Prije svega moram spomenuti činjenicu da smo rasturili s nikad više prijeđenih kilometara. Automobilom smo se vozili neznatnih 340km do Zagreba, preletjeli smo 8600km, brodom smo se vozili skromnih 590km, busom pak 2140km, a nama najdražim prijevoznim sredstvom inače, pa tako i u Vijetnamu, onim na dva kotača 1230km. Nije iznimka niti da u nogama imamo na stotine kilometara.. Kažem vam, rasturili !!

Napisala: Anita Pivara – Packback Travel

ISTANBUL, grad na dva kontinenta

Prije polaska sam bacila oko na vremensku prognozu, iako se moj  „partner in crime“ nikako ne slaže s time, jer kaže da na vrijeme ne možemo utjecat ili ga promijenit. (Ma je!!) Istina, ali kako ću znat koliko ću debelu jaknu nosit i ‘oću li je uopće i nosit, prognoza vremena bar prividno olakšava taj dio. Uglavnom, prognoza nije bila bajna i ukratko ne bi’ mi bile dovoljne niti dvije jakete, dvoje, troje čarape, šal, kapa, rukavice, skijaške naočale, po dva termofora u svakom džepu.. nikakva prognoza vremena me nije mogla pripremiti na buru, snijeg i kišu koja ne pada nego lije, sve to u isto vrijeme sa extremno niskim temperaturama. (…kasnije u nekoj kafani doznajemo da ne pamte ovakvo „nevrijeme“ već dugo vremena..) Ovaj veličanstveni grad je već dugo vremena na našoj listi i sada je napokon dobio priliku da ga doživimo na 48h. 

Grad na dva kontinenta, smješten na obalama Bospora, između Crnog i Mramornog mora. Grad od oko 15 miliona stanovnika, sedmi je najmnogoljudniji u svijetu. Prva stvar koju sam željela ovdje posjetiti je Grand Bazaar, jedna je to od najvećih i najstarijih „prekrivenih“ tržnica u svijetu. Tržnica ima 61 ulicu, u kojima se nalazi više od 4000 raznih dućana, u kojima možete vidjeti i kupiti sve što poželite. Od raznih ukrasnih predmeta i suvenira, šivaćih materijala svih boja i uzoraka, začina.. No oko Grand Bazaara nalazi se još jedan cijeli kvart s dućanima opet opskrbljeni svime i svačime. Ovdje su cijene nešto povoljnije, nego unutar uličica koje su prekrivene. Tko zna koliko vrsta ribe, sireva i čajeva ovdje možete naći.. Doista impresivno! Problem je samo što su naše torbe dupkom pune i nakrcane i nema smisla ništa kupovati i furati to okolo još 27 dana.

Napuštajući Grand Bazaar, odlazimo do Aja Sofije i Plave džamije uz stanku kako bi se malo zagrijali, popili crnog čaja i onda nastavili dalje, u nekom trenutku jednostavno poželiš osjetit noge ! Ove dvije džamije udaljene su jedna od druge svega par stotina metara. Aja Sofija je bila krunidbena crkva bizantskih careva, no nakon otomanske okupacije crkva je prenamijenjena u džamiju, a izvana su dodana četiri minareta. Plava džamija, zvana još i Ahmedija pravo je oličenje islamske umjetnosti. Gradnja ove džamije se nastavila na Konstantinovu palaču s pogledom na Aju Sofiju. Moram priznati da moćno izgledaju ovako jedna do druge. Turska kava ovdje pak’ ima daleku povijest i upisana je u UNESCO nematerijelnu svjetsku baštinu, stoga je neizostavno  popiti jednu Turk kahvesi, serviranu u male šalice, zvane fildžan uz koje će vam poslužiti i Rahat lokum – šećer, šećer i samo šećer, uvaljan u još malo šećera.. Definitivno nije moj najdraži desert, nije niti u prvih 15, no kada ti se gospođa koja ga nudi uvuče u srce svojom toplinom, bude ti neugodno ne pojesti bar jedan. Žvakala sam ali nije me išlo, naposlijetku sam ga zamotala u maramicu i spremila u džep i kasnije ga bacila u sobi.

Grozno od mene, znam, ali stvarno mi se nije svidio. U 48h koje smo imali na raspolaganju vozili smo se bosporskim tjesnacem, divili se hrpli ljudi koji pecaju s mosta na polarnoj hladnoći, uživali smo u cijeđenim sokovima, kavi, isprobali smo hrpu kebaba i iznenadili nepce nekim čudnim začinima. Ovo je prijedstolnica kebaba, ali mi smo već kod prvog zaključili da može to i bolje.. (jeb** krumpir u kebabu) Velik je i moćan taj Istanbul, no nekako mi je već sada draži drugi dio puta, do kojeg tek trebamo doći i znamo da nas očekuju temperature od kojih 30ak stupnjeva, jer zima je godišnje doba koje želim izbrisat iz svog kalendara. Tri godišnja doba i ljetno računanje vremena cijelu godinu, eto to oću !!     

Welcome to Asia, Vietnam

Kada smo podijelili uzbuđenje nastalo oko putovanja s prijateljima i rodbinom, krenula su prštat pitanja: „Šta ćete tamo?“, „Di ćete spavat?“, „Nećete valjda jesti žohare i zmije?“, „Idete u rat?“, „Jeste mogli nešto normalnije izabrat?“… Spavat ćemo na drvlju i kamenju ako treba, jesti zmije da preživimo i ratovati s vremenom… Rat je ovdje završio davne 1975, znači nema straha ! 

Moram priznati da mi putovanje nikad nije bilo lakše, mrtvo tijelo više od 10 sati putovanja, zahvaljujući maloj plavoj tabletici. Poletili, večerali, malo odspavali, doručkovali, popili kavu, došli sebi i eto nas.. Što je prvo što napravimo kada sletimo, osim što pokupimo prtljagu naravno ? E pa ja sam isti tren nakon što sam preuzela torbu bacila patike i svoja divna, već izblijeđena, ali friško pedikirana stopala ubacila u šlape koje su par mjeseci bile zatvorene u žutoj pogužvanoj kesi, pa onda još bačene u crnom sanduku u šupu i zaključane lokotom.. Traume po šlapama 😀 Za vizu smo ponovno aplicirali putem online stranice, nakon 3-4 dana smo dobili pismo namjene za vizu s više ulaza u zemlju. Potrebno je imati i dvije fotografije, ispunjen obrazac te 50$ za jednomjesečnu vizu s više ulazaka u zemlju. Eto, sad kada sam prošla kroz neke od neizostavnih informacija (kao što su šlape) mogu nastaviti s daljnjim oduševnjenjima, kojih je stvarno bila hrpa.  Zapravo, prvo oduševljenje nije trebalo dugo čekati, promijenili smo 200$ i dobili 4,6M. We are fuc**** millioners !! 😀

Hanoi à Cat Ba island à Ha Long Bay à La Han Bay à Monkey island

Hanoi, gradina je to od 7M stanovnika i još toliko motora i skutera, grad sa jedinstvenom arhitekturom i moj prvi doticaj s Azijom. Ovdje ne postoje prometna pravila, svi kreću iz svih smjerova u isto vrijeme, i iako si ti prvi u kružnom toku ovaj vamo ti trubi da on ulazi, prolazi, ide preko tebe.. Svi gledaju ispred sebe, nitko iza i to sve nekako funkcionira.. A trubljenje ?! Kod nas se ovako trubi jedino u slavonskim svatovima. Ovdje je truba i pozdrav i upozorenje.. Motorom se pak’ prevozi sve.. od ormara, polica, svinja, patki ili jaja, do stotinjak litara goriva ili prijevoza motora na skuteru kojeg suvozač drži a onaj drugi vozi jednom rukom, dok mu je druga zapela na već spomenutoj trubi.. Osim temperaturnog šoka, kojeg smo tako željno isčekivali, tu je i razlika u vremenskoj zoni. Sada smo na +6 sati.. Sreća moja pa sam dobro spavala i nisam imala problema kao prošle godine.

No moram spomenuti da ovdje, iako su temperature vrlo visoke, većina nosi dugi rukav, duge hlače, neki čak i rukavice i kape, naočale i nezaobilaznu masku za lice. Rijetkost je vidjeti nekoga da je zapravo normalno obučen. Nakon par dana smo shvatili zašto se pokrivaju od glave do pete, pogađate kako ? Nakon što nas je sunce spržilo dva puta, bez obzira na faktor koji smo nabacili na sebe, i to u svega pola sata, sat.. Navući na sebe sve što imaš u ormaru je, čini se, jedini pravi način za borbu sa suncem. Sada mi je postalo jasnije i zašto nitko ne staje u prometu.. S tim jaketama, maskama, vunenim čarapetinama, kapama nitko ne staje jer bi vjerovatno crko’ od vrućine dok se na semaforu upali zeleno. Sigurna sam da bi vijetnamcima u ovoj obleki bilo toplije nego meni u Istanbulu, a na sebe sam navukla sve što sam imala i nije me bilo briga kako izgledam, isto kao ni njih…

Bacamo torbe i ostatak stvari, brzinsko tuširanje  i pravac u vrevu kvarta gdje smo smješeni. Smještaj smo rezervirali preko Airbnb, to je ujedno i jedini koji smo rezervirali, a dalje ćemo se snalaziti.. Smješteni smo u samom centru, u blizini Hoan Kiem Lake-a. Ovo jezero je doslovno centar zabave za stare i mlade, mogu samo reći da se davno nisam bolje osjećala, baš neki dobar feeling. Ovdje sam već prvi dan doživjela zajedništvo, druženje.. Klinci crtaju, igraju gume.. Razno razni ulični umjetnici, svatko prikazuje najbolje što zna neku svoju izvježbanu točku, ali ne traže novac, ovdje je naglasak samo na druženju. Ovo je nešto što kod nas ne možete vidjeti, usudila bi se reći nigdje ! Svaka je ulica ovdje „specijalizrana“ za nešto, npr. jedna ulica prodaje samo igračke, druga samo suvenire, treća pak’ motore za aute ili nešto treće i bez iznimke je to tako. Zapravo kada razmisliš, ovo i nije loš način poslovanja, vodeći se time da netko tko je gladan odlazi u ulicu s restoranima u potrazi za hranom, netko kome su pak’ potrebni dijelovi za motor, odlazi u ulicu gdje se prodaju djelovi za motor… Nakon otkrivanja zanimljivog načina života i šarenila po ulicama, gužve koju ne mogu usporediti ni sa čime, proslave djetetova rođendana na ulici i otkrića da si zapravo sami možemo ispeći sve s menija u skoro svakom uličnom restoranu, oduševljenje ne jenjava.. Na stolu dobiješ nekakvu malu aluminijsku peć, na njoj je plosnata posuda prekrivena aluminijskom folijom i nakon što smo se odlučili za mix svega , naš domaćin ubacuje nekakvu želatinu u doljnji dio peći i zapali to. Sad je na nama da pokažemo svoje umijeće kuvanja, friganja, okretanja, čega god..

Naravno, sa štapićima. U par navrata čujem hihotanje sa strane, okrenem se, a naši se domaćini valjaju od smijeha.. Pušili su nešto tamo iza u bambusovoj cijevi, pomislila sam to je razlog, no nije bio, već moja borba sa štapićima, koja je, moram napomenut trajala svega dva dana, sada sa štapićima mogu i meso rezat J hehehe. Nakon što smo dobro pojeli sve što smo uspili spremiti, sve osim nekih klica koje su bile žilave za popizdit, uputili smo se pronaći i rezervirati prijevoz do Hai Phonga i onda od tog malog priobalnog mjesta naći speed boat za prebaciti se na Cat Ba Island. Karte za Cat Ba avanturu smo platili oko 10$ što je uključivalo prijevoz busom, speed boat i opet prijevoz busom od luke do centra. Spremanje stvari i polazak u ranim jutarnjim satima prema našoj sljedećoj destinaciji.. Na mjestu gdje smo čekali bus, stali smo popiti kavu, ili je bar probati popiti s onim koncentriranim mlijekom, grozno. Dok pokušavamo popiti tu, nazovimo je kavu, fotkamo sve oko sebe, upijamo boje i mirise, prilazi simpatična bakica koja prodaje nešto slično fritulama, pomislim super, idemo na put i dobro će nam doći bilo što za prigristi. Uvijek i bez iznimke od sada pa na dalje prvo pitam za cijenu!! Uglavnom, bakica nam je uspjela uvaliti deset fritula po cijeni od 80K, čisto za usporedbu kasnije toga dana smo platili motor 70K/24h što je malo više od 3$. Da stvar bude još bolja, mi nismo bili jedini naivci.. Prišao nam je neki par koji je također trebalo ovdje ući na bus, i oni su nasjeli. Mislim da je bakica slavila cijeli dan i da je podijelila sve preostale krafnice i fritule i išla kući pjevajući. Ali dobro, to su ti prvi dani prilagodbe. Nešto što mi nazivamo mirovinom, ovdje ne postoji, ljudi od 70-80 godina po ulicama Hanoia prodaju sve što mogu i tako zarađuju za život.. Najčešće su to cvijeće, razno voće, već spomenute fritule i kojekakve druge slastice, još su tu i lepeze, magneti, nekakve rukotvorine, sunčane naočale..

Nakon otprilike 5h vožnje stigli smo na odredište koje nas je oboje na prvu oduševilo. Floating villiage, sve je puno boja, ribari pletu mreže na obali, suši se riba, šire se mirisi dobre morske hrane, a na vedrom plavom nebu, sunce je jedini gospodar. Vožnja po otoku zaista mami uzdahe.. Krenuli smo u razgledavanje ratnih bunkera i rovova, i znate što ću vam reći; amerikancima nije uopće bilo lako pronaći ih ovdje.. Ušli smo s jedne strane i plan je bio ili je bolje reći trebao biti taj da izađemo na drugu stranu, aliii mi smo se dva puta uspjeli vratiti na točku s koje smo krenuli.. Nakon cijelodnevnog obilaska, vratili smo se u suton na obalu. Napokon možemo dignuti drona i snimiti valjda najljepše plutajuće selo, sa toliko boja i nacionalnih zastava na jednom mjestu. Kažem valjda, jer ih zapravo i nisam vidjela mnogo, ali mislim da ne griješim puno ako kažem da je ovo najljepše plutajuće selo, mislim da će se složiti i oni iskusniji putnici koji su vidjeli mnogo više nego ja sama, oni putnici koji imaju nebrojeno kilometara u nogama, oni koji imaju nebrojeno pečata u putovnici, oni kojima je putovanje život ili koje putovanje prati kroz život i posao.. Imam sreću da je jedan takav upravo pored mene, ali nažalost on nema izbora, na njemu je samo da se složi s mojim zaključkom. Znači, ovo je definitivno najljepše plutajuće selo, ovo i okolna sela diljem Ha Longa. J S obale možete vidjeti pravi život na vodi.. Žene peru rublje, čiste školjke, muškarci love ribu, dok se djeca igraju sa psima.. Za ovaj dio sa psima sam na prvu pomislila da haluciniram, ali ne, ovdje ljudi imaju doslovno sve, pa tako i kućne ljubimce koji djeluju tako sretno trčeći po splavima, imaju i jako puno cvijeća i raznih dekoracija, pravo malo selo. Naprosto poželiš snimiti te kadrove i gledati ih nekad uz lijepo prisjećanje iz udobnosti svog kauča.

Prije puta smo između ostalog pogledali i par videa o tome kako je ljudima dron najčešće zapeo u kokosove palme ili neko stablo koje se ističe iznad drugih, nismo htjeli da se nama dogodi isto. No postoje i one malo drugačije „nesreće“ koje su se događale, a jedna takva je da dron u tili čas postaje plijen sokola, kad gledaš to ceriš se i govoriš nemoguće, dok se tebi ne dogodi isto. Iskreno na početku nisam niti išla za tim da će sad tu bit nekakvi sokolovi, orlovi ili šta ti ja znam šta, ali bio je. Na početku  samo jedan, kasnije dva, pa i tri. Nike u panici ispituje di su, a ja od sunca ne vidim baš najbolje.. U tom trenutku dron je bio na 170m visine, a panika je nastala kada sam vidjela da dva od tri kruže malo iznad drona. Nike nije mogao pratiti situaciju na nebu gdje je već sam napomenula sunce bilo jedini gospodar, sve dok se nisu pojavili prokleti sokolovi. On je bio koncentriran na vožnju i pogled mu je bio usmjeren prema dolje sve dok ja nisam krenula skrikat da se ne zaje***am i da su skroz blizu. Njegova reakcija nakon pogleda u nebo, bila je neprocijenjiva, ja sam paničarila, a on je onako kulerski pomaknuo neki mali prekidač na daljinskom u sport mode i krenuo s vožnjom lijevo, desno, lijevo, desno prema dolje. Prije par dana smo se cerili, a sada nam srce lupa sto na sat, no uspio ga je prizemljiti. Da li možete zamislit goru situaciju od toga da vam dron kojeg ste kupili prije mjesec dana kako bi mogli  snimiti neke od najljepših pejzaža, jednostavno pokupi i odnese ni više ni manje nego sokol i to treći dan putovanja, tj peti ali Istanbul ne računamo, jer tamo bi ga vjerovatno otpuhala orkanska bura u neki od stotinjak minareta od đamije u toj ulici. Nama je ta scena bila najgora moguća koju smo mogli zamisliti, jer s palme ga bar možeš pokušati dohvatiti, ali kada ga se dočepa ptičurina koja kada je u obrušavanju na plijen dostiže brzine do 350km/h, jednostavno nemaš nikakve šanse. Strava. No dobro, dalje idemo samo jako, bez nepotrebnih stresova.

Božić smo proveli vožnjom na starom drvenom brodu, pofarbanom u crvenu boju koja je ispucala od sunca. Dolaskom u Ha Long Bay, UNESCO-vu svjetsku baštinu, jedno od 7 čuda prirode, oko nas 2000 otočića koji izranjaju iz vode i krase područje od oko 1500km. Kajakarili smo kroz spilje, vidjeli manju verziju Ha Longa, zvanu Lan Ha Bay također punu očaravajućih otočića i hridi, ali i skrivenih pješčanih plaža u uvalicama.. To je Božić kakav smo zamišljali. Nakon par sati vožnje oko skrovitih mjesta koje krase hridi svih veličina, stižemo i do Monkey Islanda za koji su nam prethodno rekli da dolazimo u nezgodno vrijeme kada su rođene bebe i odrasli majmuni ih štite, u prijevodu, agresivniji su nego inače. Moram napomenuti da nam je par agencija spomenulo da upravo iz tog razloga sada u ovo vrijeme ne posjećuju spomenuti otok. Slušajući neke od priča znam da su majmuni prava banda, pa odlučim ostaviti neke sitnice i višak robe na brodu, ipak sve ostalo smo ponjeli.. Između ostalog ponjela sam i one fritule od prekjučer.

Te iste fritule sam u nekoj kesici gurnula ispod majice da ne moram otvarat’ ruksak i riskirat napad majmuna..  Tek što smo kročili nogom na otok, počinje me pratiti, mamjun veličine manjeg medvjeda.. Stanem ja, stane on; krenem, krene i on za mnom.. Ide ko’ pas uz nogu. Pomislim ok, zna di su fritule i bilo bi bolje da izvadim tu kesu prije nego se baci na mene i obori me na pijesak, a ‘ko će se onda pijesk iz gaća izvadit ?! Isti sekund kada sam tu vrečicu izvukla i nisam se ni snašla, oko mene ih je bilo pet, šest.. Fokusirana na ovog prvog ispred sebe, (mislim na onog veličine manjeg medvjeda) stojim tako s rukom podignutom visoko u zraku hraneći ga drugom da mi ne otme ostatak, dogodi se upravo to.. Jedan iz majmunske bande skače i napada moju ruku u kojoj je ostatak fritula. Nakon toga me jednostavno nisu puštali na miru, u fokusu sam bila samo ja, tj moja ruku i fritule i nije mi preostalo ništa drugo osim da te fritule bacim prema Niki koji je cijelo to vrijeme umirao od smijeha sa strane i sve to lijepo dokumentirao..J Nakon što smo se riješili hrane, zbog koje su me majmuni proganjali po otoku, uspeli smo se na planinu koja se nalazi na otoku, pojma nemam kako se zove. Za nas dvoje uspon nije bio neki problem, međutim za ljude koji su na planinu krenuli u šlapama kao da idu na pijacu ili negdje do dućana, da skratim, negdje gdje je ravno, je veliki problem. Nisam imala neko suosjećanje prema takvima.. Pa jebote znaš da ideš na planinu, a ako i nisi znao, sad znaš, pa moš i dolje ostat !

Dan je bio pun dojmova.. Nakon sata provedenog u kajaku, uspona na planinu i sukoba s majmunima, trebali smo još malo snage za pronalazak riješenja kako se prebaciti na kopno, a da izbjegnemo Hanoi u kojem smo proveli 2 dana. Pronašli smo sleeping bus za Hue koji vozi 18h. Za nas je to bila super opcija, jer u Hue stižemo u ranim jutarnjim satima što znači da smo umjesto jednog noćenja negdje u hostelu, proveli noć u busu i prevalili ogroman put, oko 480km. Otkriće je bilo putovati preko noći i ajmo reć dobro se naspavat.

Red kiše, red sunca à Hai Van Pass route

U Hue smo stigli oko 5h ujutro.. Bus staje na dogovoreno mjesto, koje nije autobusni kolodvor već neki hostel. S obzirom da je rano jutro možda i bolje, jer smo na kraju ovdje rentali motor za nastavak puta. Rentali smo chopper, tamo negdje Nikino godište (84.) 😀 Čitali smo da motor možemo skoro bilo gdje iznajmit ali isto tako i ostaviti ga na nekoj drugoj dogovorenoj lokaciji. Pa smo to odlučili i napraviti, ostavit ćemo ga na našem sljedećem većem odredištu ovdje u centralnom Vijetnamu. No do odredišta ima cca 230km kroz provinciju Da Nang, od toga je 180km rutom Hai Van Pass, računajući stanice poput Thien Mu Pagode, Marble Mountain, My Son.. to je još kojih stotinjak kilometara dodatno, ali spremni smo. U rano jutro, pijuckamo kavicu i u restoranu prebacujemo robu iz torbe u torbu, onoo nasred stola slažem sve što bi mi moglo trebati za dva dana i onda krenem spremat pa skužim da nemam baš neke prevelike šanse za zgurat sve to unutra.. Borba teška, ali ako ste u mladosti igrali Tetris onda znate onaj osećaj kada nakon prvih par redova koje s**beš, odlučiš čvrsto rasturit igricu, e pa tako se nešto upravo dogodilo meni, upravo sada, ovdje za ovim stolom, proradio je inat i nogama sam to zgurala unutra, neću o tome kako sam to kasnije vadila i koliko je praktično bilo… Velike smo backpackove odlučili poslati autom do Hoi An-a gdje ostavljamo motor po završetku ove nepredvidive rute. Od ovoga trenutka kreće putovanje kakvo smo zamišljali prvi puta kada je netko od nas dvoje spomenuo Vijetnam. Putem nas je pratila i kiša i sunce, u jednakom omjeru. Jedina oprema za kišu koja stvarno funkcionira ovdje su kratke gaće, šlape i kabanica. Nema baš nekog prevelikog smisla biti u dugim gaćama, probala sam i brzo požalila. Temperatura je tridesetak stupnjeva, a vlaga 150% od mogućih 100%, u sekundi bi se nebo spustilo i oprala bi nas kiša, ali isto tako bi se u sekundi i osušili.

Tako je bilo više manje cijelim putem, postali smo experti u brzom oblačenju kabanice.. Prošli smo kroz ko’ zna koliko sela, vidjeli sve skupa dva turista, ručali s domaćim ljudima u nekom lokalnom bircu, obilazili goveda, pse i koze po cesti, zaustavljali bi se na svakom mjestu koje nam se svidjelo iz nekog razloga.. Ljepota ovog kraja nije nešto što se može opisati riječima, bajkovit izgled zelenila i cijelog krajolika upotpunjuje maglica koja isparava nakon kiše, a kada sunce izađe, na nebu možete vidjeti dugine boje, vožnjom kroz seoce gledamo đake u školskim opravicama na putu do škole, one mlađe roditelji voze motorom, dok oni malo stariji idu ili motorom ili biciklom, rijetko pješke jer škola je ovdje dosta daleko.. Kiša nam stvarno nije smetala, čak je bilo i zabavno pokušavati predvidjeti kada bi nas mogla ponovno iznenaditi. (Nije dugo trebalo čekati) Jedno od mjesta gdje smo odlučili stati je i My Son Sanctuary, hramovi su to posvećeni bogu Šivi, rasprostiru se u dolini širokoj oko 2km i okruženi su planinskim vijencima. My Son je 1999. godine također upisan u UNESCO svjetsku baštinu u Aziji kao primjer evolucije jedne jugoazijske kulture i azijske civilizacije koje više nema. Pokušali smo doći i do Golden Bridg-a, i stigli smo no prekasno. Vrijeme nas nije služilo, bilo je već kasno popodne i odlučili smo se prespavati pa se vratiti sutra u zoru i odvalit još stotinjak kilometara motorom. Ovdje u usporedbi s Hanoijem u okolnim malim mjestašcima, hrana je znatno jeftinija ali i ukusnija. Pojeli smo svako po dvije vrste mesa sa rižom, spicy umakom i hrpom povrća po želji, još uz to dvije pive i sok, sve skupa 190K, znači oko 8$, uz neprocjenjivo društvo lokalaca koji su se samo smijuljili i na licima im se moglo vidjeti da im je drago jer smo stali baš tu kod njih.

Sljedeći dan krećemo ponovno prema Golden Bridgeu. Vrijeme nam opet ne ide na ruku, ali smo čvrsto odlučili bez obzira kakvo će vrijeme biti da ćemo se danas popeti gore. Upad smo za oboje platili 1.100.000,00 VND na akciji, u tu su cijenu, kaže teta sa šaltera uključeni i ručak i piće. Stojimo na platformi i čekamo sljedeću uspinjaču da uskočimo i popnemo se do prve stanice kroz koju smo samo projurili do sljedeće uspinjače. Na toj drugoj platformi se također nismo mislili zadržavat, no nije bilo baš tako. Na vrtoglavim visinama, usred ničega su izgradili cijeli grad, zabavni park, restorane sa obilnim švedskim stolovima na kojima se nalazi sve što možete zamisliti, a i ono što ne možete. Tu su kozice, škampi, junetina u raznim umacima, rolana svinjetina, juhe, na stotine kolača i raznih slastica, nude se još i orašasti plodovi, svježe voće i tko zna što sam još sve zaboravila. Osim što smo se dobro najeli, zabavljali smo se satima, ovdje se nalazi muzej voštanih figra, slobodan pad, kuća strave, Star Wars  Battlefront.. Nike me uspio pobijediti u Guitar Hero, ali i u plesnim koracima…

Na vrtoglavih 1414m/nv nalazi se spektakularan Golden Bridge, atrakcija koja je otvorena za posjetitelje posljednjih godinu dana. Vožnja sa druge na treću platformu je doslovno bila vožnja kroz oblake. Na vrhu je temperatura znatno niža nego u podnožju brda, ali je svejedno bilo zadivljujuće šetati kroz maglu i oblake s ne tolikom navalom turista zbog vremenskih, nama prilika, drugima neprilika..  Ako vožnja uspinjačom kroz oblake nekome zvuči zastrašujuće, onda trebate znati da smo se dolje vraćali po mrklom mraku i nije niti malo ugodno kada se nalaziš u toj staklenoj kupoli na žici i ponireš prema dolje u mrak, čuješ kako vjetar zviždi i osjećaš kako se lagano ljulja..

Da bi stvar bila još bolja, motor koji smo iznajmili, nakon što smo ga provozali par kilometara, odjedanput je odlučio ne primat gas, s nas dvoje uzbrdo skoro pa smo ga gurat morali, a nizbrdo je brzina bila maximalno 60km/h. I tako smo se plazili nešto više od 70km, po mraku i s rupama na cesti ali bar smo se spustili u dno brda gdje smo opet u kratkim rukavima bez obzira na to što je noć. Drugi dan smo posjetili još jedan poznati most, Dragon bridge. Izgrađen na rijeci Han, ovaj je prepoznatljivog vijetnamskog stila, dug je 666m i širok nešto manje od 40m. Središtem mosta, cijelom dužinom proteže se žuti živopisni zmaj.. Iza ručka smo otišli do obližnjeg sela i ukrcali se u mali okrugli čamčić izrađen od lišća kokosove palme. Zanimljivo je to da kada plovite takvom vrstom broda, veslati se mora s prednje strane, kružnim pokretima. Ne sjećam se koliko smo to zadovoljstvo platili, ali to na kraju nije niti bitno, jer kada vidiš čistu sreću na Nikinom licu dok baca ribarsku mrežu u Mekong i pršti od ponosa, znaš da se isplatilo, a zahvaljujući meni imamo sve savršeno dokumentirao. Ne moram ni spominjati da je od oduševljenja ribaru dao 50K a ribe nigdje J Putem nazad smo u nekom trenutku ostali bez goriva u motoru, nama je to u tom trenutku bilo urnebesno smiješno, a sreća u nesreći je bila benzinska postaja udaljena od nas svega 250m. Posjetili smo i Marble Mountain, iskreno ću vam reći, ništa spektakularno osim ako u spektakularno ulazi i spektakularno prokleta vrućina i vlaga ispod oblaka na 200%. Po završetku pustolovina ovdje u centralnom Vijetnamu, borbi s kišom i vremenskim prilikama ili neprilikama.. Zaputili smo se do ribarskog sela Mui Ne, kada upišete Mui Ne u google tražilicu, možete vidjeti mnoštvo predivnih šarolikih fotografija brodova, jedno klasično ribarsko selo i navodnu pustinju. E sad, pustinja je bezveze i kažem navodna čisto iz razloga jer je iznimno malena i kada ste u sredini, možete vidjeti kraj..

Laganim ljuljuškanjem do centra, gledamo kroz prozor autobusa i šokirani smo brojnim resortima uz obalu, komentiramo gdje ćemo naći sobu, nismo vidjeli niti jedan hostel putem… Zapravo nam plan nije bio taj da budemo u mjestu prepunom resortima, za nas je odmor vožnja brodom, bacanje mreže, gubljenje vremena ali na neki bolji i kreativniji način negoli vrijeme provoditi u bazenima bogatih resorta diljem obale. No, tu smo i ajmo se snać i vidjet što i kako dalje… Na internetu smo u međuvremenu pronašli jedan jedini hostel koji bi možda mogao imati sobu i odlučili smo ne gubit vrijeme nego se odmah uputit tamo. Dolaskom do uske uličice, ugledamo ime hostela koji smo tražili i upitamo za sobu iako je prethodno pisalo da je sve popunjeno, čini se da se u međuvremenu ipak oslobodila jedna, samo nam jedna i treba, nasmiješeno mu govorim. Smješteni smo u prekrasnom vrtu punom zelenila i palmi, u zadnjoj kučici u nizu, obraslom raslinjem pored koje teče potočić koji je noću ‘pak utočište žabama. Moram priznati da nas je na kraju oboje iznenadio taj Mui Ne, planirali smo ovdje provesti jedan dan, no naposlijetku smo produžili naš boravak. Hrana je za prste polizati, nude se sve morske delicije.

Šetnjom uz obalu možete vidjeti hrpe posuda s dotokom vode, a u njima mnoštvo raznih školjki, rakova, jastoga, škampi.. E sad kako odabrati od toliko svega što jesti, uzeli smo neko cijedilo i natrpali pet vrsta školjaka i najvećeg jastoga koji se šepurio po posudi, no ne zadugo. Dali smo ga našem grill majstoru koji je bacio sve to na vagu i krenuo sa pripremanjem do sada najboljeg obroka u Vijetnamu. Popili smo par pića, pojeli jastoga koji je bio ludilo spremljen, školjke su također bile predivno spremljene na grillu i prelivene nekim umakom i sjeckanim kikirikijem, perverzija. Inače, nas dvoje nismo baš od morske kuhinje iako živimo na obali. Školjke koje sam inače gledala s gađenjem, sada jedem bez kruha i odlične su mi.  Cijeli obrok s rižom kao prilog i pićem smo platili 18$ omjer je to cijene, kvalitete i dobrog okusa. Htjela sam spomenuti i one prave vijetnamske delicije za koje svatko zna.. Svatko bi me pitao „Hoćeš li probat žohare, pse, štakore ?“ Nisam planirala, ali ako ne bude izbora jest’ ću i žohare. Stvarno nigdje nisam vidjela da netko nudi psa za ručak, ali neke kukce, zmije pa i škorpione u Cambodi, svakodnevno. Žohari ovdje stvarno jesu prava delicija, a možete ih kupiti na svakome uglu na kilograme, izgledaju kao da su marinirani nečime. Nisam baš zagledala, ali čini mi se i da su odvojeni po veličinama, oni manji su valjda slasniji. Bilo kako bilo, nismo ih jeli ali mislim da sam došla do zaključka zašto ih oni jedu, osim što imaju visoke nutritivne vrijednosti, vitamine, te proteine i masti i mogu prehraniti čovjeka u bilo kojem trenutku, mislim da ih jedu jer ih ima doslovno na tone, gaziš po njima dok hodaš.. A psi, psi su djeci na prvome mjestu najbolji prijatelji, ženama pak služe kao lutkice, govorim to jer je hrpa pasa pofarbana u pink ili recimo plavu boju, ali ponekad „gazdarice“ znaju biti čak i više kreativne pa njihov ljubimac ima i do pet nijansi boja na sebi. Rijetko koji pudl je ovdje bio bijel…

Preko grane.. Welcome to Cambodia

Punog želu’ca hrlimo prema Siem Reap, Cambodia. Na cilju smo trebali biti za 18h, no zaglavili smo na granici iz nismo sigurni kojih razloga. Ali to nije sve, napokon kada smo prešli granicu i onda još par sati proveli u busu do glavnog grada Phnom Phena. Tu presjedamo, iako nitko nije spominjao presjedanje. Dalje bi trebali nekim kombijem, no ne možemo krenut, jer je neki nadobudni frik odlučio sjesti naprijed i praviti se da je to njegovo sjedalo. Pokušavali su riješiti situaciju, ali s lošim engleskim jednostavno ne ide.. Na kraju je drugi momak pristao sjesti straga, iako je platio mjesto naprijed.. No dobro, napokon smo krenuli. Pomislim zakon, ovaj ne skida nogu s gasa, za čas smo tamo..Smrz’la se ko p**** u tom kombiju. Klima piči sve u šesnaest, razlika u temperaturi u kombiju i van, paa jedno 12-15°c (mislim da ne pretjerujem) Taman kad sam se pomirila s tim da klima nikome ne smeta (osim meni, iako je kasnije i spomenuti frik nagrnuo jaknu i nekih dvoje iza) kontam ok, još malo, još malo… i ponavljam to u sebi kad ovaj odjednom staje.. Mislila sam da smo stigli, ALI NE!!

On je stavio kamen na taj gas tako da može u miru stat i ručat. Pauza od 45min i taman kad mi se malo vratila boja, krećemo dalje.. Ako čitate ovo preživijeli smo, dobro je, još nekih dva i pol sata i tu smo. Izlazimo iz kombija 3km udaljeni od centra grada, vanka stoji neki lik s našim imenima (opet presjedanje) Taj koji drži naša imena, prstom upire na onog drugog koji će nas Tuk-tukom prebaciti do centra, napokon. Ovdje smo stigli na Staru godinu misleći da ćemo imati više vremena za potražiti smještaj, no nakon čekanja na granici i gubljenja vremena s presjedanjem te procedurom za izdavanje vize, dolazimo tek navečer i nemamo puno izbora. Umorni i totalno iscrpljeni od puta.. Njega boli zub, mene peče grlo od one proklete klime u kombiju, nismo ništa jeli od onog jastoga i nekog čipsa u busu.. Uz pomoć vozača pronašli smo smještaj nakon nekoliko krugova oko užeg centra. Uspjeli smo spustiti torbe i u potragu za pristojnim obrokom, pregladnili smo i zapravo i nismo pojeli puno, recimo moj obrok je bio juha s povrćem, a Nike je pojeo rižu s piletinom, popili smo par pića, prošetali najpoznatijom ulicom ovdje – Pub Street, kupili neke suvenire i Novu Godinu dočekali na hostelskom balkonu gledajući vatromet.

Zubobolja koja je krenula nedugo prije puta prema Siem Reap-u je u ovom trenutku problem koji moramo riješit a ni sami nismo sigurni kako, jer sutra niti jedan zubar ne radi. Zbog ovakvih nepredvidivih problema, drago mi je da sam imala antibiotik koji je uvelike olakšao nastalu situaciju. Nakon toplog obroka, antibiotika i dobrog sna bili smo spremni za podhvat zvan Angkor Wat, još jedno u nizu čuda upisano u UNESCO-vu svjetsku baštinu. To je razlog zbog kojega smo ovdje. Sve u svemu, naša čestitka nije bila klasična Sretna Nova i ostalo, već dobro je da smo preživjeli kraj 2018. i ajmo se naspavat za 2019. 

NO DRONE ZONE !! Ovo je natpis koji nas je dočekao kada smo kupovali karte za najveći vjerski kompleks gdje je do danas otkriveno preko tisuću hramova. Ne moram ni govorit da je u ruksaku već bila cijela oprema i napunjene baterije. Tragikomedija, još jedna u nizu !

Uže područje oko Angkor Wata prokopano je kanalima koji su između ostaloga, služili za prijevoz kamenih blokova na splavima. Pročitali smo negdje podatak da se broj posjetitelja u najvećem hramskom kompleksu penje do 2M godišnje, kada smo se približili ulazu bili smo šokirani. Nike je u jednom trenutku počeo vikat : „Šta je ovoo, pari prvi maja na Krki ? Pari Velika Gospa ?! Di ste vi svi krenili ?! “ Onooo, moraš se smijat, ali ništa nije moglo zasjeniti kamene zidove, izrezbarene sve do jednoga, sa toliko različitih detalja, a sve to možemo zahvaliti kmerima. Kameni nasip koji se nalazi na području između nekadašnje knjižnice i umjetnih jezera, prostire se do veličanstvenog zapadnog ulaza, a do njega se pak dolazi cestom koja prelazi preko opkopa širokog 190m. Mnogi zidovi hramova ukrašeni su reljefnim prikazima Apsara, slonova, mitova koji govore o hindu religiji.. Ali ovdje ne govorim o par zidova, već o kilometrima isklesanih kamenih zidova.

Proveli smo cijeli dan ovdje, do zatvaranja parka u 17h, točno tada zalazi sunce. Za razliku od ostalih hramova, Angkor je jedini okrenut prema zapadu gdje sunce zalazi i čini ga još ljepšim i živopisnijim. Uspjeli smo uhvatiti nekoliko (desetaka) dobrih fotki, bez stotina turista koji uljeću sa svih strana. Nakon cijelodnevnog šetanja, otišli smo na masažu stopala, ali ne bilo kakvu već masažu obavljaju ribice, a na nama je bilo samo da noge ubacimo u bazen i da se ribice bace na posao. Nike je svoje papke ubacio prvi, a ja sam skupljala hrabrost još koji minut. Sjela sam na rub tog bazena, zažmirlila i gurnila noge unutra.. par sekundi i ništa, proškiljim na jedno oko.. apsolutno sve ribice su i dalje na Nikinim nogama, a do mog lijevog stopala samo je jedna sramežljivo doplivala. Smijali smo se par minuta tome, ne dolazeći do zraka i mi i turisti u prolazu… U trenutku kada mi pogled nije bio usmjeren na bazen već u mobitel, Nike je izvukao noge i tada su krenule u napad na moje jadne nožice.

Smijeh, smijeh i samo smijeh, nisam mogla noge držat potopljene u vodi niti dvije sekunde, naizmjence bi ih vadila dok se nisam naviknula na taj osjećaj grickanja riba. Napuštajući Cambodiu znamo da se bližimo kraju ove azijske avanture, što mi ne olakšava nikako, htjela bih ovdje ostati zauvijek.. (to kažem na svakom putovanju gdje ljeto traje čitavu godinu) No prije povratka u Vijetnam, imali smo još jednu želju ovdje, a to je posjetiti glavni grad Cambodie, Phnom Penh. Ovo je bila stanica na kojoj smo se odlučili malo relaksirati i uzeti vrijeme samo za nas bez pretjeranog jurcanja uokolo. No ipak smo već u prvom điru propješačili kojih 15km do luke, pa se onda naravno trebalo vratiti i nazad. U povratku nas je uhvatio pljusak, koji smo dočekali spremno, s jednom kabanicom.  Neki su nas čudno gledali, neki su se smijali, hrpa njih nam je nudila prijevoz do smještaja, tuk tuk, taxi.. no mi smo se odlučili za romantičnu  šetnju po kiši s jednom kabanicom. Tako šetajući smo posjetili i Royal Palace koja nije bila previše udaljena od hotela gdje smo smješteni. Meni je Royal Palace u sjećanju ostala mutna, nije ni čudo jer ipak sam ja ta koja je manja i zavučena sam pod kabanicu po kojoj se razbijaju velike kapljice kiše u stotine manjih, čineći mi sliku mutnijom, no sjajnijom. Royal Palace pamtim kao jako dobro osvijetljenu zgradu hahaha, good memories.

Hotel je smješten na samoj obali Mekonga i pruža spektakularan pogled na rijeku duljine 4350km, smješteni smo na četvrtom katu, a na šestom smo se pak mogli opustiti u roof baru uz dobru glazbu, zapravo smo više vremena provodili u našoj sobi na balkonu s pogledom od milijun dolara, a sva’ko toliko bi otišli do bara uzeti neko piće. Na vrhu, na samom krovu je napravljena velika terasa, stolovi i stolice su izrađeni od limenih bačvi,  no sve se tako dobro uklapa i poziva te da koji trenutak provedeš ovdje uz chillanje i koju dobru fotku. No najbolji dio terase je upravo šank uz ogradu, da nije toliko vruće tokom dana, vjerovatno bi vegetirali ovdje satima, no balkon nam se ipak činio kao bolja solucija. Intima, pogled, udobne fotelje.. Jutarnje ispijanje kave dok temperature još uvijek ne dosežu onu koja će izazvati toplotni udar u tijelu, na ovom balkonu, ponavljam s ovim pogledom, neprocijenjivo. No došlo je vrijeme da napustimo, zapravo jedini hotel na našem putu i krenemo nazad prema Vijetnamu. Gledajući s balkona rijeku Mekong, već smo ranije razgovarali o tome ali nismo bili sigurni što i kako, odlučili smo se za povratak preko vodene granice, jer nas je ona kopnena dotukla, nismo htjeli gubiti sada već vrijeme koje nemamo jer bi silom htjeli produžiti svoj boravak ovdje, no povratna karta nas tjera na ono što ne želimo, a to je povratak onom stvarnom životu, onoj ledari tamo što ju je Vakula najavio, onoj olujnoj i orkanskoj buri od koje mi se naježi svaka dlaka na tijelu. Nakon desetak agencija odlučili smo se za nama najbolju opciju, s ne previše ljudi na brodu.

Cambodia – Vietnam, Mekong border

à Saigon (Ho Chi Minh city)

Prelazak preko vodene granice je stvarno super iz jednog jedinog razloga koji se tiče same granice, a to je da nema čekanja. Izašli smo iz broda, stali u red, udarili su nam pečate, opalili jednu fotku i slobodan si, cca 15min. No iz mnogo više razloga kao putovanja je ovo bolja opcija, oni koji su pušači mogu u miru zapaliti bez da moramo stajati na nekakvo odmorište, što je slučaj kada putujete autobusom, autom.. Prelaskom granice ovim putem, oplovili smo oko 130km Mekonga do mjesta Chau Doc, Vijetnam i vidjeli hrpe ribarskih, teretnih, putničkih.. ma svih vrsta brodova, ali niti jedan nije nalik onima što ih vidite po našoj obali. Za neke se pitaš kako to uopće pluta, plovi ? Isto tako diljem obale Mekonga je razvijen život koji nije niti malo sličan onom kopnenom, pogled ti privlači svaka ta kuća, svaka žena koja pere rublje s prozora direktno u rijeci, svaki ribar koji baca mrežu.. Par sati vožnje i dolazimo do jednog od naših odredišta smještenih diljem Mekonga, Chau Doc, malo selo, gdje nitko ama baš nitko ne govori engleski. Ovo je samo tranzitna stanica odakle krećemo prema Can Tho, mjestu koje je također smješteno na obali Mekonga, no ovo je puno punoooo veće i ljudi govore engleski, huraa !

Pronašli smo smještaj odakle smo rezervirali mali privatni brod i odlazak na Cai Rang, najveću plutajuću tržnicu na delti Mekonga u ranim jutarnjim satima, točnije u 5h ujutro. Oko 6km vožnje brodićem do tržnice, gdje sam popila najbolju kavu na cijelom putovanju, spravljenu na majušnom brodiću, kojim upravlja jedna simpatična, ne toliko upadljiva gospođa. Lokalci ovdje prodaju i potražuju velike količine voća i povrća. Na stotine brodova ovdje čeka svog kupca, neki od njih ovdje stoje i po tjedan, dva, dok oni manji odlaze po novu robu na obalu ili pak potražuju od većih brodova pa tako robu prodaju dalje. Način na koji se „oglašavaju“ je poseban, na svakom brodu je dugačak bambusov štap gdje pri vrhu stave ono voće ili povrće koje prodaju, a ispod razine kabine je ona roba koju potražuju od drugih. Tone lubenica, kupusa, kapulice.. Naš vozač nas je počastio raznim voćem koje bi usput kupovao od drugih bez da mi to primjetimo.

Probali smo Vὑ Sứa to je neka vrsta jabuke, no vrlo slatke i čudne jabuke, objasnio nam je da je to „milk apple“, iskreno nije mi se baš svidjela, no iz pristojnosti prema našem vozaču koji bi usporio svaki put kada bi vidio da mi samo izvučemo fotić ili mobitel kako bi nam fotka bila što bolja, jednostavno nisam mogla baciti tu jabuku već sam ju jedva progutala i nakon što sam mu motirala da je kao super jabuka, on stane kupiti još.. Ajmeee, stvarno su slatke i ružne i skupljaju ti usne i ostavljalju nekakve mrvice, ali šta sad moram progutat još jednu, tada je htio kupiti još no onda sam odlučno rekla „No, no these two is enough..“ Zelene je boje i meka je, kao nekakva spužvica, u sredini velike špice omotane nečim sluzavim, počela sam jesti spužvicu i koru jer mi se to učinilo više jestivo no ona sredina. Da bi stvar bila gora od ove koja i nije nešto, govori on meni opet „No, no“ i pokazuje da trebam jesti sredinu, zastala sam onako glupog pogleda i upitala ga „Are you sure ?“ na što će on meni kroz smijeh „Yes, yes“. No nisam htjela zagristi dok isto ne učini i on, jer sam mislila da me hoće nasamariti, ali nije.. Stvarno se jede sluzava sredina sa špicama koje kasnije lansiraš u Mekong. Dok pišem ovo, ponovno osjećam onaj ružni, kristalizirano preslatki okus. Na brodu nam je naš dragi vozač spremio i doručak, maleni sendvič koji je moram priznati bio relativno ok okusa za razliku od drugih koje smo probali negdje po ulicama Vijetnama. Sve pohvale kapetanu, koji nas je vozao i tretirao kao kraljeve, ujutro od 5h do popodnevnih sati kada smo se vratili u Can Tho. Putem nazad smo stali na ručak, negdje uz obalu u slatkim malim kolibama nad Mekongom koje su okružene stablima banana.

Jelovnik niti ne gledamo, već iskusno naručujemo pržene proljetne rolice i rižu s povrćem, za piće, piva i smoothie.  Ručak je bio više nego zadovoljavajuć, cijena odlična, a počastili smo i našeg dragog kapetana i pozvali ga da nam se pridruži. Sretni, masne brade i punog želuca otisnuli smo se s obale u daljnje istraživanje Mekonga i obilazak još jedne manje plutajuće tržnice. Ovdje nas je počastio ananasom, napokon nešto što poznajem i volim, pojela sam ga s guštom, čak je i Nike pojeo svoju polovicu, a inače ga ne gotivi. Krećemo nazad prema Can Tho, no kreće  i kiša skupa s nama. Ali naš kapetan je spreman na sve, za tili časak je razvukao tendu koju je iza ručka postavio na brod jer su nebo prekrili gusti, tamni oblaci koji su najavljivali kišu. Jedan od top pet mjesta i dana provedenih ovdje je upravo ovaj, i s tom tezom smo se oboje složili u isto vrijeme. Oprostili smo se s kapetanom i vratili u hostel kako bi skupili robu i krenuli dalje prema glasovitom Saigonu (Ho Chi Minh). Grad je to ludih zabava do dugo u noć, curice od kojih desetak godina ovdje  gutaju vatru, vrte štapove, bacaju.. Znate kad slučajno, ili neki možda i namjerno sruše mravinjak pa na tisuće mravi izlazi van u isto vrijeme, eto otprilike takva gužva je ovdje u District 1, ljudi se guraju, prelaze jedni preko drugih, idu i ovi s motorima, svakih deset metara svira  glazba pojačana tako da nadjača glazbu kluba do, klinci ti nude mjesto u tim istim klubovima.

Sljedeći dan rezerviran je za odlazak u tunele Chu Chi, imali smo vodiča i kratku prezentaciju o svemu što se događalo u razdoblju od 1955.-1975. Tokom građanskog rata i američke intervencije, tuneli su prošireni od strane komunističkog Viet Konga i protezali su se od kambodžanske granice pa sve do rijeke Saigon. Oko 220km tunela se probijalo ispod Cu Chija na čak četiri razine, mreža tunela je imala bezbroj tajnih ulaza, spavaonica, skladišta, tvornicu oružja, bolnicu, kuhinju..  Američka vojska je tada osnovala posebnu vojnu jedinicu, sastavljenu od ljudi nižeg rasta i sitnije građe, koju su nazivali ”tunnel rats”, ali ni to im nije pomoglo, jer svaki pripadnik te jedinice koji je ušao u tunele nije iz njih izašao živ. Tuneli su vrlo uski i prilagođeni vijetnamcima koji su doista sitne građe. Ulazi u tunele su otvori koje je jako teško pronaći onako ukopane u zemlju, usred prašume koja je bila na tom području, a veličine su svega 40x40cm. Na mnogim mjestima u tunelima ali i izvan njih bile su skrivene smrtonosne zamke koje su odnijele mnogo američkih života. Većina tunela sada je zatvorena, jer da nije tako sumnjam da bi onaj koji je ušao na početku i izašao. Dio ovih tunela su prokopali i povećali upravo zbog turista poput nas koji su željni proći tunelima i vidjeti iz prve ruke kako je zapravo bilo živjeti i ratovati tunelima gdje su temperatura, vlaga, strah od skučenog prostora i mrkli mrak, četiri najveća neprijatelja, bar su meni bila. Ali… Na početku nisam bila toliko hrabra i nećkala sam se oko ulaska u onaj pravi tunel, to bi značilo onaj s ulazom 40x40cm, no uz kratko nagovaranje i izgovor da ću imati super fotku, ipak se odlučim za ulazak u tunel koji sam brzo požalila. Osim ove prve tri najgore navedene stvari, četvrta koja je bila MRKLI MRAK u meni je izazvala paniku. S obzirom da sam se premišljala, naposlijetku sam u taj tunel ušla zadnja i za sobom sam zatvorila otvor, jedini izvor svjetlosti. Ulaskom na tek prvu razinu, nakon svega par metara, oblio me znoj.. Ispred sebe ne vidim ništa, iza sebe ništa, zastala sam i par trenutaka se nisam ni pomaknula. Sama sebi govorim da mi je ovo zadnji tunel kroz koji ću se provlačit i onda malo glasnije viknem; „Shit!“, razmišljam kako stojim tu, nisam se pomakla niti milimetra od onih prvih par prijeđenih metara, pomislim završit ću kao američki „tunnel rats“. U svoj toj panici čujem neki zvuk ispred, ali i dalje ne vidim ništa. Momak koji je ušao prije mene, također je zapeo no dosta dalje ali on je u ruci imao mobitel, koji se ja nisam sjetila ponjet.. „EEEEE“ vikala sam od sreće kada je on uzviknuo: „Do you see light of my phone?“  Ugledavši tu svjetlost na kraju tunela, ne gubim vrijeme i pravac prema njoj.

Ovo je bila blaga trauma, koja me priprema za sutrašnji odlazak.. Još samo jedan sunčani dan imamo na raspolaganju i njega smo odlučili iskoristiti za šetnju do katedrale Notre Dame i  najpoznatijim tržnicama ovdje u Saigonu, od kojih je jedna Ben Thanh. Treba se naoružati strpljenjem i jakim živcima kada se odlučite cijenkati ovdje. Prva cijena je obično tri puta veća od one stvarne od koje može prodavač može pristojno zaraditi, a opet kupac biti zadovoljan. Prva cijena za zvončiće u obliku poznatog vijetnamskog šešira, napravljene od gline i ocrtane motivima karakterističnim za zemlju u kojoj boravimo bila je 350K, istog trenutka sam se okrenula i nastavila dalje, kad me ona poteže za ruku i pita: „How much you pay?“ Nisam puno okolišala i odmah sam joj rekla 70K, na što mi je počela mahat glavom i spušta cijenu s prvotnih 350K na 150K. Da smo prvi dan ovdje to bi joj možda i prošlo, ovako 0 bodova. Ponovno se okrećem, a ona će meni 110K, nakon cca dvije minute pregovora od posljednje cijene pristaje na 80K. Hvala, ali mogli smo to i brže. Na nekim štandovima postoje izložene cijene, no te cijene su također nerealne i tu su samo da zavaraju turiste.

Nakon obavljene kupovine, otišli smo na zadnju stanicu prije nego budemo morali spremit stvari i krenuti put aerodroma, a to je Saigon Skydeck.  Zgrada je to visine 262 metra i najviša je zgrada u Ho Chi Minh cityju. Koncept dizajna preuzet je iz oblika pupoljka lotosa, nacionalnog cvijeta Vijetnama, Bitexco Financial Tower nije samo zgrada koja je prekrivena staklom i čelikom, već je i simbol ljepote i brzog razvoja gospodarstva Saigonu (Ho Chi Minh). Vrhunac ove zgrade je upravo Skydeck na 49. katu. Uspeli smo se do 49. kata za ludih sedam sekundi, negdje na pola puta kada stvarno osjetiš brzinu lifta i lagano ljuljanje, dolazi i do pritiska u ušima. Pogled odozgo je zadivljujuć, no pomalo i zastrašujuć. Nismo se dugo zadržavali, krenuli smo dalje jer ovo su zadnji sati koje imamo prije polaska. Kupili smo još par sitnica i dobro pojeli pa krenuli spremat stvari po ‘ko zna koji put u ovih 28 dana. Spremanje torbi mi svakako najteže pada na putovanju, no trenutno mi se plače jer od sutra tu robu više neću spremat i slagat svaki dan i već mi sada nedostaje sva ta strka i pusti kilometri u nogama, popraćeni sa dva, tri krvava žulja… Zabave, smijeha i trenutaka za pamćenje nam nije nedostajalo, Božić proveden na Monkey Islandu i kajakarenje kroz spilje, Angkor Wat, kilometri i kilometri ceste prijeđenih sa 13 različitih motora, isto tako hrpa kilometara provedenih na rijeci Mekong, bomboni od kokosa i tvornica rižinog papira… No, bilo je i onih trenutaka koje smo htjeli zaboraviti… Bol u zubu, čekanje na granici, srce u petama kada sokolovi kreću kružiti iznad drona, naposlijetku i činjenica da je dron odlučio prestati radit u nekom trenutku.. Sve u svemu bilo nam je ludo i nezaboravno 10/10. Vijetnam je opravdao naša očekivanja u potpunosti, razvalio je, tj mi smo razvalili 😀

Sada na red dolazi jedino prijevozno sredstvo koje nismo koristili od samog početka ovog putovanja, a to je automobil, vožnja do aerodroma je trajala strašno dugo, 9km smo se vozili sat i pol. Teška srca napuštamo ovu predivnu šarenu zemlju i vraćamo se u sivu realnost. U Istanbulu imamo presjedanje tako da nas prvi ledeni šok čeka upravo ondje, priprema je to za orkansku buru.. Ako preživimo pričat ćemo…

Do neke sljedeće pustolovine…