećko Majić, inspirativan svećenik, koji osvaja na prvu svojim znanjem, mudrošću, kozmoplitstvom i skromnošću.
Priča mi Tanja da je njoj domaćin na otoku krajem osamdestih godina, kad ga je prvi put posjetila, bio legendarni don Branko Sbutega, erudit svjetske klase, nažalost, prerano preminuo.
Nastanak otoka Gospe od Škrpjela pa i njegovo ime vezano je uz priču da su na škrpjelu (op.a. hridi, u prošlosti se takva vrsta morskih sprudova nazivala škripio) ispred Perasta braća Martešić pronašla Gospinu sliku i u znak zahvalnosti za ozdravljenje jednog od braće odlučili su na tom mjestu podignuti otok i kapelu.
Kao rođendan otoka uzima se 22. srpnja 1452. godine, dan kad su braća pronašla Gospinu sliku, i na taj dan svake godine, pred smiraj dana sve barke Perasta ispunjene kamenjem, jedna uz drugu, u procesiji zvanoj fašinada, uz pjevanje tradicionalnih pjesama idu na Gospu od Škrpjela da bi oko otoka nasipali kamenje u znak zahvalnosti.
Kaže don Srećko, zanimljivo, u ovoj procesiji sudjeluju samo muškarci. Na prvu mi se ne svidi ovo saznanje, ali don Srećko ima objašnjenje i za to zašto samo muškarci, a odgovor leži u činjenici da Peraštani čuvaju svoje žene, jer je riječ o fizički zahtjevnim radnjama – dugom veslanju brodovima nakrcanim kamenjem i bacanju kamenja s obale otoka.
Crkva je posvećena Marijinom uznesenju, pa je osim 22. srpnja, na otoku posebno svečano 15. kolovoza na blagdan Velike Gospe.
Prvotna crkva izgrađena je sredinom 15. stoljeća, zbog veličine hridi na kojoj je izgrađena bila je skromnijih vizura. Kako je rasla površina otoka, i to potapanjem kamenjem natrpanih brodova i nasipanjem kamenjem, tako je crkva dobivala nove vizure. Veća crkva izgrađena je tridesetih godina sedamnaestog stoljeća. Crkva je stradavala u potresima, ali i u turskim i gusarskim napadima. Zanimljiva je vizura okruglog zvonika crkve, jednistvenog na Jadranu, a svoj izgled duguje obrambenoj funkciji koju je imao kroz povijest.
Današnji izgled crkve datira iz prve polovice 18. stoljeća, a otok se proteže na 3030 m2. U novijoj povijest, crkva je stradala u razornom potresu 1979. godine (op.a. magnitude 7 po Richterovoj ljestvici) koji je zadesio ponajviše Crnu Goru, napose Budvu, no crkva je nakon toga obnovljena.
Crkva je pinakoteka, jedinstvena umjetnička riznica, a neki povjesničari umjetnosti tepaju ju joj da je mala siktinska kapela, na bočnim zidovima i plafonu nalazi se čak 68 slika.
U crkvi se nalazi i oko 2000 zavjetnih i zahvalnih pločica, i to srebrenih. Zašto su pločice srebrene, objašnjava don Srećko, i kaže da je svojedobno srebro bilo cijenjenije i skuplje od zlata. Prva zavjetna pločica seže s početka 17. stoljeća, a nove pločice stižu u crkvu redovno i dan danas, jer mnogima bivaju uslišene molitive po zagovoru Gospe od Škrpjela.
Tko bi odolio prilici da se ne pomoli Gospi, pa u trenutku, dok don Srećko priča, u mislima zamolim zagovor i sama.
Nakon zagovora, povratak u stvarnost dozvala mi je don Srećkova rečenica, velika istina, lako zaboravljiva, pa je zato uvijek dobro došao podsjetnik „Nije važno što smo i čiji smo, nego kakvi smo ljudi“.
Crkva sadrži još cijeli niz raznih predmeta svima njima zajednički nazivnik je da su darovani kao zahvala Gospi od Škrpjela i to od pomoraca (op.a. Bokokotorski kraj poznat je po vrsnim pomorcima) ili ljudi zahvalnih za ozdravljenje.
Između inih zahvalnih predmeta, u muzeju i suvenirnici, ističe don Srećko, rad Jacinte Kunić koja je vrijedno 25 godina vezla odnosno slikala ubodom gornji dio oltarne Gospine slike (op.a. talijanski naziv punto pitura) na japanskoj svili i uz zlatne i srebrne niti koristila i vlastite vlasi, čekajući povratak svog supruga pomorca.
Ipak, najznačajniji eksponat crkve je glavna oltarna slika Gospe od Škrpjela, djelo Lovre Marinova Dobričevića naslikana tehnikom tempere na cedrovoj dasci. Iza glavnog oltara moguće je provući ruku i dotaknuti kamenu hrid za koju se vjeruje da je na njoj pronađena prvotna slika Gospe.
Uz Dobričevića najznačajniju umjetničku vizuru crkvi dao je slikar Tripo Kukolja.
Osim glavnog oltara u crkvi se nalaze još dva bočna oltara, jedan posvećen svetom Roku, a drugi posvećen bokeljskim svecima i blaženicima i to svetom Lepoldu, blaženoj Graciji, blaženoj Ozani i službenici Božjoj Ana Mariji Marović.
Ako Vas put nanese u Crnu Goru, ne propustite posjetiti jedinstveni otok Gospe od Škrpjela, a dotada ne zaboravimo svi skupa don Srećkovu misao „Nije važno što smo i čiji smo, nego kakvi smo ljudi“.
Ivona Bačelić Grgić
P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pod rubrikom Puteštvije by Ivona pratiti me možete i na mom blogu Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/
