Vedran Buble je novinar i avanturist iz Splita. O njegovim putovanjima mogli ste čitati na index.hr, a nakon prvog romana pod nazivom Kaverna izbacuje i drugu knjigu Mama Colombia.
Od Marca Pola i onih prije njega, preko Zuke Džumhura, Brucea Chatwina, Geerta Maka i Michaela Palina, pa sve do njihovih sljedbenika koji upravo obijaju znane i neznane staze, putopisi nas ne prestaju fascinirati. Mama Colombia, zbirka putopisnih priča, omogućuje nam da iz perspektive Splićanina Vedrana Buble — prekaljenog putnika s dugogodišnjim skitalačkim iskustvom, zavirimo ne samo u njedra, već i u samo srce jedne od najuzbudljivijih, najljepših i najopasnijih zemalja Južne Amerike
Njegova Kolumbija ne ogleda se samo u živim bojama i nestvarnim prizorima, od kojih zastaje dah, nego i u ljudima koje susreće i njihovim pričama koje su često teže i od zemlje po kojoj hodaju. Bilo da je riječ o Somalijcima koji u potrazi za boljim životom putuju preko pola svijeta, mladom medellinskom bračnom paru, kostimiranom vozaču taksija ili indijskom moreplovcu — Vedranovi sugovornici predstavljaju krvotok svakog od poglavlja ovog putopisa. Mama Colombia jedinstven je portret Kolumbije, portret kakav nećemo naći na razglednicama ili u turističkim brošurama.
Uvod iz knjige:
Točno dvadeset dana prije svojega trideset prvog rođendana, 9. listopada 2014., probudio sam se spreman provesti u djelo ono o čemu sam mjesecima sanjao. Voda još nije bila pristavljena na štednjak, a auto sam već stavio u oglasnik, dok je samo jedan gutljaj kave bio dovoljan da gazdarici stana u kojem smo živjeli, onako krmeljav, sve saspem u lice.
Uznemiren što sam pokrenuo lavinu koja je prijetila iz temelja promijeniti naše živote, provirio sam u sobu. Sanja je još spavala. Sve u meni željelo ju je probuditi, no znao sam da ovo moram učiniti sâm. Njezinu sam podršku imao, više je puta to istaknula, zato sam sjeo pred laptop i bez puno oklijevanja kupio dvije avionske karte. Imali smo tri tjedna za počistiti nered.
Preostalo je još napraviti najteže – srušiti ono što sam gradio posljednjih osam godina. Čim me ugledala, urednica je znala da nešto nije u redu. Nisam okolišao. Ali to nisi ti, rekla je nakon pet minuta intenzivnog monologa. Kvragu Dea, sad ili nikad, osmjehnuo sam se i otišao. Više nisam mogao natrag.
Izlazeći na ulicu, osjećao sam se kao da mi je teret pao s leđa. Valjalo je učiniti još samo jednu stvar – nazvati roditelje i objasniti im svoju odluku. Priberi se, otac ti je u invalidskim kolicima, bunila se majka. Sine, to rade izgubljene duše, vikao je ćale s kreveta. Ne krivim ih. Jedino smo Sanja i ja znali o čemu je riječ.
Šest mjeseci prije toga dobio sam priliku, kao jedan od nekolicine sportskih novinara iz Hrvatske, izvještavati sa Svjetskoga nogometnog prvenstva. San svakog dječaka koji je barem jedanput gurnuo loptu u gol. Da stvar bude bolja, isposlovao samo puna dva mjeseca neplaćenog dopusta pa krenuo sklapati suludo optimističan plan – u Rio de Janeiro ući na stražnja vrata, putujući pet tisuća kilometara Peruom i Bolivijom.
Prvi putnički koraci ovim egzotičnim kontinentom bili su zahtjevni, ali tako oslobađajući da su posijali u mene nekakvo lutalačko sjeme kojeg se do današnjeg dana nisam otarasio. Kad sam uz to u lipnju doživio ono iskonsko mundijalsko ludilo, kakvo valjda samo Brazilci mogu pripremiti, od trenutka kad sam došao kući, samo mi je jedna misao prolazila glavom – kako se što prije vratiti.
Konačna odluka pala je četiri mjeseca poslije kad sam naizgled preko noći napustio mjesto kolumnista portala Index.hr, prodao auto, otkazao unajmljeni stan u Zagrebu te Sanjine i svoje stvari zapakirao u kutije koje ćemo otvoriti tek tri godine poslije. Nakon što smo dva mjeseca živjeli u Buenos Airesu, gdje smo učili baratati španjolskim jezikom, ruksake smo nabacili na leđa i otisnuli se u jednu od najvećih avantura naših života. Kolumbija je bila njezina kruna.
