Ispričat ću vam priču o tome što smo naučili o Norveškoj sredinom ljeta vozeći se frisky Fiestom od podvodnog tunela pa sve do najstrmije planine dok nas je ugostila u najljepšim nijansama zelene i plave, želeći pritom inspirirati i vas da jedno ljeto zamijenite Jadransko more najsretnijom državom za koju ste čuli.

Napisala: Simona Marić

Norveška ima najveću koncentraciju fjordova na svijetu. Prvi povod za ići tamo, nama je bio dovoljan. Odabrali smo planinariti svaki drugi dan kako bismo imali pogled na fjordove, odozgo. Ukoliko vam je napeto hodanje po raznim nadmorskim visinama dok vam pritom priroda ne prestaje servirati kombinacije scena kao da ste na Marsu, u raju ili zlosutno uzbudljivoj sceni nabrijanog adrenalinskog filma, uputite se na jedno od ovih mjesta. Ako vam je to malo previše, bit će vam dovoljno lijepo ako odlučite samo voziti se uokolo jer ste i više no dobrodošli gdje god krenete.

Prvi hike koji smo odradili bio je Preikestolen. Vrlo dostupan svima, ne zahtijeva prejaku fizičku spremnost i traje otprilike tri sata (tamo i natrag); rekla bih da je najpopularniji hiking trip od sva tri na kojima smo bili. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, no mi smo se ipak odlučili penjati, što je rezultiralo time da smo prvo pokisli, nakon čega je uslijedio hladni vjetar praćen finom maglom sve do vrha. Preikestolen (Pulpit Rock) stijena je koja se uzdiže 604 m iznad Lysefjorda i s vrha pruža predivan pogled na cijeli fjord. Popevši se gore, imali smo osjećaj da će nas magla doslovno progutati, nismo vidjeli ni stijenu, niti fjord, ali bilo je magično.

Koji dan poslije upoznali smo Norvežanina koji nam je rekao da se u životu četiri puta penjao na Preikestolen i niti jednom ga nije doživio bez kišnog i maglovitog vremena. Super, idemo dalje.
Najduži tunel na svijetu nalazi se u Norveškoj i dugačak je čak 24,5 km. Mi smo prošli kroz treći najdulji, Folgefonna tunel (11,15 km), vozeći se prema Oddi, mjestu iz kojeg smo bazirali svoj put prema Trolltungi. Vozeći se pokrajinom Rogaland, prošli smo i kroz najduži podvodni tunel dugačak 8,9 km, dubine 139 metara.

To nas dovodi do našeg drugog hikea (meni najdražeg). U nešto manje od 28 kilometara hodanja do Trolltunge prošli smo kiš(ic)u, maglu, vjetar i na kraju sunce. Nama je trebalo 7 sati (tamo i natrag) i rekla bih da fizički trebate biti dobro pripremljeni. Sve ono što vidite putem toliko je veličanstveno, prostrano, zeleno i predivno da je teško i fotkom dočarati. Hodaš preko mramora, drvenih mostića, vode, ogromnog kamenja, pored cvijeća koje izgleda kao loptice pamuka, kroz oblake, maglicu, pored jezera preko kojeg se reflektiraju oblaci, hodaš i hodaš i taman kad si pomisliš da ne možeš više, ispred nosa ti se samo pojavi ono što si čekao tri sata i nestvarno ti je da si tamo. Trolltunga (Trolov jezik) strma je litica koja se proteže na zapadnom dijelu planine Hardangervidda, 700 metara iznad Ringedalsvatnet jezera. Ondje nas je dočekala hrpa ljudi u redu čekanja za fotkanje, među kojima i par primjeraka za pamćenje: frajer koji se snima dronom na rubu litice, pa jedan koji je poveo psa koji je umro od straha dok ga je dizao iznad glave glumeći scenu iz Lion Kinga, ili pak cringe romantični par koji je pokušao rekreirati prošnju baš tamo (sve za fotku!). Kad ne gledaš u čudne primjerke ljudske vrste koji se nađu na istom mjestu, osjećaj da si u tako nestvarno lijepom kutku Zemlje, najbolji je na svijetu!

Respect the nature. Ovo piše u vodiču svakog hikea koji smo odradili i vidi se na svakom koraku, bilo u gradu, na cesti, plaži, planini. Norvežani su jedno s prirodom, čuvaju je, poštuju, njeguju. Poštuju tuđi osobni prostor, nenametljivi su, skromni, a s druge strane i topli i friendly. Jeste li znali da je Norveška 2008. pingvina odlikovala titulom pukovnika? Ime mu je Sir Nils Olav i član je kraljevske vojske, a trenutno prebiva u Edinburgh Zoo-u. 
Kako je i kod njih bilo vrijeme godišnjih odmora, svi su bili negdje izvan grada u svojim kućicama/kolibama. Ako ste ikad razmišljali o odabirima boja njihovih kuća, vidjeli ste kako se nekoliko boja pokazalo popularnima: crvena, žuta i bijela. Crvena boja bila je najjeftinija za proizvesti pa je tako većina seoskih kuća bila crvene boje. Žuta boja je bila nešto skuplja, a (kao i crvena) dobivala se miješanjem okera i ulja životinjskog porijekla (većinom ulje jetre bakalara). Najskuplja boja bila je bijela, a dobivala se od minerala cinka. Na taj način su Norvežani, kao što ljudi danas koriste automobile kao statusni simbol, koristili boje kao pokazatelj susjedima jesu li imućni (ili samo iskompleksirani :D).
Istražujući kućice na countrysideu (btw, moja topla preporuka je izbjeći hotele i pokušati što više boraviti kod lokalaca jer je jeftinije i autentičnije), prešli smo Ryfylke scenic route od Oanesa pa do Saude. U Saudi smo nabasali na Svandalsfossen, glasni slap koji izgleda kao da se želi preliti preko ceste kojom ste došli. Koji dan kasnije, na ruti Hardanger čekali su nas još veći, 165 m visoki twin slapovi, Latefossen.

Cijene ne treba posebno isticati; skupo je baš koliko misliš da jest i možda malčice više. Najskuplja tri grada u Norveškoj su Oslo, Bergen i Stavanger, od kojih smo boravili u posljednja dva. Nakon prve kupnje namirnica (u kojoj smo napunili najmanju vrećicu i potrošili 400,00 kuna) i prvog piva od 100,00 kuna prestali smo preračunavati i počeli igrati igru “Gle, ovdje je je pivo jeftino, samo 70,00 kn”. U Stavangeru smo rentali tipičnu norvešku kućicu u centru starog grada (Gamle Stavanger) koja je jedna u nizu drvenih kuća iz 18. stoljeća koje su zaštićene kao kulturna baština, a za koje je grad više puta nagrađivan. Prvi dan ondje, Stavanger je izgledao kao polunapušteni grad, bili smo sami na ulicama dok smo istraživali šaroliki wall-art na svakoj drugoj zgradi. Par dana i nekoliko stupnjeva poslije, grad se pretvorio u šareni šušur s hrpom streetfooda i Norvežana koji minglaju u friendly afterwork raspoloženju kao da nemaju nijedne brige na svijetu.   

Zadnji hike bio je onaj na Kjeragbolten, mali ukliješteni dio stijene koja “visi” 1.100,00 metara iznad Lysefjorda, a koji nazivaju i jednim od najspektakularnijih na svijetu. U ukupno 12 km prijeđete 570 m uspona, nama je trebalo ukupno 6 sati (tamo i natrag). Ovo nam je bio najzahtjevniji hike budući da su neki dijelovi jako strmi, a taj dan je temperatura bila nešto manje od 30 stupnjeva i pritom je bilo jako vjetrovito (što nam je olakšavalo da nam ne bude vruće, ali i otežalo jer nismo shvatili da je sunce toliko jako da smo oboje izgorili). Penjanje na Kjeragbolten zapamtit ću kao najstresniji i najbolji trenutak ondje, stijena je neravna, ispod vas je provalija prema fjordu više od 1.000,00 metara, umirete od straha, ali adrenalin je toliko jak da se osjećate najvećima na svijetu. Po ovo smo išli! (p.s. ondje nitko nije čekao u redu za fotkanje)

Bergen nas je dočekao jednako tako vedar, sunčan i krcat turistima. Imali smo sreće jer slovi kao jedan od najkišnijih gradova na svijetu. Nazivaju ga i “gradom sedam planina”. Dok ste u Bergenu, šećite uz more, po parkovima, vozite se biciklom, posjetite Bryggen, jedite ribu na Fisketorgetu, popijte nešto u baru No stress i nakon toga prijeđite na kobasice u Trekroneren.
Vrijeme u Norveškoj je nepredvidivo. Preikestolen hike smo odradili u magli, kiši i vjetru. Trolltunga hike dao je sve moguće vremenske uvjete osim snijega, a dan kada smo išli na Kjeragbolten bio je zabilježen kao najveća temperatura ondje u zadnjih nekoliko godina. 

Kako je sunce zalazilo između 22:30 i 23:00 sati, imali smo “produženi” dan za planinarenje i obilazak gradova, nakon čega bismo oko 20:00 dolazili na plažu i lovili pastelne roza i narančaste nijanse koje se preslikavaju po sitnom pijesku-zalasci sunca dugo nisu bili ovako lijepi! Kupanje nije bilo nimalo slično kupanju u našem moru, ali smo zato boravili na plažama koje su bile rezervirane samo za nas.
To nas dovodi to još jedne rute, Jaeren, koja se proteže od Ogne do Bore i koju možete prijeći za ukupno sat vremena i usput stati na bar deset dugih pješčanih plaža gdje možete biti sigurni da vam nitko neće smetati.