Prošle godine početkom travnja dubrovačke ulice bile su ispunjene građanima i turistima, a ovih dana svjedočimo kako su prazne. Pandemija koronavirusa ostavit će velike posljednice na svjetsku ekonomiju jer je sve stalo, a posebno je pogođen turizam od kojega Dubrovnik živi. Jedan od najpoznatijih turističkih vodiča Dubrovčanin Ivan Vuković Vuka osvrnuo se na stanje u Gradu za vrijeme koronavirusa. 

Piše: Ivan Vuković Vuka

Spavaj mi spavaj, grade moj voljeni. Kako smo prizvali sudbinu pa će ove godine biti ‘residents only’. Kriza nije nigdje tako krasno uokvirena u Hrvatskoj kao u Dubrovniku.

U Gradu s velikim G, koji stoji negdje između, ni na kopnu ni na moru. Koračam Gradom s fotoaparatom u ruci, u prostoru praznine.

Nije turizam razlog egzodusa Dubrovčana i turista već nezvani gost po imenu COVID-19. Zvuči nestvarno kao lik iz Star Wars. Iako je stvarni razlog egzodusa Dubrovčana turizam. 

Tko će biti zadnji Dubrovčanin koji će otići?

Dubrovnik je izgubio dvojnu ulogu za one koji ga posjećuju i one koji tu žive.

Nikad se ovaj Grad neće svesti na razglednicu, horde koje trče Stradunom sa selfie stickovima i one koji nezainteresirano ližu razvodnjene sladolede.

Neće nitko više čekati u redu na zvizdanu da plati kartu za Lokrum 200 kuna kod vječno nadrkanog tipa s cigarom u ustima. 

Možda sljedeći dan poželiš obići zidine i iz udobnosti svoga kauča hoćeš kupiti ulaznicu.

E nećeš, plati 200 kuna na pultu neprofitnoj organizaciji. 

U doba virusa Hrvatska je napokon online. Naruči hranu, namještaj i ostalo, ali dubrovačke znamenitosti nikad neće biti online. Nema nikakvih naznaka da je 2050. bliže nego 1990.

Na Stradunu ugledah poznatu osobu, lik sa Sv. Marije. Spustio se malo u đir i po spenzu, otišao na posao i vratio se kući.

Fetivi stanovnik grada, živi na trećem katu bez lifta, sve je ‘kenova’ i ‘pomalo’.

Život ide dalje. Zakoračim na Peline, na kamene ploče i iznova se zaljubim u Grad.

Osluškujem, fotografiram jer Dubrovnik treba i čuti, ne samo vidjeti.

Bura zviždi, a prazne tiramole klepeću. Ne čuje se ni šapat, samo zelenci bate kasnu uru.

Grad spava, opet pripada meni, a ne mnoštvu koje ispunjava ulice i trgove.

Možda će nas za par godina turisti nazivati Indijancima u simboličnom getu, tematskom parku za bogate gdje će iznajmiti palaču na dan-dva i otići.

A ja ću kao turistički vodič pokazivati gdje mi se stari rodio na Jezuitima, gdje sam išao u muzičku školu koju sam mrzio, gdje se snimao Game Of Thrones i vikati ‘sve je na prodaju’.

Ljubav nije prejaka riječ što osjećam prema Dubrovnik. Jesu li sve ljubavi tako tužne?

Onaj sam koji ću se boriti za dostajanstvo Grad, svaki njegov kamen znam, svaku ulicu i portun. Borba koju vodim jest borba za Grad.

A sad čekajmo da se vrati turizam, srce i duša našeg gospodarstva.

A vratit će se jer smo smrtonosno privlačni.

Na hridi slave Dubrovnik spava.