Idris sa bloga meninaidris.blogspot.hr nas vodi od Buenos Airesa do Salvadora

Boje. Šarene boje na vrućem podnevnom suncu prelijevaju se i sjaje stapajući se s kristalno plavim nebom. Boje zgrada, suncobrana na terasama brojnih kafića i restorana iz kojih dopire mješavina zvukova domaće argentinske muzike i Jamiroquaia, boje lutaka gotovo naravne veličine. Papa koji viri iz nekoliko suvenirnica, maše s terase i priča s Maradonom. Žuto-zeleni prozori i kameni reljef na ljubičastoj zgradi. Dvorišta šarena kao stranice stripova s rubljem koje se vijori iznad stepenica dugine boje. Još lutaka koje vise u zraku pričvršćene za zidove zgrada.

“Chica, tome una foto con Maradona! Ven, ven!”Lijevo od mene pod malim suncobranom na sredini trga sjedi stariji čovjek velikog trbuha u kratkim hlačama i natikačama. Viknuo mi je nekoliko puta da se dođem slikati s Maradonom. Primijetivši kraj njega Maradonu koji nije lutka nego živi čovjek imitacija, odlazim dalje i mašem “No, gracias”. Ne znam gdje bih pogledala jer mi sunce probada oči, a šarenilo me poziva da gledam na sve strane. Od štanda svježih naranči na kojem mladić u laganim hlačama, crnom prsluku i šeširu pravi svježe cijeđeni sok. Ili će možda zaplesati tango? Moguće, jer iza njega je mali kazetofon iz kojeg svira tango muzika, a djevojka u haljini i cipelama za tango stoji pored.

To je La Boca, jedna od najstarijih četvrti Buenos Airesa. Za mene, konačno Buenos Aires kakvog sam očekivala. Prava Južna Amerika. Ne velike avenije i ulice sa golemim zgradama u stilu New Yorka ili europskih metropola, ne geometrijski pravilni prekrasni parkovi uređivani po uzoru na one engleske. Južna Amerika u svom sjaju, šarenila, siromaštva, bogatstva, gostoljubivosti, otvorenosti, znoja, života od jednog do drugog dana.

Evo ga opet! Maradona, ovaj puta naslikan na zidu kao dio grafita u San Telmu. Na bijeloj fasadi zgrade Maradona je u nekom od svojih pobjedničkih šuteva s desne strane ulaznih vrata, dok je s lijeve strane naslikan crveni Cadillac. Ma dobro, Maradona, ne tražim tebe, nego Mafaldu. Najpoznatiju malu djevojčicu snažnih uvjerenja, lik iz stripa nastalog u Argentini, koji je kasnije postao popularan u cijelom svijetu. Tako bih je i ja htjela uživo vidjeti. Ušla sam u malu trgovinu ručno rađenog nakita i popričala sa sredovječnom gospođom na mješavini portugalskog i španjolskog. Dovoljno da pogledam tradicionalno argentinsko kamenje i saznam koliko još do Mafalde.

Mafalda i njezino dvoje prijatelja iz stripa nalaze se na maloj klupi na trgiću u San Telmu. Tri lutke, poput male djece, nasmiješene. Mafalda mi je mahnula s još jedne zgrade gdje su je naslikali, u sklopu projekta “Paseo de la historieta”. Tako su mi mahnuli još razni likovi argentinskih priča razbacani po tom cijelom potezu San Telma. Južna Amerika, Buenos Aires. Boje i toplina.

Boje i toplina. Južna Amerika, Rio de Janeiro. Stepenice popločene žutim i šarenim pločicama. S lijeve i desne strane mozaici od pločica. “Život u faveli je umjetnost. Nitko ne krade, nitko ne čuje ništa, ništa se ne gubi, a oni koji su pametni pokoravaju se onima koji izdaju naređenja.” – jedan je od natpisa na mozaiku sa slikom žene u faveli na žutim pločicama.

“Ne idite na vrh stepenica! Tamo nema policije, mogu vas opljačkati i opasno je!” – viče jedan od lokalnih vodiča brojnih grupa turista koje se roje u podnožju stepenica. Znam da je opasno na vrhu stepenica “Escadaria Selaron”, djela čileanskog umjetnika Selarona koji ih je posvetio Brazilu. Znam da je opasno, bila sam ovdje prije 3 godine i sada sam opet. Opasno je, ali to je moja Južna Amerika, moj Brazil. Moje boje. 

Pomično šareno brdo na plaži Praia da Lagoa, kod Florianopolisa. Brdo šarenih kupaćih kostima koji oskudijevaju materijalom, ali ne i bojom. Nosi ih na dugačkom štapu tamnoputi mladić mršavih bosih nogu s obaveznom kapom na glavi. Na vrhu štapa nalazi se kružna konstrukcija na kojoj kao na vješalicama vise kupaći kostimi. Nemate gotovine? Nema problema, primam i kartice, imam POS sustav sa sobom. Ocean postaje sve sjajniji i plaviji, sunce ga pali, baš kao i užareni bijeli pijesak. Ipak, postaje još toplije.
Nešto me zapeklo na nozi. Pogledam i vidim da je vjetar donio komadić žara s lonca iz kojeg vire neki štapići. „Queijo, queijo!“. Prodavač upravo pečenog šira nabodenog na štapiće prolazi kraj mene. „Camarão, camarão!“ Evo i drugog, s račićima, a negdje u daljini vidim još jedno šareno brdo, ovaj puta ne kupaćih kostima, nego krema za sunčanje koje vise na štapu obješene kao na božićnom drvcu. Svježa i hladna caipirinha, svježa piva, i naravno „Água, água gelada!“. Nepregledno more prodavača koji dolaze na plaže neprimjetno kao mađioničari noseći sve od obilnih jela do praktičnih vrećica smotuljaka. Dolaze na plaže kod Florianopolisa, na plaže Ria i na plaže Salvadora. Praia Barra, Mole, Copacabana, Ipanema, Leblon, Praia Flamengo, Porto da Barra, Itapuã…Prodaja je svugdje. Jedni odmaraju, ispod suncobrana, uz reggae, brazilski pop, karnevalske hitove. Oni glasno odzvanjaju iz CD playera, koji su uobičajena oprema za plažu baš kao i putni frižider pun pića, uglavnom vode i piva. Smijeh i ples u hladu i slikanje na suncu, preskakivanje valova i surfanje. Drugi rade, boreći se svakodnevno sa suncem i dubokim usijanim pijeskom. Djeca, mladi, odrasli, starci. Svi oni su na plaži i rade. Dolaze iz favela, grada, Afrike ili su stranci hipiji. Na licima im nije žaljenje, nego upornost, često smiješak i ljubazna riječ. Slatkasto i osvježavajuće je okus kokosove vode koju srčem na slamku iz izdubljenog kokosa kojeg sam kupila na štandu za 2,5 reala, što je oko 5 kuna. Gledam u ocean, ne vidim mu kraja, samo beskrajnu ravnu plavu crtu stopljenu s plavim nebom iznad plaže Praia da Lagoa, kod Florianopolisa. Beskrajan horizont, nepogrešiv simbol Južne Amerike. 

Beskrajan horizont, zelena crta stopljena s plavim nebom. Lijevo i desno zelena polja, ravnice. Ispred također. Zvuk cvrčaka i tu i tamo koje drvo koje se lijeno pomiče na slabom vjetriću. Ležaljka za sunčanje kraj jednog drva. Trkaće staze u polju. Pokraj njih natkrivene klupe za gledatelje.
Konj me lagano njuškom gura po lijevoj nozi. Nije mi jasno što želi. Prvi puta sjedim na konju, imam sandale, nisam mislila da ću jahati danas. Ispred i iza mene još je cijeli niz konja s argentinske farme, oko 100 km od Buenos Airesa. Nisam nikada jahala. Nema veze, konji su mirni i šeću preko cijelog imanja, jedan za drugim. Dobro, može. Zašto me moj lijepi smeđi konj stalno gricka po nozi? Gladim ga, slušam govore li ostali svojima nešto na španjolskom. Ništa. Gladim ga opet i namještam uzde pa krećemo. Znate li kako se pije mate – objašnjava gaucho grupici stranaca, gostima na farmi. Farmu vode argentinski gauchos, ili farmeri, stočari.  Mate svi piju iz iste posude s metalnom slamkom. Ako se kaže „da“ pije se sve, dok se može. „Hvala“ se kaže samo ako ne želite probati. Jer se možda bojite piti iz iste posude s nepoznatim ljudima. Što ovaj obred pijenja i dijeljenja čini posebnim. Klupice se polako pune gostima, a mnoštvo konja izlazi na trkaću stazu. Ipak, utrkuje ih se samo 3 ili 5. Pokazuju razne običaje, od kojih je jedan vrlo sličan sinjskoj alci. Gauchou trku mora pogoditi štapom mali prsten koji visi. Na prstenu je napisano ime djevojke koju gaucho osvaja. Prsteni su sve manji, jer se ni jedangaucho ne želi prebrzo oženiti. U zraku je vrućina koja mi ispunjava nosnice pa mi disanje jedino olakšava voda koju stalno pijem.

Težak zrak u nosnicama još jednom. Izlazim s aerodroma, koji se nalazi usred ničega. Netočno. Nalazi se na crvenkastoj zemlji koja okružuje pistu, a okolo je prašuma. I tamo negdje cesta koja vodi do Puerto Iguazu, argentinskog gradića koji vodi do slapova Iguazu, „Velike vode“ na jeziku Guaraní Indijanaca. To je ujedno i granica s Brazilom i Paragvajem. Odlazim do takozvanog tromeđa, granica između Argentine, Brazila i Paragvaja. Ovaj puta je horizont sastavljen od dviju rijeka, Iguazú i Paraná te zelenila prašume, a sve se boje otapaju na zalasku sunca, koji je počeo već oko 5 sati. Nemojte puno mahati rukama po drveću oko sebe, ili se nemojte iznenaditi ako vam sladoled pokuša ukrasti mali jazavac. Čitam ta upozorenja sa znakova i slušam priče ljudi. Hodam prema Velikoj vodi, Iguazu slapovima. Odlučila sam se za najveći slap, Đavolje ždrijelo, Garganta del Diablo. Sjedam u vlakić koji vozi jednim dijelom kroz šumu, a zatim pješice nastavljam preko dugačkih mostova po vodi. Voda je posvuda. Što se više približavam, kosa mi postaje mokra i onda se pojavljuje vodeno brdo, ždrijelo, koje se razbija o dno u pjenušavoj zavjesi. Izgleda mi ljutito, energično, u usporedbi s nizom čipkastih slapova, također snažnih, ali pravilnih, koji se nalaze s lijeve strane mostića na kojem stojim. Ne mogu se pomaknuti i želim još gledati, ali voda me polijeva i ubrzo ne vidim ništa. Skidam naočale i još malo se divim snazi žive prirode i njezinim bojama.

Još jednom boje i zvuk muzike. Boje karnevala u Riu i u Salvadoru. Salvadoru posebno. Jer tamo je karneval za sve, siromašne i bogate. I zagringos, turiste koji nemaju ulaznice pa karneval gledaju s ulice. Zvukovi karnevalskih hitova axé muzike dopiru s camarotes, pokretnih pozornica na kamionima. Svaki od njih nosi jedan od poznatih bendova, izvođača. Oko njih rijeke ljudi. Maskiranih, nasmijanih, rasplesanih. Crnih, jer ovo je afrički teritorij, srce Brazila.

Reggae obrada Adele iz kazetofona pored mene na štandu koji prodaje CD-e dok čekam autobus na stanici, bilo kakav, da me odvede iz centra Salvadora kući. Oko mene nisu turisti, samo soteropolitanos, stanovnici Salvadora. I to mi se sviđa. Svi se malo ljuljamo na Adelin reggae zvuk, a onda djevojka na štandu mijenja CD i stavlja karnevalski hit 2016.-Metralhadora. Cijela stanica živne i počne se njihati. Opet jedva gledam od sunca, razmišljam kako mi je dobro na stanici i ne smeta me što nema voznog reda i uopće ne znam koji točno autobus može stati blizu mene. Ne znaju ni svi soteropolitanos točno. Ali svi se ljuljamo na muziku.